Cheesteeleeshte

Zabole me lijevi rub palca za činjenicom s kime se Ivanišević smucao i preljubljivao po stanovima, tko će sudjelovati u "Farmi" ili se spoticati na podiju sa zvijezdama, tuku li se još Dikan i Dikanka, je li 'Erceg još diša 'Ajduka ili Mamić straši malu djecu u gaćama, s kim su Fani Stipković ili Lana Klingor ili Mica Trofrtaljka bile na špici u subotu i je li suludom Gadafiju Prezident uručio zeleni samokres ili čak dva....

Ove curke ili njezinih sudrugova nema nit' će je biti na naslovnicama i prvim minutama Dnevnika, a još manje na sponzorskim i novčanim listama u ovoj zemlji površnosti - a barem 10 puta je interesantnija, pametnija, ako baš hoćete i ljepša od gornjenavedenih medijskih parazita (koji ne da nikada neće bit na putu da liječe rak poput nje, nego jedino da ga eventualno uzrokuju) :




http://www.vecernji.hr/newsroom/news/croatia/3022616/index.do

..............Marijana Hranjec, mlada znanstvena novakinja na Fakultetu za kemijsko inženjerstvo u Zagrebu, koja je u posljednje dvije godine sintetizirala čak 29 novih kemijskih spojeva. A jedan od njih, inače ciklični derivat benzimidazola, pokazao je jako antitumorsko djelovanje. Posebice kad je posrijedi rak debelog crijeva i gušterače, ali i dojke te grlića maternice.
...........
Znanstvena novakinja Marijana Hranjec spojeve sintetizira šest godina. I to u nemogućim uvjetima, u sobičku na trećem katu svog fakulteta. Nemaju opremu ni ventilaciju, ali rade vrhunsku kemiju.
...........
Jedina je prepreka koja bi mogla usporiti istraživanja, kao i uvijek u nas, novac.
Samo patent, koji je M. Hranjec za svoje otkriće i prijavila, u Hrvatskoj stoji oko pet tisuća kuna, a u zemljama Europske unije i po četiri do pet tisuća eura. Osim toga, patente treba i održavati. No s druge strane, ako je vjerovati stručnjacima, nijedna potrošena kuna, kad je posrijedi ovo istraživanje, ne može biti bačena...........

Sto puta sam čitao kako se, ovdje i u dalekom svijetu, naši dragi i rijetko na svjetlo dana izneseni sugrađani iz svijeta znanosti muče, pokušavaju, rade i uspijevaju.
Po istom pitanju je npr. skupina znanstvenika pod vodstvom Hrvata dr. Domagoja Vučića iz američke kompanije Genentech otkrila novi, u prestižnim znanstvenim časopisima citirani, pristup u tretmanu raka.

Taj čovjek i mnogi našoj javnosti potpuno otajstveni junaci i znanstvenici još imaju i sreću raditi u inozemstvu, pa biti barem donekle adekvatno financirani. Da ne velim poštivani.
Ajd' uz gornjeg, barem ovdje, a u inat i sramotu svim našim birokratima u Ministarstvu znanosti i šire, nabrojati tek random izbor nekolicine takvih sretnika, npr.
- moj apsolutni favorit Marin Soljačić koji je u SAD sa svojim timom otkrio fakat senzacionalni način bežičnog prijenosa električne energije čije se svjetski značajne posljedice tek čekaju kad učinkovito proradi)
- Nenad Ban iz Zuericha koji je sa svojim timom otkrio novu bazu za lijekove
- Ivan Krstić (21), kog sam upoznao, a koji je još student na Harvardu, no i jedan od direktora svjetski uspješnog UN projekta „Laptop za svako dijete“ – „One Laptop Per Child” (OLPC), ili
- (barem po svađi s Primorcem poznati) Đikić
itd..........

Svi oni, uz MNOGE druge, pa i onim manje sretne koji su zaglavili ovdje pa ipak proizvode output ( npr. onaj (kontroverznog prezimena) ludi forenzički genetičar Domazet-Lošo s Ruđera), mukotrpno pokušavaju nastaviti niz hrvatskih svjetski odzvanjajućih znanstvenika, od Fausta Vrančića, Kotruljevića, Getaldića, Boškovića, Preloga, Tesle, Ružičke, Požara..... no ne znam baš i do kada će to uspjevati, barem ovaj reliquie reliquiarum u Hrvatskoj.

Jer još u "mračnom" srednjem vijeku takve su ljude pod normalno primjećivale i pod skute uvlačile različite mecene - ali NE i danas. Danas se moraš natjecat na Dori. I pijani Ševa i Malnar su cjenjeniji u ovom našem kokošarniku.

Znanstveni talenti koji ovdje tavore u tavanskim sobičcima (znam ih osobno ne jednog!) nikad neće dobiti velikodušnu donaciju Zdravka Mamića, neće ih se sjetiti nijedan organ vlasti pa da se pretoči višak novca iz budžeta. NE ono što se sada odvaja za znanost, niti "pravedna" raspodjela postojećeg novca... Nee, priznajem samo čistu nepravdu prema svemu ostalom, mogućem i nemogućem, što financiramo...uzet' odasvud, stvoriti tako višak i dati znanosti toliko da im bude previše, neka grcaju u novcu i financiraju 10 propalih projekata a da jedan uspije, samo da ih netko barem jednom u ovoj državi tetoši.

