neverinov blogneverinov blog

Zakonom zabraniti psovku ili Što sve pička ne izrodi

Čemu ovakav naslov? Već dva dana novi post čući u mojoj glavi i pokušava na razne načine da izađe i postane priznati čan ovih mojih svezaka u nastajanju. No, loš sam ja vlasnik... nekako sam se raspojasao i otkad sam došao u Udinama nisam stao sa posjetama raznim kućama raznih prijatelja. Kažem si nema veze, ovdje pada kiša a ja nemam kišobran i samog sebe tepam da nema smisla ići na nastavu jer ako se razbolim, kako ću jadan ja zakovan za krevet zbog moguće temperature izgubiti eto nekoliko dana sati pa se računica svede na isto i ja mogu nastaviti bezbrižni da srčem svoju čašicu.

Nakon ovakvo divnog uvoda, što reći osim da sam morao svratiti u sobu i po tipkovnici lupat vijest koja me bode od nedelje 26. listopada leta gospodnjeg 2008. Jer naime pročitaj u spomenuto doba jedan nadasve inspirativan članak.

Vijest je sljedeća dame i gospodo (bubnjevi radi stvaranja tenzije u zraku molim):

Vladimir Magić, svečenik koji nevjerojatnom upornošću još od 1980. godine svakog 15. vodi nesvakidašnju misu i klanjanje za obraćenje psovača


Te se ispod gore spomenutog naslova krije sasvim simpatično razmišljanje građanina Magića sažeto u par rečenica:

Priprema se zakon o zabrani pušenja. Zašto bi netko trovao zrak od kojeg živimo? Zar psovka nije trovanje duhovnog zraka? Magić, ne želi povjerovati da Hrvati usitinu namjerno psuju


E pa dragi gospodine Magiću ponekad nehotice psujemo ali eto zna se desiti da opsujemo cijeli svijet na pasja kola radi ispušnog ventila.
Uostalom, tko će odlučiti što je to psovka a što nije? Naši vrsni predlagatelji zakona? Ne zadiruje li to malo puno u pravo izražavanja sa kojim sam se rodio?
Kad već izvlačite zakon o pušenju, zaustavit ćemo se i na tu temu. Ja pušim cigarete i jasno mi je koliko je štetno za mene samog, okolicu i famozne trudnice. Sve štima. I zato se radujem takvom zakonu hvala kojem ću moći disati ko čovijek u kafiću a istovremeno čovijek zadužen za šank neće indirektno inhalirat 20 paketa cigareta u cijeloj večeri.

No u ovom slučaju, što se tiče zabrane, ovdje se bez problema može ustanoviti što je to cigareta kao u zakonu koji zabranjuje konzumiranje bilo kakve droge šta je to joint.

Definirajte mi psovku.

Može biti sve i svašta kao što ne mora. I sad ću ja nekoga globiti jer je ispalio psovku protiv boga, države, susjeda, poznanika, prijatelja? Ili da odemo još dalje pa nek si griješnik odsluži malo ladanja u zatvoru jer tamo može razmišljati u miru o svojim grijesima? Jel se to čini mudro? Meni nekako stoji na klimavim nogama. No ajmo dalje, možda se pokaže vizionarskim riješenjem.

Psovka je najniži način izražavanja kod osobe a time i naroda. Dosta sam uvjeren da ima funkciju ispušnog ventila ali i kao oružje za verbalni napad kada argumenti izgube snagu. No ovaj Vaš prijedlog je već na margini nekakvih srednjovjekovnih ideja poput inkvizicije, kolonizacije Novog svijeta mačem i Biblijom, lova na vještice, kočenja istraživanja u korist neznanja koji paše oh vidi vraga močnicima i Crkvi.

evo majstorskog citata iz novina:

... prisjeća se naš sugovornik kojemu sjećanje odmah skače na misionara Gabrića i njegov prvi susret s Hrvatskom nakon 32 godine misionarskog rada u Indiji. Prvi susret - i odmah susret s psovkom: Gabrić je sišao iz zrakoplova u Splitu, nosaču se nešto izmaklo iz ruku pa je opsovao Gospu i njezino majčinstvo. prepričava Magić


Naime gospodin ne može vijerovati ovime što se dešava u Lijepoj Našoj pošto je hrvatski jezik jedan od najljepših na svijetu.

Jebemu miša. I šta ćemo sad?

Jel samo ja vidim nedosljednost izrečenog sa onime čime bi se trebao taj čovijek baviti pošto je izabrao takvo životno znanje? Od daleke 1980 on ustraje na zabrani psovke molitvama. Čudovito.
Zašto radije ne uzme onu nemalu paru koja se izdvaja iz državnog proračuna za njegovu plaču, odvoji nekih šta ti ja znam 20 kunelića i odnese potrebitima koji kopaju u kontejnerima. Ah da, oni nisu briga Crkve, skoro pa zaboravih. Oni su briga ove drage nam efikasne države koja se brine o njihovom životnom standardu tako da ih pušta na milost i nemilost onih koji imaju i nipta im ne fali. Jako često te milosti uopče nema pa možemo reći da ih puštamo na vjetrometinu totalno nezainteresirani ili se zgražamo. Bez da se pitamo koliko smo mi pridonjeli ovim tužnim pričama našim neuplitanjem.

Di je to širanje radosne vijesti o kojoj non stop slušamo? Dragi zaposlenici preduzeća Crkva d.o.o postali ste odavno dio problema. Ovo je samo skromna reakcija na Vaš atak mojoj inteligenciji.

I sad kao šlag na kraju, jer bi se grizao nokte cijelu večer a to ne želimo, evo magistralnog razumijevanja gore spomenutog optimista:

Navika nekih u psovki da zamijene jedno slovo, pa ona zvuči na primjer "jesen ti" ne impresionira previše rektora Bagića. "Nije to baš nešto", kaže nam, ali priznaje da su takvi psovači ipak uložili kakav-takav napor da promjene svoje ponašanje


Magnifico! Šta reći na takve iluminacije? Tko se ne bi složio takvom tvrdnjom nesretne li mu majke ako ne.

Izgovorena riječ je plod ideje u nama. Hoćemo li zabraniti ljudima i da pomisle na psovku? Uuuu već trljam rukama jer zamišljam kakvim bi spravicama takvo nešto moglo kontrolirati, tokove misli. No, išao sam predaleko.

Moralne vertikale i dušebrižnici slobodno ostavite komentar na ovom mom preskromnom blogu ako se prepoznate i osjetite se napadnutima. Ipak vi imate skoro 2000 godina iskustva u pobijanju faktova devijantnom retorikom.

