|
Svi znaju za neke zagrebačke grafite o kojima mi se, obzirom na moju ambivalentnost prema istima (ponovo) ne da pisati. Misteriozni Alex i njegov famozni klavir daleko su najpoznatiji favorit otkad znam za fenomen uličnih grafita, iako je u međuvremenu bilo hrpetine duhovitih, aktualnih i maštoviti(ji)h..
Ali ima i drugih, manje primjetnih načina ulične komunikacije koji su mi zanimljivi. Posebno su to oni mali plakati, oglasi, obavijesti i papirići koje legalno ili pak potpuno samoinicijativno građani lijepe ili ispisuju po zidovima, javnim površinama, električnim stupovima i inom. A sve u potrazi za dušom koja će ih pročitati, iz ovih ili onih razloga.
E, ti razlozi su mi često nedokučivi. Sama takva komunikacija mi je nekakav prahistorijski gradski internet, želja za primjećenošću nečije osobne poruke, koja može biti u isto vrijeme smiješna, žalosna, puna očekivanja, opominjujuća, politička, svakakva... Pa i poetsko-interno-enigmatična, kao ona koja posred Savske zaziva čvenk sa ženom dojmljive figure na Britancu.
Jednom, u staroj Vlaškoj, nisam odolio nadopisati poruku na obavjesni papir koji su stanari jedne oronule zgrade objesili na ulaz, dok sam u općoj dokolici beskonačno čekao Najizbirljiviju da obavi kupnju kofera u Benettonu. Time sam zaista ono što nije čak niti primitivna simulacija interneta pokušao pretvoriti baš u to. Dvosmjernu komunikaciju, koju ti papirići zapravo ne traže, iako su često debatnog karaktera. Stanari su naime napisali (svu komunikaciju parafraziram po sjećanju):
"Oprez, sa zgrade padaju crijepovi jer se Grad Zagreb nije udostojio popraviti krov na ovoj zaštićenoj zgradi".
Prva pomisao mi je bila "A zašto ne bi sami popravili dok se to ne desi i poštedili nas obične prolaznike, ozljeda? Pa onda tužite Grad za naknadu."
I pošto je kemijska bila blizu, napisah.
Prošlo je tjedan dana, slučajno sam se provezao na biciklu Starom Vlaškom. I sjetih se mog upita. Kad tamo, odgovor napisan drhtavom rukom ostarjelog Purgera:
"Dragi gospon, mi smo u zgradi par penzionera koji nemamo novaca za takve stvari. Nemate pojma."
I ja opet ne odolih:
"Onda dragi stanari prodajte svoje stanove u centru, jer ih ne možete ni minimalno održavati. Ugrožavate druge."
Prolazeći za dva tjedna ulicom, vidjeh da je cijeli papir skinut, a krov ostao nepopravljen. Popio sam, forumskim riječnikom, ban.
Mislim da je sada minimalno zakrpano onih par najkritičnijih crijepova. Mogli su to odmah.
Ali mi se baš svidio taj način prapotopnog message boarda. Penzići nemaju vjerojatno ni za internet, drukčije nije ni moglo :)
Doduše, gradska vlast se mogla dosjetiti nečega što sam vidio u dubokoj lokalnoj provinciji, poput ove slike iz Dobrinja. Mjesni oci, u pokušaju vlastitog ekskulpiranja, elegantno su i mrtvo-hladno na kuću nakeljili službeno:
Kako god, simpatična mi je sva ta kaotična velegradska tiha komunikacija šaruckanjem i lijepljenjem papirića. Ta se potreba za porukom sugrađanima barem lakše skida od onog očajnog i agresivnog auto laka, kojim se obično vrišti tisuće meni nerazumljivih "poruka" po fasadama.
Sjećam se legendarnog spammera papirićnim porukama po svim zamislivim javnim stupovima u gradu, a koji se potpisivao sa Watrobol. I tvrdio da je već godinama na djelu zavjera protiv čovječanstva koja propagira smrt, koja uopće nije nužna niti se umirati mora. Dapače, da država otima ljude i onda servira priču rodbini da su umrli. I da ih pokušava zatrovati bolestima, koje autor plakata liječi vatrom. I bolom. Doslovce, jer je gostovao u onoj ludoj Globalno Sijelo/Živa Istina HTV emisiji pokojnog Martinovića. I putem zagrijanog stakla koje se poput pijavica stavlja na kožu demonstrirao svoj postupak liječenja. Plakata je nestalo, nestalo je nažalost i domaćina emisije, a bojim se da je Veliki Kosac kojeg je Watrobol tako vatreno negirao, došao i po njega :( Meni su ostali u sjećanju njegovi nevjerojatni, pače čak i kreativni, kolaži. Koje je slagao od novinskih izrezaka, te vlastitih komentara na iste.
Ima tu svašta, od gorespomenute poetike, do onih koji (poput Vlaškovuličanskog) upiru prstom u druge, makar to bio i Katolički zbor okrivljen za mehaničke greške
Ili poruke starmalih dječaka koji elaborirano nude usluge šetanja pasa, pobrojavši čak i dopuštene pasmine
Preko onih politički osviještenih koji me naredbodavno iskaju da preuzimam odgovornost za neke davne Druge
Ili komentiraju stalne povijesne mijene nekih dijelova našeg grada poput Trga N
A neki i odaju posmrtnu počast svojim najdražim tvornicama, stradalim u džungli tranzicije
S druge strane, neki se, poput Dubrovčana, dobro zabavljaju (što i nije tako često za taj grad, ako smijem primjetiti) javno preporučujući sukob izvjesnih Špele i Mladenka kao krune večeri
Ili se poigravaju rečenicama, ovog puta službenim plakatima, koji doduše nisu tema, ali nisu ni tako daleko
Jednako kao i ono što nije doduše nalijepljeno na stup, zid ili izlog, ali je u svakom slučaju nekakva javna izjava i poruka, na rubu umjetničkog statementa ili pak ludila, što su dakako, srodni pojmovi.
Izlozi npr., poput ovog u Smičiklasovoj, koji je ispunjen doslovce različitim mobitelima, ličkim kapama, etnografskim pokućstvom, dijaprojektorima, fotoaparatima, kuburama, a tu se našla i hrvatska zastava. Razlog otajstven, barem meni
Ni ovaj prozor u Skalinskoj nije za odbaciti, kao mala izložena božićna neonska bajka na ogled sugrađanima, a kojom završavam trkeljanje za danas.
U biti sa zadnje dvije ispunjavam rupe koje mi fale u niski najnevjerojatnijih javnopovršinskih poruka kojima sam svjedočio svih godina, ne imajući pri tom svjetlopisni aparat sa sobom 
|