Najmanje će nažalost takve tetošiti mediji... ajde de, ako baš nešto senzacionalno otkrije (u samoj hrvatskoj, jedino čudom ravnim svadbi u Kani) ili ima nade da to bude senzacionalno (a polupismenim trogloditima novinarima naravno to netko prije toga šapne u uho) - posvetit će mu velikodušnu minutu u dnevniku ili podnaslov na petoj strani novina na jedan dan i gotovo. Zato ni niste čuli za većinu gornjih imena, osim ako nisu bili u političkom skandalu.

Što čekaš npr. Bandiću sa svojim prioritetima - da napraviš stadion od zilijun zilijuna drahmi na kojem će NK Šibenik nabijat bodove za Intertoto? Gdje ste megdandžije hvalisave i dobročiniteljske, svi biznismeni i političari... nakon koliko izlokanih butelja vina bi vas se dalo nagovoriti da cepnete koju banku iz getašle za taj posljednji očajnički pokušaj da se te ljude pokuša zaustaviti da po Zuerichima i Massachussetessima grade svoj alternativni život?
Posebno se samospalite svi kolektivno, dragi i sve nepismeniji i pohlepniji medijski djelatnici, koji ste već uspjeli Hrvate pretvoriti u gljive.

Al' ne daj se, Marijana. Čista (naša) sreća da ti i slični sve ovo kopate i tražite iz vlastitog gušta.

Ako je neki čitatelj ikad prije zalutao na ovaj blog, onda već može očekivati da ću opet na dugo i naširoko (beskonačno? a hebi ga kad brzo tipkam ) njurgati. I to još za inat, suprotno uvriježenim mišljenjima. Naviknite se ljudi, kaj da velim. Samo me nemojte z lopatom. Jer ću vam vratit.

Noviji povod za ovo dolje, o čemu već neko vrijeme imam isto mišljenje, može biti bilo koji... ali, ajmo reć' da je Gavrilo Princip mojih dragih Zagrepčaneca ovih dana bilo sitno djevojačko kolce koje se oko Manduševca povelo povodom Severininog koncerta-prenemaganja na Svetom im njihovom i tim činom ukaljanom purgerskom The Trgu (žrtava šovinizma).
Još i da istim sugrađanima priznam da mi se osobno neka kola, poput npr. Gluhog kola oko Drniša (Lisice od Papića rulaju), čak i i sviđaju....

No, kada su se već zbog navedenog kola svi dežurni i kafanski Pravednici Među Narodima ulovili za glavu i imali što za reći, udarila je i TV voditeljica programa Snow Queen izvlačenja brojeva von oben svršavat' kako se eto, na obudovjelim Temptations-ima onih 12 pingvina u gledalištu ne drže za ruke u kolnom zanosu, za razliku od neki dan nudgenudge winkwink. A da bi njezini HRT šefovi i organizatori natjecanja već drugi dan nesretnom pobjedniku u onoj i te kako od "kolnog" Sevinog ekscesa većoj orgiji kiča na Sljemenu - preko ski odijela na postolju navukli i doslovce baršunasti kraljevski ogrtač i staklenu krunu. Preimenovavši tim činom i samo natjecanje u "Drag Queen Trophy".

To je pardonček, ipak nekaj drugega od one seljačije oko Manduševca - dečec je baš bil herzig u ajnzugu i kruni.

No - prije nego odem dalje, ipak jedan (Branko) uvodić. Na nečijem tuđem blogu sam nedavno pročitao kako prava multikultura u društvu danas zapravo ne postoji. Složio bih se.

Dobro, uz iznimke :)



Dakle - ona koja se tiče svakodnevnog života ljudi, a ne površnosti poput koncerta Cesare Evorie ili cuganja na St. Patrickovo. Jer multikultura nije tolerancija dviju ili više jasno razdvojenih kultura na jednom mjestu/gradu/državi, ili imanje različite glazbe u CD kolekciji - to je situacija kada ljudi doslovce žive dva ili više (istinski, ne samo u jeziku ili detaljima različita) kulturna kruga u vlastitoj svakodnevnici. I prebacuju se na dnevnoj bazi iz jednog u drugi, kao kod kaputa s više strana.

Dan kada ćemo vidjeti muslimanku koja iz džamije odlazi na plažu, skida se u topless, pa nakon kupanja u suncu oblači nazad hijab, ili da Hare Krišne koje žive u Zagorju posjete svoje susjede na dan kolinja da malo pripomognu kod izrade krvavica....ili ne znam, Milana Ivkošića kao stjegonošu na Gay paradi? - možemo zaboraviti. Ever.

Nešto slično kod nas žive jedino Romi , možda jedini multikulturni društveni mikrosvijet u cijeloj Europi. Dobro, i pojedinci iz kuturno miješanih obitelji, ali koliko znam - ne i bez trzavica.




Romi su u biti genijalni (samo)izum - što god mislili o istima. Oni bez problema mogu biti katolici s muslimanskim ili kaubojskim imenima, ne robuju nijednom civilizacijskom globalističkom kanonu kako treba izgledati "uzoran" građanin, koriste sve što im je zgodno iz svake kulture s kojom su bili u dodiru. Što su sve s njima ukalupitelji pokušavali raditi. Austro-Ugari su im npr. u pokušaju ukalupljivanja dali višedesetljetnu koncesiju na sadnju i sječu svih onih platana, koje možete vidjeti i dan danas uz provincijske ceste. No, nisu se dali.
Ali Romi su tek eksces prave i nepatvorene multikulture u jasno podijeljenom (ili barem uglobaljenom) svijetu.

