Jel' ima godina?
A ima - tu sam negdje. Ne gleda mi se sad u statistike, ali vjerujem kako već oko godinu dana guslam po blogu. Osim zanimljivih i onih manje zanimljivih tekstova, čitavo vrijeme pratim taj fenomen komentara. Postoje neka nepisana pravila kojih se svi pobožno drže,
ali tu sam ja da tome stanem na kraj, jer nepisana pravila upravo ovim postom postaju pisana:)
Kod Jazzie se broj komentara penje do vratolomnih visina
U tekstu ću spomenuti nekolicinu blogera uključujući neke za koje će zli jezici odmah protumačiti kako ih pljuvam ili podjebavam, ali ovoga puta to mi majkemi nije namjera, te se ovim svojevrsnim disklejmerom ograđujem od istih (zlih jezika).
Krenimo najprije s fenomenom Jesusa Qintane kojeg čitaju vjerojatno i oni koji ne pričaju hrvatski. Taj čovjek piše svaki dan. Link na njegov blog nalazi se na gotovo svakom susjednom blogu, a tamo gdje ga nema autor će vam kao razlog navesti kako nema potrebe jer je njegovo ime uvijek pri vrhu cool liste na naslovnici. Suprotno od svih očekivanja, na njegovom blogu se u prosjeku može naći – koliko? Desetak komentara po postu?
Sa druge strane imamo famoznu Lady Jazzie kojoj je blog više dnevničkog tipa. Jazzie može napisati kako joj je danas ručak malo zagorio, i to će izazvati lavinu od preko stotinu komentara! Gotovo je nevjerojatno koliko ljudi ima nešto za reći na tu temu! Stvar je interesantnija tim više što Jazzie u pravilu nema naviku odgovoranja na komentare, pa nije da pali vatru. Da se razumijemo, ima ona i “dubljih“ postova, ali čini se kako njenu publiku to i ne jebe previše jer će opet ostaviti isti broj komentara.
Sličan fenomen nalazimo i kod Tije (pročitati disklejmer na početku ovog posta). Tija i sama kaže za svoj blog kako je pomalo patetičan, a na njemu ćete većinom naći podatak kako je Tijica danas bila vesela ili tužna, i gotovo sigurno vrlo subjektivnu vremensku prognozu za Split. Svima je jasno kako se radi o jednoj hiper emotivnoj osobi kojoj svi žele nešto napisati. Sličan osjećaj javlja se kada na putu ugledate mačkicu pa dobijete neopisivu želju da je pomazite. Tako je i sa komentarom na njenom blogu.
Uz sve navedeno, ne mogu se oteti dojmu da ova dva bloga velikom broju blogera služe kao oglasna ploča, odnosno svojevrsna reklama i link na svoj blog. Tko ne komentira Tiju i Jazzie nije cool i supach.
Tijin blog je poput male slatke mace
Nekad sam bio sklon vjerovati kao blogeri u globalu ne vole tužne i depresivne teme. Ispalo je da ih JA ne volim, dok neki jedva čekaju ostaviti komentar podrške. Kako blog raznim ljudima ima različitu namjenu, tako meni bolgo služi isključivo za zajebanciju, stoga ćete moje komentare najčešće pronaći na blogovima tog tipa.
T-zombix je još jedan zanimljiv slučaj. Taj neumorno piše o tome kako nas pojedini monopolisti u državi vuku za nos i lažu na lijepe oči, i sve to potkrjepljuje sa brdo argumenata, citata, i dokaza (linkova), ali opet ostaje suh sa prosječno 3 komentara po postu.
E sad, da se radi o nekom drugom narodu a ne o nama Hrvatima koji tako volimo srat i pljuvat po onima koji nam nanesu nepravdu, bilo bi mi jasno kako se ljudi ne žele opterećivati tim sranjima, pa stoga i ne komentiraju.
Što se tiče ostalih blogera, oni na početku karijere komentiraju i linkaju isključivo one koji istom mjerom uzvraćaju na njihovom blogu. Nakon nekog vremena, prestaje osjećaj te, nazovimo je obaveze, i bloger se orijentira na kvalitetu onoga što čita kod drugih. Uskoro se stvaraju grupice ljudi koji komentiraju jedni druge, imaju sličan ukus, i većinom iste linkove na svom blogu poput ostalih iz tog kruga. Isti taj bloger ima dva ili tri favorite bloga koji nisu dio tog đira, te pripada i nekoj drugoj zajednici. I tako se krugovi, poput onih olimpijskih, povezuju i međusobno čitaju i komentiraju.
I ja spadam u tu šablonu. Čitam i komentiram većinom iste ljude. Odavno sam izgubio živce tražiti kvalitetu u brdu sranja, i uvijek se vraćam istim autorima. Posjećujem ja i Tiju, i Jazzie, i Qintanu, i Zombixa, i mnoge druge. I pod tim (ne više) nepisanim pravilima - komentirisišem ili ne komentirisišem.
