Marketing
Moj osobni mobitelski Chile
Ovaj post zahvale posvećujem trudbenicima Zagrebačkih cesata - signalizaciji koji su u maglovito nedjeljno jutro napravili intervenciju koja mi je vratila vjeru u institucije sustava i dobre ljude in general. Dobro, možda ne treba ići tako daleko, ali nisam trebao niti prijetiti, niti se pozivati na šefove ili izmišljati tuđe obveze i odgovornosti, a izvadili su mi, no questions asked, mobitel iz asfaltne rupe u koju je upao još u petak ujutro, pravim porodničkim činom. Mislim da je čileanska vlada takve dečke odavno trebala konzultirati oko spašavanja rudara....
(rupa, ali nakon odlomljavanja asfaltnog vrha i postavljanja potrebne upzorne signalizacije...)
Doduše, pehovi koji mene pogađaju obični građani nikad ne uspiju doživjeti u svoje životno doba. Znate li nekog da je cijeli prošao kroz staklena vrata u polumraku i dobio posljedičnu hrpu zašivaka na glavi i rukama? Ili, kad radnici rastavljaju skelu na ulici, čudom uspio podstaviti glavu da se razbije na metalnu štangu? C'est mois.
Zadnji slučaj indolencije desio se na ulici, netom prije planiranog puta. Sagnuo sam se pokraj parkiranog auta, a mobitel (u kojem naravno, imam SVE i više od toga) mi veselo otklizao iz džepa ravno na asfalt - i polagano se otkotrljao u jedinu rupu u cijeloj ulici, nastalu vjerojatno klizanjem tla ispod asfaltnog sloja.
I ostao pri tom na položaju cca 70 cm dubine, veselo zvoneći "Ceremony" New Ordera na svaki očajnički poziv upućen preko mobitela Najsavjesnije, kao i svih ostalih pozivača unutar 48 h dok se u rupi nalazio. Prolaznicima u ulici vjerojatno ništa nije bilo jasno. Osim da štakori imaju mali tulum u kanalizaciji.
Ljudska ruka i šaka nažalost nisu dovoljno uske da bi se moglo doprijeti do mog najbližeg suradnika i tajnika koji čuva desetine dragocjenih telefonskih brojeva, bilježaka za buduće fuševe i ostalog notnog i pisanog materijala. Krampa nisam imao a niti smijem kopati na svoju ruku, no na put se moralo krenuti, kako god. I tako sam svog Najpovjerljivijeg ostavio na dnu asfaltne rupe, gotovo ga prekriživši, obzirom da je spašavanje vojnika Ryana imalo više izgleda od njegovog spašavanja.
Progutalo ga zagrebačko podzemlje.
No, čije srce može ostati bešćutno na njegovo poslušno cviljenje i molbe, kad smo se u subotu navečer ponovo okupili oko rupe i dobili odaziv da je živ? Skupa s ona dva bistra oka najrođenijeg Nasljednika koji je tavorio u istoj rupi, na zaslonu ekrana
Zovi Zagrebačke ceste (hvala kume Miro na savjetu!).
Začudo, odazivaju se u 22 h u subotnju večer (poluvrijeme utakmice, ipak sam malo tempirao...). Isti mi daju broj dežurne ekipe signalizacije, koja je sutra dežurna.
Ovi se pak (sve čudno od čudnijeg) revno odazivaju u rano nedjeljno(!) jutro i iako ne smiju razbijati ceste, napose parkirna mjesta na istima, obećavaju pomoć. Čak i unatoč autu parkiranom tik uz elektroničkih aparata gladnu rupu, kažu da neće trebati niti policija.
Bojazan da je to sve uzaludan posel i da pokretnog telefonskog drugara treba zaboraviti kao na dragog pokojnika, ili da bi se sve to moglo pretvoriti u birokratsku Kafkijadu "zovite u ponedjeljak, a kaj vi trebate zapravo, krivi odjel ste nazvali, nemre to tek tak, šef je na putu do četvrtka, napište molbu i zavedite u urudžbeni" - pokazala se netočnom.
Jer eto njih - sa krampom i kirurški preciznom rukom anonimnog pregaoca, nazovimo ga Joža. Dragi Joža, neka institucije sistema rade svoj posao! Dovoljno je bilo nekoliko pažljivo odmjerenih udaraca u vrh kliznulog asfala da se odlomi trokut taman toliki za provući ruku - i pred nama se, fakat kao u sceni iz rađaonice, ukazala moja beba.
Mokra od rose, ali na sreću uglavljena na podestu koji ju je spasio od daljnjeg propadanja u rupu, koja se otvorila skroz mračna i duboka, prema obližnjem šahtu. Joža je, pod savjetima i budnim nadzorom starijeg Signalizatora, kao i mene, koji sam doduše tamo bio u ulozi sličnoj očeva pri porodu, svoju vještu ruku uvalio duboko u rupu u kojoj je mobitel krotko žmirkao - i izbavio ga na svjetlo dana!
Halelujah. Pet propuštenih poziva i dva SMS-a pokazivali su da ispod pijeska i vlage i dalje kuca njegovo srce.
Male stvari poput ljudske dobre volje & odaziva kotačića obično zahrđalog društvenog stroja na građanski poziv u pomoć bez obzira na mutnu hladnoću nedjeljnog jutra, dovoljne su da povratite ono malo optimizma. Onog obično splasnulog pod svim negativnostima kojima se hranimo iz dana u dan, a koje moramo razbijati svakim naizgled beznačajnim krampom koji nam padne u ruke.
Post je objavljen 10.10.2010. u 12:36 sati.