Cheesteeleeshte

Da, znam...ko ih jebe, budale koje igraju, pogotovo one koje prate nogomet. K tome i domaći nogomet, sve sami bedblubojsi i poremećenici. Jednog dana ću i zatražiti liječenje od te droge, ne bojte se! Ali nije o tome riječ.

Kad klinac opljačka videoteku ili kladionicu, odmah osvane u novinama i promptno, na sudu. Pa guli u Lepoglavi bez pardona, gubeći građanska prava i šansu za budućnost.
Na primjeru svega što se dešava u ovoj državici, to nije slučaj kad netko ima bilo kakvu moć (napose političku podršku), bude futran javnim, našim vlastitim novcem i inače je u pitanju obično više tisuća puta veći iznos od utrška onog jadnika iz lokalnog kioska. Onda je to obično pitanje opredjeljivanja, nekakvog desno i lijevo, a napose "pa ipak treba pogledati koliko se napravilo" ili u krajnjoj liniji "bah, odmah rukom, sve je to politika, kurva trlababaklišeji, o čem ti briješ umjesto...".
Ono o čemu pričam nije niti dvojbena stvar. Dakle, jest li ili nije jedna udruga građana pretvorena u privatnu prćiju, futrana novcem što izravno poreznim i prireznim, što novcem iz poduzeća u javnom vlasništvu, mahom monopolističkih (ZG Holding, ZG turistička zajednica, HEP), koja čudom kroz tu udrugu osjećaju potrebu reklamirati svoje usluge.

I nisam samo ja uvidio da se ista ta prćija svima smije u facu, nego skupa sa mnom i jedna Građanska Inicijativa koja polako skuplja bodove i kao ušicu igle uzak medijski prostor, da barem malo i javno zucne o jednom od tisuća primjera u našoj maloj Klinici od države, u konkretnom slučaju travestiji zvanoj NK Dinamo. Koja pri tom čak nije niti pravno dobro pokrivena, makar da pokuša stvoriti privid legalnosti (ako je to Horvatinčić već uspio). Koja svojim primjerom i napose likom i djelom njezinog bossa (koji šefčina niti po smislu udruge niti po zakonu, jer je u sukobu interesa, ne može biti) upravo štrči nad drugima. Svim tim javnim nabijanjima rođenih matera na penis, svim ismijavanjima običnih poduzetnika koji plaćaju sve poreze i namete i prisiljeni su poslovati po ZTD-u kako je upravo on "najveći hrvatski poduzetnik", svim fekalijama koje on ali i njegova privatna, nikad od strane ni jednog državnog tijela poljuljana privatna udrugica, izlijeva svima nama na glave, a mi krotko odmahujemo rukicama i čistimo po koji drekec koji nam se zalijepio za očni kapak, pa opet vadimo lisnicu i plaćamo kad stigne uplatnica od Holdinga i pozdravimo se veselo svakog X-og u mjesecu sa 18 % prireza, kojeg otpratimo sa sendvičima i sokovima na kratki put do njegovog džepa.

Pa, eto - pozivam na pružanje podrške jednoj ideji makar bila i na vama koji ne kužite i dalje poantu "ah fuj nogomet" temu, a možete je pronaći na:
http://www.zajednozadinamo.com/onama.php
Potpisati peticiju na
http://www.gopetition.com/petition/39807.html
Ili cijelu stvar lajkati (što ne kužim, jer je fejsbuk već dugo vremena na hrvatskom pa nema niti termina "like"?), bockati, šerati i ostalo:
http://hr-hr.connect.facebook.com/pages/Zajedno-Za-Dinamo/152476774785393?filter=2
I nije samo to, pa preporučam da pratite i dalje vijesti od te skupinice, a koje čudom pripusti koji od slobodnijih medija.

Nije čak u pitanju niti ono ozbiljnije, npr. pranje novca iako se tu tragovi zataškavaju svom silom nejavnih postupaka od davnina...ovi padaju na najbanalnijim stvarima - da ne postoji opća ignorancija prema takvim i drugim primjerima. Naravno da je teško dokazivati iako se i to može da se hoće, kako se i na čiji račun plaćalo 90-ih izvođačima radova na najvećoj zagrebačkoj razvalini zvanoj maksimirski stadion koju ne bi, unatoč novcu koji je u njenu betonsku utrobu upumpan, u to tužno stanje doveli niti bombarderi ratnih zrakoplovstava Sile Osovine ili Savezničkih snaga. Ili kako se sporednim ugovorima koji se ne vide kroz transfere isisava novac, kako se koristi stanje da imaš udrugicu građana ne bolje (i pravno čak i lošije!) organiziranu od kluba filatelista Štakorovca da ne bi plaćao porez na dobit i radio ostale porezne evazije...
Bez obzira na gormnje, svakako se vrlo jasnim pokazalo, kad su barem neki opći akti isplivali na površinu, da čak i pravno-organizacijski ta privatna udrugica koja se lažno javno prikazuje kao opće dobro grada, navijača i članova - funkcionira izvan zakona i suprotno vlastitim propisima.