Post od ponedjeljka, 24.10.2005. "Akcijski plan za spašavanje hrvatskih javnih financija"
- gostovanje je na mom blogu, a napisan je od strane blogera koji želi ostati anoniman.
Post od utorka, 25.10.2005. "Guzice i Sise"
- također je gostovanje na mom blogu, a napisan je od strane širokim masama malo poznate blogerice Espadrile, koja unatoč ogromnim spisateljskim sposobnostima još uvijek leži neotkrivena na fresh listi.
Stalno čitalačko tijelo ovog bloga sigurno je primijetilo da se u zadnje vrijeme više bavim 'ozbiljnim' temama, radi čega pati moj prvi i osnovni izvor inspiracije i razlog mog postojanja uopće – guzice i sise.
Jeste se ikad zapitali zašto na ovom blogu ima toliko jednih i drugih? Jeste li (što bi svaka normalna osoba) zaključili da sam jednostavno bog seksa i da to neminovno isijava iz svake moje pisane riječi ili ste se priključili onoj drugoj struji (pizdeka i papaka) koji misle da se zapravo iza ovih postova skriva mali preplašeni zečić (malog penisa) željan ljubavi i pažnje?
U svojoj dugoj karijeri lomitelja ženskih srdaca i majstora seksualnih vještina često mi se događalo da, razgovarajući sa dotičnom nakon otprilike sedmog orgazma, skužim da je njima do nježnosti. Ili da prijeti ozbiljna opasnost od one rečenice sa dvije riječi. What the fuck?!
Zašto? Zašto sve što je lijepo kratko traje? Zašto se to mora zvat ljubav da bi nam bilo lijepo?
Cure, je li vam tako lakše?!
Kod muškaraca nema puno pravila, za razliku od žena mi smo krajnje jednostavni i po njihovom mišljenju pomalo možda i retardirani. Moguće, ali to nije razlog da se ja iskreno ne divim svakom primjerku odličnih sisa koje prođu kraj mene. I da odmah izbacim jednu vječnu istinu o nama mužjacima: mi SVI gledamo guzice i sise. Da, dobro ste čule cure, svi!!! (OK, osim onih metro i homo hermafrodita, ali ne želim njima zagađivat ovaj hetero potentni blog)
Evo, uzmimo tipičnu svakodnevnu situaciju:
Sjedim negdje na pivi i kraj mene prolazi boginja, uz to i dobitnica Nobela za književnost. U tom trenutku, mene taj njen Nobel zanima koliko i novi album Tine i Nikše. Ja tada gledam samo koliko su joj sise veće od prosjeka, kako joj stoji guza i što bi ja sa svim tim atributima mogao raditi. Svaki muškarac koji kaže nešto drugo, ili laže ili je peder ili je cura kraj njega pa ne smije reći pravu istinu.
Naravno, nekad osim tih sisa i guzica postoji još nešto (jebeno dobar trbuh), a ponekad ne – ali u svakom slučaju prvo se gledamo, pa se tek onda slušamo. A ako se i ne slušamo, nema veze. Ne znači da se ne možemo samo gledat.
Koji je onda zaključak ovog posta? Što smo naučili, osim što smo osvježili gradivo kada su moje donžuanovske sposobnosti u pitanju? Pa naučili smo da ne mora uvijek svaki muško-ženski odnos imat fuckin' dubinu. Ne moramo uvijek dijeliti ljubav prema siročićima i zajedno pokušavati spasiti delfine, nekad je jednostavno dovoljno da se zajedno dobro oznojimo.
Jesam li zato emocionalno hendikepirani idiot? Pasibl. Mislim li da se može toliko zaljubit u ženu da ne primjećujem druge? Pa ne. Ljepota, pamet i jebeno dobar smisao za humor u jednoj osobi? Ne znam baš. Ali možda je samo stvar u tome da kraj mene ta boginja sa Nobelom još nije prošla.
Akcijski plan za spašavanje hrvatskih javnih financija
«Imam viziju! Imam viziju! Imam viziju! Televiziju!», vikao je jednom na koncertu Bono Vox. E pa ja imam televiziju, ali i viziju: plan za spas hrvatskih javnih financija. Svi koji i malo prate vijesti iz hrvatske ekonomske sadašnjice znaju da je Hrvatska u nezavidnom položaju. Novca u državnoj kasi jednostavno nema. Nema. I onda ekonomske naivčine vjeruju da će Sanader spriječiti rast cijene goriva u INA-i. A kako? Zna li netko kako? Ne može prisiliti INA-u da posluje s gubitkom. Ta su vremena prošla. Može smanjiti porezno opterećenje? Može vraga! Ionako lavovski dio cijene litre goriva otpada na porez. Ako smanji porezno opterećenje, kako će servisirati dug koji financira iz tog izvora? No vej Hoze! Cijena benzina u Hrvatskoj će rasti sukladno rastu cijena nafte u svijetu. Nema socijalne države jer država nema love za socijalu. A što je pak s penzićima? Oni se bore za rast mirovina sukladan rastu troškova života. I za pošteni povrat duga. A Sanader im to na veliko obećaje. Prije njega je to činio Račan. Poslije njega će to činiti neki novi premijer. Hoće li se to ikada ostvariti? Hoće figu! A iz kojih sredstava, molim vas? Nitko to ne želi reći, riječ bi bila o političkom samoubojstvu: Hrvatska jednostavno nema love! Penzićima može biti samo lošije. Jao si ga njima (a bogme, ako se trendovi nastave, jao si ga i nama). Navedene su samo dvije kapi u moru hrvatskog javno financijskog posrtaja.
