|
LAKY LAGANYNNA
Kad Republika Peščenica uđe u Europu, učinit ćemo sve da i naši susjedi, koji nas okružuju, dakle Republika Hrvatska također uđe u Europu. Za sada još nisu sposobni, zbog ponašanja. Ne znaju se europski ponašati. S ovakvim ponašanjem neće nigdje dalje od tamo gdje su sada.
Najprije, nitko ne poštuje roditelje. Ne znaju se ponašati, ne znaju se ponašati. A s ovakvim ponašanjem, ovako kako se ponašaju, kažem otvoreno, neće daleko stići...
To ja mislim i kaj mi tko mi kaj može.
Ima puno propusta u politici, iako ja nisam političar. Nek oni misle, jer zato i primaju plaću. Ja nisam u vladi i sad si idem popiti pivo.
Još se pitam kamo je lova od turizma otišla? Kud je taj novac otišao, mislim od turizma.
A sad doista idem popiti pivo.
|
- 01:42 -
Komentari (9) -
Isprintaj -
#
OKLADA
Okladili se Braco i Ševa tko će večeras izdržati više bez pića.
Onaj koji izgubi, plaća dobitniku 200 kuna. Braco je bio siguran da će okladu dobiti. Međutim, Ševa je imao nešto drugo u glavi. Cijelu noć gleda onu kolu. Ne pije je, ali ne pije ništa drugo.
Budući da nisam znao za okladu, pokušao sam Ševi platiti piće. On je naručio samo kavu.
Nakon što je Braco završio s pisanjem teksta za Blog, otišao je za šank i kupio si malu pivu. Valjda ga je pisanje zbunilo, pa je zaboravio na okladu.
Bilo kako bilo, Malnar je vidio da Braco pije pivu i, naravno, rekao Ševi. Ševa se zadovoljno nasmijao i došao Braci s ispruženom rukom. Nije ništa govorio.
Braco se pokušao cjenkati i pružio Ševi 100 kuna. Kao nema više.
Svugdje prisutni Malnar, samo ga je pogledao i Braco je izvadio još stotku.
Ševa je primio lovu, zadovoljno se nasmiješio i otišao za šank.
- Sad mi daj jednu mineralnu, rekao je šankeru.
Inače, danas Ševa briljira. U razgovoru s Laky-jem, bilježim njegovu izjavu mjeseca:
- Radim protiv države!
|
- 01:12 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
COBRA PRVI
Zovem se Sead Hasanović Braco Otis. Rođen sam u Zagrebu 26. 8. 1953. Kao dijete radio sam tako što sam čistio cipele na Glavnom kolodvoru i tako hranio obitelj. Poslije smo imali Burekdžinicu na Glavnom kolodvoru, ali su nam je zatvorili, jer sam bio na krivoj strani, to jest u HOS-u kod Parage.
U Noćnoj mori sam otpočetka, pa sam najstariji u emisiji po stažu.
Zahvaljujući Željku Malnaru, Diktatoru, predsjedniku Nezavisne Republike Peščenica, koji mi je omogućio i pružio medijsku pozornost, kao Ciganu i mome narodu kao Romima, da i mi nešto kažemo i tako prekinemo predrasude o nama i kao Ciganima i kao Romima.
Vjerujem da sam kao član ekipe Noćne more dokazao svoje kvalitete, kao domaći, to jest zagrebački kinfa, te su me ljudi, koji gledaju Noćnu moru, prihvatili takavog kakav jesam.
Eto, to sam ja. Ajd, bok, žurim, a Željko nek ide u kurac - jer ga volim, a koga volim toga i jebem!
|
- 00:36 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
JARAN SE JAVLJA UŽIVO
Pozdravljam sve blogere svijeta i drage blogerice, koji nas gledaju, a naročito našeg ministra unutarnjih poslova Velikog Hampija i želimo mu što prije da ozdravi. Ekipa Noćne more i ja, Jaran!
Lijepo vam hvala što nas gledate, a mene čitate, ovog trenutka.
|
- 23:49 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
STANKEC, VJETAR I ZEKO
Evo me sa Stankecom.
Ima lijepe plave rumene oči, ali ne od alkohola, jer danas je u Noćnoj mori prohibicija!
Razgovaramo o rumenim očima i onome zecu.
Za lijepe plave rumene oči Stankec kaže da je malkice stidan, budući da živi na brijegu, a svi znamo da je na brijegu kuća mala, a na njoj su prozora dva.
I tamo Stankeca već godinama čeka stanovita Jaca.
I kad god Stankec krene k Jaci, vjetar zapuše orkanskom snagom i ne da mu blizu. Međutim, Stankec je uporan. A onda vjetar digne prašinu i sjuri mu je u oči. Jadni Stankec tada trlja oči, jer ništa ne vidi i od toga su mu oči rumene.
Osim toga, na brijegu je vrlo hladno, pa naš Stankec ne pije vodu, da mu se ne smrzne u njemu. Jer ako mu se krv sledi, onda će dobiti leukemiju, a poznato je da leukemija nije zdrava. Zato Stankec sprječava leukemiju mirogojčekom ili onim kaj se već nađe pri ruci. Recimo, šljivovica, lozovača, drožđenka, travarica ili pitralon.
Naravno, radi zime.
- A kaj se tiče zeca, njega bumo već jednom ulovili, kaže Stankec.
- Ja sam ga videl, nekaj prije Božića, kaže. Onda ga je Stankec ulovil. Zeko se gotovo smrzno od straha, a Stankec mu je rekao:
- Zeko moj, ne bum te vubil, ove godine. Neka ti je sretan Badnjak, Božić i Nova godina, a iduće godine bum te potražil u pšenici i strelil.
|
- 23:20 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
SAŠA, ŠEVA, PJESMA I KOLA!
Sjedim sa Sašom Hindićem, stalnim pjevačem raspjevane Noćne more. Saša je Mostarac na stalnom privremenom radu u Zagrebu. Posljednjih petnaestak godina pjeva po klubovima. Ima vrlo ugodan glas, a svira i gitaru. Voli pjesmu toliko da je dovoljno samo poželjiti i on će zapjevati. Repertoar mu je vrlo širok.
Eto, na primjer, maloprije sam ga fotao sa Ševom. I zamolio ih da mi pjevaju pjesmu "Nas dva brata obra ratujemo/ Ne plač majko ako poginemo..." Tu sam pjesmu naručio iz šale, misleći da ne znaju, ali, bormeč, i on i Ševa su zapjevali iz sveg grla. Anto Kovačević ih je začuđeno gledao, ali nije dao Ispravak krivog navoda. Naime, Anto je došao u emisiju s knjigom tog naslova. Međutim, momci iz Noćne more nisu imali baš neki poseban interes za knjigu.
Ispred Ševe stoji još nenačeta koka kola. "Mala, nemaš šanse", smije joj se Ševa u onaj gornji otvor.
A kad je riječ o Saši, evo i njegova telefona, 099 694 66 60 ,na koji ga možete nazvati. Možete razgovarati o mostarskim liskama, možete skakati s njega u Neretvu, a možete ga i pozvati na gažu.
