Cheesteeleeshte

Otišli su i ostavili pustoš u novčaniku. Tiho i podmuklo, dok sam bio na višednevnom službenom putu, ostao je samo beskonačan popis poslova i uz svaki respektabilna cifra potcrtana na papiru. O njima sam pisao i u prethodnom upisu, kao i o još jednoj Posvećenoj društvenoj grupi, automehaničarima. A koji su se pojavili čim su mi majstori građevinci, plinoserviseri, keramičari i instalateri doveli do ruba provalije Crvenog Minusa, od kojeg jedva da me dijeli jedan mjesečni prihod. Jer u tom je trenutku, baš kad planirasmo krenuti u pohod na trgovačke centre građevnim materijalom kako bi u miru dovršili zadnja šarafljenja i instalacije - crknuo auto.
Valjda da nam produljeni dani izbjeglištva budu što sličniji pravoj stvari.
Kako i kojim oružjem (vlastitim iz prsta isisanim normativima i znanstvenim poredbenim istraživanjem omjera kvalitete i cijena materijala?) da se običan smrtnik suprostavi na sanskrtu napisanim računima majstora, a nekmoli automehaničarskim pregorenim ventilima, dotrajalim karikama, dihtunzima i brušenju motorne glave? Što je gornji, a što donji dio motora?
Napraviš učeno lice, postaviš dva bezvezna pitanja, klimneš glavom - te proživiš unutarnji rasap bez da trepneš i pokažeš slabost, kad ti kao početnu cifru popravka navede tvoju plaću. Da vas čujem što vi kažete tada...

A onda, u smiraj dana, kad u još neuseljeno obitavalište uneseš i svoje umorno tijelo i ono što si usput na biciklu skupio od materijala - crkne i veš mašina. Ode gospođa, ne prvi put, u štrajk - odbijajući vući vodu. Naravno da treba nova - Dužan ko Grčka mala je riječ za financijski El Nińo koji se zakuhao iznad moje nuklearne obitelji.

Pa onda naravno - kreneš križat' sa spiska za ovu godinu.
Prvo more byebye. Precijenjeno. Pih, slana voda.
I još jedan put koji si planirao.
I kreneš u intenzivno razmišljanje o prodaji auta - bez da se odmah kupuje novi. I skužiš da imaš i još stvari u kući idealnih za Plavi Oglasnik. Dapače, da ti nije trebao niti novi TV kupljen prije koji mjesec, a i da si od cigareta počeo kašljati, a od pokućarskih slatkiša debljati. A možda u McDonaldsu trebaju nekoga za popodnevnu smjenu, taman poslije posla?

Upozorila me lijepo kolegica prije početka Svega, "Pusti ti majstore što sada govore. Vidjet ćeš, imaju svi oni putra na glavi".
I bila je u pravu. Osim što ne znam stopostotno točno što sam putar na glavi znači, da ne pričam o etimologiji istog. Mislim, da netko mulja i priča prigodne priče, ako ne već i vara. Iako, otkud u tom varanju i zašto putar (da lakše migolji kroz laž?), a pogotovo zašto je na glavi? Lašcima se nekim čudnim biokemijskim procesom stvaraju tjemene masnoće, dapače konkretno - putar? Netko im ga stavlja na glavu da ih obilježi?

Ima i još prigodnih koje odlično opisuju moju sadašnju situaciju, iako i za njih imam značenjske i porijeklo-dbene dvojbe.
Npr. "Oženili su te".
To isto kao znači zmuljati, prevariti. Oženiti je po tome prevariti se, biti prevaren, nešto a priori loše? Npr., nije žena - nego je zapravo muškarac? Fakat ne znam.

Ili, dobio sam od majstora, ako valjda lažno obećava(?) da će nešto biti lako - "muda labudova". Kao, netko ti je obećao da ćeš vidjeti labudove testise (zašto?), ali zapravo ih je teško zamijetiti? Ne znam dal' stvarno jest, ako se baš zainatiš osmotriti mužjaka u tom dijelu (ako labuđa anatomija uopće smješta muda tamo gdje mislim da bi trebala). Tražio sam na netu, ali nigdje krupni kadar. Ajde vjerujem je teško. I valjda su na to mislili, osim ako ih labuđi mužjak kao takve nema, već neku žlijezdu u sebi, ali onda to više nije lažno obećanje, već više klasično laganje.

