Cheesteeleeshte

U nedavnom postu sam branio neke od odluka iz nove gradske Odluke o komunalnom redu, ali red je i da opandrljim neke.Nisam načelno protiv, ali valjda ima razumnijih prioriteta u gradu, a znam da ima....

U Odluci piše:
Članak 5. : Na pročeljima zgrada, prozorima, balkonima, ogradama i drugim dijelovima zgrade neposredno okrenutim prema ulici ili trgu zabranjeno je postavljati uređaje, vješati ili izlagati rublje, posteljinu, tepihe ili druge predmete.

I dok se s jedne strane za uređaje poput satelitskih antena ili klima-uređaja ostavlja dodatni rok do ljeta, s još dodatnim pravilnicima i propisima koji bi dozvoljavali i prekrivanje istih - veš ima da se skida generalno i u cijelom gradu, bez ulaženja u slučaj do slučaja ili realnu potrebu da to bude befel erga omnes. I to - pronto. Neš ti majci više gaće stavljati na uvid, pa da se dame onesvještavaju po ulici. Nemaš dvorišni balkon? Kiseli ih u kupaonici.

I to kako kaže načelnik Odjela komunalnog redarstva (moj kolega s ratišta, vidjet ćemo se mi već) u intervjuu, oštro krenuvši u konačni obračun s rubljem od centra grada pa do periferije.
U centru grada/Donjem gradu zgrade i stanovi uglavnom imaju dvorišnu stranu i tu ionako već i danas uglavnom nema problema i turisti mogu biti spokojni. Ali tjerati "cara do duvara" po cijelom gradu?

Treba li usput, zaista nabrojati listu prevažnih stvari koje u ovom gradu ne funkcioniraju, pa da se,ne samo komunalno redarstvo, nego i sve postojeće endemske vrste inspekcija ipak prije pozabave njima i ne troše resurse?

Samo nuzgredno glavnoj temi (ne i jedna od prevažnih stvari, ali...), u Odluci s druge strane nema gotovo ništa konkretno o npr. izmetu i pišalini kojima smo često počašćeni:

Moj dragi susjed, Fra Grgo Martić, okupan svježom porcijom uvijek nove pseće nužde...

I pripadajući mu park za odmor i razonodu:

Osim što Članak 81. maglovito kaže Na javnim se površinama ne smije ostavljati ili na njih bacati bilo kakav otpad ili ih na drugi način onečišćivati, a osobito se zabranjuje /slijedi vrlo detaljno nabrajanje, no nigdje se tu niti ne spominje životinjski izmet, osim što na kraju preopćenito piše "obavljati bilo kakve radnje ili njihovo propuštanje, kojima se onečišćuju javne površine"/.
Naravno da je zamumuljeno, kada naš Vožd Bandy ponosno šeće peseka koji se pred novinarima poser..pardon, pokaka na pločnik i nastavi ponosno dalje. Veš je ipak naš prvi zloduh za obračun. Ko kaže da i u njemu nema parazita?

Ali dobro, nije drek sad tema, ima o psima već jedna ovdje - iako vidim, dobro se vagalo da se izravno ne pukne po pesekima.

Veš iliti rublje pak stanovnici ove urbane džungle po balkonima suše NE iz egzibicionizma, nego jer uglavnom nemaju gdje drugdje.

Dok se jedne strane shvaćam ako je zgrada registrirani spomenik kulture i nečije poveće gaće ili ručnik zapriječe našim voljenim turistima pogled na istu, pa rješenje treba naći - s druge strane, generalno u svim kvartovima zabraniti građanima istu stvar - bez da se uđe u njihove stanove i vidi u kakvim se uvjetima živi, je meni nerazumljivo - ako ne već normativni optimizam.

Ne znam zaista je li veći zločin vidjeti oronule, sive socijalističke zgrade u mnozim ZG kvartovima ili šareno rublje koje visi s balkona istih. Takav kalibar arhitektonskog estete očito nisam, valjda zato i neodoban za gradskog skupštinara.
No, gospon pročelnik i naše poglavice očito su bolje od mene prostudirali, ne znam, Hartmannovu "Estetiku", pa čuvaju sve ostale, od mene profinjenije građane, naglog napada neke krvožilne bolesti u trenu kada bi se suočili sa tuđom vlažnom košuljom koja bezobrazno vihori na nekom balkonu na Trešnjevci.