Damama pjeva kako kad. Najčešće u uho. Da, uho...
|
- 22:39 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
DEVEDE KAO CEDE
Zapravo su dvije emisije Noćne more. Jedna je ona koju vidite na ekranima, a druga se zbiva ispred televizora u noćnom boravku. Tu pršti od smijeha, jer se momci zdravo smiju na svoj račun. Upravo se emitirala reklamna snimka Devedea kao Cedea, Malnar proizvodnje, na kojoj su najsmješnije točke izabrane iz desetgodišnje produkcije.
Najzdravije se smije svojim govornim manama Jaran.
Maloprije je u ovaj svojevrsni noćni boravak stigao i, čini mi se, bivši zastupnik u Saboru dr. Anto Kovačević.
|
- 22:22 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
NOĆNA RADOST, OPROSTITE – MORA, ŽELJKA MALNARA
Dakle, evo nas opet u prostorijama Televizije na kraju grada, Z 1.
Ekipa Željka Malnara je na okupu. Momci se pripremaju za emisiju.
Svi piju kavicu i mineralnu, osim Laky-ja ispred koga se puši mrzla piva i Ševe koji pije kolu. Zapravo ne pije. Stoji kola tako ispred njega kano da ga osvaja, a on joj se odupire. Kao da joj očima kaže: mala nemaš šanse.
Brace još nema. Navodno je zalutao. Naime, Braco je rođen u središtu Zagreba, samo malo sa strane, pa kad god ode dalje od Save, prema ravnome Balkanu, izgubi se u šumi novozagrebačkih nebodera.
Za sve one koji bi naručili novoizašli urnebesni CD Noćne more, a vidim da ima kandidata, premda CD još nije ugledao svjetlo izloga, to jest još se ne prodaje, mogu ovdje ekskluzivno reći da taj urnebes CD možete naručiti kod Božidara Kunštića na telefon 091 766 77 36. Cijena? Okruglo 69,90 kuna, pa ti sad nešto reci.
Čujem da će danas biti vrlo zanimljivo referendumsko pitanje. Ono u svezi zeca. Nagrada je poprilična, pa tko voli – nek iz voli.
Malnar je krenuo dolje u studio.
Dakle, hajdemo na posao!
|
- 22:03 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
RUŽA USRED STUDENI
Inače mnogo lakše podnosim hladnoću od vrućine. Ali mi ove hladnoće ne bi donijele dobro. To znaju moji najbliži, pa su me molili da ne idem na nastavak putovanja dok ne prođe nesnosna studen. Nisam ih slušao, ali kad me sinoć posjetio prijatelj liječnik i objasnio mi da treća neće biti sreća, poslušao sam ga.
Naime, dva sam puta imao infarkt. Ova zima baš ne pogoduje tipovima načetog srca, a ni tipovima načetih pluća. I s time se, bogu hvala, mogu podičiti. Zato ovih dana i ne izlazim. Teško mi je disati.
I tako trunem i čekam najavljeno zatopljenje.
Međutim, danas nisam trunuo. Naprotiv, malo sam živnuo zahvaljujući tome što sam se družio s ljupkom gošćom. S njom sam prošetao dijelom grada. Tamo od Pavine Gavelle u Frankopanskoj, gdje sam se našao s mirisnom Bugenvilijom, Ilicom, Trgom, do K&K Zvonimira Milčeca u Jurišićevoj, pa onda u Maksimirsku do Tabe, s kojim smo se družili gotovo sat vremena.
Htio sam s njom i dalje šetati, ali, unatoč toploj bundi, Cvijetak mi se gotovo smrznuo. Nije ponijela šal, pa su joj uha bila rumena i hladna. Smrzavanje počinje od rubnih dijelova tijela, prsta, uha i nosa.
Moja bi Ifica rekla, iz nosa su mi se objesile dfije felike ledenice...
Zato sam je otpratio do zagrebačke adrese, tamo iznad Kvatrića, upoznao putem simpatičnog muža (koji je valjda odahnuo kad je vidio da nisam baš neka muška opasnost njegovoj kraljici), a poslije i užu obitelj i dva zlatna srebra, to jest poznate nam blizance koji na jednom mjestu ne mogu biti ni sekundu. Trče, skaču, padaju, viču, smiju se i plaču samo kad ih se nosi. I, kao sva djeca, puna su povjerenja u odrasle. Jedan me je držao za prst dok smo se penjali stepenicama na terasu. Još i sad osjećam toplinu te tople ručice koja me nevjerojatnom snagom držala za prst, jer prst je bio ona neophodna sigurnost.
Dakle, Bugenvilija je vrlo/vrlo lijepa žena. Da sam nešto mlađi upucavao bih joj se. Možda čak i zapjevao onu Balaševićevu: ... ali kad padne mrak, ugrozit ću vam brak...
Ne samo što je lijepa, nego je i svjetska žena. U društvu, na cesti, dok hoda, sjedi ili stoji, dok razgovara ili šuti, dok vas sluša ili gleda, iz nje zrači neka čarobna svjetlost, neki mir, povjerenje, sigurnost, snaga, krhkost, ljupkost, nježnost, radost i ona urođena ženstvenost zbog koje bi normalan čovjek, no dobro... visoka kao nedosegnut vrhunac, elegantna kao Salingerova rečenica, graciozna kao bajadera...
Možda sam se malo zanio?
Nisam. Samo sam htio Milčecu dočarati damu koja ga je došla potražiti u lokalu, dok je on doma na Bukovcu grijao križa uz vrele radijatore i fućkao sve do zvižduka.
Nismo dugo šetali. Svega 5,70 km. Pokušao sam je nagovoriti da u petak popijemo kavu u Društvu književnika... kako bih podsjetio De Bellog, i preživjele iz generacije, na doba kad sam u Društvo zalazio s ljepoticama.
Nažalost nije mogla. Sutra ima čvenk s nekim Blogericama. Svejedno se nadam da ćemo se još jednom susresti. Ako ni zbog čega, Daliboare i Halle neuvjetna inteligencijo, a ono da joj na memory stick prebacim dio onoga bogatstva iz svoga krcatog laptopića.
A tebe Zaljubljeni Dariuse molim da pustiš i ostale današnje fotke, e da bi naši dragi Blogeri odmorili malo svoje blogerske oči...
Za mene kažu da sam vrlo strpljiv čovjek. I, eto, strpljivo čekam najavljeno zatopljenje.
Koje mi je stiglo već do srca.
Zahvaljujući Bugenviliji.
|
- 22:49 -
Komentari (7) -
Isprintaj -
#
ZLATKECOVO
Godinama se sastajemo u Zorinoj vili, odnosno Zlatkovoj kleti, iznad Stubaka, kad se god ukaže prigoda za dobro druženje, slasno iće i pitko piće.
Zorina Vila, odnosno Zlatkova klet, zapravo je skromna kućica za odmor, ponad malog vinograda iznad Stubičkih Toplica, bračnog para dr. Zorice i Zlatka Viteza.
Dakle, tamo se sastajemo kad se igra nogomet, roštilja, slave razni značajni datumi, kao što su rođendani, imendani, dobivene oklade, uspješne premijere, Martinje, Vincekovo ili zato što sunce sija ili kiša pada. Slave se čak topli ili hladni dani.