Da ne kažem da je to sve "p....n dim". To bi kao imalo više značenja.
Jedno je da je nešto lagano. Tipa, "zafugirat ćemo vam pločice u jedan dan, to je p....n dim". Ajde za dim, on je kao fizikalno stanje lagan sam po sebi, ali otkud "p....n"? Otkud uopće taj velevrijedni organ ženskog spola dobio konotaciju nečeg vezanog uz lakoću? Kao, često proizvodi dim - pa je to k'o ništa? Koliko znam, ne. Nije spomenuti ženski organ niti lako vidjeti, dobiti ili uopće držati u dužem posjedu , barem prosječnom muškarcu (pa i u braku, što da ne?). A koji nema moći jednog recimo, Vlade Kalembera. Eee, Vladeku je to već p....n dim.
Drugo - da je to dimno-spolno stanje NIŠTA. Kao, bezvrijedno. Još mogu shvatiti metaforu bezvrijednosti jednog takvog dima, makar i ne shvaćao otkud dim. Netko je pali, spaljuje, što i kako je sav taj prostodušni narod radio u doba kad je smišljao tu izreku? Dajbože da se tu misli samo na neki narodski način depiliranja.

Iako ne mogu prihvatiti da u istu kategoriju spada i "goli k..ac", da prostite.
Kako to može biti sinonim za ništa?
Em je to nešto, makar bio i mali, em društvo radi još uvijek big deal od ljudske golotinje. Ajde da vas vidim kako uopće ne reagirate ili ne zamjećujete da vas u npr. Jurišićevoj u podne presretne jedan takav GK. I kako to nije ništa.
Jedan dan, kad sam poslije posla došao u stan i vidio kako su majstori i kalfe u biti taj dan popili više kavica i tek učvrstili Knauf na stropu male sobice, to pregalaštvo je svakako bilo vrijednosti p..kinog dima, ali u sebi sam se iznervirao kao da sam vidio ne jedan, nego tri gola k....a, priznajem.

Zabrijao sam, ali stvarno. Valjda zbog svega gore nabrojanog. Ne znam za čije babe brašno mi to treba...
Čije? Zašto čije i zašto brašno?

No, sutra je barem novi dan na smotri Najvažnije sporedne stvari na svijetu. U ovom trenutku bih se i složio da kao sporedna stvar odlično služi kao terapija, unutar koje će u još jedan epski sraz stati Elf i Gordi Albion. Garantiram gotovo sa stopostotnošću da sportski novinari koji s toliko užitka i slavodobitnosti izgovaraju te fraze, ne znaju niti što je to zapravo Albion, a pogotovo za čije je babe brašno još pri tom i gord. Nemam pojma niti ja, zato ću i dalje čekati sraz tek običnih Njemačke i Engleske.

Telku ću prodat poslije prvenstva, kad voda dođe do grla. 200 Hz, uživat će vam oba oka, odmarajući se u stabilnosti promičućih slika, dragi budući kupci... Cijena prava sitnica, imam i ja naputranu glavu.

Napokon prošao dan bez odlaska na posao...ali s dječjom gnojnom anginom od ciglih 39 Celzija i čišćenjem povraćotina. Onemogućen sam provjeriti što su Radnici obavili, obzirom da čim nestane stalnog nadzora i upiranja prstom u svaki detalj, oni zakopaju ratne lopate i već sjede na klupicama u dvorištu uz napitke. Možda bi ih trebao tužiti za sporost i fušanje, baš kao i doktore koji su operacijom mandule trebali/htjeli riješiti beskonačni niz bolovanja i upaljenih grla. Neću, naravno. Čak i da nisam prosječan Domobran Jambrek kao što jesam, rijetki tuže i žale se na takve ozbiljnije stvari. Ali neće propustiti skinuti sve svece Teti u dućanu ili na šalteru.
Od svih pružatelja javnih i privatnih usluga ili prodavatelja, jedino su status Gurua koje se rijetko ili nikad ne propituje, izborili doktori, automehaničari i majstori.

U vezi svih ostalih, država je prije par godina mudro smislila kost za glodanje i ispuhivanje frustracija prosječnom građaninu. Famozni Zakon o zaštiti potrošača.
Definitivno najnoviji krik mode. Potrošački kod-ovi na telki, ponosni natpisi na sandučićima "zabranjeno stavljati reklamne letke!", sve veće prepirke na šalterima.

Socijalističkog samoupravljanja je davno nestalo, kao i mogućnosti da svaka čistačica iskali dušu na sastanku radničkog savjeta, makar na kraju sve važne odluke i donio partijski sekretar ili direktor. To je bio tadašnji ispušni ventil, a vlasti su skužile da je potreban novi, mira u kući radi, da zabavi dječicu dok odrasli kradu milijune.
Nemojte me krivo shvatiti, Zakon je sjajna stvar kao takva, no ja ovdje tek komentiram poneke rezultate i nove sekte nastale na njemu. Prosječnog građanina muči šef na poslu, besparica, krediti, mučan mu je i sam život. Pa tako nastaje i potreba da barem simbolički uzme konce u svoje ruke i barem nekima od onih za koje misli da su mu nanijeli nepravdu - može legalno sve sasuti u lice.
Nije naša izmišljotina, Zapad je odavno uveo te standarde iz sličnih razloga, ali i iz zapadnjačke perverzne želje da u svemu Reda Mora Biti. Samo je kod nas dobilo jedan dodatni tužibabački štih, a i zemlja smo s povišenom dozom taložećih frustracija.

