Marketing
Gluparnice
To je sažeti naziv kojim je Vjernija Od Drugih jednom pokušala opisati one dućane u kojima se prodaju nedefinirani "poklon" proizvodi, a koji variraju od skupih prodavaonica keramičke magle do onih crap dućančića sa npr. drvenim barometrima "moj šef je danas....".
Zapravo, kič - u užem smislu, često kič radi kiča samoga, s eventualnom funkcijom da se predmet valjda izloži na uvid. Post mi je jednako nevažan kao i te stvari, no upravo sam pospremio stol u uredu i s njega maknuo doslovce tri keramičke pepeljare, dvije šalice sa "smiješnim" natpisima/slikama, jedan mali plastični globus, par figurica iz Kinderjaja, kutijicu i dva poklopčića bez poznate namjene.
A za pohvaliti je našu glupost da nas se u kupovinu svog tog krameraja i dalje može lako uvjeriti, da sve to gomilamo u stanovima, nižemo figurice na policama i vrijedno peglamo kartice.
U svakom od nas skriva se valjda nekakav davni sjevernoamerički Indijanac koji cijela zemljišta mijenja za par šarenih perli 
Fascinira me zapravo kako je sav taj raspon dućana izdržljivo i ustrajno preživio i (o)tužne 90-e, kada je stvarno bilo malo novaca, a svi smo im mi u tome zdušno pomagali. I odlučno jašu dalje pogonjeni našom potporom, doduše poremećenim ritmom od stalnog priljeva konkurentskih kineskih dućana s impozantnim količima najbesmislenije "jeftine" plastike, toksičnih tkanina koje se rastapaju u veš mašinama, kartonskim cipelama i preglasnim & lakopokvarljivim igračkama na sumnjive kadmijske baterije.
Još mi je veća fora,iako nije striktno tema, kad npr. u anglosaksonskim zemljama i porezni obveznici moraju po sili zakona izdvojiti lovu koja se onda troši na (istinski nepotrebne) efemerije poput presmiješnih perika i batića, kojima suci udaraju u sudnici.
Čak sam i na netu jednom pretragom iskopao ozbiljne tvrtke koje dobro zarađuju na npr. izradi tih stvari i opskrbljivanju državnih sudova diljem anglosaksonskog svijeta.
Očito da je od svega na svijetu jedini zakon = zakon potražnje.
Dobro, moramo se složiti da je većina potreba danas umjetno stvorena i da za mnoge stvari koje posjedujemo ili u njima "uživamo" možemo reći da su zapravo nepotrebne
No ipak me kopka, kako su različiti proizvođači najnemogućijih stvari, koje i za naše prezasićeno potrošačko društvo izgledaju kao evidentni višak, uspjeli svoju ponudu održati, čak i bez velike reklame, prisutne kod jednog sasvim drugog para rukava, razvikanih "marki".
Tako npr. postoje
Dućani za brzopotezno poklanjanje efemerija i niskih strasti, s ponudom koja varira od drvenih ostakljenih kutijica s orahom, kondomom i natpisom "razbiti u slučaju nužde", isprintanim spomenicama "najdražoj ženi za godišnjicu" ili "najvječnijem studentu za konačno diplomiranje", spomenutih šefovskih barometara, wc papira s otštampanim dolarima, šalica sa slikama žena/muškaraca kojima nestaje odjeća kada se ulije vruća tekućina, Eifelovih tornjeva napravljenih od kvačica... uglavnom, ljudska mašta nema granica.
Nekad ( "u komunizmu") su se, ne znam više da li kod postolara ili obrtnika koji su radili kutlače i metle, u izlogu mogle vidjeti male plastične (drvene?) lutkice koje su reprezentirale gole ljude (izrazito dlakave na stidnim mjestima), a koje su valjda kao predstavljale lascivni "opa-heh-heh" public statement - i znam da sam po stanovima počesto viđao iste.
Odmah uz bok tim dućkasima, na više mjesta u gradu i danas se mogu naći dućani sa "otkačenom", tko zna u kojoj malezijskoj selendri iščekićanom, ponudom satova, lampi, skulptura, te različitog izložbenog pokućanstva, a moj favorit je bio jedan u Vlaškoj ulici. Taj je nudio sve navedeno, ali skoro pa sve fluorescentno i ostakljeno, uz dodatak nekakve želatine najsličnije opisu one materije koju proizvode duhovi (ektoplazma?), koja je kao "kuhala" i svjetlucala bojom po izboru, pretvarajući vaš dom/sobu u alien mothership ili barem u sobu za seanse duhova. Upravo nevjerojatan dućan, a ostatke ponude vidim sada rasute po ostalim "gluparnicama" ili pak u dućanima sa lusterima, u koje se dobro uklopila, odmah do lampe u obliku džinovske gljive koja baca narandžasto svijetlo.
Noviji su trend dućani "fancy" keramike (školjkica, životinjica, posuda za mirišljave svijeće), oslikanih okvirića za slike (morski pejzaži sa svjetionicima vidim rulaju), papier mache-a, šarenih kutija, pokućnih skuplturica, dizajnerskih bešteka, omotnog papira i ostale gamadi, mnogo toga napravljeno standardom vještine prosječnog osnovnoškolskog prvašića.
U Jurišićevoj ima jedan i sa autorskim potpisom na sva ta čuda, u koji me jednom odvukla Povodljiva Poput Ostalih, da nađemo banalnu kutiju za igračke. S tim da me je šlag strefio kad sam vidio cijene koje su iskali za tu sitnež. Ali umjetnički talenat nema cijenu, jel'te 
.
Iako naizgled koristan, u istu skupinu mi spada i dućan koji na Trgu hrvatskih velikana fašizma 
prodaje kuhinjsko-vrtnu sitnu opremu,od bešteka, zdjela, staklovinja, do grabljica, visuljaka i lonaca za cvijeće. Od kojih svaki primjerak čvakne dobar komad službeničke plaće. I još nije od zlata.
To i jest poanta ovog, jednako efemernog posta. Koliko svakodnevno trošimo - ne samo (ili uopće) na baš te, ali na stvari slične (ne)smislenosti, jednostavno je fascinantno. Zaboravite velike kupnje, kućna kina i namještaj, već sam se davno na vlastitom buđelaru uvjerio da glavnina prihoda istječe upravo na ovakve rashode, koje niti ne primjetimo.
Post je objavljen 07.03.2008. u 14:24 sati.