Frustracije u prometu

Ima tamo neka blogerica (ako netko zna koja nek' kaže pa ću je linkat) koja svakodnevno ispuca po jednu frustraciju na blogu, što joj pomaže da bolje funkcionira u realnom svijetu. Ja, sa druge strane, svoje frustracije liječim vrlo jednostavno. Kada mi je najteže, na trenutak zastanem i prisjetim se grupnog tuširanja u vojsci, i svih onih mikro - kurčića oko sebe. Ta slika mi istog trenutka vrati ogroman naboj pozitivne energije i volju za životom. Život je lijep.

Danas radim iznimku i pišem post. Inače sam vrlo mirna i staložena osoba koja izbjegava fizičke obračune, i ne diže glas bez potrebe. Rekli bi oni koji me poznaju da se stvar mijenja kada sjednem za volan. Ja bih rekao da nije istina. Ja sam za volanom isti, ali problem je u tome što se ispred mene uvijek zatekne najretardiraniji najgluplji najsmotaniji i najneinteligentniji vozač u galaksiji.

Ima tu blizu mene jedna uska ulica i jedan semafor. One koji su isprogramirali taj semafor trebalo bi imenovati, pronaći, i papagajkama im stiskat jaja do sudnjeg dana.

Taj prokleti semafor je programiran tako da se u šutu najviše 4 ili 5 auta može uključiti na glavnu cestu. Kada su gužve najmanje, i ako imate jako puno sreće, tada ćete u koloni sačekati 6 ili 7 zelenih svjetala kako bi došli na red. Ne moram posebno napominjati da crveno traje jebeno stoljeće prije prebacivanja.

I tako ja čekam u toj koloni. Već vidim semafor! Možda sam već u idućoj turi na cesti. U najgorem slučaju u onoj trećoj. Vidim ljudi se trude. Na žuto već turiraju motore i gotovo uz škripu guma izljeću, imajući u vidu nas iza.

Onako dok čekam, primijetih da ispred mene vozi neki zbunjeni tip, a po obliku glave skužim kako je teško da taj pripada kategoriji normalnih. Uz sve to, još on meni nekako čudno cupka kroz tu kolonu. Ali šutim ja. Mislim se, nemoš' čovjeka ocjenjivat u koloni. Ipak mi vrag nekako ne da mira. Dolazimo napokon na red. Ispred mene 2 auta.
Žuto...
Onaj prvi kreće sa startom od 6000 okretaja, sav sretan, kao da se upravo oslobodio nevidljivih lanaca i sad trči na slobodu. Ja auto doslovno držim na ručnoj, motor se propinje, lim se savija jebote....

Frajer ispred mene stoji.
Još mu i štopovi svijetle.
Ipak krene...
Pa zastane. Kriva brzina.
Pa krene, i prikoči, jer je neki pješak sa strane dao malo neobičniji mot, a ovaj je to protumačio kao namjeru prelaska ceste.
Aha, zajeb, skuži on.
Opet krene, nesigurno.
Malo cupne... i ugasi mu se auto.
Crveno je.

Trenutak ga gledam u nevjerici širom otvorenih očiju. Reality check.
Nagnem se i ispod sica vadim srebrnu pištoljčinu crne drške kalibra 44mm. Izlazim iz auta, zalupim vratima, i u tri velika brza koraka dolazim do vratiju tog imbecila.
Faca mu je još gluplja od oblika glave.
Zamahnem, i jednim udarcem drške pištolja raznesem staklo u milijun sitnih komadića. Frajer se instinktivno pokrio rukama u nagnuo nad suvozačev sic.
Nagnem se i ja kroz prozor i dohvatim kretena za kragnu kaputa i naglim ga trzajem kroz prozor izvučem van. U trenutku dok su mu koljena još u autu, puštam ga, i on se facom i prsima razljepi u asfalt. Noge su slijedile tijelo, i sada krvave face leži na boku još zbunjen i u nevjerici. No ne zadugo.
Snažnim udarcima noge dvaput ga lupim u bubrege, zatim ga ponovno dohvatim za kragnu, podignem ga na koljena, te se namjestim iza njega. Držeći ga jednom rukom, položim hladnu cijev pištolja na njegov vrat, dok on bespomoćno iskašljava krv i progutane zube uslijed kontakta sa asfaltom.
Pogledam u stranu,... i jednim stiskom okidača smaknem ga na mjestu.
Puštam beživotno tijelo da padne.
Kroz prozor se opet zavučem u njegov auto i smotam volan skroz udesno, i uz mali napor ga gurnem sa strane u jarak, da ne smeta na cesti.