To me podsjeća na one smiješne pravne presedane iz američkih zabiti, gdje zna još uvijek biti na snazi propis gdje žene ne smiju izlagati svoje donje rublje muškarcima na uvid....

Uostalom, skupštinari se ne miješaju s narodom, pa da mirišu onaj kiselkasti vonj koji se dobije od sušenja veša u kupaonici, gdje će uskoro biti prognan.
Ili je to poruka (deal sa proizvođačima?) da se lijepo svi skup građani ZG-a ma gdje bili, iskeširamo i olakšamo za koju tisućicu, pa izvolimo kupiti sušilice za veš. Pa ne buju nam gradski oci to financirali (ono Bandićevo elitističko o cijeni života u raju kakav je Zagreb)...'ne?

A da se ipak onim nezajažljivcima koji bi, bezobraznici, negdje po Trnskom ili Trnju htjeli taj luksuz suncem i vjetrom osušenog rublja, dozvoli da nadograde balkone na dvorišne strane zgrada, ako ih imaju - pa da Poglavice legaliziraju gradnju, kada već bez da trepnu legaliziraju puno veće gadarije svojih frendova građevinaca?

Jedno je kada mi u kaslić ubace spam iz Nove Gradiške sa "zagrantiranom" kandidaturom za glavni dobitak od milijun kuna, a potrebno je da kupim tek nekakav ČangŠlang čaj, elektromasažer ili knjigu o samopomoći, a više nije smiješno kada se na tržištu počnu batrgati i oni koji proizvode i imaju nekakvo povijesno gospodarsko ime (da ne velim pomodno "brand"). Poput Lesnine. Koja mi je na adresu dostavila nepraktičan letak od metar širine, na kojem se žutim i crvenim kočoperi:
"Cijene s kojima nismo mislili na naš gubitak, nego na vaše zadovoljstvo!!"
ergo

?
Zašto ne onda
"Cijene s kojima želimo otići u stečaj samo da vama ugodimo"
ili zakaj se suzdržavati i biti u rukavicama?
"Cijene s kojima ćemo sami sebi otkinuti od usta, smanjiti plaće radnicima, samo da vas zadovoljimo"

Ako već žele zadovoljstvo, zašto uopće cijene?
"Dajemo besplatno namještaj, da budete što zadovoljniji"
ili još bolje
"Dajemo namještaj besplatno i pružamo sve vrste seksualnih usluga, da budete potpuno zadovoljni"

Ili čemu uopće prodaja, cijene ili bilo što, ako je zadovoljstvo klijenta jedina i isključiva briga?
"Darujemo vam sve proizvode i svu lovu s našeg poslovnog računa, vi ste naša opsesija!"
obzirom da je altruizam u Lesnini visok, zašto ne i
"Darujemo vam svu našu privatnu imovinu i odlazimo živjeti s obiteljima kao pustinjaci u Gou, sve radi vas!"

U utrci da se više od drugih pokažu filantropima i darovateljima, smišljaju se i novi termini. Jedan butik na Zelenom valu je u izlog stavio obavijest, ne o sniženju, već "Poniženje cijena".
Kako se "ponizuje" cijena? Šibom, stajanjem u kutu?
"-Evo ti na, na, zločesta cijeno. Đubre jedno, nećeš ti meni krojiti život i posao! Ćuš, švis, žvajz!"

Uglavnom, kapitalisti su danas, više od ijedne društvene skupine, bliži istinskom komunizmu i idealnom društvu nego što je itko mislio.

Prema odluci o komunalnom redu u Zagrebu, sažeto, komunalni redar može sa 300 kn kazniti one koji prekapaju po kontejnerima. To je naravno, izazvalo negodovanja, jer se ta paslika i u medijima opjevana metafora gladnih 90-ih svima usjekla toliko u primordijalnu reakciju da je bogohuljene dirnuti u te svete ljude,kao da su oni brahmani u Indiji izuzeti od ljudskih zakona. Da se čak i Bandić krenuo javno ispričavati da je "odluka nesmotrena" i da je "on za te ljude, ali i za red, pa će naći neko rješenje".

Jedno vrijeme nije bilo novina i fotografa koji drži do sebe, a koji za ilustraciju socijalnih tema u svojim novinama, nije pojurio do placa da bi slikao donjogradske penzionere (mahom, doduše vlasnike 100-kvadratnih stanova, ali ajde uzmimo da su obeznovčeni) kako pretražuju placovske ostatke. I to je bila neupitna činjenica, koja se - a to želim istaknuti - primjenjivala na SVE situacije kopanja po kantama i kontejnerima. I nije bilo višeznačnog tumačenja, dogma je bila i ostala da su to sveti ljudi i tužna slika stanja.