Jučer smo se sastali jer je bilo Vincekovo, a sveti Vinko, negdašnji đakon u Saragosi, proglašen je, ničim izazvan, zaštitnikom vinograda.
Ispod Zorine vile, odnosno Zlatkove kleti, prostire se vinograd s nešto malo trseka. Kad je doba berbe, onda se ovdje skupi također veliko društvo – Kaj bi Zlatku pomogli u berbi! - i negdje od 10,00 i 10,15 vinograd je obran, a sok debelih zrna pospremljen u bačve da bi tamo sazrio u vrlo pitki Histrionček.
Elem, jučer je bilo Vinkecevo, dan kad se obrezuje loza, a vinograd časti klobasama i vinom.
Zlatko je, kao kazališni čovjek, i Vincekovo režirao kao kazališnu predstavu.
Koju sam ja malo pokvario. Naime, odlučio sam u Stubake otpješačiti. Budući da sam krenuo tek u 10 sati, a izabrao sam u posljednji čas duži put, malo sam kasnio na mjesto sastanka. Dečki su ručali i polako uživali u vinu i pjesmi, a ja sam grabio zagorskim bregima. Dva-tri kilometra prije nego što sam stigao, na cesti su me presreli Vitez i Dražen Ferenčina, posjeli u Fecov automobil i tako sam još za dana stigao. Svečanost je mogla početi.
Vitez je ispričao priču o svetom Vinku, odrecitirao pjesmicu, nasmijao nas s nekoliko narodnih duhovitih umotvorina, Renić prilično spretno obrezao dvije-tri vinove grančice, Ćošo pažljivo zarezao zagorske klobase i županjsku kulenovu seku, Fec pazio da vino ulije u sebe, a ne da ga prosipa po lozi, a Mićko i ja smo fotkama ovjekovječili taj povijesni trenutak začetka budućeg Histriončeka. Svi ostali, a bilo nas je priličan broj, pozorno su pratili Vitezov nastup, prekidajući ga gdjegdje zasluženim pljeskom.
Potom je došao Vitezov susjed Štef Adanić, general u mirovini, koji je Zlatku donio mali topić. U smislu topa.
I to bi bilo to.
Poslije smo sjeli za prepun stol. Budući da su svi već odavno nahranili svoja krupna tijela, pilo se vino, a ja sam se častio kulenovom sekicom, čvarcima, špekecom, a sve to zasladio s janjetinom na lešo.
Vitez je bio DJ. Pomagao mu je Mate Renić. U početku je puštao neke tamburaške pjesmice, a potom nas nagradio, na sveopće zadovoljstvo, starim i dobrim Arsenovim pjesmama
Mi smo se smjestili kako tko. Najbolje su se snašli Damir Jirasek i Stanko Jerkić. Oni su, stari šajseri, zauzeli poluležeći položaj na kauću, prema kojem je ljubomorno pogledavao Joško Juvančić.
Žarko Potočnjak, Vlado Sviben i Željko Pocrnić Žec slušali su pažljivo Nikicu Bracu Vukšića, uskačući mu u riječ samo kad bi udahnuo ili kad bi se dohvatio ića ili pića.
Pavo Kremenić šalio se na račun Miljenka Mitrovića.
Goran Grgić i Joško Juvančić razgovarali su o prirodnoj ljepoti kulenove seke. Imao sam dojam da je Jupa čak sklon ljubavnoj avanturi s mlađahnom sekicom, bez obzira na popriličnu razliku u godinama.
Tomislav Palinić bio je meštar od stola, to jest pazio je da na stolu uvijek bude hrane i pića, a Vitez je uživao u ulozi dobrog domaćina.
Poslije me Potočnjak zamolio da ga uslikam za volanom novoga automobila.
- Zamisli, rekao mi je, nitko me još nije fotkao za volanom.
Zamislio sam i fotnuo ga stričekom Sony Ericssonom.
Naravno, natrag nisam pješačio. Nitko nije htio sa mnom, premda je Pavo nagovarao Mićka da mi se pridruži. A Mićko, tek toliko da znate, ne ide pješke čak ni tamo kamo car pješači.
Kući me dovezao Ivica glumac Pucar u kolima Potočnice, kako od milja zovem Potočnjaka.
Eto, tako smo proslavili jučerašnje Zlatkecovo!
|
- 08:09 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
PRAVI DARIUS, NOĆNA MORA I LAŽNI PULICER
Neki mi je dan netko provalio na ovu adresu. Međutim, moj blogobrižnik Dariius Uvijek Budni, skužio je Nepozvanog Nekog, pa je stvar sredio. Zato me ovdje nije bilo nekoliko dana. Od onoga dana kad sam snimio Juru Hrvačića i Predraga Jiraseka u prostorijama Z 1, to jest Televizji Na Kraju Grada, i ljupku Miju Begović u ambijentu Pavina kafića, s prirodnim fenomenom Pređom Vuševićem u pozadini.
Jučer sam se našao s Dariusom Prpošnim u Pavinoj Gavelli i sredio sve ono što je trebao srediti. Nekoliko glumaca gledalo ga je kako znalački prebire tipkovnicom moga Laptopića, pa su ga zamolili da i njima pomogne u sređivanju njihovih kućnih kompjutora, što je Dario prihvatio davši im broj svoga mobitela.
Dakako, nisu samo glumci bili zadivljeni Dariusom Spretnoprstićem. Ni mlade i ljupke glumice nisu bile ravnodušne. Jedna mi je prišapnula da bi željela upoznati tog plavog i zgodnog mladića, kojega prstići, čini joj se, čine čuda. "Vidi ga kako svira po kompiću, kao Pogorelić na glasoviru", rekla mi je neću reći koja ljepotica, "daj me, molim te, upoznaj s njim." Obećao sam joj.
Sad kad je sve u redu s kompićem i mojim zdravljem, krećem na put.
Sutra ću održati kratak trening do Stubičkih Toplica, a u ponedjeljak odlazim na mjesto prekida, u Batrinu, tamo između Slavonskoga Broda i Nove Gradiške. Odakle krećem ka Požegi, gdje će me, nadam se, dočekati Žile koji živi u Požegi i Cijeloj Hrvatskoj.
Danas neću biti s ekipom Noćne more, Željka Malnara, ali ću ih pratiti izravno na adresi www.online.hr/live/ jer me zanima dokumentarac koji je Malnar snimio u Sanskom Mostu.
I vama preporučujem da pogledate vragolije Malnara i njegove družine.
Dobar naslov: Družba Željka Malnara.
Još bih samo nešto dopisao. Bloger koji se potpisuje kao Pulicer ili tako nekako, napisao je ovdje, u komentaru, nekakvu nepotrebnu objedu.
Optužio je moga prijatelja da mu se na nekom afričkom ili što ja znam kojem davnom dokumentarcu pojavio vozač ZET-a. Mladić koji se potpisuje kao Pulicer ili tako nekako nije naveo je li on to vidio ili mu je netko rekao. Naime, svaki se film montira. Pa neće biti da je rečeni kadar promakao svima koji su radili na tom dokumentarcu, samo nije Puliceru ili tako nekako, ili pak onome čijem glasu rečenik vjeruje, kao što pas vjeruje svome zločestom gospodaru. Svaki bi se normalni Pulicer ili tako nekako upitao što radi taj ZET-ov vozač u Africi, a dokumentarist Malnarova znanja, kao što znamo, ne bi takvu, priznat ćete, rijetku sliku ostavio bez svoga lucidnog komentara. Pa mi se čini da je Pulicer ili tako nekako slatki mali mamin i tatin zlikavac koji voli lagiti.
