Okej je zima ali meni fali malo ovoga...
Labinština. Zadnji teritoriji nekadašnje Liburnije prije Raše. Ova đita je s maja prošle godine i neka mi se zato oprosti jer pišem kako mi pada na pamet.
Labin (lat. Albona, spominje ju Plinije Stariji) stoji na povišenom položaju, na početku ogromnog poluotoka sa završetkom kod Koromačnog. Naseljen od prapovjesti, Labin je sačuvao tu mješavinu renesanse i mletačke kasne gotike (nisam kunst historičar ali bi to tako opisao).
Labiniština je tek za otkriti. Bio sam samo jedne godine na Skitači na Smotri vina istočne Istre. Još imam tu majicu, za na teren.
Kako počet nego ovako. Spomen na Labinsku republiku iz 1921, koja je trajala 40-ak dana (i brutalno ugušena) ali se pamti kao prvi antifašistički ustanak u uljuđenoj Evropi. Na jednoj od cesti pri ulazu u Grad se nalaze biste sa ustanicima.
Iskorištena spolia u novom kontekstu. Pari mi da je to rimljanin u togi što bi značilo da je fragment nadgrobne stele.
Ulaz u Labin s trga, pored bitve za kanon (ovo more biti dvosmisleno).
U nekoj građevini iz XVI stoljeća ne očekuješ ovakvu avangardu šta moraš naprosto uslikat.
Ovaj lastrikat pari na mozaik. Ispolirano od hodanja ali ne blješti ko stradun.
Protestant i glagoljaš, svi iz njegovog kruga su morali emigrirat i štampat u Njemačkoj inkunabule.
Svaka plemićka kuća je imala i svoj mali vrt, uživancija za špijunirat ća to judi sakrivaju iza kale.
A tako je zgodno u rano popodne šetai po najvećoj žegi sa njenom rukom u ruci i biti oni zbunjeni i izgubljeni turisti koji promatraju tuđi prostor dok vlasnici kuliraju na moru ili doma, uz zveket pjata, kučaja, piruna. Krate vrijeme sa čašom crnog vina dok se izvan kuće širi miris salse sa tek ubranim origanom i peršinom.
I nalaziti ovakva čudesa nečjih vrijednih ruku.
Bedasti kakvi smo bili, nikako nismo uspijeli doći do zvonika, i điraj i điraj okolo.
Ali smo zato naišli na ovo čudo koje je okrijepilo našu znatiželju na momenat.
Trobrodna župna crkva Rođenja Blažene Djevice Marije.
Sve mi se čini da je ovo ovdje simbol Sv. Luke.
Dok se gospodari zasluženo odmaraju i češu trbuh nakon obeda, mačke čuvaju stražu po kalama. Ni makac!
Malo je nezgrapno ali ga barem ne moraš puniti svaki 10 minuta po ovoj žegi.
Koromačno, sa Kalavojne. Kik me zeza da tamo vodim sve cure koje mi se sviđaju, kakva neistina, kakvo podmetanje.
S druge strane gledađš zelenilo a ti si na kamenjari, u sredini sve u kontrastu sa morem.
Nisu samo mačke maheri u nalaženju placa za odmorit oči.
Ovjde možeš slkupljati dagnje bez straha od potrovanja. Probao i preživio. Pošto su ukućani bili skeptični mojim ulovom tako sam morao sve sam pojesti u šugu... sudbo kleta.
Ona cesta iza je ubojica za stare kočnice.
Sa Svete Agneze, pogled koji je imao stari grad Rakalj (Rachelle).
Lijep kraj jednog dana u maju za kojeg je bolje da ostane samo u mom sjećanju.