Dragi sugrađani, prije nego i na mene za kaznu primjenite izlizane kontejnerske pjesničke slike, dozvolite da imam izdvojeno mišljenje. Pa neka cvjeta tisuću cvjetova.

Ne samo da je placovski ostatak sasvim drugo od prekapanja kanti, nego.... Kod mene u kvartu, a i u drugima u kojima sam se našao, prekapač po kanti je u 98 % slučajeva, posebno u današnje doba povrata ambalažnih boca, ali i inače
- dobro uhranjeni radno sposoban muškarac, u trenirci srednjih godina s velikom vrećom, neki opremljeni i sa onom kukom za duboko rovanje, u svrhu obrtanja sitnog businessa zvanog ambalažno bočarenje
- random besposličar/ka na kojima ne vidim značajni fizički defekt koji bi ih spriječio da nešto drugo rade, ali koji vidim, odmah nakon što povrate skupljenu turu ambalaže, isprazne u lokalnom dućanu police s alkoholom

- Romi koji to profesionalno rade, organizirani u trojke, s pripadnim kolicima i koji dodatno skupljaju još štošta iz otpada
- razni deseci i stotine Vladmira Dodiga Trokuta i pasioniranih skupljača materijala, namještaja i (estetskih) artefakata koji "su još dobri", a koji se najčešće pojavljuju u dane iznošenja krupnog otpada

Ovo ne govorim napamet, nego iz stotina svakodnevnih susreta sa istima. I to je većina. Niti jedan siromašni penzić koji traži salatu i neokrnjenu naranču da bi smanjio troškove održavanja stana u centru. Iako ih ima, to je rekoh, odvojeno pitanje placa.

I sad bitnije od toga - iza DOSLOVCE SVAKOG od njih ostane takav nered na ulici, koji nažalost nisam slikao (slikam kad stignem uglavnom pseća govna i zapišane spomenike i fasade, ali to je za neki drugi post), da doslovce od razbacanog smeća ne možeš hodati po pločniku.
Ako ste već, od svih zanimanja na svijetu, odlučili biti profesionalci u "poslu" prekapanja, ne vidim stvarne razloge zašto bih ja toj odluci pogodovao? Ili trpio, poput Indijaca koji legalno moraju trpjeti i batinjanje štapom kada goli Brahman želi proći do svete rijeke.

Otvore kantu i ne jednom i to preda mnom, hitaju svo neželjeno smeće ravno na asfalt, pomiču kante u svim smjerovima tako da voziš slalom kroz rasturene kante po nogostupu; a često i hladnokrvnu prevrnu kantu radi boljeg probiranja ili je ostave širom otvorenu, nebi li se sadržaj bolje usaftao i skupilo više muha po ljeti.

Kada dođe vrijeme krupnog otpada, onda se ulice mog kvarta pretvaraju u Dresden nakon savezničke "intervencije u prostoru". Spominjao sam fotke, ali to zaslužuje jednu izložbu najnevjerojatnih situacija koje idu od kauča okrenutih na bok nasred ceste a na vrh kojeg musavi mališa koji ga čuva svira drombulju, do utrobe starih frižidera (traži se olovo i željezo) ili sanduka detaljno razvučenih po pločniku; starih K&K fotki i papira koje lelulaju po zraku, poput poluspaljenih dokumenata nekakve vojske u povlačenju. Armaggedon, drugim riječima.... A između sve te razbacane krame, šetkaju se tipovi u kožžnim jaknama i trenirkama i čuvaju stečeno.

NO, svi oni su, zbog stvorene paslike oličenja tranzicijske patnje, brahmani našeg doba. Zgodan simbol za pljuckanje socijalnog stanja, aksiomatski krug kojeg se ne dira, ti kojima se čak i Njegovo Čelništvo Bandić ispričava zbog uredbe.
A mi svi s odobravanjem "viš' kak' se tužno živi, pasmater vlada" puštamo da se isti izdovolje. Da su i sto puta siromašni i prisiljeni (a to je samo MANJINA navedenih kopača, unatoč tome što u društvu ima dosta siromašnih) - zašto bih raznježeno tolerirao to razbacivanje gdje se stigne i moramo li svoju "socijalnu bešćutnost" okajavati dizenterijom? Je li kopanje uopće "rješenje" za onu "nemoćnu" manjinu rovača? Nemojte mi samo s tim neupitnim fatalizmom klimati da jest.

