Nikad više, milo moje... zapjevao sam sebi na uho, grlo i nos... i nastavio bezličnom prozom: iskoristi posljednji dan godine i prohodaj Zagrebom. Jer više nikad nećeš hodati gradom, ni virtualno ni stvarno, u 2005. godini.
Posljednji dan te godine samo što nije prhnuo među sve one bivše dane u filleu 2005.
OD POLJANA, PREKO SAVSKIH NASIPA DO FRANKOPANSKE
Naravno, prošetao sam najprije Poljanama, Vrbikom, Cvjetnim naseljem, Savskim nasipom do Mosta mladosti, te drugom obalom uzvodno, uz bijeli park Bundek, pokraj Hipodroma i nove Kineske četvrti do starog Savskog mosta i onoga kamena koji označava granicu do koje je stigla davna Napoleonova vojska. Zatim preko mosta Savskom do Frankopanske i Pavinog kafića Gavella. Tamo se moje društvo, rečena Družba Pave Kremenića, tradicionalno sastaje na Staru godinu.
DRUŽBA PAVE KREMENIĆA
Ti su sastanci počeli odavno u Karaki. Našli bismo se oko 14 sati u nekad omijenom lokalu. Pavo bi nas znao počastiti pićem, ukusnim sendvičima i dobrim željama. Prije nego bismo se kao dogovorno razišli, počastili bismo jedan drugoga takozvanim putnim pićem. Budući da nas se znalo skupiti i stotinjak, to putno piće nikako da otputuje. Tamo između 20 i 22 sati dolazile bi nam žene i odrasla djeca da nas podsjete na domaće obveze oko dočeka Nove godine.
Priznajem, bilo je zanimljivih, da ne kažem dramatičnih scena.
DAVNI NOVOGODIŠNJI DNEVNIK IZ KARAKE
Ti su me naši oproštaji inspirirali da napravim TV dnevnik. U to sam doba radio na OTV-eu. Poveo sam sa sobom vrsnog kamermana, majstore rasvjete i tonca, te prvi i posljednji put u životu urednio Dnevnik. Voditelji su bili Joško Juvančić, Žarko Potočnjak, Marko Mlinarić, dr. Ante Stamać, Minja Majurec, Zlatko Vitez, Ivan Cvjetković Tarzan, Josip Bobi Marotti, Pavo Kremenić, šankeri Vlado i Branko, Čedo Jovičević, Štef Deverić, Nina Erak, Slobo Milovanović... Oni su rečenicom ili dvije komentirali ondašnja zbivanja. Glavna je scena bila Karakin švedski stol, a moji su voditelji čitali glasno novine, komentirali veličinu pečenih srdela, ukus salate od morskih plodova, različitih sireva, kuhanih šunki, pršuta, slavonskih kobasica i mnogih drugih delicija. Dakako, voditelji su žvakali ili pili različita pića. U jednu riječ, zabavljali su se.
Poslije sam to montirao i pustio u program OTV-ea u 19,30 sati. Komentator svih snimljenih komentara, vijesti, sportskih događaja i prognoze vremena bio je tadašnji portir Gavelle – Čuki. Snimio sam ga na radnom mjestU. Zadatak mu je bio da kaže samo dvije rečenice: Ljudi božji, ja bum ponoril!; i Ne, ja bum zaista ponoril! Tu sam rečenicu montirao poslije svake vijesti itd. Izgledalo je kao da Čuki na radnom mjestu gleda TV i naprosto ne može vjerovati u ono što čuje na Dnevniku.
Taj smo Dnevnik reprizirali bezbroj puta. Naši su gledatelji tražili reprize sve do 15. siječnja.
ISTA DRUŽBA SAMO NA DRUGOJ SCENI
Poslije, kad je Pavo u jednom prolazu Gavelle uredio kafić, cijela se Družba tamo preselila.
I jučer su mnogi došli.
Ozračje našeg jučerašnjeg druženja pokušao sam prenijeti fotkama.
Tako možete barem prepoznati dio moga društva.
Žile (Živković) živi u Požegi i u cijeloj Hrvatskoj, ali dosad nije propustio ni jedne Silvestrovo kod Pave.
Snimio sam ga u razgovoru s jednim od mojih najboljih prijatelja Sulejmanom Tabakovićem. Žile se raspitivao o novostima oko Tabina automobila. Naime, Nepoznat ili Poznat Netko napao je neku noć Tabin auto i zapalio ga. Puch je potpuno izgorio na parkiralištu ispred kuće. Štoviše, izgorjela još dva automobila koja su bila parkirana uz Tabin. Naravno, sve nas, njegove prijatelje, zanima kako napreduje istraga tog terorističkog čina. Tako sam Tabu i Žilea snimio poprilično ozbiljne.