I sad za kraj da citiram susjeda Damira Karakaša (ružno li od njega što je ljudima držao zrcalo i sa Kinom Lika pokazao koliko je stvarnost izobličena jelda?):

"Ako ne opsuješ Boga u njega ni ne vjeruješ"


Upečatljiva fraza zar ne?


ps a sad mogu nastavit srkat svoju čašicu na miru

Audrey, nadam se da cijeniš ovo moje zalaganje da ko čovijek opsuješ na blogu kada ti padne ćeif


Update: nekako imam osiječaj da nisam bio dovoljno jasan u vezi psovke. Kao prvo hvala bogu da se za ovu stvor bori neki marginalac a ne neki od naših debelokožaca iz vladajuće stranke. Kao drugo, ja se ne borim ovdje da bi mi svi lijepo mogli opsovat slasno i masno kako treba. Želim reći da psovka je riječ a ona može biti zaista sve s toga bi takav zakon bio podložan manipulaciji pa bi kad tad ljudi koji nisu rekli ama baš ništa bili osuđeni na psovku.

Postoje društveni mehanizmi koji marginaliziraju takve ljude koji pretjeruju. Pa s toga oni nauče da im nije baš pametno psovat sve po spisku ili si našu sebi slične i tu priča završava. Mislim da je to dovoljno. Sigurno nam ne treba kakav zakon koji limitira izražavanje.






Post info
29.10.2008. (16:34)
64 komentara
komentiraj
ispis
permalink
Komentari

Talasanja u susjedstvu

Iako imam u glavi već nekoliko ideja za postove nisam mogao ne iznjeti svoje viđenje o događajima u zemlji u kojoj studiram i vučem korijene.
Trgnuo me naslov: "Italija se trgnula: Berlusconi vodi zemlju u propast" u rubrici Talijanski dosijer kojeg profesionalno vodi Damir Grubiša (pretpostavljam dopisnik Novog Lista u Rimu).

Pa da krenemo. Kao što znamo ima mnogo truloga u državi Italiji, počevši od ekonomske situacije (neprijateljstvo razvijenog suda prema zapostavljenom jugu koji se koprca u zagrljaju mafije), kriminala, rasizma, korupcije zbog kojeg je narodu već pucao film. Nedavno je mafija smaknula građane afričkog podrijetla što je rezultiralo visokim stupnjem solidarnosti među građanima kako bi se jednom za sva vremena stalo na repu svemočnoj Camorri. Osim toga ti isti mafijaši drže monopol u svim ekonomskim i uslužnim branšama. Nabijaju reket čak i močnim trgovačkim lancima koji uredno plačaju samo kako bi neometano mogli poslovat. Situacija je toliko ogrezla da taj klan ne dopušta odvožnju smeča pa s toga Napulj postaje jedan od najgnjusnijih gradova. Stanje je toliko loše da je vlada morala poslati vojsku da se brine o smeču?!

Rasizam se rasplamsao, dnevnici su plasirali vijest u kojoj je jedan rumunjski (i samim time i građanin Europske Unije) silovao jednu ženu u predgrađu Rima. Od tada se digla neviđena hajka na Rumunje i vlada je progurala zakon hvala kojim može izbaciti iz zemlje Rumunjske građane, zakon skrojen samo za njih.

Ljevica je u rasulu. Vlada na čelu sa premjerom Prodijem nije izdržala ni puni mandat. Zašto? Jer je sa svakim prijedlogom zakona i reformama morala proći puno povjerenje parlamenta (koji usput rečeno je podjeljen u dva doma: Camera dei deputati i Senato). Ovi iz ljevice nikako da se dogovore: Jednom kada su shvatili da su pobjedili na izborima krenula je raspodjela fotelja.
Sada vlada Berlusconi i ima solidnu večinu u oba doma pa njegovi zakoni prolaze bez problema makar se oporba protivila. Jedini koji mogu stati na kraj bahatom ponašanju su građani počevši od mirnih prosvijeda.

Kap koja je prelila čašu je reforma nazvana po ministru javnog školstva Gelminiju. Zamislite ovo sad: vlada pokušava progurat zakon u kojem se Sveučilišta diljem Italije moraju privatizirati kako bi se srezali troškovi i nastava dobila na kvaliteti?! Ma daj molim te koje štorije za male kuneliće...
Bezbrojni primjeri privatizacije se u nas dokazali što se dešava sa tim postupkom. Ljudi završavaju na ulici (nakon obećanja vlasnika da neće otpuptat radnike već da će ulagati u infrastrukturu i ljudski kapital, moš mislit koje ludo radovanje) i bivaju trošak za ionako mizernu socjalu. Tako u Italiji planiraju otpustiti ludu brojku od 85.000 profesora što u osnovinim, srednjim školama te sveučilištima! I tako se desilo da su učenici skupa sa profesorima izašli na ulice Rima gdje ih se skupilo oko milion i pol do dva miliona prosvjednika (vlada manipulira ciframa od 250 tisuća prosvjednika što opet nije zanemarivo). Ispred ulaza u institucije u najvećim gradovima, Rimu, Bolonji, Milanu, Firenci, Palermu, Torinu.., profesori održavaju nastavu iz fizike, matematike, povijesti, umjetnosti radoznalim građanima i nadrkanim studentima.
Čak i Walter Veltroni vođa Demokratske stranke (koja je na ovim izborima doživjela debakl) podiže glas ohrabren visokim izlaskom prosvijednika po talijanskim gradovima. Događa se surptono od onog što se desilo 1968 kad su se studenti konfrontirali sa profesorima. Rektor Sveučilišta u Palermu je izjavio: "Nema potrebe zauzeti rektorat jer ja sam s vama" nakon čega je zaključao zgradu rektorata, uzeo megafon u ruke i zauzeo svoje mijesto među studentima.

Osim toga prosvjeduje se protiv rak rane talijanskog društva: Camorre. Javnost i nobelovci (Dario Fo, Gorbačov, Orhan Pamuk, Günther Grass, Rita Levi Montalcini*, Desmond Tutu, Lech Walesa i mnogi mnogi drugi), zauzeli su se za zaštitu Roberta Saviana koji se našao u središtu prijetniji jer je napisao knjigu "Gamorra" u kojoj opisuje kako je organizirana ta država u državi.

Berlusconi se uplašio a kako i neće kada svi koji imaju bar malo pameti i mladi izađu na ulicu. Svijesni posljedica ako reforma Gelmini prođe hvala solidnoj večini.