K'o što spomenuh, svi su u ulici ponosito, zadnjih godina progresivno više, zavijorili STOP natpise na haustorima i oko svojih poštanskih sandučića, zabranivši da se unutra ili uopće u zgradu unosi ikakav reklamni materijal, čak niti ne ostavivši neku policu da se tamo odlaže. Doduše pola tih rezolutnih natpisa krivo navodeći, što samo ime zakona, što članke po kojima čuvaju to svoje sveto pravo (ima tu svakavih papira vrijednih mini fotoreportaže), no kakogod.
Samo pitam, ugrožava li taj napor poduzetnika i trgovaca da izreklamiraju ono što se dade u šuplje doba recesije zaista toliko sve te građane-potrošače sa svetim pravom veta? Neki u zgradi bi možda na WC-u pročitali što je nova u dućanima i ima li negdje i kakav popust (cijenjeni "skini me više iz impresuma bloga grunt gunđ" Ugarin to kaže - redovno čita), a neki, dapače - tisuće ljudi iz marketinga i dizajna u ovoj državi žive i obitelji prehranjuju a conto takvih reklama. Meni to nije toliko nepodnošljivo i stvarno i iskreno ne razumijem zašto su i mene sustanari gotovo panično prisilili da to obavezno okačim u haustoru, pače ne ostavim niti poličicu za očajne poduzetnike. "Lopovi", kažu mi sustanari. Prodaju nam muda pod bubrege i još nam zvone i remete prijepodnevni umirovljenički mir, da otvorimo za oglase. Ma daa, bolje je da razbiju ulazna vrata, nego da ovako pristojno zamole, kaj ne?

Dobro, ajmo na ostale primjere, kad već bolesno Zlato spava a prsti mi trebaju tipkovnu vježbu...

Svaka čast (tj. svaka pokuda) prevarantima i muljatorima, no da mi je kuna za svaku jadikovku koju sam od ljudi čuo, a da nisu niti pročitali ili razumijeli što potpisuju ili što kupuju, bio bih milijunaš.
Moja strina penzionerka ispred ulaza u plac je prije koju godinu potpisala broadband internet a doma nema niti funkcionirajući tranzistor. Pa udri u plač da Im napišem da su je prevarili. Srećom uvažili, iako nisu niti trebali. Pune su TV emisije nekakvih baba koje su izmagazdrili za masažere, nekretnine i čuda. Obitelji bi stvarno trebale više pokretati postupke za skidanje poslovne sposobnosti, koliko god zvučao grubo. No svejedno, osnovno je: Ako ne kužite, ne potpisujte.

Ovdje već stoput spomenuti "skini me više s impresuma bloga" pričao mi je da je jedan proizvođa video igara iz zajebancije u onoj tzv. "shrink wrap" licenci prije nego se instalira igra i koju svi samo kliknu "Yes, I agree" napisao da se korisnik obvezuje dušu dati đavlu - i rekao nedavno da nitko nije naknadno prigovorio. Jer nitko nije niti pročitao s čim se slaže.

Bitno je da nakon svega odlazi suznih očiju u Latinicu a Denis klima mudro glavicom i drži portofolio s još visprenijim pitanjima pod rukom, a da nema pojma, baš kao i njegov gost - o čemu priča. I što je TOČNO ovaj potpisao a da nije imao pojma što potpisuje, npr. solemnizirani ugovor i što to znači. Zauzdajte se, ljudi, prije nego kemijskom ili klikom miša pečatite svoje sudbine. Ali fakat.

Gledam i famozni Potrošački kod. Zanimljiva emisijica, no ima tu hrpetine neprovjerljivih i neizbalansiranih pričica, a za neke (ne sve) čini mi se da služe tek za zadovoljenje strasti građana od strane javne TV da prokazuje grešnike i prevarante te im time lakša varenje svakodnevnice.
Tako je neki dan novinar mrtav hladan izjavio "ŠUŠKA SE" da postoje istraživanja koja su pokazala da jedan otvoreno prozvan probiotički jogurt ništa posebno ne pomaže probavi, iako se tako reklamira.
Da, pa? Ima li koja reklama uopće, a da je skroz poštena? Uvijek se uljepšava i dodaje, pa i žene i muškarci se uljepšavaju kad izlaze van. Postoji onaj novi film Rickya Gervaisa, koji živi u fiktivnom svijetu gdje ljudi ne poznaju laž, pa se tako Pepsi reklamira na busu u jednoj sceni "Pepsi - kad nema Coca Cole" :) Ali, sam film pokazuje i apsurdnost takvog čistunstva.
Mislim, dok nikom ne škode, ako već i uljepšavaju... Čemu zgražavanje i desetminutni prilog? No, nije to što sam htio reći, tu je i meni potpuno neetičko "ŠUŠKA SE", na temelju kojeg novinar izravno na javnoj TV nanosi financijsku štetu jednom mljekarskom poduzeću, koje mu ne može ništa jer je obavljao svetu i od svega osim poluinformacija slobodnu, novinarsku dužnost.
Mislim da se malo zabrijalo.

