Ekstremne mjere

- Silovao dvije maloljetice
- Razbila jednogodišnjoj kćerki glavu višestrukim udarcima o rub stola
- Polio ženu benzinom i zapalio je
- Pronađena šesta žrtva masovnog ubojice
- Ubio ženu, da bi novcem od osiguranja kupio BMW
- Deset godina držao djevojku u ropskom odnosu
- Odrezao mu testise, sadržaj pojeo, a kožom prekrpao rupe na laktovima stare jakne

Sve su ovo naslovi kakve svakodnevno susrećem u novinama. Dobro, sve osim ovog zadnjeg gdje sam se malo zanio - al' nije bed. Od silnih sranja već sam postao imun na ovakve naslove. Polako ali sigurno pretvaraju me u bezdušnika.

E sad, već bi to sve moj organizam izfiltrirao i prilagodbom mi omogućio da koliko-toliko normalan dočekam duboku starost, ali me muči činjenica da ću možda jednoga dana i ja u ovakvom svijetu odgajati svoje dijete. Kad stvari postavim ovako, odjednom se čini kako me se ovakve stvari ipak tiču, i to jako. Predstavljaju problem, odnosno opasnost mom budućem djetetu.

Znate po čemu je ovaj blog različit od ostalih? Po tome što bi na većini ovaj post završio sa prethodnim odlomkom. Autor uoči problem, ukaže na moralni aspekt istog, složi zaključak u kojem govori kako to nije u redu, i onda brdo njegovih fanova ostavi milion komentara kako se slažu i kako je izvrsno to napisao. Prepoznajete uzorak? Srećom po vas, ovo nije još jedan takav blog, jer kad Zeko Zna primijeti problem, onda niti ne piše o njemu ako nema efikasno rješenje.

Psihopate, ubojice, silovatelji, lopovi – svi oni šetaju među nama slobodni, i nimalo se ne razlikuju od normalnih ljudi. Postavlja se pitanje, kako su oni postali to što jesu? Ruku na srce, pitanje i nije tako zajebano kao što se na prvi pogled čini. Najčešći razlog je odgoj, utjecaj okoline, i splet okolnosti, ali veliki naglasak stavljam na ono “odgoj“, odnosno na same roditelje.

Stvar je jednostavna. Ako su ti roditelji bili psihopate, kakve su šanse da ti ispadneš normalan? Ma nema šanse kažem ja. Ako su tvoji starci tebe premlaćivali, zlostavljali, zatvarali, vezivali, ceremonijalno žrtvovali pse lutalice na oltaru dnevnog boravka i mazali lice krvlju plešući na Šakirine hitove, to nikako ne može bit dobro po tvoje psihičko zdravlje.

Želiš li voziti auto, moraš imati vozačku dozvolu. Želiš li posjedovati pištolj, moraš također imati odgovarajuću dozvolu. Da skratim, ukoliko želiš nešto imati (raditi), a kao posljedica toga je mogućnost ozljeđivanja drugog čovjeka, potrebna je ishodovati dozvolu koju se stječe učenjem, vježbom, i na kraju krajeva psiho testom.
Sa druge strane, dijete može imati svatko! Sve da si najveći retardirani krepil u gradu oženjen za psihopatkinju stoljeća, vi možete napravit dijete, legalno se o njemu brinut, i radit što vam god padne na pamet unutar svoja četiri zida.

Pazi sad. Nošenje pištolja – dozvola. Odgajanje ljudskog bića (koje se može pretvoriti u najfiniji instrument za mučenje/ubijanje) – nikakva dozvola.
I sad dolazi onaj ključni trenutak gdje ja iznosim svoje mišljenje gdje se pola čitatelja zgrozi, a druga polovica zaključuje kako mi nisu sve na broju...
Nije li moguće organizirati neku vrstu psiho testa za buduće roditelje? Ne mislim sada na test kakav se ispunjava prije leta na Mars, kojeg bi 99.9% stanovništva palo, nego neki test koji dokazuje da, ako ništa drugo, makar nisi psihopat? Znate na što mislim: Na primjer, ako usred noći susjedov pas uporno laje, da vaša prva reakcija nije otići na tavan po sjekiru, izaći van, i tupim krajem rasčetvorit glavu nesretnom labradoru. Oprostite, ali po mom mišljenju takvim ljudima ne bi trebalo dozvolit da odgajaju djecu. Ne samo radi sigurnosti same djece, što je predmet mnogih rasprava, nego i radi sigurnosti ostalih ljudi kao potencijalnim budućim žrtvama te iste djece koje su nekim čudom uspjeli odrasti živi (i zdravi?).

Možda moja teorija ne drži vodu. Možda sam stvarno gadno zabrijo, ali definitivno mislim da bi se o tome dalo raspravljat i razrađivati ideju do društvu prihvatljivih granica. Na primjer, ne mora dokaz nestabilnosti kao posljedicu odmah imati oduzimanje djeteta. Dovoljno da se podaci drže u bazi, a problematičnu obitelj “drži na oku“ i prati razvoj situacije. Kažem, još se o tome da razmišljati, al' sad mi se ne da. Nek' me plate pa hoću:)

E sad, da vidim onoga tko će mi reći da ove mjere za posljedicu ne bi imale makar 80%-tno smanjivanje novinskih naslova nalik onima iz uvoda ovog posta.