Guzice i Sise

Stalno čitalačko tijelo ovog bloga sigurno je primijetilo da se u zadnje vrijeme više bavim 'ozbiljnim' temama, radi čega pati moj prvi i osnovni izvor inspiracije i razlog mog postojanja uopće – guzice i sise.

Jeste se ikad zapitali zašto na ovom blogu ima toliko jednih i drugih? Jeste li (što bi svaka normalna osoba) zaključili da sam jednostavno bog seksa i da to neminovno isijava iz svake moje pisane riječi ili ste se priključili onoj drugoj struji (pizdeka i papaka) koji misle da se zapravo iza ovih postova skriva mali preplašeni zečić (malog penisa) željan ljubavi i pažnje?
U svojoj dugoj karijeri lomitelja ženskih srdaca i majstora seksualnih vještina često mi se događalo da, razgovarajući sa dotičnom nakon otprilike sedmog orgazma, skužim da je njima do nježnosti. Ili da prijeti ozbiljna opasnost od one rečenice sa dvije riječi. What the fuck?!
Zašto? Zašto sve što je lijepo kratko traje? Zašto se to mora zvat ljubav da bi nam bilo lijepo?
Cure, je li vam tako lakše?!

Kod muškaraca nema puno pravila, za razliku od žena mi smo krajnje jednostavni i po njihovom mišljenju pomalo možda i retardirani. Moguće, ali to nije razlog da se ja iskreno ne divim svakom primjerku odličnih sisa koje prođu kraj mene. I da odmah izbacim jednu vječnu istinu o nama mužjacima: mi SVI gledamo guzice i sise. Da, dobro ste čule cure, svi!!! (OK, osim onih metro i homo hermafrodita, ali ne želim njima zagađivat ovaj hetero potentni blog)

Evo, uzmimo tipičnu svakodnevnu situaciju:
Sjedim negdje na pivi i kraj mene prolazi boginja, uz to i dobitnica Nobela za književnost. U tom trenutku, mene taj njen Nobel zanima koliko i novi album Tine i Nikše. Ja tada gledam samo koliko su joj sise veće od prosjeka, kako joj stoji guza i što bi ja sa svim tim atributima mogao raditi. Svaki muškarac koji kaže nešto drugo, ili laže ili je peder ili je cura kraj njega pa ne smije reći pravu istinu.
Naravno, nekad osim tih sisa i guzica postoji još nešto (jebeno dobar trbuh), a ponekad ne – ali u svakom slučaju prvo se gledamo, pa se tek onda slušamo. A ako se i ne slušamo, nema veze. Ne znači da se ne možemo samo gledat.

Koji je onda zaključak ovog posta? Što smo naučili, osim što smo osvježili gradivo kada su moje donžuanovske sposobnosti u pitanju? Pa naučili smo da ne mora uvijek svaki muško-ženski odnos imat fuckin' dubinu. Ne moramo uvijek dijeliti ljubav prema siročićima i zajedno pokušavati spasiti delfine, nekad je jednostavno dovoljno da se zajedno dobro oznojimo.

Jesam li zato emocionalno hendikepirani idiot? Pasibl. Mislim li da se može toliko zaljubit u ženu da ne primjećujem druge? Pa ne. Ljepota, pamet i jebeno dobar smisao za humor u jednoj osobi? Ne znam baš. Ali možda je samo stvar u tome da kraj mene ta boginja sa Nobelom još nije prošla.