Što se tiče Udina, nisam stekao dojam da će reakcija biti tako snažna zato jer to i nije neki studentski gradić iako se takvim voli predstavljati. A građani zbog blagostanja su uvčeni u nekakvu vrstu letargije pa će valjda izać napolje tek kad budu osijetili opasnost na vlastitoj koži. Umjesto uobičajene nastave, imali smo profesora koj nam je obrazložio koji su dugoročni efektni takvog zakona. Obustavom financiranja sveučilišta i privatizacijom mnogi bi dobili otkaz što koči programe istraživanja koji su najbliži put budučem razvoju. I naposljetku moja generacija će se izvuči sa odličnim obrazovanjem ali što će biti sa onima koji tek dolaze?
Želi li to Berlusconi malo po malo slamat obrazovane ljude koji i jesu kritična masa protiv njegovog vladanja? Siguran sam da da. Ovo je pokušaj slabljenja građanstva koji koristi svoju čuju i kojeg nije tako manipulirat. Ako sve ovo prođe šteta će biti neizmjerna i otvoriti vrata novom zlu. Kakva će to država biti ako je znanje dostupno samo imučnima?

A sad komparacija sa našim prilikama. Kako da se naši studenti i učenici dolidariziraju sa profesorima pogotovo nakon akcije Indeks? Mislite da se naš genjalac od premijera neće sjetiti da bi mogao tu reformu kopirat i zaljepit u nas? Država koja zdravstvo smatra najbičnijim troškom neće to isto misliti za prosvjetu?

Nije li ova tinejđerska povijest naše mlade državice mnogo puta pokazala kako volimo srediti trendove u svijetu pogotovo ako su truli? Jesmo li u stanju skupiti bar petinu prosvjednika? Dosadašnji primjeri pokazuju da je situacija katastrofalna u tom pogledu i da smo kao narod spremni koliko i ovce na šišanje (možda se tješimo što još nismo za klanje).


Da čujem... što vi mislite?


* Rita Levi Montalcini je slavna kemičarka i doživotna senatorica a poznata je u nas jer je novčanica od 1000 lira nosila upravo njen lik

Post info
27.10.2008. (12:56)
21 komentara
komentiraj
ispis
permalink
Komentari

Multikulturalnost je prirodno stanje stvari

Poštujem Damirovog oca i mislim da ima malo takvih poput njega. Živi sa sinom na trećem katu njihove kuće jer iznajmljuje studentima ili radnicima ostala dva sprata. Krvnu vezu među njih dvoje odaje samo razlika u godinama jer kada bi ocijenjivao ljude samo po izgledu njihove gajbe rekao bi da tamo žive dva neuredna studenta. Ajmo se sad posvetiti ocu.

Erudit, filozof, samouk, predsjednik Esperanto kluba u Rijeci taj čovijek je ogrezao u duboku starost no njegov um je još kao u mladića u potrazi za znanjem. To je važno, nikada stati sa spoznajom. Zbog toga volim toliko pričati o zakonu, pravu, politici, povijesti i umjetnosti sa tim čovijekom. Kao da pričam sa nekim iluministom. On je sinu ponekad dosadan sa svojim čakulama a prijatelji od Damira ne shvaćaju o čemu ovaj priča, nisu zainteresirani i točka, To je njima dosadno. Samo meni ne smeta njegov upad u sobu dok smo svi tamo (po zimi gledamo neki film, igramo šah, briškulu, kifameno ili trešetu) jer mu je sinulo nešto što želi podjeliti sa nama. Zadnji put je bilo o Moližanskim hrvatima i teorija da oni pričaju nekakvu sortu starohrvatskog onako iz čista mira čovijek razmišlja nakon radnog dana o tome.

Prije godinu dana kada smo se upoznali kroz priču shvatio je da znam pričati fjumanski dijalekt. Sljedilo je pitanje: Mario, ti kao polu hrvat i polutaljan u jedno te istoj osobi dali si predstavljaš nekakav problem pripadnosti jednom ili drugom narodu?

Moj odgovor bio je: Nikako, izvlačim ono što je najbolje iz oba naroda i država kako bi mi bilo bolje u svijetu. Plivam kao bivša juga među dvije sile, uzimam i od jednog i drugog bez da postanem dio nečega, ja sam samo svoji u cijeloj svojoj raznolikosti. I tako mi paše...
Treba li mi stipendija i soba? Ništa lakše, samo vadim razne dokaze da sam talijanske nacionalnosti kako bi imao prednost u redu za čekanje na te beneficije. Radim u Hrvatskoj? Ista stvar, radim papire kako bi digao studentski ugovor jer sam redovan student makar va Udinama. I to pali
Bilo bi mi stoput teže da sam samo hrvatina ili taljan. Da sam sveden samo na jedno. Da zasladimo sve to, otkrio sam da vučem još i slovenske i crnogorske korijene. To su samo razlozi za bit još ponosniji, ja nikako glede toga nisam u konfliktu sam sa sobom.
Pitaju me za koga navijam u nogometu kada igraju Italija i Hrvatska. Kao da je to neko sudbonosno pitanje koje će me opredjeliti. E pa momci, ja ne gledam nogomet, to je proizvodnja za masu, ja ne skačem sa rajom iz razloga što raja skače.
Ako opet izbije rat između naša dva naroda poput one nesretne bojišnice na Alpama od 1915 na dalje? Neće me ni to opredjelit, osim što bi me silno rastužilo, uzeo bi ranac i otišao iz ove proklete regije negdje gdje nema ratova. Bilo bi mnogo njih koji bi me prozivali izdajicom. Te ljude bi poslje rata volio upitat je li imalo smisla izgubiti rodbinu i prijatelje. Nacionalnost je anahroni pojam u svijetu gdje smo svi ispremješani do te mjere da nemamo pojma otkuda dolazimo unatrag tri generacija.
Starci grci su vjerovali kako onaj koji se ne uključuje u borbu već miruje i čeka konačni rezultat, nema prava živjeti u toj sredini jer se nije izborio. Krug se ne može obnoviti sa starim karikama? Zvuči pošteno.
Nema problema, ja obožavam ovo podneblje ali imbecilno bi bilo umrijeti zbog bilo kakve pripadnosti jer je to samo komotna iluzija. Kakva je to pripadnost kada brat brata diže u zrak čim ovaj sjedne u auto?
Sav taj ponos jest kohezijski faktor ali ga se tisučlječima koristi u krive svrhe: kako bi što više pripadnika jednog naroda napalo što više pripadnika drugog naroda. Ako ćemo iskreno: svi smo mi podrijetlom iz Tanzanije u Olduvaju, arheološki ostaci pokazuju kako su naši preci krenuli od tamo sa koloniziranjem svijeta. Čemu onda razlike kad smo svi sa istog grotla?

Nedavna povijest je pokazala kako je neprirodno svesti jednu osobu i narod samo na jedan faktor.


Jedan bog, narod i vođa?

