Marketing
Isprika Ateninoj sovi
Spomenici su posrednici između naših misli i misli nekog prošlog vremena
Alfons Huber
Iako se danas tako ne osjećam biti dežurni grintavac (jer sam miran u duši, lijepa je sunčana nedjelja bez previše ljudi u gradu. Odnio sam juhu mojoj najdražoj teti i podružio se sa njom slušajući priče iz njene mladosti. Ona je hodajuća enciklopedija. Otkad se rodila 1916 godine živjela je u 6 država a nije se makla iz svog stančića na Belvederu) savjest mi nalaže da napišem post koji slijedi.
Čak sam razmišljao ići posjetiti neka zbivanja za Noć Muzeja ali je sudbina odlučila drugačije i zato mi je drago. Prijatelji sa kojima sam se našao tik prije ponoći su tražili neki muzej gdje se može još uvijek pojest i popiti nešto džabe. Objasnio sam im da je sve krenulo u 18 sati i da su vjerojatno svako vino i svaki kanape počistili prvi naleti penzića.
Svaka čast Hrvatskom Muzejskom Društvu što su uspjeli namamit uz kolače ovaj kronično inertni narod barem jednu noć u muzeje, kao da se radi o nečemu izvanrednom na nivou lansiranja čovjeka u svemir.
Ovo nije kritika tom muzejskom društvu. Oni su učinili koliko su mogli da barem malo populariziraju hrvatske muzeje. Nažalost brojka od 300.000 posjetitelja je manja od brojke nezaposlenih (među kojima sam i ja) a meni je to tužno. Nažalost u ovoj državi je odnos prema kulturi iznimka umjesto da bude pravilo. Ljudi kojima ne pada na pamet ići pogledati neko kulturno zbivanje te noći idu jer se to očekuje od njih kao što se za Božić očekuju poruke mira a ostatak godine čini što te volja.
Moje je područje arheologija i jako sam vezan za naš odnos sa prošlosti jer je to jedini način da nešto naučimo i budemo mudriji u budućnosti. Nažalost ljudi sa ovih prostora previše verglaju o krivim stvarima (partizan-ustaša nadmudrivanje je na razini paradigme) umjesto da sa čuđenjem i zanosom gledaju kako je divna i bogata ova zemlja sa tragovima ljudi koji su bili prije nas a kojima je naše stanovništvo pridonijelo s dolaskom Slavena.
Umjesto da kultura bude samoj sebi svrha i posluži kao motor za turizam, mi se ponašamo kao da je to bilo kakav biznis i ako ono ne donosi instant zaradu onda zbilja pokazujemo naše prioritete. U zemlji u kojoj se gradonačelnici moraju hvaliti da su pridonijeli otvaranju stotine mjesta u uslužnoj djelatnosti (što nije vrijedno ni hvale pošto je naš odnos sa proizvodnjom ko da se radi o porkeriji) s gradnjom shopping centra, ko ćorava kokoš se ponašamo dok nam vlastita kulturna baština čami bez ikakve vizije što bi sa njom.
Kako je to moguće?
Ne mogu se restati čuditi iako mi je odgovor kristalno jasan ali ga odbijam prihvatiti i pomiriti se sa činjenicom da je to zdrav i normalan odnos prema našemu prostoru. Nemamo drugoga. Ne krivim strance što su kupili za siću naš ekonomski sektor. Ne krivim ih nimalo jer se "naš" Todorić jednako ponaša u susjednim zemljama. Ali krivim naše političare sve od reda što se kandidiraju na izborima samo radi vlasti a nemaju viziju što učiniti pored suhog zlata na kojem sjede.
Jedini logični odgovor (u mojoj glavi) jest da se danas ne vode više ratovi sa mecima i granatama. Zašto da stranci unište svu infrastrukturu i prirodne ljepote kada nas mogu preko njihovih plaćenika u saboru iskorijeniti na legalni i ekološki način? Glavno da je sve po zakonu i da nema mrtvih, oni računaju na nerođene. A te mogu dobiti ako se zbilja u ovoj zemlji ne isplati živjeti a tome pridonose ovi zakoni i ova birokracija koja ždere sve pred sobom.
Nisam nacionalist i ne osjećam taj falši osjećaj prema zastavi dok nam istovremeno vade zadnju banku iz takuina ali nažalost ima ljudi kojima je teže pokazati što se neskriveno zbiva dok je s druge strane zdravstveni odgoj kao biku crvena krpa. Kako otrijezniti te ljude? Nemam pojma, ali vjerujem da bi taj proces trebao trajati godinama. A nažalost štetu učiniš tako lako i to u trenutku.
I zato nikad neću shvatiti kako može ovaj narod ići žedan preko vode. Političari imaju svoj interes makar bio veleizdajnički, to razumijem, pa neće valjda piliti granu na kojoj su raskravljeni. Promjenu svijesti nikako ni ne očekujem od ljudi koje asociram sa bijednim pacovima. Ali kako je moguće da taj narod tako zdušno silazi na ulice radi rukometne utakmice ili radi povratka generala a ono najsvetije, što ta dva pojma reprezentiraju, naš prostor, našu budućnost, za njega se bojimo beknuti i riječ. I to nas odmah potkopava netko tko je potlačen od sistema još gore od nas.
Ja se čudim moji sugrađanima, nama, kako možemo biti gladni i kako to da kopamo po bajama kao da nemamo zemlje ni vode?
Kako se to ponašamo prema našim spomenicima koji nam šapću o narodima prije nas kao i o našim precima koji su vođeni nadom došli do obale ovog gordog mora.
I zato ja eshiviram Noć Muzeja, osjećam duboko licjemjerje koje činimo kada pristajemo od nečeg normalnog i poželjnog poput odlaska u muzej napraviti čudo od događaja. Talijani lijepo imaju svakog mjeseca Notti Bianche kada sve radi, muzeji zajedno sa dućanima pa se obrće novac (to o novcu je uvijek argument za one materijaliste koji osim tih naštampanih papirića ne vide zašto se buditi danu i ljegati noću).
U Cividale del Friuli možeš besplatno jednu nedjelju u mjesecu ući u lokalni arheološki muzej pa da bar povuće i educira one ljude koji si to ne mogu prijuštiti.
Kao što slavimo 1. Maj a pljujemo po konceptu rada nikakvom ili malom isplatom (Mirando Mrseć pljuje više od sviju u ovoj vladi sa svojim stažiranjem bez kopulacije od 1600 kn) tako slavimo Noć Muzeja i "zemlju znanja"
A tako mi otužno pari ova sova na plakatu, Atenina sova, koju smo zgazili nekulturom a sad ju tu jednu noć vadimo iz naftalina i slavimo ju, kao. U zemlji u kojoj se misli da si kulturan ako sjediš u prvom mjestu na kazališnoj predstavi.
Apropo tko se tamo nalazi? Ah da, naši "uglednici".... sve sami filantropi.
ps. pun mjesec je hah
Post je objavljen 27.01.2013. u 15:46 sati.