I onda nam je valjda savjest čistija i oprana glede STVARNIH socijalnih problema u društvu i KAKO ih riješiti - posebno kako bi se mi istinski angažirali oko istih.
Ovako smo se sažalili, iskoristili metaforu u birtijaškom trač razgovoru, dali (profesionalnom) prosjaku na cesti (vidi post o fektarošima i prosjacima) i savjest nam je čista glede rješavanja socijalnog jaza?
Ako već nisu ulice?

Moš' mislit.

Ima još sijaset društvenih svetih krava, no možda napravim i mini-seriju.....

Opet me potaknula priča s posla... neki dan su mi informatičari, nakon cjelotjednog driljanja, vratili kompjuter s remonta. I svečano me obavijestili da imam novu šifru za ulazak u kompjuter, kao i novi username za mail (koji ne mogu vratiti na stari jer se radi o usklađenom elektroničkom identitetu blabla).

I baš kad sam username za ulaz u komp htio vratiti na stari, zaboravih stari pripadajući password. Samo bi je broj od pina maestro kartice zvonio u ispražnjenom umu. I lozinke od nekoliko mojih viška mailova. I ne mogoh se sjetiti, taman da mi ga je išao natrag utjerati vod najsurovijih kamatara. A onda skužim da mi novoponuđena lozinka klapa nekako logičnije od stare, ma koja ona bila. Nije bila dobra čim sam je tako brzo zaboravio. U biti, kasnije sam je se prisjetio, ali nova nekako glatko ide, pa ću je ostaviti na životu.

Bottom line: kako sam u jednom danu zaradio nekoliko novih passwor(a)da i lozinki, skužio sam da sam ih time pridružio zapravo nevjerojatnoj hrpi slova i brojki koja se s godinama nagomilala - i u kojima mi zapravo leži sigurnost većine novaca i ponešto od vlastitog identiteta.

Kud' je otišla civilizacija. Zapravo u kaos, jer tu su za obligatorno zapamtiti:

- pinovi, kodovi, passovi, brojevi.... PIN za tekući račun, pin za internet bankarstvo (pa upiši izgenerirani kod), PIN za deviznu karticu (na kojoj novac svake godine ionak samo kopni poluiskorišten), PIN za mobitel (falim te bože njega sam bar ubio), PIN za mirovinski/ini fond, Tokeni, identifikacijske kartice, šifre, brojevi u redu za čekanje, brojevi za voće i povrće u supermarketu, "koji ste broj sobe?"; " koji ti je broj telefona, doma/na poslu"; "koji ti je mobilni broj?", "koji Vam je broj telefaksa?", "Krivi broj? A, haa....al' znate onda na koji broj mogu dobiti...?"...
Ne znam! Niš' više ne znam.

- mailovi, sa šiframa (u mom slučaju čak 4; hebi ga, za razne namjene i tako ostade). NE, ne daju se svi svesti na isto, ne samo jer im je domena drukčija, nego su mnogi, nakon nekoliko pokušaja usklađivanja, ponudili "e nemože to" kombinaciju uz uzmi ili ostavi. Da ne pričam kako su neki zahtjevali password od najmanje 4, neki 5, neki 6, a neki čak od 8 slova. Tako da je ostalo šarenilo. Još je gore da sam išao na nešto slično, jer onda nikad ne bih znao koje je slovo ili brojka u tom gulašu višak.

Najgore mi je bilo kad sam na jednoj edukaciji u inozemstvu uspio navečer aktivirati alarm u instituciji domaćinu, sprčkavši kod. I onda skrušeno čekao ženu zmaja od barem dva metra, u security uniformi koja samo što me nije ispaličala, prije nego sam objasnio da više ne mogu pamtiti.

