Pregled posta

Komentirisisanje

Jel' ima godina?
A ima - tu sam negdje. Ne gleda mi se sad u statistike, ali vjerujem kako već oko godinu dana guslam po blogu. Osim zanimljivih i onih manje zanimljivih tekstova, čitavo vrijeme pratim taj fenomen komentara. Postoje neka nepisana pravila kojih se svi pobožno drže,
ali tu sam ja da tome stanem na kraj, jer nepisana pravila upravo ovim postom postaju pisana:)

U tekstu ću spomenuti nekolicinu blogera uključujući neke za koje će zli jezici odmah protumačiti kako ih pljuvam ili podjebavam, ali ovoga puta to mi majkemi nije namjera, te se ovim svojevrsnim disklejmerom ograđujem od istih (zlih jezika).

Krenimo najprije s fenomenom Jesusa Qintane kojeg čitaju vjerojatno i oni koji ne pričaju hrvatski. Taj čovjek piše svaki dan. Link na njegov blog nalazi se na gotovo svakom susjednom blogu, a tamo gdje ga nema autor će vam kao razlog navesti kako nema potrebe jer je njegovo ime uvijek pri vrhu cool liste na naslovnici. Suprotno od svih očekivanja, na njegovom blogu se u prosjeku može naći – koliko? Desetak komentara po postu?

Sa druge strane imamo famoznu Lady Jazzie kojoj je blog više dnevničkog tipa. Jazzie može napisati kako joj je danas ručak malo zagorio, i to će izazvati lavinu od preko stotinu komentara! Gotovo je nevjerojatno koliko ljudi ima nešto za reći na tu temu! Stvar je interesantnija tim više što Jazzie u pravilu nema naviku odgovoranja na komentare, pa nije da pali vatru. Da se razumijemo, ima ona i “dubljih“ postova, ali čini se kako njenu publiku to i ne jebe previše jer će opet ostaviti isti broj komentara.
Sličan fenomen nalazimo i kod Tije (pročitati disklejmer na početku ovog posta). Tija i sama kaže za svoj blog kako je pomalo patetičan, a na njemu ćete većinom naći podatak kako je Tijica danas bila vesela ili tužna, i gotovo sigurno vrlo subjektivnu vremensku prognozu za Split. Svima je jasno kako se radi o jednoj hiper emotivnoj osobi kojoj svi žele nešto napisati. Sličan osjećaj javlja se kada na putu ugledate mačkicu pa dobijete neopisivu želju da je pomazite. Tako je i sa komentarom na njenom blogu.
Uz sve navedeno, ne mogu se oteti dojmu da ova dva bloga velikom broju blogera služe kao oglasna ploča, odnosno svojevrsna reklama i link na svoj blog. Tko ne komentira Tiju i Jazzie nije cool i supach.

Nekad sam bio sklon vjerovati kao blogeri u globalu ne vole tužne i depresivne teme. Ispalo je da ih JA ne volim, dok neki jedva čekaju ostaviti komentar podrške. Kako blog raznim ljudima ima različitu namjenu, tako meni bolgo služi isključivo za zajebanciju, stoga ćete moje komentare najčešće pronaći na blogovima tog tipa.

T-zombix je još jedan zanimljiv slučaj. Taj neumorno piše o tome kako nas pojedini monopolisti u državi vuku za nos i lažu na lijepe oči, i sve to potkrjepljuje sa brdo argumenata, citata, i dokaza (linkova), ali opet ostaje suh sa prosječno 3 komentara po postu.
E sad, da se radi o nekom drugom narodu a ne o nama Hrvatima koji tako volimo srat i pljuvat po onima koji nam nanesu nepravdu, bilo bi mi jasno kako se ljudi ne žele opterećivati tim sranjima, pa stoga i ne komentiraju.

Što se tiče ostalih blogera, oni na početku karijere komentiraju i linkaju isključivo one koji istom mjerom uzvraćaju na njihovom blogu. Nakon nekog vremena, prestaje osjećaj te, nazovimo je obaveze, i bloger se orijentira na kvalitetu onoga što čita kod drugih. Uskoro se stvaraju grupice ljudi koji komentiraju jedni druge, imaju sličan ukus, i većinom iste linkove na svom blogu poput ostalih iz tog kruga. Isti taj bloger ima dva ili tri favorite bloga koji nisu dio tog đira, te pripada i nekoj drugoj zajednici. I tako se krugovi, poput onih olimpijskih, povezuju i međusobno čitaju i komentiraju.

I ja spadam u tu šablonu. Čitam i komentiram većinom iste ljude. Odavno sam izgubio živce tražiti kvalitetu u brdu sranja, i uvijek se vraćam istim autorima. Posjećujem ja i Tiju, i Jazzie, i Qintanu, i Zombixa, i mnoge druge. I pod tim (ne više) nepisanim pravilima - komentirisišem ili ne komentirisišem.



Post je objavljen 31.10.2005. u 12:05 sati.