Kako svesti njemački narod da budu samo njemci u njemu bez velikog unutarnjeg čiščenja, bez prokazivanja neprijatelja u vlastitim redovima? Koliko zvijerstva moraš učiniti i koliko zla da shvatiš da ti je zadatak nemoguć osim što je imbecilan? Tamo gdje je sve jedno te isto vlada zatucanost, neznanje. Tamo gdje ima različitosti prosperira um jer se različiti ljudi imaju prilike konfrotirati. Istina mogu se mrziti do pakla ali postoje veće šanse da se počnu i cijeniti i skupljati najbolje od jednog i drugog od zatucane sredine jer po defaultu mrziš ono što je različito, jer ne poznaješ pa to izaziva strah.
Zbog toga je Rijeka početkom prošloga stoljeća bila prosperitetna luka u koju dolazila svijetska imena. Bili su tu Mađari, Austrijanci, Talijani, Hrvati i Slovenci. Svatko od njih sa svojim posebnostima. Šteta što je završilo tako kako je završilo. Što smo se sveli uglavnom samo na jedno.


Naslov ovog mog posta je bio zaključak i maksima te večeri od strane prijateljevog oca. Shvatili smo se ja i on. Mi smo sunarodnjaci preko uma, ne preko papira, krvi i tla.


Post info
25.10.2008. (10:20)
38 komentara
komentiraj
ispis
permalink
Komentari

Uno, nessuno e centomilla

Ima trenutaka poput ovoga kada me uhvati bijes, onaj čisti barbarski bijes, onaj kojim si zamišljamo da je skršio zube legijama na Rajni i Dunavu. Nešto što želi pretvoriti u pepeo sadašnji poredak kako bi moglo iz tog istog pepela nastati nešto novo i sviježe nalik lahoru kojim moreš napunit pluča. Strgan između želje da udrim što jače mogu kako se povijest ne bi opet ponovila i razumom koji želi čekati da se hijene zasite pljena kako bi mrvice ostale i onom koji je taj pljen doista uhvatio a netko drugi pokupio slavu. Bojim se ponekad vlastite sile, jer bi se htio ponašat kao oni koje prezirem jer se koriste golom silom.

Upotpunjujem ovaj bijeli prostor crnom tintom slijepe mržnje koja izlazi iz tamnog podzemlja prikrivenog slojem razuma kojem sam dao ulogu brane. No, naivno je očekivati mehanizam koji savršeno funkcionira. I najkontroliraniji tok rijeke može nas katkad iznenaditi ako su kiše bile obilne, i kada nastupi poplava nastaje rasulo, sveopći kaos, nek se spašava tko može. Ovaj blog zaista djeluje kao vreča pjeska po kojoj lupati do iznemoglosti. Impuls bestijalni da uhvatim sudbinu za grkljan zubima i otkinem joj dio za koji osiječam da mi pripada.

Ni više ni manje.

I još nek mi netko kaže da sam ja dobronamjerna osoba, drag po defaultu... u meni čuči i gad, bezbožnik, fanatik, ma šejtan osobno.
I svakog danas se svim silama trudim da ne okliznem u mračnu stranu, zlo je tako zamamno ponekad. Ponekad je ljigavi lopov koji želi svoje naume ostvariti preko tebe a ponekad zgodna žena koja blještavom vanjštinom želi sakriti ispraznost svojih postupaka.

Svaki dan je borba protiv samog sebe kao što sunce svakog dana pobjeđuje tamu i sjajem svojih prvih zraka obznanjuje svima pobijedu.

Dobro je to što imam tu malu iluziju u koju vjerujem,.. zovemo ju nada. Nisam još uvidio blistavo dno ponora no ta iluzija djeluje spasonosno. Neda mi da zaklopim oči i predam se u dubine. Gladan sam svijetlosti, cijelim svojim bićem želim odgurnuti kaljužu od sebe i krenuti putem visina.

Jedan, nijedan i stotisuća


znani i neznani: protumačite ovo kako vam je drago.., imajući na umu da ja nisam samo dobar.. ja nisam samo zao


ipak je ovo blog o neverama i suncu
Post info
25.10.2008. (00:09)
3 komentara
komentiraj
ispis
permalink
Komentari

Rerum vulgarium fragmenta*

Društvo mi pravi "Achille's last stand", pjesma koja priča o ponovnom uskrsnuću (na kratko) glazbe neponovljivih Zeppelina. O uskrnuću, znaći o nadu o novoj stranici. Nema boljeg načina za pisanje ovog nočnog posta. To znači da puno govori o meni koji slušam tu pjesmu kad je vuneno. Dali sam na kraju samo neki optimist koji u nešto duboko vjeruje: da se dobro dobrim uzvraća (znaći uvjeren u postojanje nekakve karme ili sam borac i naprosto se nedam ma koliko očajno stanje bilo na nekim frontama. Na kraju ispada da se moje vjerovanje u neponovljivosti nečeg tako lijepog kosi sa vjerovanjem u to da će sve biti dobro. I tako lelujam između jednog i drugog vjerovanja koji se međusobno isključuju. A ja sam isto bedak koji sam sebi komplicira stvari izmišljanjem nekakvih strujanja koji se međusobno iscprljuju. I sve me to vraća na početak. No danas sam u potpunosti proveo bezbrižan i ugodan dan pa se pitam sada navečer jeli to zatišje pred oluju? Jer mnogo sam se puta uvjeravao da sam korak dalje i nakon nekog događaja koji otrkivaju moju slabost shvatio da se nisam ni pomaknuo. Moram priznati da me pomalo živcira ova auto psihoanaliza. Neću dirati lava ako spava.
Da vidimo što mi sutra nosi novi dan.. bit će dobro za početak da bude sunca.

Jeli tko zna kakvo će vrijeme biti jutros na Primorju? sretan

*istoimena zbrika Francesca Petrarche se na nadovezuje na ova moja razmišljanja, možda sam uzeo naslov da bi ispao pametan ha! dead


Laku noć svim ljudima dobre volje prije nego kolabiram za kompom
Post info
20.10.2008. (01:01)
13 komentara
komentiraj
ispis
permalink
Komentari

Kako se pokrenuti?

Danas sam već po četvrti dan mamuran pa nisam u stanju napisati tko zna šta pametno pošto mi je mozak vjerovatno nalik na kašu koju sam malo prije servirao noni za ručak.
Pitanje koje me muči već dugo, zapravo previše jer mu ne nazirem kraj jest: "kako se pomiriti i krenuti dalje?"
Duže od godinu dana nisam u vezi. Neke stvari su dobre a neke loše kad si slobodan. Kao i svaka stvar ta medalja ima dve strane. Eh sad.. nije da nismao prilike biti sa nekime ali svaki put kada bi postalo imalo ozbiljnije ja sam se povukao. Jer počnem smatrat napornim ono što nadolazi. No sad nisam neki stručnjak za napornost pošto smatram napornim i činjenicu da bi se netko želio sa mnom ljubiti i po drugi put kao da je to neka obaveza. Poljubili smo se prvi put pa sad eto mora doći i do tog drugog puta. Zašto to meni smeta? Prijatelji prrporučuju da iskoristim situaciju kad mi se već nudi. Muško razmišljanje... , zašto ne odigrati lutrijski listić ako si ga dobio besplatno? Nemam pojma i ja se to pitam.

