|
Prema odluci o komunalnom redu u Zagrebu, sažeto, komunalni redar može sa 300 kn kazniti one koji prekapaju po kontejnerima. To je naravno, izazvalo negodovanja, jer se ta paslika i u medijima opjevana metafora gladnih 90-ih svima usjekla toliko u primordijalnu reakciju da je bogohuljene dirnuti u te svete ljude,kao da su oni brahmani u Indiji izuzeti od ljudskih zakona. Da se čak i Bandić krenuo javno ispričavati da je "odluka nesmotrena" i da je "on za te ljude, ali i za red, pa će naći neko rješenje".
Jedno vrijeme nije bilo novina i fotografa koji drži do sebe, a koji za ilustraciju socijalnih tema u svojim novinama, nije pojurio do placa da bi slikao donjogradske penzionere (mahom, doduše vlasnike 100-kvadratnih stanova, ali ajde uzmimo da su obeznovčeni) kako pretražuju placovske ostatke. I to je bila neupitna činjenica, koja se - a to želim istaknuti - primjenjivala na SVE situacije kopanja po kantama i kontejnerima. I nije bilo višeznačnog tumačenja, dogma je bila i ostala da su to sveti ljudi i tužna slika stanja.
Dragi sugrađani, prije nego i na mene za kaznu primjenite izlizane kontejnerske pjesničke slike, dozvolite da imam izdvojeno mišljenje. Pa neka cvjeta tisuću cvjetova.
Ne samo da je placovski ostatak sasvim drugo od prekapanja kanti, nego.... Kod mene u kvartu, a i u drugima u kojima sam se našao, prekapač po kanti je u 98 % slučajeva, posebno u današnje doba povrata ambalažnih boca, ali i inače
- dobro uhranjeni radno sposoban muškarac, u trenirci srednjih godina s velikom vrećom, neki opremljeni i sa onom kukom za duboko rovanje, u svrhu obrtanja sitnog businessa zvanog ambalažno bočarenje
- random besposličar/ka na kojima ne vidim značajni fizički defekt koji bi ih spriječio da nešto drugo rade, ali koji vidim, odmah nakon što povrate skupljenu turu ambalaže, isprazne u lokalnom dućanu police s alkoholom
- Romi koji to profesionalno rade, organizirani u trojke, s pripadnim kolicima i koji dodatno skupljaju još štošta iz otpada
- razni deseci i stotine Vladmira Dodiga Trokuta i pasioniranih skupljača materijala, namještaja i (estetskih) artefakata koji "su još dobri", a koji se najčešće pojavljuju u dane iznošenja krupnog otpada
Ovo ne govorim napamet, nego iz stotina svakodnevnih susreta sa istima. I to je većina. Niti jedan siromašni penzić koji traži salatu i neokrnjenu naranču da bi smanjio troškove održavanja stana u centru. Iako ih ima, to je rekoh, odvojeno pitanje placa.
I sad bitnije od toga - iza DOSLOVCE SVAKOG od njih ostane takav nered na ulici, koji nažalost nisam slikao (slikam kad stignem uglavnom pseća govna i zapišane spomenike i fasade, ali to je za neki drugi post), da doslovce od razbacanog smeća ne možeš hodati po pločniku.
Ako ste već, od svih zanimanja na svijetu, odlučili biti profesionalci u "poslu" prekapanja, ne vidim stvarne razloge zašto bih ja toj odluci pogodovao? Ili trpio, poput Indijaca koji legalno moraju trpjeti i batinjanje štapom kada goli Brahman želi proći do svete rijeke.
Otvore kantu i ne jednom i to preda mnom, hitaju svo neželjeno smeće ravno na asfalt, pomiču kante u svim smjerovima tako da voziš slalom kroz rasturene kante po nogostupu; a često i hladnokrvnu prevrnu kantu radi boljeg probiranja ili je ostave širom otvorenu, nebi li se sadržaj bolje usaftao i skupilo više muha po ljeti.
Kada dođe vrijeme krupnog otpada, onda se ulice mog kvarta pretvaraju u Dresden nakon savezničke "intervencije u prostoru". Spominjao sam fotke, ali to zaslužuje jednu izložbu najnevjerojatnih situacija koje idu od kauča okrenutih na bok nasred ceste a na vrh kojeg musavi mališa koji ga čuva svira drombulju, do utrobe starih frižidera (traži se olovo i željezo) ili sanduka detaljno razvučenih po pločniku; starih K&K fotki i papira koje lelulaju po zraku, poput poluspaljenih dokumenata nekakve vojske u povlačenju. Armaggedon, drugim riječima.... A između sve te razbacane krame, šetkaju se tipovi u kožžnim jaknama i trenirkama i čuvaju stečeno.
NO, svi oni su, zbog stvorene paslike oličenja tranzicijske patnje, brahmani našeg doba. Zgodan simbol za pljuckanje socijalnog stanja, aksiomatski krug kojeg se ne dira, ti kojima se čak i Njegovo Čelništvo Bandić ispričava zbog uredbe.
A mi svi s odobravanjem "viš' kak' se tužno živi, pasmater vlada" puštamo da se isti izdovolje. Da su i sto puta siromašni i prisiljeni (a to je samo MANJINA navedenih kopača, unatoč tome što u društvu ima dosta siromašnih) - zašto bih raznježeno tolerirao to razbacivanje gdje se stigne i moramo li svoju "socijalnu bešćutnost" okajavati dizenterijom? Je li kopanje uopće "rješenje" za onu "nemoćnu" manjinu rovača? Nemojte mi samo s tim neupitnim fatalizmom klimati da jest.
I onda nam je valjda savjest čistija i oprana glede STVARNIH socijalnih problema u društvu i KAKO ih riješiti - posebno kako bi se mi istinski angažirali oko istih.
Ovako smo se sažalili, iskoristili metaforu u birtijaškom trač razgovoru, dali (profesionalnom) prosjaku na cesti (vidi post o fektarošima i prosjacima) i savjest nam je čista glede rješavanja socijalnog jaza?
Ako već nisu ulice?
Moš' mislit.
Ima još sijaset društvenih svetih krava, no možda napravim i mini-seriju.....
|