Mi ostali, mislim da smo sposobni tek za toleranciju (tzv. suživot) - makar niti to uvijek, ili uspješno.

E sad tema.
Zagreb bi, u mini-primjeni multikulturalnosti na nivou malene nam u Jadran umočene Potkove, trebao biti ne samo metropola općehrvatske tolerancije, već dapače- vas-hrvatski multikulturan. Jer, on je danas Glavni grad jedne kulturalno i regionalno šarolike države i koliko god to blasfemično zvuči - trebao bi, a i predestiniran je, to bogatstvo čak i reflektirati na van.

Ali nećeš majci. Znam još uvijek veliku hrpicu sugrađana, koji ga i dalje doživljavaju (i žele) tek kao romantičnu nekadašnju austro-ugarsku provincijalnu varošicu, s uljudbenim vrhuncima poput küssdiehand lju'm ruke milostiva, kapuciner na Trgaču, Ivo Robić u Gradskoj kavani, pranje subotom i izlet u Samobor, a svi ostali dojdeki neka se ukalupe, pokore i smanje taj naglasak koji remeti spokojno agramersko kajkavsko kreketanje u bari pod Gričem.
Znate, taj Vaš neandertalski folklor i ona groozna ojkanja možete si imati jedino u kontroliranim uvjetima - na Smotri folklora, 'ne?


Ima tu i prvotna greška, jer se kao nekakav ZG copyright prisvajaju uljudbenosti koje jednako vrijede i općeprihvaćene bi trebale biti i u Sinju i Vodnjanu i na Trešnjevci. Još će k tome prvi koji će to svakom "dojdeku" željeti saopćiti nažalost, počesto biti nekakav BBB, rođen obično od samih roditelja dojdeka u nekoj sivoj novogradnji preko Save (svi smo mi u biti dojdeki, koliko ima potomaka pra-zagrepčana uopće? 100?) , a koji pri tom ne vidi problem ako nakon tekme malo popiša koju fasadu istog tog rodnog grada "u srcu" ili razbije koji njegov izlog/glavu.
Umjesto fino u Tojalet:


Ma pokoriti da, ali ko što rekoh - samo uobičajenim pravilima ponašanja. A hoće li u glavnom gradu moje države podosta ljudi parati osjetljiva agramerska uhašca dalmatinskim ili (smijem li to naglas reći?) hercegovačkim, istarskim ili bilo kojim naglaskom i narječjem, pa i svojim sitnim lokalnim navikama, nekmoli i glazbom i hranom - ha čujte ljudi. Zagreb nije više iz vremena kad je imao 25 tisućaka born and breed rasnih i genetski neizmješanih staropurgera ( poput Silveka Degena, rođenog u Bjelovaru ) stješnjenih u dometu praćke oko Harmice.
Mislim nažalost, da je to vrijeme Zagreba konzerviranog u samozadovoljnu K&K letargiju - prošlo. Mnogo lijepoga Zagreb ipak s dojdekima pa ČAK i njihovim običajima dobija, siguran sam. Mnogo novih potentnih i poduzetnih ljudi koje Zagreb jednostavno privlači gravitacijskom silom i vlastitom produkcijskom potrebom, a priznali to ili ne, nastale su mnoge nove kulturne i druge državne institucije koje nije imao prije nego je postao istinski glavni grad, da ne pričam da je dobio i nove boje, okuse i mirise.
Jednog Miljenka Jergovića možete mrziti ili obožavati, ali bez obzira što je pravi "zajebani" Bosanac ( lirske duše) koji sluša jednako Nick Cave-a i Bešlića, Zagreb je s njime i mnogim takvima - nešto dobio. Barem nekakvo proširenje svojih skučenih gabarita, rekao bih.

Lošija strana, tj. danak koji ZG plaća kao metropola koja guta, ali i ne stigne provariti sve inpute, doduše - grabež je za pozicijama na vrhu ove lokve podno Sljemena. Jesu li ili nisu za sve krivi dojdeki, ne znam. Tatina fina, u mikro-krugove nevidljive izvana, odlično uhljebljena agramerska dječica su i dalje na vrhu hranidbenog lanca, znam ih sve iz kvarta i srednje škole, znam gdje i što rade i kakav (vrrlo dobar) utjecaj imaju.
A da kradu ili su krali, jednako dojdeki kako i agrameri svih vrsta i iz svih regija (kada se to moglo) - jopet iz saznanja tvrdim. Doduše, neke regije su glasnije i bolje organizirane. I po temperamentu i vlastitoj etnologiji, pa su izvirile van iz podzemlja za glavu višlje od drugih, koji su isto to radili i dalje, samo po tiho. Ali, nemojmo sada biti licemjeri pa svaliti mea culpa na dinarska leđa. Postali su već i jeftini izgovor. Nema njih 4 milijuna, kao svih nas ostalih. I gle čuda, jednako gramzivih. Vidio sam podosta zagoraca i purgera kako cijele familije uguravaju u institucije, sinekure i poduzeća k'o sardine u konzervu.