Desilo se prije nekoliko mjeseci na jednom žuru da sam upoznao uletio plesajući jednoj curi iz Novigrada u zagrljaj. Hvatala me neka spontanost (ne samo radi cuge) pa je valjda to prevagnulo te noći da mi se "posreći" u ženskom društvu. Sljedeći dan sam proveo propitkujući smaog sebe zašto ako već nisam sretan sa novim poznanstvom, zašto nisam bar zadovoljan ili znatiželjan glede njenog života pa da ju želim opet čuti?

Sljedeći izlazak sa dotičnom curom je bio katastrofalan. Popivši već na plaži nekoliko piva preselili smo sebe i svoje zadovoljstvo ispred Konta u parku sa obeliskom partizanima kojem se divim. Iz čisto umjetničkih razloga ali to sad nije važno.
Pošto sam bio dobre volje sjetio sam se nazvati dotičnu osobu i njenu prijateljicu da se upoznaju sa mojim drugovima iz srednje. Krenulo je sve ko po loju. Dok smo se svi zajedno zezali, pričali i smijali bilo je u redu. Kada smo se preselili na splav počela je nočna mora. Meni je očito te večeri pasalo zaljepljenost za šank u potrazi za cugom (čudo kako malo treba čovijeku da bude zadovoljan) dok su ostali plesali. Odjednom je ta ista cura prišla k meni i počela se hvatati za mene, grliti, ljubiti dok sma se ja opirao sa rečenicama iz filma poput "a daj neda mi se, moram pit, nisam još spreman za takve stvari". Prijatleji su me bljedo gledali dok sam ja rukama gurao od sebe tu osobu. Ali zašto? I sam sam se sebi čudio kakve su mi to fore. Nisam li htio još od srednje škole da netko slini za mnom i da mi se nabacuje a sad kad se to tako zorno dešava ja nezahvalno se hvatam za šank ko za splav usred oluje i guram od sebe tu curu kao da ću se potopiti ako joj dopustim ono što ima na umu.
Da budem iskren, ona se nije ljutila na moja razmišljanja da ja još nisam spreman za nekakvu vezu, druženje ćagod nego je rekla da dok ja razmišljam možemo kvalitetno iskoristi to vrijeme pokazujući svoje atribute.

Bogtemazo pa nisu li to moji vlažni snovi iz srednje koji su se materijalizirali?

I sad ju tako odgurujem dok mi ova svim snagama na silu cuca vrat toliko da mi ostavlja masnicu za cijeli sljedeći tjedan a ja kolutam očim. U jednom trenutku njezina me prijatlejica pita zašto se tako ponašam i zašto ne poduzmem nešto sa njenom prijateljicom. I tako je večer prolazila uz kostantno nasrtanje dotične osobe, njene prijateljice i mojih prijatelja i svi me nagovaraju na jedno. iskoristi jebenu situaciju koja ti se pruža Mario. A ja ih gledam sve u čudu, pomislim si "kakva glupa večer" i naručujem si cugu jer mi je trenutno samo do toga stalo. Izlokavanje radi izlokavanja, l'art pour l'art. Kako bolesno.

U jednom trenutku sam išao provocirati njenu prijateljicu pitajući zašto se ne bi baš ona kresnula sa mnom. Onako beobrazno. A ova mi u čudu odgovara da bi ali pošto me vidjela prije njena prijateljica to ne može učinit kako se ne bi posvađale. I sad ja gledam tko je tu lud. Ja koji idem pitat takvo nešto samo da bi ih se sve skupa oterasio ili ona koja mi priznaje sad neke stvari ali ne smije to učinit radi prijateljstva umjesto da se samo okrene i dade se u bijeg?

U jednom času se desilo to da mi je Novigrađanka prijetila da ako joj "nedam" prijeći kod nekog drugog, recimo mojim frendovima, jer ona "može imati bilo koga na ovom brodu!!" I ja koji se derem pa šta me ucijenjuješ šta prijetiš pa poševi se sa nekim mojim frendom ili ovim mangupima koji su izašli samo sa tim ciljem koji plešu ovdje do mene a vidi se da ima fali zagrljaj. Na čelu im piše. Kričavim slovima.

Ali ne, ona ne posustaje i na silu se žvali sa mnom dok odgurujem jednom rukom i čekam da mi se usta oslobode kako bi popio hmeljnog napitka. I to navlačenje je trajalo do nekih šest ujutro. Bio sam iscrpljen, izmučen. Govorio sam si kako sad razumijem kako je ženama kad ih tlači neki pijani stupidni lik u potrazi za malo pažnje. Katastrofa.
Mislio sam da mi se takvo što neće desiti u životu.

Još se dan danas čudim sebi što nisam popizdio i što sam se opirao cijelo vrijeme popuštajući u puno trenutaka. Njoj se čudim na upornosti, njenoj prijateljici isto (a i na velikim sisama koje su se kretale po principu njihala) na ogromnoj količini energije upražnjući u pitanja upučena meni. Mojim frendovima na nagovaranju ličeči na Jehovine svijedoke (btw jeste li znali da je Jehova loše pročitano ime božje? A to znači da su ovi tu svijedoci ničega, jer se nije tako zvao niti izgovarao.. ludilo brale eh što se sve ne nauči na povijesti bliskog istoka*). Čudim se sebi što nisam iskoristio situaciju jer cura je zaista bila zgodna i raspoloživa. Pa zašto onda pobogu ništa? I takvi događaji traju već godinu dana. Koja mi je patka da sve to smatram napornim? I tako ja tumaram već cijelo leto pitajući samog sebe kad će već biti dosta takvog načina razmišljanja.

Jasno mi je da moram zapečatiti ono što je bilo prije, ne zaboraviti ali zakopati. Ustati se i otersti prašinu za sebe, pogledati dalje što ima jer na ovom svijetu ima zaista puno toga što vrijedi još doživjeti. Uvidio sam to sada kad sam opet samo svoj i svoje misli držim za sebe. Što se tiče nadograđivanja vlastitog karaktera sve ide lišo. Samo sam na tom segmentu još uvijek godinu dana unatrag. I još se nisam pomakao. Mislio sam.. pomoći će mi upoznavanje sa novim osobama ali ta upoznavanja mi ne davaju potreban ushit. Sijećam se kako sam bio znatiželjan sa bivšom. Htio sam znati što misli ako misli, što voli na ovoj kugli a što ne. A sad? Sad me boli patka za onim što netko misli i voli i razmišlja. Smatram to banalnim a ne bi smio. Nikako.. jer mogao bi otkriti svašta lijepoga. Čemu onda osiječaj da se silim kada pričam sa nekim, kada postavljam pitanja na koja me odgovor nimalo ne zanima. Ko da idem na klanje a ne na kavu. I kome da pričam takav o mojim vizijama o umjetnosti, povijesti, razvoju, društvenim događajima kada meni splasne uzlet čim saznam čime se netko bavi i šta radi u životu i otkuda je?