No ima lijeka! Kažem vam, ima lijeka, ne bio ja Zeko zna, najbolji blog autor na blogtemazo.blog.hr-u. Tri su koraka nužna na putu spasa:
1. Legalizacija lakih droga* i nametanje visokih poreznih opterećenja na njihovu prodaju. Znate li kako je stvorena mafija u Americi? Tako što je došlo do organiziranog krijumčarenja alkohola u vrijeme prohibicije. Kad je prohibcija ukinuta, sve te stvorene krijumčarske kapacitete je trebalo nekako iskoristi. I eto mafije. Ako se zna da lake droge nisu posebno štetne (dobro jesu, ali slično je i s cigaretama pa nisu zabranjene), ne bi li njihova legalizacija uzela narko mafiji adut iz ruku? Istovremeno bi uvela red u kvalitetu prodanih supstanci i udaljila klince od uličnih dilera (od kojih kasnije kupuju i teške droge). Onaj dio koji je bitan za ovu temu jest da je potražnja veoma neelastična na cijenu i stoga pogodna za visoko porezno opterećenje. Štoviše, oporezivanje lakih droga se može kategorizirati kao «oporezivanje grijeha». Nitko se ne bi bunio. Pogotovo ne žiro račun Ministarstva financija RH. Istodobno se može još za barem 50% povećati porezno opterećenje duhana.
2. Legalizacija prostitucije**. Svaki će vam kriminolog reći: suzbijanje prostitucije je iznimno teško jer nema oštećenih strana. Prostitutka zarađuje, stranka dobiva što je željela. Kakav je to onda uopće kriminal? Po čemu? Pustimo sad moralne nedoumice, svatko je slobodan brinuti sam o svojim moralnim vrijednostima sve dok time ne smeta druge, zar ne? Vjerujem da bi cost-benifit analiza legalizacije prostitucije imala puno više koristi neo troškova. Kao prvo, zaštitilo bi se prostitutke od premlaćivanja, silovanja... S prljavih ulica bile bi premještene u specijalizirane ustanove (kao što već danas jesu zaposlenice mnogih zagrebačkih «salona za masažu») Kao drugo, bile bi obvezne na česte sistematske zdravstvene preglede, čime bi se zaštitilo i njih i njihove stranke. Doduše, svi smo svjesni da se širenje spolnih bolesti time ne bi zaustavilo. Ali zasigurno bi se smanjilo. Nadalje, prostitutke bi bile u radnom odnosu, imale bi pravo na zdravstveno i socijalno osiguranje. Za kraj, naplatom pdv-a i trošarina na usluge prostitutki, došlo bi do dodatno nezanemarivog prihoda u državnu kasu.
3. Oporezovanje mita. Da, da, oporezovanje mita. Svima je jasno da živimo u državi u kojoj je mito sastavni dio života. Dapače, malo tko mu se aktivno protivi. Pasivno da. Svi su protiv mita i korupcije i svima su puna usta toga da je to korjenito loše. A što se dogodi kad vas zaustavi policajac i planira vam oduzeti vozačku? Ili kad treba podmititi prljavog doktora za dobiti pregled preko reda? Ili kad treba dobiti posao? Ferengiji su odavno skužili, ako se mito ne može i ne želi spriječiti, treba ga oporezovati.
Eto mog plana. Do 2009. državni proračun nam bilježi suficit. Molim nadležne za pravljenje spomenika mojoj malenkosti zbog ovog genijalnog razglabanja da na spomeniku napišu da iznad svega cijenim dobre guzice i sise, te da vlasnice dobrih guzica i sisa iznad svega cijene mene.
* i ** - Smatram da je potrebno naglasiti da ja ne propagiram ni korištenje lakih droga ni usluga prostitutki. Samo smatram da je pokazano i dokazano da se policija s tim pojavama ne uspijeva efikasno boriti. Dapače, vjerujem da su mnogi policajci ogrezli u oba poroka i ne smatraju ih lošima. Rješenje problema treba tražiti u sustavnom mijenjanju sklopa vrijednosti ljudi. Zabranama se ne postiže ništa, osim što se daje gadna lova u ruke narko mafiji i makroima. Prevencija, a ne detekcija.