Vratim se u svoj auto. Taman je zeleno.

Gledam tog idiota ispred sebe i prošapućem:
“E da ti znaš što ti se sad dogodilo...“

O seksualnom nagonu (kod ljudi)

“Uočim jebozovnu trebu u bircu, i odjednom je moj osnovni smisao života, i primarni cilj postojanja, odvest tu boginju negdje u mrak i radit joj... svašta. Ja to moram. Ja to mogu. Ja to moram. U mozgu odzvanja samo riječ ševa, ševa, ševa, ševa... I napokon je odvedem u auto.
Ševimo se ko životinje, a samo dvije sekunde nakon što sam svršio, prvo što mi padne na pamet je kako bi se onako preko nje lagano nagnuo, otvorio vrata, i jednom nogom brzopotezno gurnuo kravu van, zatvorio vrata, i odmorio se u toplom autu, sam, i na miru.“

Riječi su to jednog dežurnog luđaka u mojoj ekipi koje najbolje opisuju tu nevjerojatnu pojavu seksualnog nagona.
Mozak i njegovo funkcioniranje je jebena misterija. Kakav se to klik dogodi tamo u glavi kada je muškarac radi jednog para štiklica i malo sfernog mesa u trenutku spreman riskirati karijeru, odnos s dugogodišnjim prijateljima, pa i razoriti brak u koji je toliko ulagao sve ove godine, a samo sekundu nakon svršavanja ta ševa postaje važna koliko i crno pod noktom?

Postoji priča slična prethodnoj koju sam čuo prije nekog vremena.
Cura je sve češće provodila noći kod svog dečka. Bili su skupa već duže vrijeme i njemu je lagano opadao interes. Jedno večer za vrijeme seksa iskreno joj kaže kako ima jednu neispunjenu maštariju, i ova pomalo iznenađena ali ujedno i puna podrške navali da joj kaže kako bi mu mogla želju i ispuniti. “Znaš, kaže on, velika mi je želja da prilikom svršavanja... onako baš kad mi je najljepše.... kad mi izleti onaj zadnji mlaz sperme.... da i ti skupa s njim izletiš iz stana.“

Ne kaže se zakurac da je sve to samo u glavi. Ponavljam, naš mozak je fuckin mistery. Koliko god je taj seksualni nagon dobra stvar (radi produžetka vrste i bla bla..), masu puta je taj isti nagon razlog sranjima svih vrsta i oblika. Prevare, prekidi, incest, silovanja, pa čak i ubojstva, posljedica su razmišljanja kurcem.
Razmišljajući o tom problemu, palo mi je na pamet da bi možda bilo dobro nekom vrstom joge, hipnoze, ili nekom drugom mentalnom vježbom natjerati mozak da predmet požude ne bude nužno žena.
Zamislite na primjer da za promjenu, umjesto žene ugledate recimo bukvu, i reagirate jednako kao na rasnu sisatu plavušu. Dakle sve ono slinjenje, ponašanje i glasanje poput gorile, i nemogućnost percepiranja ostatka svijeta, usmjerite na običnu – bukvu.

Pošteno izjebete bukvu, i nakon toga se ponovno skoncentirate, resetirate nagone u glavi na defoltnu poziciju, i vratite se doma ženi. Ne samo da niste ništa skrivili, nego joj možete i pričate lovačke priče kako ste uništavali bukvu toliko da su i vjeverice na grani molile za milost.
I svi sretni i zadovoljni.

PS
Kako bi ste u potpunosti shvatili o čemu pričam pogledajte epizodu Southparka iz sedme sezone pod nazivom Bebe's boobs destroy society (Jedna od meni najdražih).

Jebate led

Ekstremne mjere

- Silovao dvije maloljetice
- Razbila jednogodišnjoj kćerki glavu višestrukim udarcima o rub stola
- Polio ženu benzinom i zapalio je
- Pronađena šesta žrtva masovnog ubojice
- Ubio ženu, da bi novcem od osiguranja kupio BMW
- Deset godina držao djevojku u ropskom odnosu
- Odrezao mu testise, sadržaj pojeo, a kožom prekrpao rupe na laktovima stare jakne

Sve su ovo naslovi kakve svakodnevno susrećem u novinama. Dobro, sve osim ovog zadnjeg gdje sam se malo zanio - al' nije bed. Od silnih sranja već sam postao imun na ovakve naslove. Polako ali sigurno pretvaraju me u bezdušnika.

