Frustracije u prometu

Ima tamo neka blogerica (ako netko zna koja nek' kaže pa ću je linkat) koja svakodnevno ispuca po jednu frustraciju na blogu, što joj pomaže da bolje funkcionira u realnom svijetu. Ja, sa druge strane, svoje frustracije liječim vrlo jednostavno. Kada mi je najteže, na trenutak zastanem i prisjetim se grupnog tuširanja u vojsci, i svih onih mikro - kurčića oko sebe. Ta slika mi istog trenutka vrati ogroman naboj pozitivne energije i volju za životom. Život je lijep.

Danas radim iznimku i pišem post. Inače sam vrlo mirna i staložena osoba koja izbjegava fizičke obračune, i ne diže glas bez potrebe. Rekli bi oni koji me poznaju da se stvar mijenja kada sjednem za volan. Ja bih rekao da nije istina. Ja sam za volanom isti, ali problem je u tome što se ispred mene uvijek zatekne najretardiraniji najgluplji najsmotaniji i najneinteligentniji vozač u galaksiji.

Ima tu blizu mene jedna uska ulica i jedan semafor. One koji su isprogramirali taj semafor trebalo bi imenovati, pronaći, i papagajkama im stiskat jaja do sudnjeg dana.

Taj prokleti semafor je programiran tako da se u šutu najviše 4 ili 5 auta može uključiti na glavnu cestu. Kada su gužve najmanje, i ako imate jako puno sreće, tada ćete u koloni sačekati 6 ili 7 zelenih svjetala kako bi došli na red. Ne moram posebno napominjati da crveno traje jebeno stoljeće prije prebacivanja.

I tako ja čekam u toj koloni. Već vidim semafor! Možda sam već u idućoj turi na cesti. U najgorem slučaju u onoj trećoj. Vidim ljudi se trude. Na žuto već turiraju motore i gotovo uz škripu guma izljeću, imajući u vidu nas iza.

Onako dok čekam, primijetih da ispred mene vozi neki zbunjeni tip, a po obliku glave skužim kako je teško da taj pripada kategoriji normalnih. Uz sve to, još on meni nekako čudno cupka kroz tu kolonu. Ali šutim ja. Mislim se, nemoš' čovjeka ocjenjivat u koloni. Ipak mi vrag nekako ne da mira. Dolazimo napokon na red. Ispred mene 2 auta.
Žuto...
Onaj prvi kreće sa startom od 6000 okretaja, sav sretan, kao da se upravo oslobodio nevidljivih lanaca i sad trči na slobodu. Ja auto doslovno držim na ručnoj, motor se propinje, lim se savija jebote....

Frajer ispred mene stoji.
Još mu i štopovi svijetle.
Ipak krene...
Pa zastane. Kriva brzina.
Pa krene, i prikoči, jer je neki pješak sa strane dao malo neobičniji mot, a ovaj je to protumačio kao namjeru prelaska ceste.
Aha, zajeb, skuži on.
Opet krene, nesigurno.
Malo cupne... i ugasi mu se auto.
Crveno je.

Trenutak ga gledam u nevjerici širom otvorenih očiju. Reality check.
Nagnem se i ispod sica vadim srebrnu pištoljčinu crne drške kalibra 44mm. Izlazim iz auta, zalupim vratima, i u tri velika brza koraka dolazim do vratiju tog imbecila.
Faca mu je još gluplja od oblika glave.
Zamahnem, i jednim udarcem drške pištolja raznesem staklo u milijun sitnih komadića. Frajer se instinktivno pokrio rukama u nagnuo nad suvozačev sic.
Nagnem se i ja kroz prozor i dohvatim kretena za kragnu kaputa i naglim ga trzajem kroz prozor izvučem van. U trenutku dok su mu koljena još u autu, puštam ga, i on se facom i prsima razljepi u asfalt. Noge su slijedile tijelo, i sada krvave face leži na boku još zbunjen i u nevjerici. No ne zadugo.
Snažnim udarcima noge dvaput ga lupim u bubrege, zatim ga ponovno dohvatim za kragnu, podignem ga na koljena, te se namjestim iza njega. Držeći ga jednom rukom, položim hladnu cijev pištolja na njegov vrat, dok on bespomoćno iskašljava krv i progutane zube uslijed kontakta sa asfaltom.
Pogledam u stranu,... i jednim stiskom okidača smaknem ga na mjestu.
Puštam beživotno tijelo da padne.
Kroz prozor se opet zavučem u njegov auto i smotam volan skroz udesno, i uz mali napor ga gurnem sa strane u jarak, da ne smeta na cesti.

Vratim se u svoj auto. Taman je zeleno.

Gledam tog idiota ispred sebe i prošapućem:
“E da ti znaš što ti se sad dogodilo...“