Ptica leti preko sveta cvece cveta (poletarac) Oblak leti preko neba bice leba (poletarac) Lopta leti preko polja, zuji zolja (poletarac) Eho leti preko klanca, glas neznanca (poletarac) Torta leti preko stola, slatka skola (poletarac) Avion leti iznad glava, neko spava (poletarac) Roda leti preko krova, deca nova (poletarac) Akrobata leti snazno, vrlo vazno (poletarac) Cela zemlja leti leti,
a i zimi kad se seti
crep, cipela, cucla, car
poletarac prava stvar!
E pa ima da me plate za ovo što ću napisati, majkemi:)
Počelo je prije 3 dana sa nekim neslužbenim glasinama. Malo nakon toga stvari su se oslužbenile, i rasprave su počele. Svuda! Na poslu, na blogu, u autobusima, u parkovima, na forumima, na Marsu....
Sve bi to bilo u redu da nisam primijetio jedan mali detalj, a to je da se Hrvati jebeno boje i najmanjih promjena! Do prije tjedan dana nije bilo duše koja nije kenjala protiv monopola i duopola u mobilnoj telefoniji, a sada su stavovi podijeljeni čak na visokih 50 – 50! Jedni su totalni optimisti, drugi su apsolutni pesimisti, ono malo preostalih bez konkretnog stava se usralo i totalno paraliziralo gledajući ove dvije skupine kako se prepiru argumentima dostojnim svakog od njih da u svom vlasništvu ima makar jednu, ako ne i dvije koncesije na mobilne telekomunikacije.
Ja nisam pretjerano pametan (ovo možda izbrišem kasnije:), al nisam niti glup. Sve što mogu je logički razmišljati koliko mi vlastita inteligencija dozvoljava, i onda na temelju toga srat na svom blogu, što mi nitko ne može zabraniti. Na vama je želite li dalje gubiti dan čitajući moje stavove ili možda radije baciti pogled na novi post od tvojnetko.
Moje mišljenje je: Treba ugrabiti TELE 2 broj odmah sad i odmah, bez previše filozofiranja. Ukoliko ste poduzetnik mudrije bi bilo sačekati neko vrijeme, ali ako ste dio običnog potrošačkog puka, zgrabite taj 095 broj dok ih nije nestalo!
Zašto drugo tele? Možda je bolje pitati se, a zašto ne?
Moja situacija je slijedeća. Trenutno mi je ostalo oko desetak kuna na VIPu. Vrijeme je da se obnovi račun. Jedna opcija je kupiti novi bon od 100 kuna, a druga opcija, za 95 kuna kupiti TELEĆU sim karticu sa novim brojem i 145 kuna na računu. Ono što dobivam sa teletom je dvostruko niže cijene prema ostalim mrežama i više nego dvostruko niže cijene unutar same teleće mreže.
Hmm, ček da razmislim. Pa jebote, zašto ne uzet tele na probni rok???
Koliko vam traje bon od 100 kn na VIPu ili SIMPI? Ako za isti novac mogu dobiti 50% više kredita, i šansu da isprobam nešto novo, pa naravno da ću probati. VIP sim karticu neću baciti. Gurnut ću je u mobitel i dalje koristiti VIP tarifu 0 kad god mi se digne.... hm. U krajnjem slučaju, sve da i novo tele čudnovato propadne preko noći (nakon što se sigurno ugnijezdilo u gotovo čitavoj Europi i na pola azijskog kontinenta), tko mi brani da u pola minute ne vratim svoju staru sim karticu u mobitel i nastavim gdje sam prije mjesec dana stao???
Jasno je da firme neće tako lako prisvojiti nove brojeve pošto su im stari već dobro izreklamirani, a i ne mogu si priuštiti taj rizik da nešto krene krivo u ovoj razvojnoj fazi. Zato apeliram na običan puk da ukoliko se još predomišljaju, prestanu, i kupe svoje tele, jer što je glavni i osnovni cilj? Idealno bi bilo da svatko od operatera dobije 33.3% kolača u što kraćem roku. Tek tada možemo pričati o zdravoj konkurenciji. Moja zabrinutost leži u tome što se to mora dogoditi vrlo brzo, jer ako krene sporo, zna se kako to ide u kapitalizmu. Bogati se bogate još i više, siromašni postaju još siromašniji.
Nakon što smo toliko čekali, ne dajmo sad da tele padne pod nož. Čuvajmo naše novo tele dok ne naraste na 33% a onda radite što hoćete, al ne dajte da vas čerupaju na telekomunikacijama.
P.S.
Ispričavam se vjernoj publici na nedostatku sisa i guzica u ovom postu. Danas sam se imao priliku uživo upoznati Jezdimirku, a vi znate što to znači. Uskoro slijedi iscrpan post o njenim sisama:)
... trkom u blog editor objavit novi post. Kasnije ga možete i izbrisat.
Đizs, kako sam pametan. Sve znam:)))
WANTED:
Ako je netko na području Zagreba vidio ovu macu nek se javi ovoj blogerici.
Ono što gazdarica ne kuži je da mora napisat "NAGRADA za poštenog nalaznika" jer tek tada se nekim čudom javlja dobrota u Hrvata:)
Sad će me Espadrila objesit za jaja:)
Ujedno ovim putem pozivam blog naciju da pripomognu potrazi te objave sliku i na svom blogu!