Pogotovo na prvoj liniji fronte, službenicima koji uvijek fasuju sve što ide zapravo njihovim poslodavcima, a često i još općenitije, državi. Koji, iako provode samo propise, pravilnike i upute koje su dobili, od NJ.V. Potrošača najčešće jedin primaju bubotke koje mislim da nisu zaslužili. Svjedočim to na javnim mjestima sve češće, a i sam radim sa korisnicima i žao mi dođe što ponekad nisam prošao obuku za rad s ljudima koju neke firme rade, da im se službenici ne pojedu iznutra od muke, obzirom da je Sveti Gral ne pokazati na van i Mušterija Je Uvijek U Pravu. Doduše, da budemo iskreni, to pravilo se često krši i s druge strane šaltera kod nas - i nitko tu nije svetac. Ali, dok je bezobrazluka pružatelja usluga uvijek bilo, ovo i te kakvo uzvraćanje udarca nazad od strane klijenata je nešto novijeg datuma.

Opet "skini me već jednom iz tog impresuma" građanin i prijatelj ugrofinskih korijena, zabrijao je npr. na lokalni dućan kao pit bull i jedno vrijeme nije puštao. Doduše, on to ne radi na pravedničko-ogorčeni-javni ispad način poput većine sljedbenika NJVP sekte, nego diskretno i zapravo se tek požalivši u društvu, (ali eto, oprosti druže!) sjetio sam se na prvu ruku njegovog prigovora.
Dakle, zašto ga stalno pitaju blagajnice za sitan novac i zašto ga maltretiraju i što se ne potrude otrčati u banku razmijeniti, neka im gazda (veliki lanac trgovina) izvoli nabaviti sitno itd.
Vjerujem da bi one rado da to gazda radi ali on to jednostavno ne radi.
Vjerujem da bi rado mnogi službenici da propisi po kojima dirinče nisu takvi kakvi jesu, ali njima je rečeno tako.
Htio bih samo upozoriti na drugu stranu potrošačke medalje, sve te korporativne mrave koji vjerujte, nisu zaslužili da ih uvijek i svagdje poistovjećujete s aždajom koja je vlasnik. Iako je to zgodno napraviti jer su pri ruci, a gazda ipak ima ured visoko na nekim katovima i tjelohranitelje.

Još bolji primjer, gospođa u godinama u jednom telekom dućanu. Prvo je zakasnila na svoj broj jer bleji u prazno umjesto u ekran. Onda je inzistirala da je proguraju ispred mene, jer da je "ona čekala" i "pa šta ako sam malo zakasnila" (tri broja su prošla). A onda je krenulo.
Njoj neko šalje neki ugovor na potpis. Ne pomaže objašnjenje da je to dobrovoljno i samo za ažuriranje pretplatničkih podataka. Počinje nuditi broj svoga sina, da zašto njemu nisu ništa slali, pa povuci pa potegni, gospođa naravno ne razumije niti njanci o uslugama koje joj službenica prepričava (kad niti ja često ne razumijem), no nju to razbješnjuje.
I nakon patetične damske operete, slijedi finale. Izgubila je vrećicu. S kilom jabuka i kišobranom na rasklapanje.
"Tu sam je negdje ostavila, vi ste odgovorni! Ja vam svaki mjesec dajem novce za vaše račune, a onda mi još i zagubite stvari"
Naravno da niti službenici niti dućan NISU za to odgovorni, naravno da je rekla da je ona izgubila pa da su joj drugi zagubili - ali pokušajte joj vi to objasniti... Traži šefa, traži pismenu izjavu službenice, traži SVOJA PRAVA. Da bi joj na kraju službenica dala vlastiti kišobran na rasklapanje, jer vani pada kiša uz "ne trebate mi vratiti, samo idite".
Kao da si joj stavio crvenu krpu pred nos! Šefa, šefa dajte, balavica bezobrazna!!
Otišao sam bez da vidim kraj. Vjerojatno je gorak. Gorko je i vrijeme i potrošači su još gorkiji. Barem ih od elementarnih nepogoda, ako već i izgube kišobran, štiti Zakon o Njima Samima.
Što ih briga što je u svim ostalim sferama business as usual - "nemrete vi meni gospodična primiti samo deset praznih boca ambalaže, Zakon veli da....".