E, ne bi li ipak bio Pulicer ili tako nekako.
|
- 09:16 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
NOĆNA MORA JE ZAVRŠILA, HAMO SPAT!
Kraj. Nema više.
Malnar dogovara iduću emisiju. Danas je repriza večerašnje emisije. Za sve one koje Malnarova Noćna mora zanima, a njih je popriličan broj, evo adrese na Internetu, jer, evo sad mi rekoše, adresa Noćne more je: www.online.hr/live/
Eto, Juliere, Bugenvilija, Woomenice, Bridge...
Sutra ću pokušati ovdje donijeti sve dojmove, a njih je zaista puna glava i srce.
|
- 02:14 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
ŠEVA: MALNAR JE SRCE OD ČOVJEKA!
Ševa je napokon tu sa mnom.
Nije mu se razgovaralo. Prilično je umoran.
Danas baš nije bio raspoložen ni da odgovara na psovke nekih nadobudnih TV gledatelja.
Sad sjedimo uz kompjutor, on gleda današnje fotose, a ja ga pitam o dugogodišnjem prijateljstvu s Malnarom. Naime, Ševa je s Malnarom prijatelj od djetinjstva.
- Da, Cico i ja smo iz istoga kvarta, Malnara zovemo Cico još od malih nogu, i ja sam ponosan na njega. On je zaista učinio slavnom našu Peščenicu. Evo, čak ste s Bloga došli do nas. A što bih rekao o prijateljstvu. Znate, o prijateljstvu se ne govori. Prijatelj ili jesi ili nisi. Mnogi prigovaraju Željku da je ovakav ili onakav. Za mene je Željko čisto srce. I ne samo za mene, nego za sve ljude koje znam. Učinio mi je starost lijepom. Putujemo, snimamo, zezamo se.... evo čak je i mene na skije postavio. Čuo sam da je dr. Puhovski nešto prigovarao. Kaj on ima prigovarati. Meni je baš drago kaj sam bio na skijama. I to prvi put u životu. Bio sam ljut što ne znam skijati. I to je sve. Znate, malo je ljudi koji se mogu pohvaliti s prijateljima iz djetinjstva. Jedan od tih malobrojnih sam i ja. I, kaj... to bi bilo sve... ima ljudi kaj su kritičari... i to... nek svako radi svoj... ne... posao... ako posla uopće ima... ne...
|
- 02:05 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
MIRNI JARAN
Sjedim s Jaranom (Vlado Matijević), nakon što je jedan dio emisije odradio.
Jaran je vrlo pristojan momak, nije onako arogantan kao što se čini na TV.
Zapravo svi su Malnarovi momci vrlo pristojni. Bugenvilija pita što će biti za nekoliko sati kad smo svi u kafiću, misleći da se ovdje pije.
Za divno čudo, što me iznenađuje, sve je pod kontrolom. Ovdje se ne pije! Kod Jarana je čaša piva, ali to valja razumjeti kad se uzme u obzir da je sat vremena radio pod vrelim reflektorima.
Pitam Jarana ljuti li se on zaista onako kako mi se čini na TV.
- Ono na televiziju je samo gluma. Mi smo ovdje svi glumci. Izuzetno cijenim ovu našu emisiju, a osobito Željka Malnara koji nas je sve stvorio. Volim sve ove ljude oko sebe, uopće volim sve ljude. Ni o kome ne bih ni jednu ružnu riječ progovorio. Uopće mi ne godi novinarska slava. Tko mi god kaže da sam legenda, odmahnem rukom. Legende su mrtve, a ja sam živ. Čini mi se da se uopće nisam nimalo promijenio. Onakav kakav sam bio dok me Malnar nije izvukao iz tiskare, i sad sam. Ovdje se svi samo zabavljamo. Od svih najviše volim i poštujem Bracu, a on je džubre kao i ja. Šalim se.
|
- 00:58 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
PROGRAMIRANI NERED
Zapravo su sve TV emisije iste. Jedan je zapovjednik, a ostali rade prema napisanom scenariju. Nekome se možda čini da se u Malnarovim emisijama sve događa slučajno, a nije tako. Najprije je on razgovarao s dr. Puhovskim. Bio je to vrlo dobar razgovor. Tijekom razgovora prikazan je dokumentarac u kojem je ekipa Noćne more skijala. Ovdje u kafiću ljudi su se gotovo valjali od smijeha.
Već pola sata Braco razgovara s gledateljima. Gore, u drugom studiju, Baka i Jaran rješavaju neku slagalicu. Braco stalno provocira Jarana, a ovaj se živcira. Dolje, ispred ekrana sve pršti od smijeha.
A što radi Malnar?
Sjedi i prati emisija da negdje netko ne izklizne. Pokraj njega, Ševa je gotovo zaspao, a Laki neprekidno gleda kako Braco zeza Jarana. I nervozno odmahuje rukom.
Pokušavam kontaktirati Malnara. Digao se i zamolio da ga sad ostavim na miru, jer mora pratiti svaku riječ. A iza Brace, na redu su Ševa i Laki.
- Znaš, to ti je programirani nered, a ako nered zaista postane nered, onda nema emisije, kaže mi Malnar.
|
- 00:30 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
DR. PUHOVSKI KAO BLOGER
Dr. Žarko Puhovski i Malnar završili su razgovor. Sad sjedimo u kafiću. Pitam Puhovskog kako se osjećao u emisiji, a dr. Žarko, evo, sam odgovara:
- Zapravo bolje no što sam očekivao, moglo se razgovarati, a to mi se čini važnim, Bitno je, medjutim, što kažu oni koji su gledali.
|
- 23:30 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
RAZGOVOR S BRACOM ROMOM
Braco, Sead Hasanović, Malnarov Rom, upravo sjedi sa mnom. U životu on nije kao u emisiji. Vrlo je ozbiljan, obiteljski čovjek i pomalo začuđen ovom tehnologijom. Pitam ga kako je i kad došao u Malnarovu emisiju:
- Nisam došao sam, on me je zvao. Činilo mu se da bi mu dobro došao jedan Rom, ili bolje rečeno, Ciganin. U početku me je bilo frka da mi u emisiji neće biti ugodno. Bojao sam se da će me TV gledateljstvo vrijeđati. Tako je i bilo u početku. Međutim, navikli su se na mene i prihvatili su me. Kad se danas govori o Hamdiji Seferoviću, onda se zaboravlja da sam upravo ja u Malnarovim emisijama otvorio širom vrata svim Romima na TV.
Maloprije je u emisiji gledao kako Malnarova ekipa skija. Dobro, ne bi se moglo reći da su momci pravi skijaši. Više bi se moglo reći da su istinski padači. Očito je da bi im skije prije poslužile da podlože vatru, nego da se strmopizde niz neku strminu. Pitam Bracu kako mu je bilo skijati.