- passwordi, identiteti i usernamovi za ostali hebeni internet. Baze podataka za posao, stranice s registracijama, blogovi, forumi, file host-eri, online igranje (nestalo s novorođencem, doduše), sva čuda. Koliko toga imam? Pa sigurno tuce(t) različitih identiteta, iz raznih faza korištenja. Vjerojatno i više. Nemrem, ne znam bih li uopće uspio, a i ne bih bio u nekim slučajevima prepoznat - da to pokušam uskladiti (s dvojbenim uspjehom)

O svemu ostalom što nas je ova civilizacija natjerala da pamtimo i promptno rabimo, neću ni počinjati. Nije to ona moderna kovanica "cjeloživotno učenje", to je cjeloživotno perpetuirajuće teglenje tehnološkog tereta. A sve obično počne u velikoj ljubavi čovjeka i stroja

A klincima, da li zato što su mladi i um im je prazan - ili što su jednostavno nove generacije s evolucijski usavršenim mozgom, to tehnološko pamćenje ide kao od šale. Dobro, Princ još ne zna lozinke niti kao pojam, ali samo kolutam očima kako brzo kuži tehnološki temelj, od prvih koraka kada mi je kao niti jednogodišnjak gasio kompjuter

do današnjeg doslovce igranja igrica na internetu, klikanja i skrolanja mišem. Koje mi je demonstirao pred mojim razjapljenim ustima, već drugi put kako sam mu pokazao. Navući će se na to sve ko Bare na iglu, bojim se.

Ima moj dragi Avarin pravo, barem što se nas isluženih starkelja tiče. Treba ponekad otić u neku unplugged domaću hillbilly zabit i vrijeme tratiti u maskirnom prsluku, duplenkom loveć'prepelice a pastoralnim spokojem liječiti komunikacijskim valovima zasićene i ozračene, dušu i tijelo. S tim da vruća ugarska krv ne može bez interneta, on tu misli samo na post od telefona/mobitela :) Koji je danas postao teror dostupnosti, a najveća osuda, kada ti ogorčeno i u nevjerici poznanici kažu:
"Pa zvao sam te, čovječe jesi li ti normalan, nisi bio dostupan/nisi se javio nazad. Jesi ti uopće dobro/živ!?"
Odlučio sam da ću ubuduće hladno odgovarati da sam zaboravio pin na mobu.

A vjerovnicima, ako me nesreća ikad natjera da ih imam, da mi je bankomat pojeo karticu zbog neispravnih pinova. Što mi se, šantravom kakav jesam, u stvarnosti zaista desilo. I to baš u stranoj zemlji, u centru Graza, prije nego smo krenuli u shopping.
Moram priznati, takav samo naizgled tehnološki slom, može zapravo biti i blagoslov s neba. Umjesto po dućanima, cijeli dan smo se šetali po gradu, uz rijeku i novi kulturni centar, popeli se na vidikovac kod Uhrthurma, ležerno otišli na cugu... blaženi nedostatak lozinki.

To je sažeti naziv kojim je Vjernija Od Drugih jednom pokušala opisati one dućane u kojima se prodaju nedefinirani "poklon" proizvodi, a koji variraju od skupih prodavaonica keramičke magle do onih crap dućančića sa npr. drvenim barometrima "moj šef je danas....".
Zapravo, kič - u užem smislu, često kič radi kiča samoga, s eventualnom funkcijom da se predmet valjda izloži na uvid. Post mi je jednako nevažan kao i te stvari, no upravo sam pospremio stol u uredu i s njega maknuo doslovce tri keramičke pepeljare, dvije šalice sa "smiješnim" natpisima/slikama, jedan mali plastični globus, par figurica iz Kinderjaja, kutijicu i dva poklopčića bez poznate namjene.

A za pohvaliti je našu glupost da nas se u kupovinu svog tog krameraja i dalje može lako uvjeriti, da sve to gomilamo u stanovima, nižemo figurice na policama i vrijedno peglamo kartice.
U svakom od nas skriva se valjda nekakav davni sjevernoamerički Indijanac koji cijela zemljišta mijenja za par šarenih perli

Fascinira me zapravo kako je sav taj raspon dućana izdržljivo i ustrajno preživio i (o)tužne 90-e, kada je stvarno bilo malo novaca, a svi smo im mi u tome zdušno pomagali. I odlučno jašu dalje pogonjeni našom potporom, doduše poremećenim ritmom od stalnog priljeva konkurentskih kineskih dućana s impozantnim količima najbesmislenije "jeftine" plastike, toksičnih tkanina koje se rastapaju u veš mašinama, kartonskim cipelama i preglasnim & lakopokvarljivim igračkama na sumnjive kadmijske baterije.

Još mi je veća fora,iako nije striktno tema, kad npr. u anglosaksonskim zemljama i porezni obveznici moraju po sili zakona izdvojiti lovu koja se onda troši na (istinski nepotrebne) efemerije poput presmiješnih perika i batića, kojima suci udaraju u sudnici.

