Južni dio masiva Učke i Parka Prirode…
Iz neplaninarskih razloga smo posjetili
Sisol (835 m), ali ne njegov vrh već njegov odvojak poznat kao Gradac na Sisolu.
Od samog Brseča ima dva sata uspona ali kao što sam rekao, nismo došli planinariti, već sam došao izviditi potencijalni arheološki lokalitet. Zato smo došli makadamom koji prestaje taman podno vrha i onda nam preostaje samo pola sata uspona. Cesti treba održavanje jer je kiša nanijela materijal odozgora i prokopala rupe tako da ne savjetujem korištenje sa niskom automobilom. Osim održavanja sve je ostalo divno za vidjet. Vozite se bijelom cestom kroz dolce i dolčiće, vrtače i pastirske stanove koji su koristili Brsečanima kad su vodili gore stoku na ispašu. Kod Kalca sam dobio dojam da su ti stanovi bili taman dovoljni da se u njima može prespavati koliko su mali.
Pogled je fenomenalan. Iz Brseča se ne može dobiti dojam da ima i ravnih predjela prije vrha, tek na vrhu dobijete dojam o prostoru.
Rijeka s druge strane Kvarnera, tko nije bio nema dojam da se nalazi Grobničko polje između Rijeke i alpa koje nazivamo Grobničkim.
Napušteni ljudski tragovi u krajoliku.
Ozidi, elipsoidni bedem prapovijesne gradine, vidi se samo zapadni dio.
Da vam bude jasno o čemu pričam.
Ozidi, Sveta Magdalena i Brseč (s lijeva prema desno).
Nakon drugog svjetskog rata potaknut je program industrijalizacije zemlje (nešto što je Engleska imala sto godina prije nas) u trenutku kada je Hrvatska imala udjel od preko 75% (sjećam se da je cifra bila zapanjujuća na predavanju o hrvatskom gospodarstvu ali mi se neda provjeravat) seljaka u stanovništvu.
Veliki odlazak ljudi u gradove je dovelo do napuštanja ovakve poljoprivrede i stočarstva. Vegetacija je brzo nabujala i sakrila ljudske tragove koji se sada daju samo naslutiti. Zaboravili smo na prostore za koje ne znamo ni da postoje i sve poprima tajanstven prizvuk.
Ironično je ali privatizacija na hrvatski način i sustavno uništavanje proizvodne djelatnosti je još više ostavilo prirodu da se raspojasa. Kada sam rekognoscirao dijelove alpskih kasnoantičkih zatvarača na fotkama iz '70 godina je situacija bila mnogo čišća nego kada sam ja prošao i morao se probijat s mačetom kroz makiju i trnje.
Preko puta je Tramuntana, sjeverni dio Cresa. Ono bijelo naselje se zove Ivanje i tamo je blizu crkkva Sv. Ivana od Kacota, tako se zove jer se na taj dan u birtiji mularija razmijenjivala kacotima (kacot je talijanizam od cazzotto = šaka).
Tko ima običaj ljetova na Lošinju ili Cresu da je to trajektna linija Porozina - Brestova.
Nekada lijepo uređene vrtače koje su na visini prehranjivali ovaj sa krumpirom, fažolom i kupusom izgleda ovako. No, svugdje su vidljivi tragovi ljudskih ruku koje su preslagivale prostor.
Vidite li uklesan križ u kamenu? Ovo je najednostavniji način da se obilježi kunfin odnosno granica između posjeda ili komuna. Drugi način o kojem govori Branko Fučić je bio obilježavanje sa čavlima na neka značajna izolirana stabla, isto u križ (koga zanima više neka si pročita Istarski Razvod u Terri Incogniti).
Suhozidi Gradaca.
Tko zna koliko je ovo puta preslagivano od
brončanog doba do današnjih dana (u ovom slučaju
željezno doba i
kasna antika), činjenica je da nije trebao širi ni veći bedem na toj visini na kojoj su zakloni prirodne naravi.
Pogled sa Gradaca na Vojak. Gradac je smješten na strateškom mjestu jer kontrolira put preko Prodola koji je spajao obalu sa unutrašnjom Istrom. Prodol je najniži dio po kojem se može spustiti na drugu stranu.
Čepićko polje. Treba držati na umu da je sve do Mussolinija to bilo jezero koje ispražnjeno sa prokopanim tunelom duljine 6 km koji je iscijedio vodu u Plominski kanal.
Meni nepoznati zapadni dio Učke kojeg bi volio bolje upoznati. Vidi se pruga.
Može se vidjeti more na zapadnoj obali Istre iako bliješti sunce ili upravo zato.
Vodič mi je objasnio da je ovo zamka za zečeve.
Zapadni dio bedema.
Šikovac.
Gradac ima vijenac promjera od cca. 62 metara, samo po sebi to nije puno, ali ako se gleda da nema nešto mnogo vode niti obradive zemlje nije se ni moglo očekivati da bi gore moglo preživjeti tisuće ljudi. Kada odnos resursa i broja stanovnika postane nerazmjeran onda se stanovnici moraju preseliti drugdje. Zanimljivo je da je ovdje po predaji bila crkva Svetoga Ivana od Grka (u ovom smislu su grci romanizirano stanovništvo koje je pobjeglo u visine pred slavenskim narodima) i to je de facto prvi Brseč, zato u mojim očima ima simboličnu vrijednost.
Na površini je masni i debeli sloj humusa tako da nisam naišao na nikakve keramičke ostatke.
Ovo je Sisol na kojem vrhu nismo bili.
Razlog zašto zidine i nisu monumentalne jest da nema smisla planirati vojni pohod na ovakvoj klisuri.
Fabrika kamene vune Rockwool i Pićan malo dalje. Cijeli ovaj teritorij pripada općini Kršan.
Provretenica. Ima dva ulaza i nije nešto posebno široka, odozgora odaje dojam da je to most preko kojeg se može priječi. Priroda kao da je isklesala kamene blokove pa sve izgleda kao dio ljudskih ruku. Evo zašto neke stvari koje prikazuje Osmanagić izgledaju kao da ih je čovjek napravio.
Priče o zakopanom blagu su uvijek bile svima zanimljive. U blizini se nalazi Jama od beči podno Sisola. Privredna i ekonomska recesija početkom prošlog stoljeća natjerala je siromašne stanovnike ovoga kraja na pravu potragu za tim blagom koja je završila neuspjehom. Strop se te jame iznenada urušio i zatrpao moguće nalaze.
Nadam se da vam je bilo upola lijepo kao i meni, neke se stvari slikom ne mogu prenijeti. Nadam se da ćete mi se pridružiti u mojim šetopisima u ovoj 2013. Svima vam želim sve najbolje moje blogopučanstvo.
ps. danas sam saznao da na vrhu Sisola se gnijezde
Suri orlovi, koji je ugrožena vrsta u Hrvatskoj. Nemojte stvarati buku jer se neće pariti...