Ovdje su se ponovo našli Ljubo Kiki Kapor, Joško Juvančić i novinar Nole Novaković. Tu je i Duško Valentić, naš sjajni kazališni i tv režiser Lorenc, Kenijac koji je svoju vruću domovinu zamijenio umjerenijim Zagrebom. Inače, Lorenc je vrlo duhovit. Za sebe kaže da je vlasnik otoka Ugljan, pa je zato tako crn.
Naravno, došao je i Željko Sablić, nekad producent HTV-e, a danas producira neke hrvatske grozne sapunice.
Došao je i Božo Jovanović, šef kamermana HTV-e, koji je jučer kod Pave proslavio, zajedno s kolegama kamermanima, jubilarni prvi dan mirovine.
Tu je i Babac, naš davnašnji prijatelj i geolog. On me puno toga naučio.
Snimio sam i popularnu glumicu Ančicu Dobrić u povjerljivom razgovoru s Mićkom Mitrovićem
AH, JADRANKA! – MOJ MUŠKI SAN
Naravno, ni ovo Silvestrovo nije prošlo bez Jadranke Gračanin, prelijepe Ladarice, koja je moja tiha patnja još iz doba kad je bila udana za negdašnjeg Dinamovog nogometnog reprezentativca Branka Gračanina. Jadranka je svojedobno bila jedna od najljepših zagrebačkih puca. Obožavali smo je svi, a ona je izabrala našeg prijatelja Gračanina. Jebote, kako smo mu zavidjeli! Poslije su se njih dvoje razveli, a Jadranka i ja nastavili smo se igrati igrice u kojoj sam ja napadač, a ona neosvojiva tvrđava. To je lijepa igra koja svoj smisao dobiva tek u godinama kad sam ja bivši muškarac, a ona još uvijek zamamna žena. Koja mi gdjekad ukaže milost i sprži mi rub usnice vrelinom svojih usana.
ŠAMPANJAC ZA LAPTOPIĆ
Novinar Tomislav Židak i glumica Nada Abrus su zaista lijep par i moj ih je Sony Ericsson iznenadio u povjerljivom razgovoru.
Glumac Joško Ševo, koji je u Onom Dnevniku igrao našeg povratnika iz Amerike. Još mi je i sad u glavi scena kad u ruci drži prženu srdelu i tumači Kikiju Kaporu da je kod njih, u Kalifornijo, srdela veća od kita. Sad je u društvu ljupke kćerkice, koja će, kladim se, ovih dana postati nova Blogerica.
Neki od kamermana morali su na posao, pa su već oko 16 napustili Gavellu. Pavo ih je ispratio, zajedno sa Žileom i njegovom gospođom.
Poslije sam, u istom predvorju Gavelle uhvatio moju Lauru Gračanin u druženju s Pavom. (Pavo, tužit ću te blagoj supruzi Blagi!)
Mićko je opet izveo dobar štos. Počastio je moj kompić pravim šampanjcem. Kao, ja ne pijem, pa nek barem kompić uživa u okusu šampanjca. Budući da moj kompić doživljava sve preko mene, nisam mogao izdržati njegov molećiv pogled, pa sam u njegovo ime nazdravio galantnom Mićku. I, mogu reći, šampanjac je zaista prva liga!
RASKOŠNA KOMEDIJA
Poslije sam prošetao Ilicom do Trga, a onda uz Katedralu do Komedije.
Uz Kadedralu prikazuje se još igrokaz Isuseva rođenja. Napravljene su prave jaslice, a muškarci i žene, odjeveni u ondašnju odjeću glume kao da su na ulicama Betlehema. Okolo stoje znatiželjnici. Zastao sam i ja i snimio nekoliko fotki. Čini se da scenograf te priredbe baš i nije neki stručnjak. Vidim među rekvizitima i klipove kukuruza. Koji je u Europu i bliski istok stigao s Kolumbom.
Komedija je izgleda kao zgrada-san. Majstor rasvjete se doista potrudio. Pred vašim očima zgrada non-stop mijenja boje (pogledajte fotke). Pa izgleda kao da sanjate u nevjerojatbo lijepim bojama.
U i pred Komedijom mnoštvo ljubitelja operetnih arija. Naime, na tradicionalnoj Komedijinoj proslavi Silvestrova je Štefančićeva Bajadera. Kojoj će izvedbi nazočiti, jel, i visoki hrvatski državni dužnosnici.
Ušao sam u još prazno gledalište i snimio spušteni zastor.
Kad sam odlazio, stigao je i premijer Sanader.
I – TO JE TO!
Ispred ulaza u moj haustor, neki su novi klinci napravili Snješka i Snježanu Snjegović.
Obavio sam nekoliko telefonskih razgovora s djecom, stavio kuhati grah, okupao se, uzeo knjigu r ruke i čitao, spavao, čitao, javljao se na telefon, čitao, blogao...
A sad uživam u Straussu i Helginim znalačkim komentarima.
Post je objavljen 01.01.2006. u 12:33 sati.