- Nikako. Ja ne volim skijati, ali Malnar je imao ideju i mi smo svi pristali. Shvatio sam to kao zajebanciju i kad to tako tumačite, onda se možete zabavljati. I - ja sam se zabavljao. Puno mi je ljepše bilo kad sam skijao po guzici, nego na skijama.
Kažem mu da ga Blogeri koji gledaju Malnarovu emisiju prilično vole. Pitam ga što da vam poručim.
Svima čestitam sve prošle Blagdane. Svima želim sve najbolje. Znaš, Kemo, ovo prvi put gledam i sviđa mi se. Koliko košta ovaj laptop?
- Ima ih od pet tisuća kuna naviše. Što je, bi li ga kupio?
- Ja bih kupio ako je malo jeftiniji. Da mi Cigani svladamo tehnologiju, a ja ću opet biti prvi Cigo.Bloger.
|
- 23:09 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
POČELO JE
I, emisija je krenula. Sat ranije. Novi šef programa, Branko Vukšić zamolio je Malnara da emisiju počne ranije, jer, navodno, to je tražila publika.
Ovdje u kafiću Televizije na kraju grada skupila se cijela ekipa. Malnarovi junaci Noćne more. Još ih nisam sve upoznao. Preda mnom je cijela noć i bit će vremena da sa svakim prozborim riječ-dvije.
Naravno, sad su najaktualnija ljudska prava. Zato je Malnarov prvi gost dr. Žarko Puhovski. Malnar i Puhovski se znaju iz studentskih dana, pa su, dok su čekali početak emisije, obnovili uspomene iz, budući da su mlađi od mene, malo manje davnih dana.
Ovdje gore, u kafiću, prilično je veselo. Priča se, smije, svira, a i pjeva.
Malnara zanima tko nas sve večeras prati. Iz kojih krajeva Hrvatske, Europe i svijeta. Ako budete slali komentare, a molim vas da ih pošaljete u što većem broju, znat ćemo tko večeras prati noćnu moru.
Malnara posebno zanima ima li koji naš Bloger u Afganistanu. Ja ne znam. Dario Prpošni nije došao, pa se moram sam snalaziti.
Javim se kasnije.
|
- 22:14 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
LALE, TABA, JANICA, UNA – MALNAR!
Lijepa subota. Zadovoljan sam. Zapravo sretan.
Jutros sam otperjao rano iz kuće, popio kavicu u Tuškanovoj, družio se malo s Laletom, malo s Tabom, a potom zapalio put Donje Zeline. Htio sam, prije nego što nastavim put, vidjeti kćerkicu Unu i vidjeti koliko mogu pješačiti.
Putem sam zastao i pogledao, u nekoj krčmi, kako Janica piči slalom iz priče. Ne znam, ali mislim da je za koplje bolja od svih konkurentica. Ne samo zato što je sjajna skijašica, nego i zato što je nevjerojatno jaka u glavi. Ona zna, hoće i može. Sve se to posložilo u njenoj glavici. I to bi bilo to. U njoj još živi djevojčica koja voli skijanje i koja mu se raduje. Ona se radosno igra. Baš je... Janica
Tih trideset kilometara od moga stana do kuće moje kćerkice Une, prošao sam u svega pet sati.
Naravno, sretan sam najviše zbog toga što sam vidio Unu.
Donio sam joj poklon brata joj Gigača, njegov film Prva pričest. Una se obradovala i meni i filmu. Malo smo se družili. Pokazala mi je dvorište, kuću, bakicu, svoju golemu sobu i – morao sam natrag.
Una me zamolila da odem do njene škole i da je ponovo poslikam u zimskom ambijentu.
Zelinski kraj izgleda fantastično. Po brijegima i dolima još je snijeg. Potočići žubore (da, Hausmajstorice, žubore), okolo snijeg, a zekovi nisu tužni kao u onoj pjesmi u kojoj je pjesnik zamrznuo potočić samo zato da bi jadni zekov mogao plakati.
I, evo, došao sam doma, okupao se i spreman sam krenuti put Televizije na kraju grada.
S Malnarom imam sastanak u 21 sati. Tada počinjem i izravni prijenos Noćne more i komunikaciju sa svakom Blogericom i svakim Blogerom koji se budu javljali komentarima tijekom izravnog prijenosa.
Naravno, nastojat ću sve što je važno zabilježiti.
|
- 18:50 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
SVJETSKO BLOGOVANJE KOD MALNARA
Danas, u subotu 14. siječnja Zime Gospodnje 2006., kao Blogomobil gost sam Željka Malnara u emisiji Noćna mora, Televizije na kraju grada, to jest programa Z 1.
Što ću raditi? Kao Blogomobil prenosit ću emisiju uživo. Tako će svaki Bloger na svijetu moći vidjeti kako se radi ta kultna Malnarova emisija.
Kad sam uživo prenosio A bebe...?, pratilo me oko 35.000 blogera, kako mi je rekao Darius Prpošni. Znam da ovaj prijenos nema televizijski domet HTV. Svejedno me zanima tko će sve izravno pratiti moja foto i pisana izvješća. Zapravo, zanima me tko će se sve i odakle javiti tijekom prijenosa bilo kakvim komentarom. Koji će komentar stići i s kojega dijela svijeta? Iz kojeg će se najistočnijeg, najzapadnijeg, najsjevernijeg i najjužnijeg dijela Blogosfere javiti Radostan Netko? Radostan i Drag. Ima li bilo koga od blogomilskih sljedbenika, u Novom Zelandu ili na Aljaski? Hoće li se našoj La Woomenici pridružiti neka ljupka dama iz dalekog Japana?
Osim toga, vrijeme je da postavimo i svjetski rekord u komentarima. Ne znam koliko je ih potrebno da bi se postavio svjetski rekord, ali vrijedi pokušati. Iskreno se nadam da će se i drugi Blogovi u svijetu uključiti u ovaj pokušaj. Malnar je svjetski poznat putnik, istraživač, zapovjednik brojnih ekspedicija i avanturist, pa nije neskromno očekivati da će prijenos uživo njegove TV emisije zainteresirati čitav svijet Blogosfere.
A ja ću se danas početi javljati već od 18 sati. Sa mnom će večeras, kao pojačanje, biti i naša blogerska perjanica – Darius Prpošni.
Dame i Gospodo, pozivam vas na premijeru svjetskog blogovanja!
|
- 00:07 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
ZAGREBAČKO PREDVEČERJE
Budući da za svega tri-četiri dana nastavljam s pješačenjem, svakodnevno treniram.
Svakodnevne šetnje su sve duže i duže. Danas sam prešao 23 kilometra.
I - ništa. Prst je sve izdržao.
Srce mi igra od radosti. Gotovo da mi je srce samo otišlo na put. Bez mene. Ipak, previše smo vezani jedno uz drugo, pa je u posljednji čas odustalo. Mislim da je srce shvatilo da mu bez mene više nema života.
Kad sam već bio blizu kuće, zaustavila su me ova dva prizora predvečerja u Zagrebu.
Kao da me Sunce zove, jedva se probivši između gusto posijanih zgradurina i rijetkih stabala.