Test test, jeboteeeee.... blog stvarno radi:))) Toliko čekanja i sad nemam ništa pametno za napisat!!! Idem se napit dok tvojnetko ne izbaci novi post pa da imam što čitat! :D
Update poradi neskuživanja od strane Lejdi Đezi:
Naveo sam tvojnetko isključivo zato jer je ona najbolji pokazatelj da blog radi (2 do 3 posta na dan) i moje je svakodnevno štivo. Nisam ovime mislio ništa loše o nikome. Mislim stvarno, di si ti Đezi bila dok smo ja i tvojnetko chatarili po helpblogu? Mi smo ti stari prijatelji. Oh što sve ljudima neće past na pamet.
Još jedan apdejt
Jebote, pa ovaj blog sad stvarno leti! Ovako sam se zadnji put osjećao kada sam sa 56k prešo na DSL :)
Pokušajte se skoncentrirati na smjer svijetla i pad sjene:)))
Svaki učenik je različit. Netko bolje uči vizualno, netko drugi najbolje nauči čitajući iz knjige. Oni treći pak najbolje rezultate postižu slušajući. Shvatio sam kako moja publika također ima specifičan način probave materijala na ovom blogu, tako da neću ponoviti grešku iz prošlog posta.
Recimo da vam se gadno prijebalo i vi bi sad nešto okrenuli. Ukoliko se nalazite u ženskom društvu, a još uz to u ruci držite i fotoaparat, šanse da se vaše želje ostvare su velike. Naime, opće je poznato je da žene procure na sve rupe kad vide fotografa. Eto vam Lupino kao najbolji primjer. Taj kad se ide po obrvi počešat žene bacaju grudnjake misleći da će ih slikat.
Kako u rukama nebi držali mlohavu čunu od aparata morate znati i neke osnovne zakone fotografije, jer danas, čak i plavuše kuže kad nisu dobro ispale. U prošlom postu osvrnuli smo se na kompoziciju fotke a sada malo o svjetlu.
Dvije osnove koje ipak treba znati
Fotoaparat radi na istom principu kao i vaše oko. Razlika je što je oko samo oko sto miliona puta savršenije od aparata, ali princip je isti. Ako gledate u sunce zjenica se sužava. Ako aparat uperite u sunce otvor blende se sužava i propušta manje svijetla. U mraku se zjenica oka širi, tako i otvor ispod leće aparata.
Druga važna stvar je vrijeme. Ako je leća otvorena dugo slika će biti spaljena (uslijed dugotrajnog bombardiranja svjetlom). Ukoliko je leća otvorena vrlo kratko vrijeme, slika će biti tamna, ako ne i crna. Kad kažem dugo i kratko vrijeme najčešće se misli na djeliće sekunde. To vrijeme otvorene leće naziva se ekspozicija. Sad kada znate već dva stručna izraza možete se kurčiti pred trebama u društvu, mada vaš fotoaparat sve te postavke sam mjeri, računa, i namješta, bez potrebe da vi išta kužite oko toga.
Slikaš svoj auto ovako, pokažeš trebi, i kažeš da voziš porshea, i ubdadaš 100%! :)
Slikanje danju i noću
Na dnevnom svjetlu otvor leće je malen jer ima brdo svijetla koje bombardira senzor u aparatu. Dakle kratka ekspozicija i mali otvor blende daje taman onoliko svjetla koliko nam treba.
Nikad ne slikajte kontra suncu. Jeste li se kada gledali u ogledalo dok vam je izvor svjetla iza glave? Zapamtite to pravilo kad drugi put krišom budete slikali sise cure u toplesu oko vas. Postavite se između nje i sunca. Naravno, morate paziti na sjenu jer bi mogla ostati na slici, a i ona sama će skužit ako joj zaklonite sunce iako su joj oči zatvorene. Niti jedna fotka nije vrijedna sramote kad dobijete po pički od trebe nasred krcate plaže. Zato oprez.
Ako svjetla nema dovoljno, fotoaparat će sam otvoriti leću na maksimum, i to vas ne mora brinut ni 2 posto. Međutim, ako je svjetla još uvijek nedovoljno, aparat će produžiti i ekspoziciju, što znači da će leća biti dulje otvorena. Vaša ruka naravno nije idealno mirna, tako da će svaki duži otvor leće rezultirati zamućenom slikom. Ako učvrstite laktove i zadržite zrak na tu sekundu koliko je potrebno da se leća otvori i zatvori, velike su šanse da će slika dobro ispasti, i sise će biti oštre a bradavice istaknute.
Probajte slikati ruku te žene dok vam daje šamar i na slici ćete primijetiti kako je ruka ostavila trag. Logično, jer dok je leća bila otvorena ruka je putovala do vaše face i ostala je registrirana na više mjesta kroz vrijeme.