Bespravna i ina gradnja i sva mafija koja se vrti oko tog businessa sigurno nije jedne provinijencije - njima je svima zajednička religija jedino novac. Tomo Horvatinčić nije pasao ovce na kamenjaru, a onaj cijeli mini grad oko golf terena u Blatu nisu gradili nekakvi zadrigli diše iz Prve Imotske Janjeće Brigade. Takvima golf palica može poslužiti samo kao žarač za vatru pod ražnjem. No, "fina" gospoda vrhunski liječnici i agramerski poduzetnici koji su gradili taj bespravni Babilon ne smiju ostati ekskulpirani - samo zato jer su boljeg pedigrea i ne uklapaju se u predestiniranu sliku nekakvog podivljalog Rojsa za bagerom.
Pa niti zato kaj njihovi donjogradski peseki i pudlice imaju valjda "tak feš" drekece da ih je sramota/šteta pokupit sa pločnika po centru grada. Nek se ostali su-purgeri radije ostanu diviti boji i kompaktnosti istih. Ili još bolje, da ugaze u njih, - za sreću, 'ne?


Od ostalih negativnosti, tu je npr., kako se i kukumavčilo neki dan (uz već znanih par narodnjačke bircuza na rubovima grada), pokoje stidljivo kolce čak i oko Posvećenog Manduševca;
Dobro, i generalno uzajamni kulturni šok onih trvrdokornijih, s jedne i druge strane.
Ali jesemu dragi moji purgeri, pa nije Seka Aleksić s mitraljezom i redenicima održala PinkTV hit paradu na stage-u ili jahala samog Bana u korzetu, sa šajkačom na glavi i puckajući bičem!

Da, dobro - i hračka se sve više po pločniku, piša po zidovima, trešti svakojaka glazba iz automobila - ali da to često rade upravo najbogomdaniji, u agramerska prsa udarajući stanovnici, heb'ga - rade.

Ne znam niti krajnji odgovor na sve izneseno, naravno...ambivalentan sam po tom pitanju, jer sam naravno nostalgičan za "starim dobrim", obično nikad zapravo postojećim, vremenima - ali pokušavam uvijek gvirnuti i preko ulara koji si svi stavljamo kad se suočavamo s okolinom. Mukotrpno je pretvaranje mirnog mjestanca na rubu austrijskog carstva u metropolu, što ZG upravo prolazi - i naravno, tu uvijek postoji i cijena.

Ali da je ta pretjerana kukumavka postala moda, postala je. Kad netko sluša sa strane, u Zagrebu izgleda valjda kao Armaggedon. Bilo tko s kojim pretresam ZG teme, jedva čeka očešati se (onako zavjerenički agramerski, iza leđa "da ne bi neko čul") o dinarce, dotepence i barbare koji su maltene krivi što se ukiselo kapuciner.
Uvijek gorčina, ista ona o kojoj sam pisao u nesretnoj temi o Cvjetnom Prolazu. Uvijek ta negacija. Obje neproduktivne i nemoćne.
I onda na uštrb onoga što je od toga istina i trebalo bi popraviti, nastane uvijek nepotrebni korak dalje - busanje u "urbana" prsa + generaliziranje svakog upliva sa strane kao napad na samodovoljnu imaginarnu tradiciju provincijalnih gradića Gretza & Kaptola od prije 150 godina.

Popraviti Zagreb još više na korist svima - DA; nepotrebne i malograđanske sitno-šovenske predrasude s pozicije veleumnog Nositelja Gradske Lente "Bio sam tu prije tebe :P", koje često slušam - NE.
Kaj se mene tiče, kada mi i neki rođeni agramer, s na pol' svršenom srednjom školom krene, potfutran dragocjenim iskustvima stečenim na tekmama i uz pivčugu, sipati klišeje i generalizacije o "neodgojenosti" dinaraca i inih - i on je u najmanju ruku neodgojen.

Summa summarum, još smo očito na stepenici br. 1 - banalnom suživotu. O multi-kulti ćemo pričati za par stotina godina, valjda... Toliko je Turcima trebalo da nam naprave zadnju multikulturizaciju i sve nas navuku, između ostalog, na kafenisanje.

1. Selo-grad

U razmišljanjima smo kud se za promjenu iz našeg malog tijesnog kokošarnika pomaknuti te promijeniti stan, kvart (ili ne?) & slične dvojbe prezaposlenih obitelji pred mogućim kreditnim i inim bespućima povijesnih i budućih zbiljnosti. Pa da podijelim ili bar da iz terapijskih razloga ispišem neke osobne dvojbenice i usput istovarim par okinutih slika koje vucaram godinama po hardu kompjutora ( © )

Kao klinac sam znao dosta ljeta provoditi na selu, čak i na onom nepatvorenom, s elementima srednjovjekovnog spokoja u sebi.
Najveći gušt i nagrada bilo bi korumpiranom gradskom djetetu poput mene prespavati vruću ljetnu noć na sjeniku sa nevjerojatnim mirisima stotina aromatičnih trava iz netom osušenog i još, od skupljenog sunca toplog sijena, cvrkutom zrikavaca i čistim nebom s ogromnim sjajnim mjesecom, koji je sjenik kroz veliki otvor na njemu osvjetljavao poput lampe.



Selo, ako je ono iz moje idealizirane slike dječjih sjećanja (koja potiskuju činjenicu da je "pravo selo" također i puno fizičkog crnčenja i muke za malo materijalnog povrata) - nudi recimo, danas tako već i otrcanu i (deklarativno žuđenu) riječ "mir" i.... svježi zrak? Skraćeno - pastoralnu idilu, no nije ni to malo.
Ona suburbana sela (na papiru) na glavnim cestama i magistralama, sa stanovništvom koje živi od gradskog rada i ima okućnicu veličine dnevne sobe, a neka bogami i design-kuće s najnovijim materijalima, no obično tek kao kontrapunkt njima susjednim grozotama s kamenim lavovima na ogradi, niti ne računam uopće više pod sela. Niti ljudi tamo "seoski" žive.