Tko bi toj ljepoti odolio?
|
- 19:46 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
KAZALIŠTE - HISTRION VITEZ
Svim islamskim vjernicima čestitam KURBAN BAJRAM, najveći i najljepši muslimanski vjerski blagdan: Bajram šerif mubarek olsun; neka vam je sretan, dobrostiv, radostan, druželjubljiv i milostiv.
Poslije više od 30 godina rada; poslije odigranih nekoliko tisuća raznih predstava diljem Hrvatske i negdašnje Jugoslavije, na malim i velikim trgovima gradova, gradića i sela, arheološkim nalazištima, ljetnim scenama, bojišnicama, ispred svjetionika, na plažama i pristaništima, u kazališnim, kino, vatrogasnim i ostalim prigodnim dvoranama; poslije nekoliko stotina tisuća prijeđenih kilometara na raznim brodovima i čamcima, u automobilima, kombijima, autobusima i raznim drugim krntijama; poslije brojnih velikih i malih nagrada, odušeljenih pohvala, tihih pokuda, glasnih priznanja, podmuklih podmetanja – što profesionalnih, što političkih – čini se da će se skitačko-stajaća glumačka družina Histrion napokon smiriti u svojoj zgradi, u negdašnjem kinu Kozara, Zagreb.
Mislim da nema punoljetnog građanina Hrvatske koji nije vidio barem jednu histrionsku predstavu. Od one prve odigrane u Valunu na Cresu, 11. srpnja 1975. do prošlogodišnje posljednje, odigranih u valjda tisuću naselja. Od Umaga do Cavtata, od Svetog Martina na Muri do Iloka na Dunavu, rijetka su mjesta koji nisu ugostili Histrione. Držim da je Histrione gledalo, kad pribrojim i TV publiku, nekoliko milijuna ljudi.
Zaista ne znam ima li koji glumac u Hrvatskoj koji u proteklih trideset godina nije glumio u barem jednoj histrionskoj predstavi. Čak sam i ja igrao-padao Cotu u 52 predstave Hamleta u Mrduši Donjoj, zamjenjujući Ivicu Zadru.
HISTRIONSKA PRIKAZALIŠTA
Vitez je uvijek bio svojeglav u pozitivnom značenju. Kad mu je dosadio, kao studentu, Dubrovnik s ljetnim igrama i predigrama, osnovao je svoj teatar. Rinocerus, pa Histrion. I umjesto da u Dubrovniku dva mjeseca vježba da bi odigrao pet ili šest predstava, on je poveo svoju družinu na more, od škoja do škoja, da bi ljeti odigrali i tridesetak predstava pred oduševljenom publikom, od koje je većina prvi puta u životu gledala kazališnu predstavu.
Bilo je svega na tim predstavama. Od onih gledalaca koji su, poneseni glumom, htjeli linčovati negativce, do onih koji su glumcima na scenu nosili neki osvježujuće piće ili samo da bi popipali umjetnike da vide jesu li to živi ljudi.
U Stomorskoj je jedan ondašnjik išao kući po pištolj da ubije Žarka Savića koji je igrao toliko dobro negativca da je iznervirao publiku. Neki su ulazili na scenu da se obračunaju s njim.
Jednom je, u dogovoru sa Žarkom Potočnjakom usred predstave na motoru-mrcini ujahao Željko Malnar. Kao prolazio je tuda, pa svratio da pozdravi stare prijatelje. Malo su porazgovarali, ono bok i slično, a onda je Malnar, ispraćen pljeskom, odjurio u noć, a glumci su nastavili igrati.
Bilo je i trte-mrte. Igrali smo Brešana u Solinu, na onom arheološkom nalazištu, a na predstavu su nam došli Jure Bilić i Branko Mikulić. Vitez je već imao problema u Bosni zbog Domagojade, trojednog pisca Mujičić-Senker-Škrabe. Čak je Histrionima bilo nekoliko godina zabranjeno gostovanje u BiH.
Zlatko je primijetio da neki tip iz pratnje Branka Mikulića, za predstave, piše ono što glumci govore, pa se malkice ustrtario da će Mikulić, koji je u to doba bio ohohohooo glavešina i moćnik, zabraniti daljne gostovanje. Zato me zamolio da urgiram kod Jure Bilića, koji je isto bio ohohohooo glavešina, ali i moj prijatelj (koji je to i danas, premda se rijetko viđamo), da se to ne bi dogodilo. Tim više što se Mikulić ni jednom nije nasmijao uspjelim glumačkim gegovima i dijalozima, za razliku od Jure koji se gotovo valjao od smijeha.
I nije se desilo. Jure se nasmijao i nije bilo problema. Poslije je Vitez pozivao Bilića na sve histrionske predstave, pa i onda kad je Jure otišao u mirovinu.
GAVELLA – VITEZ ILI OBRATNO
Kad smo se neki dan družili u kafiću Pave Kremenića, upitao me Joško Juvančić da mu iskreno kažem kako on kotira kod mene. Kao na nekoj imaginarnoj ljestvici vrijednosti.
Ja Joška volim, ne toliko koliko su ga voljele njegove studentice, naša je ljubav više šankerska. Volim i njegove predstave. Zato sam mu rekao da je vrlo visokom mjestu. Odmah iza Viteza i Potočnjaka, kad je riječ o kazališnim ljudima. Vitez mi je uvjerljivo prvi. Gavellu osobno nisam poznavao, a Šova je umro. Držim da je, kad je o kazalištu riječ, Vitez tu negdje.
Već vidim kako neki nervozno skaču, ali nema razloga. Jednostavno zato što je Vitez, eto, stvorio kazališnu instituciju – Histrion, koja će biti, u najmanju ruku ravna Dramskom kazalištu Gavella, kad se preuređenje kina Kozara završi. Bit će to kazalište s velikom scenom i amfiteatarskim gledalištem, s oko 280 mjesta. Vidio sam nacrte i mogu reći da će kazalište biti pravi teatarski bombončić.
Ali, da se vratimo mojoj bogohulnoj tvrdnji. Osim što je uspio Zagrebu darovati novo kazalište (predlažem da se zove Histrion Vitez), Vitez je, za razliku od Gavelle, podario Zagrebu dvije ljetne kazališne scene na Opatovini. Uza to, Vitez je, kao i Gavella zaljubljenik u Krležu. Režirao je nekoliko Krležinih predstava, a neke je sam priredio i režirao. A da i ne govorim o Vitezu glumcu. Naravno, sve su Vitezove predstave nagrađene od stručnih autoriteta. Itd.
I, napokon, on je jedini u pravom smislu riječi ostvario Gavellin san o putujućoj kazališnoj družini. Jupa nije imao riječ protiv moga objašnjenja.
PREOBRAZBA MRTVOG KINA U ŽIVO KAZALIŠTE
I jučer me Vitez pozvao da posjetim teatar u izgradnji. Zapravo kino u rušenju, a teatar u izgradnji. - Neka Blogeri budu prvi koji će vidjeti prostor budućeg kazališta, rekao mi je.
Naravno da sam se odazvao Vitezovu pozivu. Tim više što njegov umjetnički život pratim više od trideset godina. Njegova sestra i ja smo jedno vrijeme zaljubljeno živjeli i on je sjajan ujak mojim sinovima.