Slikanje noću je malo kompliciranije. Zaboravite na slikanje iz ruke jer ekspozicije znaju biti duge i preko osam sekundi. Ako imate dobar aparat možete raditi sa 15 sekundi pa i više. To vam je ono kad vdidte sliku ceste sa autima kojima se svjetla rastežu u dugačke crvene repove. Sad znate da to nije neki woo-doo nego samo stvar duge ekspozicije:)
Digitalni fotoaparati su danas postali bezobrazno pristupačni. Cijene digitalnih idiota su pale na minimum, a već sad je teško kupiti mobitel koji na sebi nema makar najjadniji snimač slike, ili kako se neki usude nazvati ga – foto aparat.
I tako svi škljocaju sto na sat, a većina novopečenih korisnika nema blage veze o osnovama fotografiranja. Da se razumijemo, nisam ja profesionalni fotograf ali sam se četiri godine intenzivno bavio fotografijom amaterski, i nisam mogao vjerovati koliko malo znanja je ustvari potrebno da se vaše fotke koje su bile totalno sranje pretvore u zadovoljavajuće, pa čak i dobre kvalitete. U ovom tekstu neću ulaziti u detalje i stručnu terminologiju pošto je tekst namijenjen totalnim laicima koji samo turistički škljocaju bez previše opterećenja.
Pravilo broj 1: Kompozicija fotografije
Iliti jednostavnije, kako posložiti ono što slikam unutar okvira fotke, a da to ima veze s mozgom. Većina laika radi sistemom “point and shoot“. Znači ako laik vidi pticu, nacilja križić u fotoaparatu točno na pticu, i okine. Ako slika prijatelja, nacilja križić u glavu i okine. Ako slika jahticu na moru, nacilja križićem u jahticu i okine. Jeej! Supač bude slikica!
E bude kurac supač, a ne slikica.
Za ocijeniti dobru kompoziciju slike važno je znati nekoliko pravila, ali je potrebno imati i malo mašte, te naravno - talenta. Ako slikate čitavu figuru osobe, križićem nanišanite pupak, a glava neka bude uz gornji rub slike. Laici imaju tendenciju naciljati glavu koja onda ostaje u sredini slike, noge dolaze na donji rub, a iznad glave ostaje neželjeni prazan prostor. Ovo je recimo bio najbanalniji primjer, ali je još uvijek nevjerojatno koliko ljudi radi tu standardnu grešku.
U kompoziciji fotografije postoji jedan odličan trik, takozvano pravilo trećina. Zamišljenim linijama podijelite fotografiju na tri jednaka dijela vodoravno, i isto tako okomito. Pokušajte objekte koje slikate smještati na te linije ili na mjesta gdje se linije presijecaju, odnosno unutar dobivenih polja.
Primjeri:
Slikate more i horizont. Razinu mora postavite na zamišljenu liniju koja dijeli donju trećinu fotografije.
Slikate jedrilicu na moru. Ako je jedrilica usmjerena desno smjestite je na križanje vodoravne donje i okomite lijeve linije. Ukoliko jedrilica jedri u suprotnom smjeru, zamijenite joj mjesto na slici tako više prostora uvijek ostaje ispred nje.
Slikate li galeba u letu pokušajte ga uhvatiti na presjecima gornje linije, opet ovisno o smjeru kretanja.
Ovakvo slikanje daje prirodnost i ogromnu dinamiku fotografiji, te vaše slike više nikada neće biti monotone i dosadne.
I to bi bilo za sad to. Ako pokažete interes, u idućem postu napisati ću vam osnove fotografiranja po danu i po noći te pravilno korištenje blica. Isto tako bih se želio dotaknuti i fokusiranja. To bi onda bili osnovni uvjeti za izradu normalne fotke.
U slučaju da ne pokažete interes, onda se vraćam starim dobrim sisama i guzicama kao nepresušnom izvoru inspiracije:)
Psst, jeste li čuli? Zeko kaže da ima predrasude i piše o tome na svom blogu!
Ona: Đes' ba! Jesi'l za kafu? Ja: A u pičku materinu.
Čini se da gdje god se okrenem postoji samo jedna tema o kojoj ljudi raspravljaju. Još je nevjerojatnije to što o tome do sada nisam želio (pre)glasno pričati, al me uvijek neko povuče za jezik i ja se moram izjasniti što mislim o predrasudama. A kad se ja izjašnjavam, vjerujte, onda svi slušaju. Svatko sa drugačijim grčem na licu.
Dakle, ravno u vugla: Ja imam predrasude o Bosancima. Problem je u tome što taj famozni bosanskim naglasak debelo povezujem sa neinteligencijom. Čim zineš na bosanskom – glup si. Možeš ti u stvari bit nevjerovatno pametan, al' ja tebe jednostavno NE MOGU shvatit ozbiljno. Sve da i sam Stephen Hawking progovori bosanski, sve što kaže bilo bi – glupo.
Ja sam Zeko Zna i ja imam predrasude.