Na nekima od "mojih" dječjih sela vodu se moglo piti doslovce sa mnogobrojnih izvora ili potočića po brežuljcima, posebno u dolini pod vrbama. I to napunivši šake vodom od koje su smrzavali zubi, pri tom gledajući kako se na dnu bistrog izvora migolje travke i punoglavci; no:

Iako se mogao jesti kruh koji je doslovce napravljen od vlastite pšenice izmljevene u lokalnom mlinu;

A na nekim od ljetnih sela, spoznati da podosta ljudi još uvijek živi u domaćim i boljim inačicama razvikanih finskih kuća (kojih navodno doslovce nestane preko tisuću godišnje samo na području Sisačke županije i predviđaju većini kraj za desetak godina). Na sličicama su dvije doduše malo modificirane, sa ciglastim dijelom, nije mi se sad dalo kopat po DVD-ima stare slike mnogih snimljenih oriđiđi drvenjara na kat...



Te iako je divan doživljaj ljuljati se na vrhu kola krcatih sijenom ili kukuruzom koje uz brijeg vuku krave (ne niti traktor), mukotrpno prolijevajući posljednje atome znoja i snage i tjerajući muhe repovima, dok stoljetna crkva zvoni "ZdravoMarijo" u podne

ili se, da se dokaže hrabrost (ili vidi duha), skrivati po preko dvjesto godina starim napuštenim kućama za koje ti ostali klinci napune glavu da su "uklete"


I iako se moglo jesti krupne, sočne, mirisne kupine u svakom grmu pored ceste napravljene od kamena tucanika; igrati nogomet na livadama po cijele dane; verati se po ruševinama starog grada na vrhu stijene; piti svježe izmuženo mlijeko i jesti maslac još vruć od tučenja u drvenoj posudi; ne ići doktoru za ništa osim ako si dekapitiran, za sve ostalo tu je domaća rakija:

Ja sam ipak jedva čekao vratiti se u Zagreb. I pogledati novog Bud Spencera u kinu Mosor, sjedeći na otrcanoj filcanoj kino sjedalici punoj upljuvaka od koštica. I pojesti razvodnjeni sladoled u slastičarni do kina. I umjesto po livadama, naganjati loptu na betonskom igralištu, s koje bi bježala na ulicu i radila kraval među autima koji su vrludali do centra grada. Ljeto u gradu, koliko god bilo u konkurenciji boja i mirisa mora ili sela, imalo je uvijek nekog svog mističnog konja za trku...



Danas, kao odrasli prdonja, možda mislim i drugačije o životu u gradu i vlastitom kvartu punom ispušnih plinova, ali ta genetska greška usisana rođenjem ostala je u meni. Vjerojatno će i Princu.

NARAVNO, nije to ni sve tako bitno. Kud ja, tud i on i obratno (barem dok me ne počne otkantavati kao dosadnog "starog"), bitno je da smo svi, pod okriljem sretnog matrijahata, na hrpi. Makar i u izbjegličkom kampu na granici Sudana i Čada. Dobro, ovo zadnje sort of.

Što život u gradu, ajd' nabrajanja radi, ipak realno nudi?
- tzv. "kulturnu ponudu". No, kad ne bi bilo DVD-a & interneta, tek onda bi kina (o galerijama neću ni pričati) postala značajnija današnjim klincima. Da se Gavella i ostala kazališta riješe većine današnjih glumaca i režisera, možda bi tada i kazališta bila jezičac na vagi zašto je dobro živjeti blizu istih i imati prst spreman na obaraču za kupnju karata da uživaš u neponovljivim prenavljanjima Anje Šovagović
- "imaš sve blizu", misleći počesto tek na moderne Hramove potrošačke groznice. Sve ovisi koliko ti treba, ili koliko su te uspjeli izdrilati da ti treba. Uostalom, hrpe toga su hitili u predgrađa, pa je skoro slično stižeš li tamo iz Medveščaka ili Štakorovca Donjeg.
- Kafići, disco, koncerti? Kako vrijeme ide, postaje mi i to manji faktor vu živlenju. Obzirom da smo ovu izmučenu zemlju ispresijecali autocestama, za ovo malo i na kapaljku što se zanimljivog dešava, ne bi mi bio neki problem dotegliti se do Grada i da ne živim u istom.
- Lijepe stare zgrade? Kad se netko sjeti malo pofriškati, doduše


- ? Kaj još? Možda čak i određena romantičnost, posebno izgled i miris donjogradskih i gornjogradskih starih dvorišta (poput na gornjoj slici, kakvih imam na gigabajte, mogao bih i izložbu fotki jednom napraviti), o kojoj sam (bio barem) ovisan. Iskreno, ne znam racionalno enumerirati.

Ali to stoji kad bi se gledalo očima nekog opservatora sa strane.
Grad, ako je i ovaj moj rođeni, nudi mi ipak nešto drugo. NE neke povremene flashove Proustovih kolačića poput gorespomenute pastoralne idile sela, nego sam ja doslovce tvorevina istog grada. Sve njegove sastavnice i njegovi smradovi su i moji osobni miljokazi najvećeg dijela života, da ne zabrazdim sad previše u Jadranka Črnka. Previše je tih subjektivnih točaka uopće za ikakvo, a najmanje suvislo nabrajanje.