Ima li tko kakav savjet?



* ime Jehova je proisteklo iz jedne greške. Naime ime Božje se ne izgovara u židove. Oni zbog toga pišu samo suglasnike J-H-W-H. Kako bi izbjegli makar slučajno spominjanje tog imena zvali su ga edonay (što bi značilo "naš gospodin"). Kako je u Aleksandriji u prvom stoljeću ove ere bila brojna židovska manjina, tamo su razni stručnjaci zvani masoreti napisali Stari Zavijet (zapravo od I do X stolječa) sa suglasnicima i točkicama na raznim pozicijama kako bi se znalo koji samoglasnici se moraju izgovoriti. Znaći cijeli Stari zavijet je napisan samo sa suglasnicima. Zamislite si samo da je Marulićeva Judita napisana na taj način a da riječ moraš povezivati u trenutku čitanja sa samoglasnicima. Ja bi popizdio.
Da skratim malo ovo pametovanje ajmo odmah na primjer

Znaći Jahve tojest "Onaj koji jest" se piše (nisam kompetentan to napisat na starožidovskom) J-H-W-H i nedaj bože da to izgovoriš sa samoglasnicima onako kako bi zvučalo Jahwe. Kako bi izbjegli izgovaranje njegovog imena uzalud masoreti su dodali točkice iznad riječi JHWH a te točkice označuju upravo samoglasnike "e", "o", "a". Pošto ljudi jako dugo nisu shvaćali kako su mesoreti stavili te samoglasnike kako bi se umjesto ime božje izgovaralo zapravo edonay ljudi su stoljećima njegovo ime izgovarali (uzaludno:) JEHOVA baš zato jer su mislili da su židovi tako izgovarali ime svoga boga. I tako smo dobili jehovine svijedoke koje od 1870 -te do dan danas sebe zovu svijedocima nekoga ili nečega što ne postoji jer krivo pročitano. Meni je ovo fascinantno.
Ovako nam je to objasnio profesor a netko tko misli da sam krivo sve povezao nek me slobodno ispravi.



Post info
18.10.2008. (17:12)
8 komentara
komentiraj
ispis
permalink
Komentari

Neka razmišljanja o konceptu maske

Noćas sam ostao budan do sitinih sati jer su pustili jedan film koji izrazito cijenim ma koliko god ga gledao. Jer me potiče na razmišljanje o jednoj nepresušnoj problematici.Malo ga je teško prepričati jer neke stvari su obijašnjene sa flešbekovima. Dijelovi filma se podudaraju se sa Orwellovim romanom "1984" a i kostantno se pojavljaju u ovoj mojoj stvarnosti. Bio ja u Italiji ili Hrvatskoj primjećujem kada sistem pokušava prisiliti građane na neke svoje "apsolutne istine". Sve se dešava u post apokaliptičnom svijetu, SAD je raskomadan i tamo plamti građanski rat, u Britaniji dolazi na vlast fašistički režim.


V for Vendetta



Film počinje prisječanjem na jedan određeni trenutak u engleskoj povijesti, na Gunpowder Plot, mislim da mogu prevesti to kao "zavjera baruta" (na talijanskom "la congiura delle polveri") tojest atentat na Jamesa I i protestantsku aristokraciju u zgradi Parlamenta postavivši eksploziv. Sve se to zbilo 5.studenog. 1604.
Ideatori zavjere su bili Katolici koji su bili razočarani religijoznom politikom Jamesa I, a izvršitelj, Guy Fawks, je trebao zapaliti fitilj. Plan nije uspio jer netko sve izdrukao pa je cijela zavrjenička družba jako loše prošla. Ništa neobično za ono vrijeme: mučenje radi priznanja i javno smaknuće da narod vidi kako se to ne smije više desiti.

No, u filmu taj početak nije politički obojan. Pokušaj eliminiranja najviših institucija u zemlji dobiva naglasak na anarhiju, smrtnosti čovijeka ali i besmrtnošću IDEJE. Radi tega glavni lik u filmu nosi masku Guya Fawksa. Predlažem da se pročita strip Alana Moora i Davida Lloyda, osim što je fantastično nacrtan objašnjava i one stvari koje nisu mogle stati u film.

Sve počinje 4. studenog 1997 kada je fašistička partija "Norsefire" posegla za vlasću u Velikoj Britaniji u sumnjivim okolnostima.

U radnji nepoznati junak V spašava Evey Hammond (odlična Natalie Portman) od skupine "Fingermana" (paramurjaci koji se smuču po Londonu tijekom policijskog sata, podsjećaju na talijanske "squadracce" kojima je Mussolini dopuštao da idu okolo i tuču neistomišljenike, na taj način je skončao i Giacomo Mattetoti, zastupnik u talijanskom parlamentu i poznati antifašist ) od mogućeg silovanja jer su najveće svinjarije dopuštene u privijeno celofanom "moralnim društvima".

Nakon što je pošteno istamburao te sirovine, V poziva bojažljivu Evey da prisutstvuje nesvakidašnjem događaju: dizanje u zrak eksplozivom Old Bailey-a (Central Criminal Court) uz postavljene zvučnike na kojima trešti Beethovenova peta sinfonija. Vrijeme je odzvonilo pozlačenom kipu dame na vrhu kupole koji označava Pravdu (sa povezom).



Partija je iznenađena pa izmisle neku jadnu laž sličnu bijednim izmišljotinama koje nam podvaljuju naši političari (zgrada je dignuta u zrak radi readaptacije) u koju nitko živ ne vjeruje. Nakon toga u nekakvoj opskurnoj atmosferi "Visoki Kancelar" (titula skrojena po mjeri) Adama Sutler preko ogromnog monitora komunicira (i opsjednut kompjuterskim sistemom imena "Fate") sa najvišim partijskim dužnosnicima. A ovi potonji su podjeljeni u:

- Eric Finch, "The Nose", glavni inspektor regularne policije (jedini koji ima savijest, provodi zapovijedi jer vjeruje u red a ne iz političke zaluđenosti
- Derek Almond, "The Finger" zapovijednik tajne policije tojest Fingermanima
- Conrad Heyer, "The Eye", zadužen za vizualno špijuniranje građana
- Brian Etheridge, "The Ear", zadužen za audio špijuniranje građana, njihovi odredi su prikazani kako se smucaju po gradu u kombajnima sa satelitskom na krovu i prisluškuju javno mijenje preko telefona.
- Roger Dascombe, "The Mouth", zadužen za propagandu

Ovdje je prikazana vizija u kojoj je društvo totalno poistovječeno sa državom i razmatranje da je društvo kao tijelo u kojem su institucije kao razni vitalni organi.