Tako bi to izgledalo da postoje nekakva okupljališta gdje se liječe ljudi s predrasudama. Vrlo je važna činjenica da sam ja svjestan svog problema i da si pokušavam pomoći na sve načine. Znate li vi koliko sam ja prilika propustio kod cura samo zato što su imale pogrešan naglasak?
Ne morate mi pričati koliko je to primitivno i glupo. To znam i sam. Govorim si to svakodnevno. Imam jako dobre prijatelje koje potječu iz BiH, i kod njih to ne primjećujem. Dijelom zato što ih znam već 100 godina pa sam na neki način naviko, ali i zato što su kroz godine boravka kod nas izgubili, ili bolje rečeno prilagodili način izražavanja.
U svrhu liječenja od ove “bolesti“, ovo ljeto izbrao sam kafić gdje je radila konobarica s najbosanskijim naglaskom koji sam ikad čuo. Postavio sam si cilj da do kraja ljeta upravo tu konobaricu moram izvesti makar na jednu cugu. Svako jutro sam visio na kavi kod nje, upoznao se, sprijateljio se, i trenirao komunikaciju. U početku je bilo naporno ali je svakim danom postajalo sve lakše i lakše. Sve rjeđe sam imao potrebu prasnut u smijeh usred ozbiljnih priča. Pred kraj sam je čak slušao i NJU a ne samo kako priča. Do kraja ljeta sam se gotovo izliječio. Sve je ukazivalo na to kako su predrasude nestale.
Pitate se jesmo li izašli na cugu?
Nismo. Al ne zato jer ja nisam pitao, nego zato jer me kuja odjebala.
Glupača jedna bosanska.
:)
UPDATE:
Vidim da neupućena manjina mješa predrasude sa rasizmom. Lako za to, nego me naokolo već počinju i nazivati rasistom. Podsjećam da sam svoje mišljnje na tu temu već izrazio u ovom postu, pa tek kad to pročitate imate moj potpuni blagoslov nazivati me kako god želite. Post je čak i prilično ozbiljan:)
Čitam neki dan post na Makajgotovom blogu gdje kaže kako se ulovio nečega što nije dugo radio. Crtanja. Odjednom mi sine kako sam nekad davno i ja volio crtati. Odmah se naravno zapitam kako to da sam odustao od toga? Pa ja sam to strašno volio. Razmišljam još malo i shvatim da mi odgovor stoji pred očima. Pa da! Jebeni kompjuter je krivac!
Ta mašina je jednostavno zarobila svaki dio moje kreativnosti. Kad god osjetim potrebu da nešto stvaram, moj mozak razmišlja - Što bih danas mogao raditi na kompjuteru? Web design? Grafiku? Video editing? Igrat neku strategiju? Programiranje? Blog? Mail? Internet? DivX? Gledat neki film? Seriju? I tako sve dok ne pronađem nešto što mi zvuči najprivlačnije. Uvidio sam kako s vremenom zanemarujem radnje koje sam prije obožavao. Danas ako to nešto nije digitalno onda je to nekako tlaka.
I tako prisjetih se svega što sam nekad radio. Jako davno. Ko dijete. Komp mi stoji na stolu preko 10 godina, ako ne ubrojamo Komodorca, mada sam i s njim guslao po Basicu. Volio sam radit s glinom. Jebeš mi sve ako se neću potrudit nabavit gline ovih dana i probat nešto brijat s tim. Idem prčkat po autu. Idem zaprljat ruke. Idem sam kočnice promjenit! Da, to bi bilo pametno. Mogo bi i sobu pofarbat u neku ludu boju. Jebote pa slobodan sam čitav tjedan! Ali najprije idem crtat!
Prošlo je sigurno 6 godina otkad sam zadnji put imao olovku u ruci. Nekim čudom nađem šiljilo i gumicu. Možda zato jer imam sestru koja ide u školu?:) Zapitam se kad sam zadnji put koristio šiljilo. Divim se kako dobro šilji. U moje vrijeme su bila sva neka usrana šiljila koja su lomila punte. Ovo šilji savršeno. Kako mi je frend uvalio par sezona Smallvillea, vrijeme provodim gledajući tu naivnu bajkovitu pričicu o mladom Supermanu, i nekim čudom sam je privolio iako je to daleko od mog omiljenog žanra. Izaberem meni najsimpatičniju glumicu i odlučih je probat nacrtat.
Najprije sam mislio crtat blogere sa zadnjeg okupljanja. Rekli su da ne žele da im slike izađu na blogu, al nisu rekli ništa za crteže. Ma rekoh, neću se zajebavat da slučajno ne pronađem konjsku glavu u krevetu:)
I nacrtah svoju ljubicmicu Lois Lane. Čak sam i zadovoljan s obzirom koliko je vremena prošlo. Evo pa ocjenite sami.
Eno tamo piše Trill kako kod nje doma kod kuće sad ima novi audijo-video sistem i kako ima puno daljinskoih na stolu. Isto kaže Trill da nezna ona to sve stisnut gdje treba za gledat Emtivi a njen muž je rekao da će stavit šifru jerbo da njegova djeca neće gledat šporke filmove na satelickoj.
