|
Evo danas se počelo šuškati po medijima da se na jesen sprema poskupljenje mesa i mlijeka, sa zlokobnim "ne miriše na dobro".
U popularnom izričaju definitivno se ustalila sintagma, da ne kažem mantra, o kruhu i mlijeku kao esencijalnim namirnicama. Ako prolaznika zaustave kamere, odmah se krene sa "nemam ni za kruh i mlijeko", kao ultimum dokazivanja o ugroženosti samog preživljavanja.
Jedem i ja i kruh i mlijeko, da bi riječ rekao.
U najužem kvartu mi se dapače, u zadnje vrijeme otvorio nevjerojatan broj pekarnica na već postojeće pekarnice i male dućane. Ljudi, što je sa idejom da se otvori jedna mesnica? Nema je (više) na kilometre!
Uglavnom, na ne više od 150 m radijusa:
- je privatna pekarnica u kojoj jedan nesnosni tip prodaje kruh i peciva, te besplatno pruža različite beskorisne opaske i teorije uz ista
- ima Diona, koja naravno nudi onak, na starinski način, cijeli dan isti kruh i peciva ispečene u 4.30 ujutro
- niže niz ulicu ima Kerum, koji ponosno izlaže vagone kruha i ostalih Svagušinih bakanalija po policama
- na 15 m razdaljine od Keruma još je jedna, tek nešto veća Diona s još više kruha i ostalog kvascem nafutranog dizanog tijesta (kud se djede onaj socijalistički "graham" koji su kupovali penzići?)
- iz ugla, 20-ak metara dalje u sporednoj ulici kočoperi se omnipresenta Konzum sa svojom ponudom svih tih meni već odavno stranih i zbunjujućih naziva raznih kruhova, koji prodavači automatski očekuju da moraš znati izreći, pa te profesorski ispravljaju kad nemušto pokazuješ prstićima
- preko ceste na uglu, dakle 10-ak m od zadnje navedenih, otvara se uskoro velika poslovnica uglednog lanca pekarnica
- bez zajebancije, jedva 10 m od te buduće divot-pekare dalje niz Martićevu, tek se otvorila oveća privatna pekarnica
ukrašena bombastičnim natpisima i davorijama o kruhovima, iako nudi ispodprosječnu ponudu bilo kojeg nasumičnog Beljuljija iz predgrađa, s onim bolesno kvascem napucanim "buhtlama s čokoladom" i bijelog kruha kojem kora otvrdne već nakon kojeg sata
A onda gledam dokumentarac na telki neki dan, onako BBC-evski profesionalno analno-retentivno napravljen, s reporterima na terenu kod samih proizvođača, koji argumentirano tvrdi da se današnji sustav ljudske prehrane i proizvodnje hrane, sa skorim (još par desetaka godina) nestankom fosilnih goriva jednostavno brzo mora mijenjati. I da masovne proizvodnje pšenice i žita, koja je u svim fazama ovisna o nafti, neće biti. I morat ćemo prijeći ne samo na vlastitu zemlju što se preporuča, nego i na orašaste plodove, kestenje i slična čuda. I da ne poduzimamo ništa po tom planu, slično kao i kod uporabe nafte za naše "limene ljubimce". Plakat ćemo poslije, naravno.
Iako je kruh stoljećima bio neprikosnovena namirnica, znam već jedan broj ljudi koji ga izbjegavaju, i to ne samo zbog tek u zadnje vrijeme popularizirane celikalije, koja pokazuje da se još dan danas nije svačiji probavni sustav navikao na gluten iz žitarica.
Nego su neki i ideološki prestali jesti kruh i peciva, poput uvijek naprednog i unaprijed mislećeg Eegora, s ugrađenim ugarskim nervom za opstanak.
Koji je usput, s trećim okom koje osluškuje vlastiti prirodni bioritam davno izbrušen na panonskim stepama, prestao konzumirati i drugi sastojak poznate kukumavčenjačke mantre, famozno mlijeko.
Za mlijeko bi me fakat već manje ljudi trebalo napasti, ako sam već dirnuo u kruhac kojeg dvolično i sam izjedam svakodnevno.
Fino je, jest što jest - to kravlje mlijeko o kojem zapravo govorimo. I pijem ga, da ne kažem jedem, u raznim pripravcima za hranjenje.
Iako sam na više mjesta pročitao kako je ljudski rod tek u zadnjih niti 10.000 godina počeo konzumirati isto - i jednostavno probavni sustav nije do kraja evoluirao da savršeno probavlja majčino mlijeko drugih životinja. Skupa s hormonima. Otud i ona, također novija, priča o laktointolerantnima. I o tome kako se razni sastojci kravljeg mlijeka skupljaju, nikad do kraja obrađeni, u našim da prostite, crijevima.
No, valjda visoka kaloričnost i sve veća dostupnost mlijeka kroz povijest, uz prigodni marketing, učinili su svoje. Tekućina koju krava proizvodi za svoju nikad podojenu telad postala je mjerilo ljudsko-potrošačkog opstanka. S pitkom vodom, koja to istinski zapravo jest i za koju bi već trebali imati plan kako i što u budućnosti,također ćemo lako, pa falabogu ima je u Hrvatskoj na bacanje, zalijevanje školjki, pranje onih istih limenih ljubimaca kao i polijevanje cesta, ulica i dvorišta...
Pa se tek pitam otkud se i zašto baš mlijeko, a ne recimo, voda uvukla u tu sintagmu o potrošačkoj muci? Ili što npr. fali "nemam za kruh (ajd još neko vrijeme  ) i povrće/meso"? Ništa manje dramatično ne bi zvučalo.
