| Tko hoda? |
Vijest duga 8 tisuća kilometara je 65-ogodišnji Kemal Mujičić. Didač nije nepoznata faca. Poznati je novinar, publicist, pisac, humorist, antologičar i televizijski scenarist. Napisao je više od tisuću TV scenarija za zabavne, humoristične i dokumentarne emisije.
Intervju
|
|
|
|
|
RUŽA USRED STUDENI
Inače mnogo lakše podnosim hladnoću od vrućine. Ali mi ove hladnoće ne bi donijele dobro. To znaju moji najbliži, pa su me molili da ne idem na nastavak putovanja dok ne prođe nesnosna studen. Nisam ih slušao, ali kad me sinoć posjetio prijatelj liječnik i objasnio mi da treća neće biti sreća, poslušao sam ga.
Naime, dva sam puta imao infarkt. Ova zima baš ne pogoduje tipovima načetog srca, a ni tipovima načetih pluća. I s time se, bogu hvala, mogu podičiti. Zato ovih dana i ne izlazim. Teško mi je disati.
I tako trunem i čekam najavljeno zatopljenje.
Međutim, danas nisam trunuo. Naprotiv, malo sam živnuo zahvaljujući tome što sam se družio s ljupkom gošćom. S njom sam prošetao dijelom grada. Tamo od Pavine Gavelle u Frankopanskoj, gdje sam se našao s mirisnom Bugenvilijom, Ilicom, Trgom, do K&K Zvonimira Milčeca u Jurišićevoj, pa onda u Maksimirsku do Tabe, s kojim smo se družili gotovo sat vremena.
Htio sam s njom i dalje šetati, ali, unatoč toploj bundi, Cvijetak mi se gotovo smrznuo. Nije ponijela šal, pa su joj uha bila rumena i hladna. Smrzavanje počinje od rubnih dijelova tijela, prsta, uha i nosa.
Moja bi Ifica rekla, iz nosa su mi se objesile dfije felike ledenice...
Zato sam je otpratio do zagrebačke adrese, tamo iznad Kvatrića, upoznao putem simpatičnog muža (koji je valjda odahnuo kad je vidio da nisam baš neka muška opasnost njegovoj kraljici), a poslije i užu obitelj i dva zlatna srebra, to jest poznate nam blizance koji na jednom mjestu ne mogu biti ni sekundu. Trče, skaču, padaju, viču, smiju se i plaču samo kad ih se nosi. I, kao sva djeca, puna su povjerenja u odrasle. Jedan me je držao za prst dok smo se penjali stepenicama na terasu. Još i sad osjećam toplinu te tople ručice koja me nevjerojatnom snagom držala za prst, jer prst je bio ona neophodna sigurnost.
Dakle, Bugenvilija je vrlo/vrlo lijepa žena. Da sam nešto mlađi upucavao bih joj se. Možda čak i zapjevao onu Balaševićevu: ... ali kad padne mrak, ugrozit ću vam brak...
Ne samo što je lijepa, nego je i svjetska žena. U društvu, na cesti, dok hoda, sjedi ili stoji, dok razgovara ili šuti, dok vas sluša ili gleda, iz nje zrači neka čarobna svjetlost, neki mir, povjerenje, sigurnost, snaga, krhkost, ljupkost, nježnost, radost i ona urođena ženstvenost zbog koje bi normalan čovjek, no dobro... visoka kao nedosegnut vrhunac, elegantna kao Salingerova rečenica, graciozna kao bajadera...
Možda sam se malo zanio?
Nisam. Samo sam htio Milčecu dočarati damu koja ga je došla potražiti u lokalu, dok je on doma na Bukovcu grijao križa uz vrele radijatore i fućkao sve do zvižduka.
Nismo dugo šetali. Svega 5,70 km. Pokušao sam je nagovoriti da u petak popijemo kavu u Društvu književnika... kako bih podsjetio De Bellog, i preživjele iz generacije, na doba kad sam u Društvo zalazio s ljepoticama.
Nažalost nije mogla. Sutra ima čvenk s nekim Blogericama. Svejedno se nadam da ćemo se još jednom susresti. Ako ni zbog čega, Daliboare i Halle neuvjetna inteligencijo, a ono da joj na memory stick prebacim dio onoga bogatstva iz svoga krcatog laptopića.
A tebe Zaljubljeni Dariuse molim da pustiš i ostale današnje fotke, e da bi naši dragi Blogeri odmorili malo svoje blogerske oči...
Za mene kažu da sam vrlo strpljiv čovjek. I, eto, strpljivo čekam najavljeno zatopljenje.
Koje mi je stiglo već do srca.
Zahvaljujući Bugenviliji.
|
- 22:49 -
Komentari (7) -
Isprintaj -
#
|
|
Copyright © Blog.hr, od 2004.
|
|
|