Meni je oduvjek ostalo neskuživo zašto mala djeca nesmjeju gledat na televiziji gole žemskinje. Ja mislin da gole žemske su jako vrlo ljepe i svi bi ih trebali gledat. Isto tako mislin da je lošije ako djeca doma kod kuće gledaju krvoproliće ili nedajbože Teletabise. Kad je tata mene kad sam bijo mali vidijo da gledam kako nožem neki lik otvara sadržaj želuca drugom liku kojeg je to jako bolilo, nije ni pitao šta gledam. Jednom drugi dan sam vidijo da na tv da barba guzi tetu i kad je tata vidijo da gledam kako barba guzi tetu dobijo sam takvu ćušku iza uha da sam se u roku odmah strmopizdio na koljena. Onda je tata ugasijo tv a ja sam po naredbi vrhovnog štaba uhvatio crtu u sobicu sa suzicama u okicama. Nisam smijo van sve do večere na kajganu.
Meni je danas totalno bunilo zašto ja volim guzit gole tete ijako to nisam smijo gledat kad sam bijo mali, a od klanja i paranja nožem me hvata žešća jeza ijako sam ko mali pišmoljak to stalno gledao? Možda je to ono kad nešto nesmiš dok si mali ali smiješ kad si veliki? Žašto ja onda sad kad sam veliki ne guram prste u struju ili ne igram se sa šibicama? Zašto danas ne serem u škartoc pa ga zapalim pa ga stavim barba Franjootu pred vrata i pozvonim pa uhvatim crtu, a onda kad on otvori vrata vidi vatru i u papučama počne gazit po njoj da je ugasi?
Ja mislim da bi gole tete trebali pustit djeci da gledaju. Nije to ništa loše ili da će ti uletit nekakavo tupilo. Najgore je što onda djeca pitaju mame i tate neka pitanja kao što je zašto ovaj barba dira ovu tetu, ili zašto ova teta dira ovog barbu, ili zašto ova teta gura bejzbol palicu drugoj teti u pupak i pritom je neki crni barba daje GMO pimpeka da ga jede. Ja mislim da je malo je roditeljucima neugodnjak to objašnjavat jerbo većina njih nije to ni probala pa onda nemože objasnit.
Ja glasujem da se one gole tete što na Erteelu budu kasno u subotu i nedelju navečer kasno, stave malo ranije da svi mogu gledat jerbo ako niste znali roditelji djecu tjeraju na spavanje odma posle big bradra. One koji su dobili jednicu u školi tjeraju i još prije.
Stalno čitalačko tijelo ovog bloga sigurno je primijetilo da se u zadnje vrijeme više bavim 'ozbiljnim' temama, radi čega pati moj prvi i osnovni izvor inspiracije i razlog mog postojanja uopće – guzice i sise.
«Imam viziju! Imam viziju! Imam viziju! Televiziju!», vikao je jednom na koncertu Bono Vox. E pa ja imam televiziju, ali i viziju: plan za spas hrvatskih javnih financija. Svi koji i malo prate vijesti iz hrvatske ekonomske sadašnjice znaju da je Hrvatska u nezavidnom položaju. Novca u državnoj kasi jednostavno nema. Nema. I onda ekonomske naivčine vjeruju da će Sanader spriječiti rast cijene goriva u INA-i. A kako? Zna li netko kako? Ne može prisiliti INA-u da posluje s gubitkom. Ta su vremena prošla. Može smanjiti porezno opterećenje? Može vraga! Ionako lavovski dio cijene litre goriva otpada na porez. Ako smanji porezno opterećenje, kako će servisirati dug koji financira iz tog izvora? No vej Hoze! Cijena benzina u Hrvatskoj će rasti sukladno rastu cijena nafte u svijetu. Nema socijalne države jer država nema love za socijalu. A što je pak s penzićima? Oni se bore za rast mirovina sukladan rastu troškova života. I za pošteni povrat duga. A Sanader im to na veliko obećaje. Prije njega je to činio Račan. Poslije njega će to činiti neki novi premijer. Hoće li se to ikada ostvariti? Hoće figu! A iz kojih sredstava, molim vas? Nitko to ne želi reći, riječ bi bila o političkom samoubojstvu: Hrvatska jednostavno nema love! Penzićima može biti samo lošije. Jao si ga njima (a bogme, ako se trendovi nastave, jao si ga i nama). Navedene su samo dvije kapi u moru hrvatskog javno financijskog posrtaja. 
E pa ima da me plate za ovo što ću napisati, majkemi:)
U kompoziciji fotografije postoji jedan odličan trik, takozvano pravilo trećina. Zamišljenim linijama podijelite fotografiju na tri jednaka dijela vodoravno, i isto tako okomito. Pokušajte objekte koje slikate smještati na te linije ili na mjesta gdje se linije presijecaju, odnosno unutar dobivenih polja.
Čitam neki dan post na 
Eno tamo piše 