Najbolje mi je i kad u reklamama za sav onaj rafinirani šećer i kakaovac kojim proizvođači tove organizmiće naše djece, obavezno naglašavaju kako su krcati i prebogati kalcijem iz mlijeka, tom esencijom života i rasta. Kojeg kao, nema u drugim namirnicama, yeah allrighty. I uostalom, ako je baš do toga da se nekakvo čokoladno sranje već reklamira kroz "bogato mlijekom i kalcijem", pa čemu onda kakaovsko-šećerlemski posrednik, ožeži onda direktno po mlijeku...
Iako, dirnuti u sveto dvojstvo kruha i mlijeka nije preporučljivo, pa sumnjam ne samo u pozitivne komentare ođekar, nego i da će naskoro ispitanici na cesti odgovarati "nemam za kestene i vodu, što radi ta vlada" :)
Jednako kao što nije uputno dirnuti i u invalide. Iako me suicidalni nerv nagoni da i tu temu malo oplahnem, pa što bude...
Bit činjenice da je nekolicina slijepaca koji su se nedavno žalili upravi grada mi Zagreba, da zapinju u rubove postavljenih ljetnih terasa kafića, time izazvali inspektore da ad hoc koristeći diskrecijske ovlasti zatvaraju one terase za koje misle da smetaju slijepima - nije u nečemu što bi prvo mogli pomisliti: visokoj razini brige i osvještenosti za invalide od strane lokalne samouprave.
Prije bih rekao, izlazi iz primordijalnog strahopoštovanja invalida kao onih s "manje sreće", mogućeg lošeg publiciteta, europskih packi i sličnog. Jer, bolje je biti "on the safe side", pa su desecima (prvi dan je šaptom palo 67 terasa, sada već vjerujem preko stotinu) kafića, unatoč urednim dozvolama za terase, po centru grada usred sezone iste zatvorili. Zakon doduše propisuje 3 m širine za prolaz pješaka, pa tako i slijepih, no diskrecijsko ovlaštenje inspektora daje im za pravo da odluče i drugačije, čak i kad je navedeno poštovano. I odlučili su, ne znam da li i potpuno samostalno, bez befela "odozgor'", zatvoriti mnogobrojne terase a time i sezonski posel vlasnicima. Unatoč dozvolama, unatoč poštivanju 3 m, te važnoj činjenici:
Udruženje slijepih grada javilo se s priopćenjem da to oni nisu tražili, nego da se radi o nekoliko pojedinaca slijepaca koji su samostalno napravili žalbu.
Kad bi postojala sustavna briga za invalide, onda bi prije nego se daju dozvole za terase koje se skupo plaćaju i o kojima vlasnici u mnogome ovise, inspektori morali i trebali pobrinuti za odgovarajuće rješenje i unaprijed određena pravila za eventualni problem. Ovako postoji crv sumnje da se išlo logikom "deder Mile, skidaj te tarace kako god, žal'li se ćoravi, žal'će se dalje eVropi ako ih brzo ne sjebemo"
Ovo je moj osobni stav (a vi ožežite po navadi) da se cijeloj stvari, možda(!) i pristupilo pojednostavnjivanjem, između ostalog kako je svaki pojedini invalid uvijek u pravu kada se žali, jer invalidi jednostavno ne mogu biti pakosni ljudi.
Znam da bankrot kafića (koji su masovno krenuli u kuknjavu nakon inspektorskog pogroma, pogotovo oni kojima je zbog pušenja, terasa nudila jedini način opstanka) nije glavni problem države niti grada; znam da se prava invalida moraju bespogovorno poštovati, no pitam se - je li uvijek pronađen pravi način, osim ovog često sličnog "ad hoc"-a? Koji je doduše zadovoljio nekolicinu slijepih prigovaratelja, ali što je sa svim ostalim involviranima i budućim bankrotnicima, kao i samom krovnom udrugom koja se zapravo nije niti žalila, tj. što se prije dozvoljavanja pa skidanja dozvola MORALO napraviti?
Tek pitam a nikog a priori tu ne stavljam na galge, jer ne znam točno kako su sve terase naposlijetku i izgledale - i jesu li stvarno bile trn u slijepom oku i prepreka štapu. Vidim jedino da ih je po centru osjetno manji broj od neki dan, što me u ove ljetne dane i navelo na gornje pitanje....
Koje je šire od same teme pa zato i pišem; jer sam baš i u jednom nedavnom slučaju službenog karaktera, svjedočio kako se problemima invalida uglavnom pristupa ad hoc i baš na onako providan neznalačko-makijavelistički način, tek da se na brzinu zataška pravi problem u datoj situaciji. Pa se onda ne pita nit' za zakon, nit' za ostale formalnosti.
Iako je pravi problem svakako nedostatak isplaniranog sustava prave i organizirane pomoći invalidima, u mnogim sferama i razinama gdje nitko nikad o tome sustavno glavu razbijao nije.
A kako bi nam bili što istinskije ravnopravniji, bez pokroviteljstva i polusvjesno-Kerumovskog demonstrativnog vađenja novčanika "a od čeg boluje mala, šta treba?"
I zbog slučajeva iz mog osobnog iskustva niti govora ovdje nema o tome da smatram invalide štetočinama koji zloupotrebljavaju svoju invalidnost (iako moraju, ako hoćete i zbog same ravnopravnosti radi, biti spremni na kritiku kao i svaki drugi ljudi), upravo obratno - drago bi mi bilo da se jednom za promjenu bavimo njima tako da sve one silne divizije (ne)zaposlenih socijalnih radnika koje proizvode fakulteti, stvarno i opravdaju svoje postojanje.
|