Osim toga imam prema kinu Kozara nekih sentimentalnih prisjećaja. Tu sam vidio prve američke pustolovne filmove. Stanovao sam u Kukuljevićevoj 7. Na Britancu 3 imao sam prijatelja Savu. Stanovao je na drugom katu i balkon je bio okrenut prema dvorištu kina Kozara. Sama terasa kina bila je, kao što se može vidjeti na fotki, svega metar daleko od terase kina. Mi smo skakali s balkona na terasu i svega tridesetak puta svega tridesetak puta gledali, recimo, samo film Tarzan i njegova drugarica. Bilo je to 1948./9. Poslije su tu igrali kaubojci. I zbog njih smo skakali.
Dogovorili smo se naći ispred kina u devet ujutro. Došao sam ranije, e ne bih li malo bio sam s dječjim uspomenama.
Kad je došao Vitez, a snimio sam njegov dolazak, već sam bio odživio i preživio prisjećaje na Savu i sve skokove s balkona na terasu.
Obišli smo radilište budućeg kazališta. Bager još kopa jamu ispod scene. Stručnjaci-građevinari razgledavaju što je dosad učinjeno.
Vitez i ja pazimo da ne bismo krivo stali i slomili se.
Molim ga da stane u prostor buduće scene i odigra prolog iz Shakespearove Oluje. Nije mu ni na kraj pameti.
- Hoćeš li da se tu slomijemm?, gunđa.
POZIV BLOGERIMA NA OTVARANJE, KAD BUDE
Srećom, dolaz Goran Grgić, predsjednik Dramskih umjetnika Hrvatske. On kuži stvari i odmah počinje s Hamletom, ulogom za koju je nagrađen svim kazališnim nagradama.
- Mogli bismo ovdje obnoviti Hamleta, kaže Vitezu.
- Mogli bismo, odgovorio je Vitez.
Poslije, za kavom u kafiću, dok smo na Lapiću gledali fotke, pitao me Vitez što mislim.
- A što bi trebao misliti, dragi Viteže? Dok su drugi izgovarali ono čuveno Tobijevo pitanje, iz Shakespearova Tri kralja – Purqua, dragi Viteže? – ja sam i prije trideset godina znao zašto. Zbog kazališta – Histrion Vitez. To sam, eto, doživio.
- Znaš, reče mi na rastanku, kad bude svečano otvaranje dovedi ovamo svoje Blogere. To je dobra publika. Oni su ti, zapravo, informatički Histrioni.
|
- 23:14 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
MALNAR JE BAŠ– PRAVI BLOGER!
Danas me je, napokon, nazvao Željko Malnar. Baš sam razgovarao s Tabom o njegovoj budućoj knjizi.
Prošlih je dana Malnar imao puno posla, pa nije stigao, što mu vjerujem. Znam da nije lako dva puta tjedno napisati, organizirati, snimiti i montirati dva dokumentarca po dvadesetak minuta.
Tjedan dana je premalo i za jedan dvadesetiminutni dokumentarac, ako sve sam radiš, kao što to radi Željac.
Zato je tek danas našao vremena da se vidimo i da mi preda donešene Cedeove s fotosima. Ravno deset Cedeova. Pregledao sam fotke i mogu reći da su sjajne. Donio mi je i Himnu Peščenice, pa ćete na njegovu Blogu moći vidjeti fotose, čuti Himnu, a u dogledno vrijeme moći ćete vidjeti i poneki dokumentarac s njegovih davnih istraživačkih putovanja.
Odmah sam nazvao Darija i nadam se da će ti fotosi od sutra krasiti njegov Blog. Uskoro, obećao mi je Malnar, pripremit će i slajdove s istraživačkih putovanja.
Nažalost, ni Malnarova ni moja generacija nije kompjutorska generacija. Mi smo ljudi iz prve polovice dvadesetog stoljeća, pa se znamo služiti ovom čarobnom pametnom spravicom toliko koliko je potrebno nešto napisati ili pronaći nešto na Internetu. Ostalo nam je tajna. Meni pomaže Darius, Annie De Nama i Debellysimo Majetić. Malnaru pomaže Poznat Netko.
Da bi meni Blog ljepše izgledao, najviše mi pomaže Dario. Jest da već nekoliko mjeseci molim Darija da me nauči stavljati fotose i potpise ispod njih, ali me još štedi.
U znak zahvalnosti, ja sam mu na kompjutorsku skrb dao davnašnjeg prijatelja, svjetskog putnika – Malnara.
Pa nek radi, kad nas neće naučiti!
S Malnarom i Tabakovićem sam se lijepo družio u kafiću Lugano, negdašnjeg Dinamova legendarnog igrača Lalića. I, moram reći premda me zamolio da ne govorim, Malnar se ponudio da mi i on bude sponzor.
Baš me ganuo!
|
- 22:58 -
Komentari (8) -
Isprintaj -
#
SILVESTROVO ILITI STARA GODINA - MASNA JUHA!
Nikad više, milo moje... zapjevao sam sebi na uho, grlo i nos... i nastavio bezličnom prozom: iskoristi posljednji dan godine i prohodaj Zagrebom. Jer više nikad nećeš hodati gradom, ni virtualno ni stvarno, u 2005. godini.
Posljednji dan te godine samo što nije prhnuo među sve one bivše dane u filleu 2005.
OD POLJANA, PREKO SAVSKIH NASIPA DO FRANKOPANSKE
Naravno, prošetao sam najprije Poljanama, Vrbikom, Cvjetnim naseljem, Savskim nasipom do Mosta mladosti, te drugom obalom uzvodno, uz bijeli park Bundek, pokraj Hipodroma i nove Kineske četvrti do starog Savskog mosta i onoga kamena koji označava granicu do koje je stigla davna Napoleonova vojska. Zatim preko mosta Savskom do Frankopanske i Pavinog kafića Gavella. Tamo se moje društvo, rečena Družba Pave Kremenića, tradicionalno sastaje na Staru godinu.
DRUŽBA PAVE KREMENIĆA
Ti su sastanci počeli odavno u Karaki. Našli bismo se oko 14 sati u nekad omijenom lokalu. Pavo bi nas znao počastiti pićem, ukusnim sendvičima i dobrim željama. Prije nego bismo se kao dogovorno razišli, počastili bismo jedan drugoga takozvanim putnim pićem. Budući da nas se znalo skupiti i stotinjak, to putno piće nikako da otputuje. Tamo između 20 i 22 sati dolazile bi nam žene i odrasla djeca da nas podsjete na domaće obveze oko dočeka Nove godine.
Priznajem, bilo je zanimljivih, da ne kažem dramatičnih scena.
DAVNI NOVOGODIŠNJI DNEVNIK IZ KARAKE
Ti su me naši oproštaji inspirirali da napravim TV dnevnik. U to sam doba radio na OTV-eu. Poveo sam sa sobom vrsnog kamermana, majstore rasvjete i tonca, te prvi i posljednji put u životu urednio Dnevnik. Voditelji su bili Joško Juvančić, Žarko Potočnjak, Marko Mlinarić, dr. Ante Stamać, Minja Majurec, Zlatko Vitez, Ivan Cvjetković Tarzan, Josip Bobi Marotti, Pavo Kremenić, šankeri Vlado i Branko, Čedo Jovičević, Štef Deverić, Nina Erak, Slobo Milovanović... Oni su rečenicom ili dvije komentirali ondašnja zbivanja. Glavna je scena bila Karakin švedski stol, a moji su voditelji čitali glasno novine, komentirali veličinu pečenih srdela, ukus salate od morskih plodova, različitih sireva, kuhanih šunki, pršuta, slavonskih kobasica i mnogih drugih delicija. Dakako, voditelji su žvakali ili pili različita pića. U jednu riječ, zabavljali su se.