To je zapravo vis maior. Zato i selo vjerojatno još uvijek gubi.
Doduše, vidim da kad ljudi prijeđu mirovinski limb, puno lakše odlaze među voćke i cvrkut ptica. Ja bih ranije mogao jedino kada bih postao npr. uspješni redatelj poput onih američkih ikona, Johna Forda ili sl. koji su sa svojih rančeva dolazili na snimanja.

2. Kuća-stan

Jedan cliche kojeg se naslušah od kućevlasnika: "Kuća ti je, dragi moj, vreća bez dna. U stanu si gospodin, ništa ti ne treba. A oko kuće stalno imaš posla i stalno nešto treba popravljati".



Ti ljudi naravno, nisu bili predstavnik suvlasnika (nekadašnji predsjednik kućnog savjeta) u stambenoj zgradi, poput Moje Nagovorene Naivnosti, koji ovo kuca. I tako niti mogu slutiti kako je boriti se za svaku kunu od škrtih babaca, pardon, uglednih gospođa umirovljenih udovica iz centra grada - koje naravno ne žele povisiti pričuvu niti za cent, a opet se žele baškariti u 100-njak kvadrata konzerviranih /tj. zadnji put "update"-iranih/ u vremenskoj rupi negdje 60-ih godina prošlog stoljeća. I koje misle da se tako može konzervirati i trula stara stambena zgrada sa desetak stanova.
A čiji popravak krova košta gotovo 200 000 kuna
Dvorišta 50-ak somića
Kojoj popuštaju sve vrste instalacija, po vertikali, čim se u njih takne.
A saniranje svakog pojedinačnog dimnjaka za svaki stan tisućak eura.
U kojoj po podrumskim šupama možete napraviti safari za kapitalne primjerke Rattusa Norvegicusa
A osigurači ispadaju van poput kokica iz aparata za pop-corn.
Gdje se krade po ulazu.
I povremeno nuždi.
Gdje preko puta u dvorištu (kako li je neposrednim susjedima), luđak godinama terorizira narodnjacima, uzurpira dvorište za svoje pit bullove i tamo ima tulume sa vinskom subraćom.
Gdje nemreš otvoriti prozor od koncentracije CO2 i teških metala, iako ulica nije neka prometna arterija.

Nisu stanovi neki kraj svemira. A najmanje kraj briga. Dapače, obično u stanovima brineš još i brige & paranoje svojih susjeda.

Ja bih, možda kuću. Za promjenu. No, para se ima tek za nekakvu na selu. Što i jest tema ovog snatrenja.
Imam frenda koji je, reklo bi se, nesretan. Ne iz posebnog razloga, tek neki nejasni Weltschmertz. I konzekventno, mrzi svoju kuću, "ružna" mu je. Koja je u centru svih centrova grada, doslovce u Petrovoj ulici blizu rodilišta. I velika je. I ima okućnicu, kao i veliki vrt odozada.
Iako, vjerujem da bi barem na čas suspregnuo weltschmertz kada bi je išao prodavati, bila bi to gozba za bankare a i on bi za to mogao kupiti barem središte Vrbovca. Ja, ko što rekoh, ako ću u kuću - mogao bih na neko selo.
Ili, tek na pravu nesreću, obzirom da se mora stići na posao i ostala gradska crnčenja, na neko od današnjih suburbanih kvazisela (ne i HOTO i sl. priče, koje doduše jesu čista selendra u nedođiji na pola puta između ničega, no "cepaju" gradske cijene).

U najboljem ću slučaju ostariti, dok postanem recimo, uspješni slobodni umjetnik koji dane može provoditi na imanju, u kućnom ogrtaču, ležeći pod rascvjetanom lipom, ili u šetnji po dišečim bregima / maslinicima / whatever, smišljajući novi roman.

Što me opet vraća nazad to točke 1. I s više-manje mogućih pomaka, ostavlja zasad tu gdje i jesam
Trenutno na stajal-Šitu (tko ne bi volio ZET-ovce? )

"Sanader hoće Vladu na Savi", kažu novine ovih dana.
Priča o Zagrebu i Savi razvlači se desetljećima, a barem cijelo zadnje desetljeće kako će se, ako nitko drugi neće, Vlada prebaciti na obale iste rijeke. Kad sam bio klinac, Sava je za mene bila kraj poznatog univerzuma, šiblje koje vijori vjetar, nekakvo felinijevsko rubno urbano-prerijsko mjesto gdje Fabijana Šovagovića umlaćuje tip u "Ritmu zločina", a on se sronda u mutnu vodu. Dobro, ili mjesto iz dokumentaraca gdje su se u onim velikim gaćama pacali i na daskama sunčali pred-ratni stari zagrepčanci. Kao u srednjem vijeku, zamišljao sam da se poslije nje s ravne ploče pada ravno u duboki svemir. UniZverijada je to malo ublažila s uređivanjem barem jednog jezera u rijeku. Doduše, u isto vrijeme mom novozagrebačkom paru, djetetu iz sadržajima osiromašenih Sigeta ili Trnskog, ona je vjerojatno figurirala granica iza koje leži Grad. I danas znam ljude iz NZ koji govore "idem u Grad" kada prelaze rijeku. Ja sam u srednjoj školi (i još neko vrijeme poslije, dok se nije pojavila Princeza mog života iz Travnog) u jednom od rijetkih prelazaka preko Save među ostatak sugrađana zarobljen s druge obale, redovito gubio i završavao na autobusu za onu gomilu smeća u Jakuševcu. A Sava je fakat izgledala i danas izgleda kao barijera, sa svojim nasipima koji štrče poput prve linije fronte i koji ne daju da se spoje dva mikrosvijeta.