Čak sam i na netu jednom pretragom iskopao ozbiljne tvrtke koje dobro zarađuju na npr. izradi tih stvari i opskrbljivanju državnih sudova diljem anglosaksonskog svijeta.

Očito da je od svega na svijetu jedini zakon = zakon potražnje.

Dobro, moramo se složiti da je većina potreba danas umjetno stvorena i da za mnoge stvari koje posjedujemo ili u njima "uživamo" možemo reći da su zapravo nepotrebne
No ipak me kopka, kako su različiti proizvođači najnemogućijih stvari, koje i za naše prezasićeno potrošačko društvo izgledaju kao evidentni višak, uspjeli svoju ponudu održati, čak i bez velike reklame, prisutne kod jednog sasvim drugog para rukava, razvikanih "marki".

Tako npr. postoje

Dućani za brzopotezno poklanjanje efemerija i niskih strasti, s ponudom koja varira od drvenih ostakljenih kutijica s orahom, kondomom i natpisom "razbiti u slučaju nužde", isprintanim spomenicama "najdražoj ženi za godišnjicu" ili "najvječnijem studentu za konačno diplomiranje", spomenutih šefovskih barometara, wc papira s otštampanim dolarima, šalica sa slikama žena/muškaraca kojima nestaje odjeća kada se ulije vruća tekućina, Eifelovih tornjeva napravljenih od kvačica... uglavnom, ljudska mašta nema granica.
Nekad ( "u komunizmu") su se, ne znam više da li kod postolara ili obrtnika koji su radili kutlače i metle, u izlogu mogle vidjeti male plastične (drvene?) lutkice koje su reprezentirale gole ljude (izrazito dlakave na stidnim mjestima), a koje su valjda kao predstavljale lascivni "opa-heh-heh" public statement - i znam da sam po stanovima počesto viđao iste.

Odmah uz bok tim dućkasima, na više mjesta u gradu i danas se mogu naći dućani sa "otkačenom", tko zna u kojoj malezijskoj selendri iščekićanom, ponudom satova, lampi, skulptura, te različitog izložbenog pokućanstva, a moj favorit je bio jedan u Vlaškoj ulici. Taj je nudio sve navedeno, ali skoro pa sve fluorescentno i ostakljeno, uz dodatak nekakve želatine najsličnije opisu one materije koju proizvode duhovi (ektoplazma?), koja je kao "kuhala" i svjetlucala bojom po izboru, pretvarajući vaš dom/sobu u alien mothership ili barem u sobu za seanse duhova. Upravo nevjerojatan dućan, a ostatke ponude vidim sada rasute po ostalim "gluparnicama" ili pak u dućanima sa lusterima, u koje se dobro uklopila, odmah do lampe u obliku džinovske gljive koja baca narandžasto svijetlo.

Noviji su trend dućani "fancy" keramike (školjkica, životinjica, posuda za mirišljave svijeće), oslikanih okvirića za slike (morski pejzaži sa svjetionicima vidim rulaju), papier mache-a, šarenih kutija, pokućnih skuplturica, dizajnerskih bešteka, omotnog papira i ostale gamadi, mnogo toga napravljeno standardom vještine prosječnog osnovnoškolskog prvašića.



U Jurišićevoj ima jedan i sa autorskim potpisom na sva ta čuda, u koji me jednom odvukla Povodljiva Poput Ostalih, da nađemo banalnu kutiju za igračke. S tim da me je šlag strefio kad sam vidio cijene koje su iskali za tu sitnež. Ali umjetnički talenat nema cijenu, jel'te .
Iako naizgled koristan, u istu skupinu mi spada i dućan koji na Trgu hrvatskih velikana fašizma prodaje kuhinjsko-vrtnu sitnu opremu,od bešteka, zdjela, staklovinja, do grabljica, visuljaka i lonaca za cvijeće. Od kojih svaki primjerak čvakne dobar komad službeničke plaće. I još nije od zlata.

To i jest poanta ovog, jednako efemernog posta. Koliko svakodnevno trošimo - ne samo (ili uopće) na baš te, ali na stvari slične (ne)smislenosti, jednostavno je fascinantno. Zaboravite velike kupnje, kućna kina i namještaj, već sam se davno na vlastitom buđelaru uvjerio da glavnina prihoda istječe upravo na ovakve rashode, koje niti ne primjetimo.