E sad, već bi to sve moj organizam izfiltrirao i prilagodbom mi omogućio da koliko-toliko normalan dočekam duboku starost, ali me muči činjenica da ću možda jednoga dana i ja u ovakvom svijetu odgajati svoje dijete. Kad stvari postavim ovako, odjednom se čini kako me se ovakve stvari ipak tiču, i to jako. Predstavljaju problem, odnosno opasnost mom budućem djetetu.

Znate po čemu je ovaj blog različit od ostalih? Po tome što bi na većini ovaj post završio sa prethodnim odlomkom. Autor uoči problem, ukaže na moralni aspekt istog, složi zaključak u kojem govori kako to nije u redu, i onda brdo njegovih fanova ostavi milion komentara kako se slažu i kako je izvrsno to napisao. Prepoznajete uzorak? Srećom po vas, ovo nije još jedan takav blog, jer kad Zeko Zna primijeti problem, onda niti ne piše o njemu ako nema efikasno rješenje.

Psihopate, ubojice, silovatelji, lopovi – svi oni šetaju među nama slobodni, i nimalo se ne razlikuju od normalnih ljudi. Postavlja se pitanje, kako su oni postali to što jesu? Ruku na srce, pitanje i nije tako zajebano kao što se na prvi pogled čini. Najčešći razlog je odgoj, utjecaj okoline, i splet okolnosti, ali veliki naglasak stavljam na ono “odgoj“, odnosno na same roditelje.

Stvar je jednostavna. Ako su ti roditelji bili psihopate, kakve su šanse da ti ispadneš normalan? Ma nema šanse kažem ja. Ako su tvoji starci tebe premlaćivali, zlostavljali, zatvarali, vezivali, ceremonijalno žrtvovali pse lutalice na oltaru dnevnog boravka i mazali lice krvlju plešući na Šakirine hitove, to nikako ne može bit dobro po tvoje psihičko zdravlje.

Želiš li voziti auto, moraš imati vozačku dozvolu. Želiš li posjedovati pištolj, moraš također imati odgovarajuću dozvolu. Da skratim, ukoliko želiš nešto imati (raditi), a kao posljedica toga je mogućnost ozljeđivanja drugog čovjeka, potrebna je ishodovati dozvolu koju se stječe učenjem, vježbom, i na kraju krajeva psiho testom.
Sa druge strane, dijete može imati svatko! Sve da si najveći retardirani krepil u gradu oženjen za psihopatkinju stoljeća, vi možete napravit dijete, legalno se o njemu brinut, i radit što vam god padne na pamet unutar svoja četiri zida.

Pazi sad. Nošenje pištolja – dozvola. Odgajanje ljudskog bića (koje se može pretvoriti u najfiniji instrument za mučenje/ubijanje) – nikakva dozvola.
I sad dolazi onaj ključni trenutak gdje ja iznosim svoje mišljenje gdje se pola čitatelja zgrozi, a druga polovica zaključuje kako mi nisu sve na broju...
Nije li moguće organizirati neku vrstu psiho testa za buduće roditelje? Ne mislim sada na test kakav se ispunjava prije leta na Mars, kojeg bi 99.9% stanovništva palo, nego neki test koji dokazuje da, ako ništa drugo, makar nisi psihopat? Znate na što mislim: Na primjer, ako usred noći susjedov pas uporno laje, da vaša prva reakcija nije otići na tavan po sjekiru, izaći van, i tupim krajem rasčetvorit glavu nesretnom labradoru. Oprostite, ali po mom mišljenju takvim ljudima ne bi trebalo dozvolit da odgajaju djecu. Ne samo radi sigurnosti same djece, što je predmet mnogih rasprava, nego i radi sigurnosti ostalih ljudi kao potencijalnim budućim žrtvama te iste djece koje su nekim čudom uspjeli odrasti živi (i zdravi?).

Možda moja teorija ne drži vodu. Možda sam stvarno gadno zabrijo, ali definitivno mislim da bi se o tome dalo raspravljat i razrađivati ideju do društvu prihvatljivih granica. Na primjer, ne mora dokaz nestabilnosti kao posljedicu odmah imati oduzimanje djeteta. Dovoljno da se podaci drže u bazi, a problematičnu obitelj “drži na oku“ i prati razvoj situacije. Kažem, još se o tome da razmišljati, al' sad mi se ne da. Nek' me plate pa hoću:)

E sad, da vidim onoga tko će mi reći da ove mjere za posljedicu ne bi imale makar 80%-tno smanjivanje novinskih naslova nalik onima iz uvoda ovog posta.