Digresija

494. prije naše ere Menenije Agripa, tijekom secesije, poznatim monologom u kojem poistovječuje stomak sa Senatom i razne dijelove tijela sa plebsom dokazuje kako će se država raspat ako razni organi ne budu dijelovali u opčem dobru. Nakon čega nastaje titula trbunis plebis.
Istina nije baš sasvim ista stvar al nek se nađe jer me podsjetilo



Tko je čitao Hobbesovog Leviatana prisjetit će se kako taj filozof zamišlja Državu kao korporacijski gestalt (tojest oblik) čiji je zadatak održavati red i spriječiti nasilje. Osim tega značajno je da Hobbes apsolutnu moć Države poistovječuje baš sa strašnim monstrumom iz Starog zavjeta


E sad sljedi sukus: kako bi Tijelo zadržalo zdravlje fašistička ideologija predviđa čiščenje od nezdravih elemenata
(moto: "Strength Through Purity, Purity Through Faith") a nezdravi elementi su naravno homoseksualci,Irci, cigani, stranci, neistomišljenici, tojest svi oni koji se ne mogu prilagoditi završavaju u koncentracijskim logorima u kojima se vrše eksperimenti sa hormonskim inekcijama i drogom zvana "Batch 5". Nitko ne uspijeva preživiti osim V-a (koji je boravio u ćeliji oznaćenom rimskim slovom za broj 5) dok ostala tijela radi sakrivanja dokaza bivaju bačeni u zemlju i posipani vapnom.
Jedne noći V (koji je jedini preživio drogu i sada ima nadljudsku snagu) biježi iz zatvora sav izobličen i spaljene kože uzrokujući požar i ekslopzije (zbog toga je prikazan uvijek u maski i rukavicama).
Nekoliko godina kasnije osvetit će se dužosnicima u kampu koji su nakon pokusa premješteni na nova radna mijesta. I tako Lewis Prothero "ravnatelj" logora postaje huškač mržnje na tv-u poznat kao Voice of Fate, V ga ubije dok ovaj sluša vlastite huškačke monologe, ironije li.. pop Anthony Liliman dušebrižnik u logoru, biva unaprijeđen u nadbiskupa koji slobodno vrijeme trati iskorištavajući curice (fantastična scena u kojoj Natalie Portman glumi djevojčicu kako bi ga V mogao ubiti i to prisiljavajući ga da da uzme hostiju od cijanida.. koji gušt).
Delia Suridge, doktorica u kampu je jedina koja se kaje zbog svojih postupaka pa ima lakši tretman, V joj uštrca otrov u snu. Dirljiva je scena kada Delia pita jeli prekasno za tražiti oprost a v odgovara kako nije nikad. I umire bezbolno u snu kraj crvene ruže (Red Scarlet, koju V ostavlja kao potpis nakon ubojstva).

Evey Hammond radi u Jordan Toweru (prikazana kako radi neki beznačajni poslić poput djeljenja kave), zgrada u kojoj je sjedište propagande. V zauzima zgradu i pušta svoj registrirani govor svim stanovnicima. Upadaju specjalci i on uspijeva poijeći zahvaljujući Evey koja će kasnije sve to požaliti (jer će se morat odreći prividne slobode živeći sa V-om u Galeriji sijena.. njegova jazbina puna antikviteta koji su btw postali ilegalni, tako će prijatelj od Evey skončati u zatvoru jer su mu pronašli Kuran u kući).
V se opet dočepa Evey koja je bila pobijegla od njega pa joj pokaže teror i stravu koju je on proživio u logoru kako bi ona shvatila o čemu se radi i da se prestane bojati za vlastiti život. To je genjalna scena.

U Partiji vlada razdor, dužosnici planiraju svrgavanje Lidera i zauzimanje njegovog mijesta i s toga V koristi tu podjelu protiv njih samih. Uglavnom pobije najveće zlikovce ali biva ubijen. Evey iako zaljubljena ne skida mu masku kako bi otkrila njegov identitet. Opet je 5 studeni 1998. Evey stavlja V-a u vlak pun eksploziva u podzemnoj kako bi uništili zgradu Parlamenta. U međuvremenu građani marširaju prema centru Londona obučeni u maske i pelerine identične kao što ima V. Partijski lideri su se pobili međusobno i s toga vojska nema nikavu naredbu pa dopušta mirni prolaz građanima. U trenutku eksplozije svi skidaju maske. Za Englesku počinje nesigurna budučnost no diktatura je svrgnuta.


Digresija


Norsefire je stigao na vlast tako što je eksperimentirani virus okrenuo protiv nacije same. I tojest protiv jedne škole gdje su svi umrli. Dan prije toga građani su bili neodlučni i nitko ne bi mogao pogoditi čija je pobijeda. Nakon atentata Adam Sutler postaje Visoki Kancelar nadmočnim brojem glasova. Odredi Norsefirea marširaju sa zastavama po Londonu. Ima mnoštvo simbolike, analogija sa našom poviješću.

S toga toplo preporučujem gledanje ovog filma u detalje. I shvatite poantu:

Narodi se ne bi trebali bojati vlastitih vlada već nasuprot vlade se trebaju bojati vlastitih naroda


Jeste li pogledali Mrave? Na kraju crtića mravi shvate da njih ima na milione dok skakavaca ma kolko god veliki bili ima samo nekoliko tisuća.
Post info
09.10.2008. (11:41)
17 komentara
komentiraj
ispis
permalink
Komentari