Pa svejedno nikom ništa i koga briga. Pogotovo jer je dugo vremena u te stvari bila umiješana i politika, trebamo li spominjati sve predsjednike, gradonačelnike i financijere iz javnih poduzeća? Ako netko nešto prigovori, ionako je ili bedak ili huligan bedblubojs, zavidan na uspjesima, a evo gamad i to minira.. Doslovce ispada, " pa kaj ak se to sve radi javnim novcem", što bih shvatio da je bar privatni.... Čak se i dežurni bunitelji u ime Njegovog Veličanstva Potrošača koji bi priklali umornu kasirku ako im ne uzvrati sitno na blagajni, nimalo ne bune što se sve radi, a financirano je i njihovim lipicama. Jer su im mediji tako rekli i servirali. Jer je bitnije što je neki poluobrazovani fudbaler rekao nakon tekme i je li trener tog kluba belosvetski čovjek (k)rasne poluduge frizure, koji će prorajtati cijelih televizijskih udarnih 60 minuta Nedjeljom u Dva tobože kontroverzne emisije na ćaskanje kak je to sve lijepo nekad bilo kad smo živjeli u zemlji seljaka na brdovitom Balkanu.
U kojoj smo očito i ostali.


Jer je sukus tih stvari ono što dobivam od onih koji se kao gnušaju nogometa: jebo te nogomet. Ponekad je u pitanju dragi moji odmahivatelji - i sam građanski primjer. Na primjeru nogometa, golfa, parkiranja, skupljanja smeća ili vaših 50 lipa za ambalažu.
Ja sam npr. bio skeptičan i onako na pola za/protiv glede prosvjeda za Varšavsku jer nemam ništa protiv tog projekta - AKO je sve legalno i ako nije bilo pogodovanja. Naravno, ne mogu biti protiv i apsolutno sam za građanski aktivizam, jer je njega u ovoj državi premalo, a puno onog HladnoPivo-vski rečeno, "mahanja zastavom bijelom". Treba izazvati moćnike, nemam ništa protiv. Načelo koje mnogi nisu shvatili i koje i u ovom slučaju primjenjujem je da nešto mora biti dokazano nelegalno da bi prosvjed dobio moju podršku. E - u gornjem slučaju nema čak niti dvojbe. I niti jedan promil od medijske pompe koju su za svoje ideje izmuzli prosvjednici iz Varšavske.
Pa podržite i ovu ideju, eto za promjenu...

Ovaj post zahvale posvećujem trudbenicima Zagrebačkih cesata - signalizaciji koji su u maglovito nedjeljno jutro napravili intervenciju koja mi je vratila vjeru u institucije sustava i dobre ljude in general. Dobro, možda ne treba ići tako daleko, ali nisam trebao niti prijetiti, niti se pozivati na šefove ili izmišljati tuđe obveze i odgovornosti, a izvadili su mi, no questions asked, mobitel iz asfaltne rupe u koju je upao još u petak ujutro, pravim porodničkim činom. Mislim da je čileanska vlada takve dečke odavno trebala konzultirati oko spašavanja rudara....

(rupa, ali nakon odlomljavanja asfaltnog vrha i postavljanja potrebne upzorne signalizacije...)

Doduše, pehovi koji mene pogađaju obični građani nikad ne uspiju doživjeti u svoje životno doba. Znate li nekog da je cijeli prošao kroz staklena vrata u polumraku i dobio posljedičnu hrpu zašivaka na glavi i rukama? Ili, kad radnici rastavljaju skelu na ulici, čudom uspio podstaviti glavu da se razbije na metalnu štangu? C'est mois.
Zadnji slučaj indolencije desio se na ulici, netom prije planiranog puta. Sagnuo sam se pokraj parkiranog auta, a mobitel (u kojem naravno, imam SVE i više od toga) mi veselo otklizao iz džepa ravno na asfalt - i polagano se otkotrljao u jedinu rupu u cijeloj ulici, nastalu vjerojatno klizanjem tla ispod asfaltnog sloja.
I ostao pri tom na položaju cca 70 cm dubine, veselo zvoneći "Ceremony" New Ordera na svaki očajnički poziv upućen preko mobitela Najsavjesnije, kao i svih ostalih pozivača unutar 48 h dok se u rupi nalazio. Prolaznicima u ulici vjerojatno ništa nije bilo jasno. Osim da štakori imaju mali tulum u kanalizaciji.
Ljudska ruka i šaka nažalost nisu dovoljno uske da bi se moglo doprijeti do mog najbližeg suradnika i tajnika koji čuva desetine dragocjenih telefonskih brojeva, bilježaka za buduće fuševe i ostalog notnog i pisanog materijala. Krampa nisam imao a niti smijem kopati na svoju ruku, no na put se moralo krenuti, kako god. I tako sam svog Najpovjerljivijeg ostavio na dnu asfaltne rupe, gotovo ga prekriživši, obzirom da je spašavanje vojnika Ryana imalo više izgleda od njegovog spašavanja.
Progutalo ga zagrebačko podzemlje.