Iz jednog od tih naftalina izvučena priča se opet razgraktala i to na dvodnevnoj konferenciji "Razvitak Zagreba", Poglavarstva nam i Hrvatskog inženjerskog saveza. A Vlada prisnažila uz taj vjetar podmetnuti i leđa, jer da budemo iskreni, ne znam čak ni kako bi to isfinancirao i sam svemogući pijani milijuner Bandy i svi njegovi frendovi građevinari zajedno. Njegov pak frend premieur Sany se u pozdravnoj riječi tom skupu čak i pjesnički zanio:
"Ne znam nijednog čovjeka koji je bio u Parizu a da ne priča o Seini, nijednog koji je bio u Londonu a da ne priča o Temzi. No, ne znam nijednog koji je bio u Zagrebu a da priča o Savi. Treba prijeći nasip, jer on je postao i psihološka barijera"




Istina, doduše. No prema projektu koji je iznikao u novinama (a gledano idealističkim očima što je čest slučaj danas u ogorčenim ZG grintanjima, mogu onda valjda i ja isto to raditi) ipak mi se ta ideja ne sviđa u potpunosti. Obzirom da bi se na temeljima današnjih (u budućnosti izravnatih) nasipa vukla četverotračna autocesta (dobro, i tramvaji!) s jedne i druge strane obale. I koliko god to rasteretilo promet sa Slavonske avenije i paralelno, vjerojatno Avenije Dubrovnik u Novom Zagrebu - sadržaji koji bi značili život, živahnost, ljude, tu bi i dalje izostali. Zgodno bi doduše hortikulturno bili sređeni travnjaci uz Savu, ali tu bi stajale hladne zgrade državne uprave i široke, puste prometne ceste. Kao ona usamljena komunistička Kockica. Jedna od tih cesta išla bi i uz sam Bundek, tzv. novu oazu za naše asfaltom iznureno građanstvo.

Predlažu (Bandy, inžinjeri, Sanader, ne znam više tko) i famozne garaže (mržnjom u medijima opjevane , no meni ipak ne tako gadljive) pod nasipom izgrađenim nakon poplave 1964, a prava poslastica bilo bi produbljavanje korita Save kod ZG-a za par metara, kako bi brodovi (na kojim bi to linijama vozili?) romantično plutali po istoj. O iznesenoj ideji gradnje hidroelektrana koje bi služile kao mostovi, ali i za nadzor vodostaja, neću previše. Ima da svisnemo od prireznih daća. No, da je, obzirom da se okolica Save skoro podavila 60-ih, iznivelirati vodostaj bitno, jest. Iako vele da su to već ispusnim kanalima u meandrima Save napravili.

Ne znam (kao i svaki prosječni buntovnik) kako namaknuti lovu i investitore za neke druge sadržaje, ili barem one dodatne, ako se već moraju natakariti i Vlada i cesta. Zagreb nije nikad, budimo iskreni, živio na Savi i poput Ljubljane ili Praga ili xy europskog grada, svoje srce i centar svog života imao na rijeci. Teško je uopće lažirati da postoji ta povijest, a još k tome animirati svijest ili interes građana da bi uz, u pjesmama doduše opjevanu rijeku (čak i militanto, "tko ne voli Dinamo sa Save taj će otić' razbijene glave". WTF? Dinamo /barem dok se ne preseli na Kajzericu, već vidim post u lipnju/ nije sa Save, eventualno je uz potok Bliznec!) nešto ozbiljnije radili. Možda i živjeli u stanovima? Slabo mi se to i dan danas čini napučeno baš uz rijeku, uz poneku iznimku i stare kućice u cvijeću s pumpama i svime o čemu snatri npr. Špišić, ali koje su sve na pristojnoj razdaljini. Gdje živi puno ljudi, odmah se zavrte i sadržaji.

Eh da, opet se uzvrtila i ideja o metrou. Ingenieuri vele da prepreka nema za kombinaciju podzemna ( u centru grada, oko 15-ak km) - nadzemna (periferija) lakotračno željezničku kombinaciju, a u urbanim legendama podjarivane The podzemne vode navodno da se daju izbjeći. Cijena istog zadovoljstva budućeg putujećeg građanstva od Mihaljevca do Dugava i Dupca do Malešnica bila bi 415 milijuna eura, s par spuštanja do 15 metara u zagrebački podzemni Had. To nije niti petina budućeg maksimirskog stadiona - ergo - fakat, je li to onda moguće iznijeti?
Ako će se već vaditi podzemnovodni argument, daj da netko molim i podeblja nekim validnim analizama. I tu sam tudum, eto priznajem.

Ah, snovi su otrov za dušu. Ipak, "...sve gasne, samo stoji nadaah..." - uzdahnula bi G(r)abi Novac.

