Danas me je, napokon, nazvao Željko Malnar. Baš sam razgovarao s Tabom o njegovoj budućoj knjizi.
Prošlih je dana Malnar imao puno posla, pa nije stigao, što mu vjerujem. Znam da nije lako dva puta tjedno napisati, organizirati, snimiti i montirati dva dokumentarca po dvadesetak minuta.
Tjedan dana je premalo i za jedan dvadesetiminutni dokumentarac, ako sve sam radiš, kao što to radi Željac.
Zato je tek danas našao vremena da se vidimo i da mi preda donešene Cedeove s fotosima. Ravno deset Cedeova. Pregledao sam fotke i mogu reći da su sjajne. Donio mi je i Himnu Peščenice, pa ćete na njegovu Blogu moći vidjeti fotose, čuti Himnu, a u dogledno vrijeme moći ćete vidjeti i poneki dokumentarac s njegovih davnih istraživačkih putovanja.
Odmah sam nazvao Darija i nadam se da će ti fotosi od sutra krasiti njegov Blog. Uskoro, obećao mi je Malnar, pripremit će i slajdove s istraživačkih putovanja.
Nažalost, ni Malnarova ni moja generacija nije kompjutorska generacija. Mi smo ljudi iz prve polovice dvadesetog stoljeća, pa se znamo služiti ovom čarobnom pametnom spravicom toliko koliko je potrebno nešto napisati ili pronaći nešto na Internetu. Ostalo nam je tajna. Meni pomaže Darius, Annie De Nama i Debellysimo Majetić. Malnaru pomaže Poznat Netko.
Da bi meni Blog ljepše izgledao, najviše mi pomaže Dario. Jest da već nekoliko mjeseci molim Darija da me nauči stavljati fotose i potpise ispod njih, ali me još štedi.
U znak zahvalnosti, ja sam mu na kompjutorsku skrb dao davnašnjeg prijatelja, svjetskog putnika – Malnara.
Pa nek radi, kad nas neće naučiti!
S Malnarom i Tabakovićem sam se lijepo družio u kafiću Lugano, negdašnjeg Dinamova legendarnog igrača Lalića. I, moram reći premda me zamolio da ne govorim, Malnar se ponudio da mi i on bude sponzor.
Baš me ganuo!
Post je objavljen 03.01.2006. u 22:58 sati.