Sunce pokle daža

Već skoro godinu dana ja samo sebe ne prepoznajem. Ne, to nisam ja uopče. Od dečka kojeg spontano hvata smijeh i valja glupe fore pretvorio sam se u tmurnu osobu zavedenom vlastitim crnim mislima.
Želja mi je odgurnuti sve to što mi se desilo u zadnje vrijeme prihvativši istinu da Ona za koju sam mislio da mi je suđena nije jednostavno pa šta reći nego suđena. Kaže ona ne može se to silom i istina. Moja racionalnost savršeno shvaća taj prelaki pojam. Ne razumijem zašto onda moji osijećaju nikako da se opamete. Ajde nova stranico okreni se već jednom, što čekaš? Zar sam ja samo proizvod svojih vjerovanja koja sam stekao životom pa ne mogu dalje od njih? Sam sebe osuđujem? Ne mogu da si oprostim? Pa k vragu, ponizio sam se dovoljno pred znanim i neznanim, prošlo je dovoljno vremena da promjenim mišljenje. Isplatio sam svoj grijeh. Ne želim više samom sebi biti ni tužitelj ni sudac. Sam sam sebe osudio na egzil od drugih osoba koji su mi mogli promjeniti kurs ali ne.. ja se zaustavljam, promislim i shvatim da "griješim", da ne zaslužujem to više, to što sam imao. Oduzeo sam si nadu i vjeru u bolje sutra. Kako ubitačno za osobu koja ima tek 24 godine i čitav život pred sobom.
Nakrcao sam se sa obavezama u arheologiji, otišao sam što dalje od kuće kako bi se zatrpao poslom i ne razmišljao. Očigledno ja moram stati i počet razmišljat kako bi osjetio zasičenje ovim non sensom od života koji trenutno vodim. Mislio sam da je u radu spas i primio se krampa, motike, lopate, karijole, špahtle, motike da izmorim tijelo i duh i da mogu spavati snom pravednika. Ma kakvi, ne funkcionira ni to.. iscrpljen u krevetu gledam u plafon i šibam se mislima. Kakvo nezahvalno ponašanje za nekoga tko je stalno zdrav, tko nema problematičnu obitelj tko nema ama baš nikakve muke. Istina, nisam pun šuške ali idealizam mi prijeti da smatram te papiriće zvane novcima ićim vrijednim. Taj idealizam je dvosjekli mać jer stanje izvan moje glave je alarmatno različita od stanja u mojoj šupljoj glavi. Ima osoba koje me smatraju obrazovanim. No tog orazovanja bi bacio poput čika od cigare kad bi u zamjenu dobio sreću makar popraćenu neznanjem. Ne zanima me..
Ponekad zavidim prijatelju automehaničaru kojem je glavni cilj popit, pojist i nać kakvu curu za jednu noć. Samo ponekad onako u teoriji jer priznajem da kad se ja nađem u takvoj situaciji nisam nimalo presretan pa odustajem radije nego da činim protiv vlastite volje.
Kažem si ovdje je u mojoj glavi sve u banani pa ajmo vidjeti što ima u novinama, kad ono još gora situacija. Pljačke, ubojstva, neredi, razbijačina, koljačina, šake koje dokazuju da onaj koji je rekao "pero je jače od mača" očito isti autor isprazne fraze da "nije u šoldima sve". Jebem ti sve ove probleme i moje i tuđe i Crkvu u hrvatima, i tajkune/profitere i one koji su se dali pomust jer su ih ovi zapalili nekakvim idejama o slobodi, o samoopredjeljenju u kojem svi možemo pisat što god hoćemo ali smo samo glas u pustinji. Ne vidim trenutno nikakav popravak ni kod sebe ni izvan sebe.

I s toga želim jedrilicu sa kojom otploviti po mom dragom Kvarneru pa i malo dalje. Zavidim jedriličaru Giovaniju Soldiniju, bit će da je sam ko pas ali barem ne troši živce na sve ovog gledajući u duboko modro more.
Ovog lijeta sam bio sretan samo na obalama Cresa dok smo plovili. Avantura je trajala prekratko, nažalost.. .

Update
Doživjeh pouku od života baš jućer kad sam se najviše žalio. Baš u trenutku dok sam tipkao ovu litaniju pozvala me frendica na cigaretu ispred ulaza od mog studentskog doma (zvanog "osinjak" sigurno ne iz milja). Peihvatio sam iako katastrofalno loše volje kad me dolje dočekao "šamar" ili "čepa" ili "žventula", simbolična naravno. Neki klošar je žicao cigaretu moju prijateljicu, bila je ljubazna sa njim i dala mu pet eura. On se nije nedao tolikoj dobroti pa je htio valjda htio od nas još malo ljudske topline. Nažalost ga nismo najbolje shvatili jer je znao samo njemački. Ja sam u srednjoj imao 4 godine njemačkog jezika (nije mi bio baš simpatičan onako analitički hladan) od čega se siječam par riječi: wunderbar!
Na kraju uspio sam shvatiti da je već 4 godine u Udinama i spava po praznim vagonima kod željeznice, izgubio je pasoš, osobnu i pare (nešto je spominjao "geld" i riječ "bank" izgovareno sa ogorčenjem) kad stigao u Italiju. Nije imao familije. Čovijek je pričao tkao sa nama valjda da izbaci iz sebe sve tegobe iako ga nismo razumjeli. Možda mu ni to nije bilo toliko važno kao činjenica da ga ipak gledamo i slušamo. To je bilo najmanje što smo mogli učiniti nekome koga život nije mazio. Izvukao me iz jučerašnje depresije i polemičnog tona protiv cijelog svijeta. Gledam gore i pitam se jesu li iste osobe napisale taj tekst? Imam puno razloga za biti sretan i zahvalan na životu.
Sljedeći dan je bio još bolji.. nakon što sam se jedva probudio otišao sam potvrdit novi status specjalizanta na arheologiji, čekao malo u redu ali ništa ozbiljno i tamo me dočekala ljubazna šalteruša od tajništva (jedina zbog koje ne spalim na živce), upotpunila neke podatke umjesto mene, dala mi sve potvrde i par savijeta. Perfektno.
Nakon toga trčim na nastavu, upadnem ko sivonja u razred i dočeka me smiješak neke mlade (ljubazne) profesorice iz povijesti krsčanstva a ja očekivao neku švoru nadrkanu u licu. Pošto sma zakasnio automatski je jedna kolegice sjela do mene i dala mi da čitam sa njom neki tekst koji je napisao Tertulijan. Sve lišo.. otkuda toliko dobre volje od drugih? Moram priznati da sam iznenađen ovim danom koji je baš dobro počeo. U parku nervozni frend zbog jednog ispita iz etruskologije(?) počastio me sa jednim kanunom, istuširao sam se i sad ko gladan ko vuk pun dobre volje i apetita čekam ručak u menzi pa natrag na nastavu. Vodi me znatiželja.. hoće li se ovaj sretni niz nastavit?


Osijećaji 0-1 Razum (Zasadsretan)

ps. Carevna dugujem ti zahvalu što me znaš oraspoložit svoj mejlovima. Nisam tip koji voli pričati o svojim stvarima jer ne vjerujem u pozitivne efekte istoga. Ali, eto priznajem da znaš dobro odabrat riječi kako bi shvatio da nije sve tako sivo.



Post info
06.10.2008. (21:19)
18 komentara
komentiraj
ispis
permalink
Komentari

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>