U pričama opričan, kroz razgovore naglašavan, u pjesmama opjevan, taj romantični mit o čistoći dječje duše jako lijepo zvuči. Kad on sam ne bi bio laž :)
To su oni klasici koje svi roditelji vjerojatno imaju na isti način, od optuživanja čaša da se same (u suicidalnom nagonu valjda?) razbijaju po kući do toga da su "dosta kakali", do situacija kada se npr. teta u vrtiću srondala preko Princa (dok se po svom običaju, obreo na najnezgodnijem mjestu) iščašila zglob, istegnula kralježak i već je 4. mjesec na bolovanju. Na upit " a gdje je teta?", odgovor je
- "Na bovovanju. Tetu buba noga, pala je."
- "A kako je pala?"
- "Dominik (jasličarski konkurent za muški primat) ju je srušio"

No, nađe se tu i specifičnijih primjera.

Jednog dana će me, naime, permanentno kao nepodobnog roditelja (čitaj Britney II) zbuksati Centar za socijalnu skrb, ne samo zbog već na blogu oslikanog izrabljivanja djeteta :)


Više će to biti zbog Nasljednikovog dugog i maštovitog jezika - a zbog sličnih stvari sam ja, predavnih godina, još kao predškolski klinac već zakuhao svom starom.

Kako sam zapaprio ćaći

Negdje zadnju godinu vrtića išli smo na razne preglede, pa i kod psihologa da se vidi jesmo li podobni za osnovnoškolsko služenje socijalističkom poretku. I tako, dođem ja teti psihici, tada još veći Mitoman i hvalisavac nego danas, na razgovor. I pita ona:
- "Kako je doma?"
- Dobro.
- "Mama i tata se vole?"
- Vole.
- "Ne tuku se?"
- Neee.
- "A tata pije?"
- "Daaaaaaaa"

Za naglasiti je da je moj tata gotovo pa potpuni antialkoholičar koji se, šonjo, nije napio niti na svojoj svadbi. No, slušajući ostale odrasle, stekao sam dojam da je to nešto jako društveno prihvatljivo i samo treba trpat još i još hvastanja istom činjenicom.

- "Aaa pije znači....jel' puno pije, svaki dan?"
- Daaaaaa.
- "A što pije?"
- Sve. Vino, rakiju....
- "I što još?"

Također je za prisnažiti da sam volio nabrajati kao klinac. I pamtiti sve, od marki automobila do epizoda svojih prvih stripova, pa do marki pića koja sam škicao po dućanima ili na svadbama. Tako sam teti bio i uvjerljiviji.... pa ne može dijete izmisliti te detalje, pobogu!

- Stock. I pivo.... Ožujsko.... i vino Graševinu....i Amaro....i Brandy.....i...i...
- "Dobro dosta. Sad ćemo zvati mamu.... vi ste mama? Molim da otac sutra dođe na razgovor...."

Stari je poludio, jer objasniti namrgođenoj dami da se njegov dečko koji svijet gleda čistim i naivnim očima "samo šalio" koštalo ga je znoja, a čovjek se brzo znoji. Sin izrod ga je zamalo strpao kod nekog Sakomanovog preteče.

Kako mi ga je zapaprio Princ

Korak dalje od tog otišao je u međ' vlastitim roditeljima obljubljeni Egon, Princ najčišće Nemetzovske loze...
Kao što se vidi i na slici gore, u kući se pije mineralna voda. U rijetkim prilikama kada je tekma, otvara se pokoji Budejovicki svijetli ili tamni pivski napitak. Obje su naravno, u staklenoj flaši, što je uskenirao.
I dok sam jednom ispijao mineralnu, Princ zatraži.
- "Neće ti se svidjeti, kisela je"
- Hoće, hoće, hoće.... /btw ostale izvedenice znaju biti i "daće" ili "damože", kao odgovor na "ne može"/
I tako, naspem ja za kaznu malo mineralne u čepić od boce u stilu "evo ti sad na", on lizne, skiseli se uz "fujfuj, kisevo je" i tutanj. Ništa. Krenusmo svi dalje poslom.

Sutradan, dođem pokupiti ga iz vrtića, a teta nalakćena na vrata. Bad sign.
- "Tataaa....što ja to čujem?"
- ?
- "kaže da ga je tata tjerao da pije fujfuj pivu iz čepa.
- ??
- "Nemojte to raditi, inače...."
Da je život strip, a ja da sam onaj lik Gastonovog šefa, u oblačiću iznad glave imao bi lijepu kolekciju mrtvačkih glavi, gromova i munji....

Još i uvjerljivije zvuči, kao "iz čepa, da se mali ne preforsira za početak, winkwink nudgenudge"

Baš neki dan je izmislio i priču da je Borna "tvesnuo" glavom, da je išla krv, da su istog nosili doma djeda i baka i sto čuda. Opaljeni su sto gradi i shvatio sam za informacije koje oni daju nije dovoljan niti cum grano salis. Još da to skuže djede i bake koji su još uvijek neupitni Vjernici Velikih Prinčevskih Istina....

moj prijedlog:
Da se preduhitri maštovito dječje laganje, treba ih odmah dobro uposliti i naučiti da lažu drugima npr. nešto korisno za nas roditelje. Otvoren sam za sve sugestije.



P.S. Meni barem frapantna trakavica na prethodnom upisu, koja je se počela trakaviti od prosvjeda, dočekala je tako i (privremeni) epilog. NE, nisam "sretan" zbog toga ak su to neki pomislili, tek sam kao zainteresirani građanin bio postavio neka pitanja. No, za razliku od teoretiziranja na kojem bi stali, barem bumo praktično vidjeli kako ta stvar stoji. Ja osobno držim fige da to ipak bude na društveno SVIMA prihvaljivi dobitak Zagreba.