No, čije srce može ostati bešćutno na njegovo poslušno cviljenje i molbe, kad smo se u subotu navečer ponovo okupili oko rupe i dobili odaziv da je živ? Skupa s ona dva bistra oka najrođenijeg Nasljednika koji je tavorio u istoj rupi, na zaslonu ekrana


Zovi Zagrebačke ceste (hvala kume Miro na savjetu!).
Začudo, odazivaju se u 22 h u subotnju večer (poluvrijeme utakmice, ipak sam malo tempirao...). Isti mi daju broj dežurne ekipe signalizacije, koja je sutra dežurna.
Ovi se pak (sve čudno od čudnijeg) revno odazivaju u rano nedjeljno(!) jutro i iako ne smiju razbijati ceste, napose parkirna mjesta na istima, obećavaju pomoć. Čak i unatoč autu parkiranom tik uz elektroničkih aparata gladnu rupu, kažu da neće trebati niti policija.
Bojazan da je to sve uzaludan posel i da pokretnog telefonskog drugara treba zaboraviti kao na dragog pokojnika, ili da bi se sve to moglo pretvoriti u birokratsku Kafkijadu "zovite u ponedjeljak, a kaj vi trebate zapravo, krivi odjel ste nazvali, nemre to tek tak, šef je na putu do četvrtka, napište molbu i zavedite u urudžbeni" - pokazala se netočnom.
Jer eto njih - sa krampom i kirurški preciznom rukom anonimnog pregaoca, nazovimo ga Joža. Dragi Joža, neka institucije sistema rade svoj posao! Dovoljno je bilo nekoliko pažljivo odmjerenih udaraca u vrh kliznulog asfala da se odlomi trokut taman toliki za provući ruku - i pred nama se, fakat kao u sceni iz rađaonice, ukazala moja beba.
Mokra od rose, ali na sreću uglavljena na podestu koji ju je spasio od daljnjeg propadanja u rupu, koja se otvorila skroz mračna i duboka, prema obližnjem šahtu. Joža je, pod savjetima i budnim nadzorom starijeg Signalizatora, kao i mene, koji sam doduše tamo bio u ulozi sličnoj očeva pri porodu, svoju vještu ruku uvalio duboko u rupu u kojoj je mobitel krotko žmirkao - i izbavio ga na svjetlo dana!
Halelujah. Pet propuštenih poziva i dva SMS-a pokazivali su da ispod pijeska i vlage i dalje kuca njegovo srce.
Male stvari poput ljudske dobre volje & odaziva kotačića obično zahrđalog društvenog stroja na građanski poziv u pomoć bez obzira na mutnu hladnoću nedjeljnog jutra, dovoljne su da povratite ono malo optimizma. Onog obično splasnulog pod svim negativnostima kojima se hranimo iz dana u dan, a koje moramo razbijati svakim naizgled beznačajnim krampom koji nam padne u ruke.

Gledam neki dan, pa opet neki dan, na telki emisije/priloge iz gospodarstva. I uvijek intervjuiraju nekog mlađahnog tipa u 20-im godinama, s titulom "analitičar XY banke" u podnapisu. I gospodarstvenici, a posebno političari obožavaju one fraze"mi imamo team sastavljen od mladih ljudi...", ili "trebamo mlade ljude...", ili "naš uspjeh se temelji na mladim...".
OK, nisam više mlad, ili kako bi Nasljednik rekao "tata ti si samo malo star", pa bi mogli reći da iz mene izbija nekakva ljubomora. Ali ja i u svojim 20-ima ne bih sam sebi dodijelio titulu ili poziciju, jer sam i tada bio svjestan koliko sam zapravo zelen. Naravno, ima iznimnih ljudi koji i mladi mogu svašta. Ali ne zato što su mladi i zato što je to glavni razlog njihove uspješnosti, nego zato što su iznimni.
Svakako mladi imaju komparativne prednosti, poput radne energije. Kapitalizam obožava mlade, jer ih stroj može mljeti i po 12 sati na dan, a oni živjeti na sendvičima i postizanju poslovnog cilja, sve dok ih stroj ne prožvače i ispljune ili oni sami sazriju i odu dalje, a onda ih se hladno zamjeni sa novim ambicioznim tventi-samfinzima, što bi Mamić rekao "bez kučeta i mačeta", što je njihova druga komparativna prednost.
Zanimljivo je da je u samoupravnom socijalizmu, poput Areopaga stare Atene, na snazi bio sasvim drugi režim. Što stariji i zaslužniji borac i drug, utoliko viša društvena pozicija. U Savezu socijalističke omladine predsjednici su bili gotovo pa obudovjeli 30-godišnjaci, a najnevjerojatnije mumije su do smrti gradile samoupravnu budućnost, dok su im drugi slinu brisali rupčekom....