Jack Bauer se vratio najebat mame zločestim dečkima

Oni koji pojma nemaju tko je Jack Bauer iz naslova, slobodno neka produže dalje jer ovaj post nije za vas. Ništa od sisa, guzica i ostalih mesnatih zanimacija za danas:)

Dakle, večeras je počela dugo očekivana četvrta sezona serijala maštovitog imena "24". Za vas uporne neznalice koji ste nastavili čitat unatoč odjebu iz prvog odlomka (a znao sam da hoćete:), evo vam kratak uvid u ovaj toliko hvaljeni fenomen.

Radi se o dramatičnom-akcijskom-triler serijalu koji prati rad američke protuterorističke agencije. Znam, ovaj opis se čini zanimljiv koliko i radnja nove epizode Sabrine - male vještice. Možda puno pitam, al' stavite predrasude na stranu na nekih 5 minuta i pokušajte čitati dalje. Agent Jack Bauer je naravno glavna faca i čitavoj priči, i di taj pogleda teroristi padaju kao trule amule.
Nisam vas još pridobio jelda?:)

Ok, zajebimo onda priču. I tako mi nije namjera bacat neke spjlere. Ono po čemu se "24" razlikuje od Teksaškog Rejnđera i Kobre 11 je činjenica da se apsolutno sva radnja odvija u realnom vremenu. Sat vremena u stvarnosti = sat vremena na filmu. 24 epizode u jednoj sezoni = 24 sata jednog dana.

Dvadeset i četiri sata za jedan slučaj daje dovoljno vremena za dobar višeslojni zaplet, upoznavanje glumaca, i genijalan nepredvidiv rasplet. Sve se praši od dinamike, ključni glumci neočekivano pogibaju usred sezone, koriste se super kul tehničke spravice, i povrh svega, ono što me najviše fascinira, skoro sve je snimano kamerom iz ruke, što još i više pridodaje napetom ugođaju.

Ako ste slučajno propustili večerašnju prvu epizodu, evo vam mali uvid u događaje (bez ključnih spojlera) kako biste od sutra mogli započeti ovaj divlji maraton: KLIK

Što učiniti kada se bokserice zavlače u guzicu?

“S kim si – takav si“ kaže lijepa narodna poslovica. Kako je narod često u pravu, slobodno možete zaključiti da ja nisam jedini kreten u svojoj ekipi. Za vrijeme jednog kreativnog okupljanja zajedničkim snagama riješili smo valjda najveću enigmu na svijetu:
Što učiniti kada vam se bokserice stalno nekontrolirano podižu i zavlače u pakšu?! Pritom mislim na one lepršave bokserice s placa, a ne one druge uske super kul Calvin Klein bokserice od 500 kuna po komadu.

Prisjetite se kako neposlušne bokserice mogu biti iritantne.
Upravo ste izveli curu vaših snova na prvi dejt. Vaša koncentracija mora biti usmjerena na to da ne blejite u sise nego da se pretvarate kako zapravo i slušate što ona govori. Međutim vašu pažnju, koji i onako ne poklanjate njoj, odvlače bokserice koje se prilikom šetnje polako podižu i zavlače među vaše guzove. Nakon nekog vremena imate osjećaj kao da vas siluje znojni crnac netom izašao iz polja pamuka

Uskoro počinjete hodati poput izjebanog pederčića kako bi olakšali svoje muke, dok ona gleda izloge vi nervozno zavlačite palac i kažiprst u šupak kroz debele traperice pokušavajući izvući proklete gaće, i pritom se propinjete i nervozno grčite lice.
Prije ili kasnije, ma koliko bila glupa, cura će shvatit kako dečko s takvim ponašanjem i nije najbolji izbor za pravljenje njene djece.

Kako se više nikad ne bi doveli u ovako neugodnu situaciju potrebno je kod kuće napraviti neke pripreme.
Pronađite klupko špage. Svucite bokserice i izmjerite potrebnu duljinu špage na slijedeći način:
Lijevom nogom gaznite na jedan kraj špage te se uspravite i prebacite ju preko svoje kite. Prema potrebi pridržite kitu kako vam špaga ne bi skliznula na pod. Prebačeni dio pustite da slobodno padne uz vašu desnu nogu kojom ćete također nagaziti na taj drugi kraj. Škarama, skalpelom, ili drugim oštrim predmetom prerežite špagu tik uz vaše desno stopalo.
Sada bi ste trebali imati cca 2.5m dugi komad špage, ovisno o tome koliko ste visoki.

Na oba kraja špage napravite dvije malene omče.

Neposredno prije oblačenja problematičnih bokserica vežite omče za palčeve vaših stopala i potom obucite bokserice. Slobodno odmah obucite i traperice te čarape i cipele.

Shematski prikaz