Poslije sam to montirao i pustio u program OTV-ea u 19,30 sati. Komentator svih snimljenih komentara, vijesti, sportskih događaja i prognoze vremena bio je tadašnji portir Gavelle – Čuki. Snimio sam ga na radnom mjestU. Zadatak mu je bio da kaže samo dvije rečenice: Ljudi božji, ja bum ponoril!; i Ne, ja bum zaista ponoril! Tu sam rečenicu montirao poslije svake vijesti itd. Izgledalo je kao da Čuki na radnom mjestu gleda TV i naprosto ne može vjerovati u ono što čuje na Dnevniku.
Taj smo Dnevnik reprizirali bezbroj puta. Naši su gledatelji tražili reprize sve do 15. siječnja.
ISTA DRUŽBA SAMO NA DRUGOJ SCENI
Poslije, kad je Pavo u jednom prolazu Gavelle uredio kafić, cijela se Družba tamo preselila.
I jučer su mnogi došli.
Ozračje našeg jučerašnjeg druženja pokušao sam prenijeti fotkama.
Tako možete barem prepoznati dio moga društva.
Žile (Živković) živi u Požegi i u cijeloj Hrvatskoj, ali dosad nije propustio ni jedne Silvestrovo kod Pave.
Snimio sam ga u razgovoru s jednim od mojih najboljih prijatelja Sulejmanom Tabakovićem. Žile se raspitivao o novostima oko Tabina automobila. Naime, Nepoznat ili Poznat Netko napao je neku noć Tabin auto i zapalio ga. Puch je potpuno izgorio na parkiralištu ispred kuće. Štoviše, izgorjela još dva automobila koja su bila parkirana uz Tabin. Naravno, sve nas, njegove prijatelje, zanima kako napreduje istraga tog terorističkog čina. Tako sam Tabu i Žilea snimio poprilično ozbiljne.
Ovdje su se ponovo našli Ljubo Kiki Kapor, Joško Juvančić i novinar Nole Novaković. Tu je i Duško Valentić, naš sjajni kazališni i tv režiser Lorenc, Kenijac koji je svoju vruću domovinu zamijenio umjerenijim Zagrebom. Inače, Lorenc je vrlo duhovit. Za sebe kaže da je vlasnik otoka Ugljan, pa je zato tako crn.
Naravno, došao je i Željko Sablić, nekad producent HTV-e, a danas producira neke hrvatske grozne sapunice.
Došao je i Božo Jovanović, šef kamermana HTV-e, koji je jučer kod Pave proslavio, zajedno s kolegama kamermanima, jubilarni prvi dan mirovine.
Tu je i Babac, naš davnašnji prijatelj i geolog. On me puno toga naučio.
Snimio sam i popularnu glumicu Ančicu Dobrić u povjerljivom razgovoru s Mićkom Mitrovićem
AH, JADRANKA! – MOJ MUŠKI SAN
Naravno, ni ovo Silvestrovo nije prošlo bez Jadranke Gračanin, prelijepe Ladarice, koja je moja tiha patnja još iz doba kad je bila udana za negdašnjeg Dinamovog nogometnog reprezentativca Branka Gračanina. Jadranka je svojedobno bila jedna od najljepših zagrebačkih puca. Obožavali smo je svi, a ona je izabrala našeg prijatelja Gračanina. Jebote, kako smo mu zavidjeli! Poslije su se njih dvoje razveli, a Jadranka i ja nastavili smo se igrati igrice u kojoj sam ja napadač, a ona neosvojiva tvrđava. To je lijepa igra koja svoj smisao dobiva tek u godinama kad sam ja bivši muškarac, a ona još uvijek zamamna žena. Koja mi gdjekad ukaže milost i sprži mi rub usnice vrelinom svojih usana.
ŠAMPANJAC ZA LAPTOPIĆ
Novinar Tomislav Židak i glumica Nada Abrus su zaista lijep par i moj ih je Sony Ericsson iznenadio u povjerljivom razgovoru.
Glumac Joško Ševo, koji je u Onom Dnevniku igrao našeg povratnika iz Amerike. Još mi je i sad u glavi scena kad u ruci drži prženu srdelu i tumači Kikiju Kaporu da je kod njih, u Kalifornijo, srdela veća od kita. Sad je u društvu ljupke kćerkice, koja će, kladim se, ovih dana postati nova Blogerica.
Neki od kamermana morali su na posao, pa su već oko 16 napustili Gavellu. Pavo ih je ispratio, zajedno sa Žileom i njegovom gospođom.
Poslije sam, u istom predvorju Gavelle uhvatio moju Lauru Gračanin u druženju s Pavom. (Pavo, tužit ću te blagoj supruzi Blagi!)
Mićko je opet izveo dobar štos. Počastio je moj kompić pravim šampanjcem. Kao, ja ne pijem, pa nek barem kompić uživa u okusu šampanjca. Budući da moj kompić doživljava sve preko mene, nisam mogao izdržati njegov molećiv pogled, pa sam u njegovo ime nazdravio galantnom Mićku. I, mogu reći, šampanjac je zaista prva liga!
RASKOŠNA KOMEDIJA
Poslije sam prošetao Ilicom do Trga, a onda uz Katedralu do Komedije.
Uz Kadedralu prikazuje se još igrokaz Isuseva rođenja. Napravljene su prave jaslice, a muškarci i žene, odjeveni u ondašnju odjeću glume kao da su na ulicama Betlehema. Okolo stoje znatiželjnici. Zastao sam i ja i snimio nekoliko fotki. Čini se da scenograf te priredbe baš i nije neki stručnjak. Vidim među rekvizitima i klipove kukuruza. Koji je u Europu i bliski istok stigao s Kolumbom.
Komedija je izgleda kao zgrada-san. Majstor rasvjete se doista potrudio. Pred vašim očima zgrada non-stop mijenja boje (pogledajte fotke). Pa izgleda kao da sanjate u nevjerojatbo lijepim bojama.
U i pred Komedijom mnoštvo ljubitelja operetnih arija. Naime, na tradicionalnoj Komedijinoj proslavi Silvestrova je Štefančićeva Bajadera. Kojoj će izvedbi nazočiti, jel, i visoki hrvatski državni dužnosnici.
Ušao sam u još prazno gledalište i snimio spušteni zastor.
Kad sam odlazio, stigao je i premijer Sanader.
I – TO JE TO!
Ispred ulaza u moj haustor, neki su novi klinci napravili Snješka i Snježanu Snjegović.
Obavio sam nekoliko telefonskih razgovora s djecom, stavio kuhati grah, okupao se, uzeo knjigu r ruke i čitao, spavao, čitao, javljao se na telefon, čitao, blogao...
A sad uživam u Straussu i Helginim znalačkim komentarima.
|
- 12:33 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
|