Dakle, ja sam ZA mlade, ali mi nije jasno to isticanje bogom dane mladosti kao prerekvizita za uspjeh. U jednom segmentu iz gore navedenih razloga, jasno je zašto su privlačni, ali gro ili većina mojih najbližih prijatelja i poznanika, koji su mahom urbana, obrazovana, fino i skromno odgojena djeca, do njihovih 30-ih godina nisi mogao, ako se malo zagledaš u nutrinu, naći neku komparativnu prednost ili uhvatiti za glavu ili rep zato što pršte mladenačkom energijom 20-ih godina života. Upravo suprotno, da je netko čuo naše priče uz kavu ili večernju pivu onda, pa čak i danas, smjestio bi nas nazad u neki od gradskih vrtića. Dobro, muškarci su gotovo pa zauvijek polovinom svog mozga zamrznuti u djetinjstvu...


Supersjajno je kad i već kod svog novopečenog petogodišnjaka vidim u načinu na koji u minuti savlada i (meni barem) najkompliciraniju naredbu na tipkovnici kako bi njegova Ninja kornjača otplazila po zidu i kroz prepreke do novog nivoa, ili kad počne kovati svoje prve lingvističke fore sa "Tata, znaš kako se još kaže sema-četiri? Sema-for. Knjknjknj....". Ali to je tek dokaz da njihov jutarnje-rosno svjež mozak, još nezatrovan hrpom govana koja se u našim sinapsama skupila godinama, može brzo učiti i biti kreativan. Jer nema overload podacima. Ali, that's about it. Bilo bi to dovoljno za jedno od onih društava iz Star trek-a, koja uniformirano hodaju u bijelim togama na divnim, čistim planetima, a njihove šiljaste uši nikad nisu čule za laž, prijevaru, marketing, nadmudrivanje i prefriganost. Za uspjeh u bilo kojem od pokvarenih društava današnjice ("Tata, znaš da su Amerikanci Englezima kao Slovenci Hrvatima? Jer Slovenci govore pokvareni hrvatski "), potrebna je nažalost socijalna vještina zvana iskustvo i prepredenost. Kao i automatizmom usvojena radna rutina sastavljena od sto malih spona i veza koji trebaju za operativnost.

DODUŠE, većini muškaraca, sve dok im ne počne padati spolna moć i dok ih neka mudrija žena ne sveže u teže raskidive veze, po meni je vrlo sumnjivo uopće pridavati neke ozbiljnije operativne sposobnosti
Žene su drugi slučaj. Čak mislim da su iskoristivije dok su mlađe i nepovezane dubljim partnerskim vezama i dok ne poslože svoje prioritete drugačije. Iako, čak i onda nakon te neke životne pauze koju obično uzmu, kada se ponovo osove na noge nakon majčinstva, mislim da brzo hvataju muške. Vjerojatno i zbog opstanka u tradicionalnom društvu kakvo je hrvatsko, jer im uvijek visi Damoklov mač novog majčinstva, zbog kojeg mogu opet pasti na poslovnu marginu.

Tek kad svi spolovi uđu u ozbiljnije godine a i ta naša nesretna djeca porastu, po mom iskustvu u poslovanju s ljudima srednje životne dobi - više manje se svi izjednačimo u efikasnosti. Jebi ga, ipak se vremenom skupi nekakvo iskustvo i rutina, bez koje ništ.
Da, uvijek će u nekoj manjini biti mladih i genijalnih, a i dalje će se energija mladih (besramno) iskorištavati za specifične zadaće, no mislim da je srce društvenog stroja u kojem svi okrećemo svoj kotačić, još uvijek na plećima upravo tih ljudi s prvim sijedima u kosi i s jutarnjom ukočenošću leđa, nakon kojih se mehanizam ipak razradi, pa ipak ispliva nekakvo iskustvo, ako ništa drugo temeljeno na bivšim pokušajima i pogreškama.