Danas sam već po četvrti dan mamuran pa nisam u stanju napisati tko zna šta pametno pošto mi je mozak vjerovatno nalik na kašu koju sam malo prije servirao noni za ručak.
Pitanje koje me muči već dugo, zapravo previše jer mu ne nazirem kraj jest: "kako se pomiriti i krenuti dalje?"
Duže od godinu dana nisam u vezi. Neke stvari su dobre a neke loše kad si slobodan. Kao i svaka stvar ta medalja ima dve strane. Eh sad.. nije da nismao prilike biti sa nekime ali svaki put kada bi postalo imalo ozbiljnije ja sam se povukao. Jer počnem smatrat napornim ono što nadolazi. No sad nisam neki stručnjak za napornost pošto smatram napornim i činjenicu da bi se netko želio sa mnom ljubiti i po drugi put kao da je to neka obaveza. Poljubili smo se prvi put pa sad eto mora doći i do tog drugog puta. Zašto to meni smeta? Prijatelji prrporučuju da iskoristim situaciju kad mi se već nudi. Muško razmišljanje... , zašto ne odigrati lutrijski listić ako si ga dobio besplatno? Nemam pojma i ja se to pitam.
Desilo se prije nekoliko mjeseci na jednom žuru da sam upoznao uletio plesajući jednoj curi iz Novigrada u zagrljaj. Hvatala me neka spontanost (ne samo radi cuge) pa je valjda to prevagnulo te noći da mi se "posreći" u ženskom društvu. Sljedeći dan sam proveo propitkujući smaog sebe zašto ako već nisam sretan sa novim poznanstvom, zašto nisam bar zadovoljan ili znatiželjan glede njenog života pa da ju želim opet čuti?
Sljedeći izlazak sa dotičnom curom je bio katastrofalan. Popivši već na plaži nekoliko piva preselili smo sebe i svoje zadovoljstvo ispred Konta u parku sa obeliskom partizanima kojem se divim. Iz čisto umjetničkih razloga ali to sad nije važno.
Pošto sam bio dobre volje sjetio sam se nazvati dotičnu osobu i njenu prijateljicu da se upoznaju sa mojim drugovima iz srednje. Krenulo je sve ko po loju. Dok smo se svi zajedno zezali, pričali i smijali bilo je u redu. Kada smo se preselili na splav počela je nočna mora. Meni je očito te večeri pasalo zaljepljenost za šank u potrazi za cugom (čudo kako malo treba čovijeku da bude zadovoljan) dok su ostali plesali. Odjednom je ta ista cura prišla k meni i počela se hvatati za mene, grliti, ljubiti dok sma se ja opirao sa rečenicama iz filma poput "a daj neda mi se, moram pit, nisam još spreman za takve stvari". Prijatleji su me bljedo gledali dok sam ja rukama gurao od sebe tu osobu. Ali zašto? I sam sam se sebi čudio kakve su mi to fore. Nisam li htio još od srednje škole da netko slini za mnom i da mi se nabacuje a sad kad se to tako zorno dešava ja nezahvalno se hvatam za šank ko za splav usred oluje i guram od sebe tu curu kao da ću se potopiti ako joj dopustim ono što ima na umu.
Da budem iskren, ona se nije ljutila na moja razmišljanja da ja još nisam spreman za nekakvu vezu, druženje ćagod nego je rekla da dok ja razmišljam možemo kvalitetno iskoristi to vrijeme pokazujući svoje atribute.
Bogtemazo pa nisu li to moji vlažni snovi iz srednje koji su se materijalizirali?
I sad ju tako odgurujem dok mi ova svim snagama na silu cuca vrat toliko da mi ostavlja masnicu za cijeli sljedeći tjedan a ja kolutam očim. U jednom trenutku njezina me prijatlejica pita zašto se tako ponašam i zašto ne poduzmem nešto sa njenom prijateljicom. I tako je večer prolazila uz kostantno nasrtanje dotične osobe, njene prijateljice i mojih prijatelja i svi me nagovaraju na jedno. iskoristi jebenu situaciju koja ti se pruža Mario. A ja ih gledam sve u čudu, pomislim si "kakva glupa večer" i naručujem si cugu jer mi je trenutno samo do toga stalo. Izlokavanje radi izlokavanja, l'art pour l'art. Kako bolesno.
U jednom trenutku sam išao provocirati njenu prijateljicu pitajući zašto se ne bi baš ona kresnula sa mnom. Onako beobrazno. A ova mi u čudu odgovara da bi ali pošto me vidjela prije njena prijateljica to ne može učinit kako se ne bi posvađale. I sad ja gledam tko je tu lud. Ja koji idem pitat takvo nešto samo da bi ih se sve skupa oterasio ili ona koja mi priznaje sad neke stvari ali ne smije to učinit radi prijateljstva umjesto da se samo okrene i dade se u bijeg?
U jednom času se desilo to da mi je Novigrađanka prijetila da ako joj "nedam" prijeći kod nekog drugog, recimo mojim frendovima, jer ona "može imati bilo koga na ovom brodu!!" I ja koji se derem pa šta me ucijenjuješ šta prijetiš pa poševi se sa nekim mojim frendom ili ovim mangupima koji su izašli samo sa tim ciljem koji plešu ovdje do mene a vidi se da ima fali zagrljaj. Na čelu im piše. Kričavim slovima.
Ali ne, ona ne posustaje i na silu se žvali sa mnom dok odgurujem jednom rukom i čekam da mi se usta oslobode kako bi popio hmeljnog napitka. I to navlačenje je trajalo do nekih šest ujutro. Bio sam iscrpljen, izmučen. Govorio sam si kako sad razumijem kako je ženama kad ih tlači neki pijani stupidni lik u potrazi za malo pažnje. Katastrofa.
Mislio sam da mi se takvo što neće desiti u životu.
Još se dan danas čudim sebi što nisam popizdio i što sam se opirao cijelo vrijeme popuštajući u puno trenutaka. Njoj se čudim na upornosti, njenoj prijateljici isto (a i na velikim sisama koje su se kretale po principu njihala) na ogromnoj količini energije upražnjući u pitanja upučena meni. Mojim frendovima na nagovaranju ličeči na Jehovine svijedoke (btw jeste li znali da je Jehova loše pročitano ime božje? A to znači da su ovi tu svijedoci ničega, jer se nije tako zvao niti izgovarao.. ludilo brale eh što se sve ne nauči na povijesti bliskog istoka*). Čudim se sebi što nisam iskoristio situaciju jer cura je zaista bila zgodna i raspoloživa. Pa zašto onda pobogu ništa? I takvi događaji traju već godinu dana. Koja mi je patka da sve to smatram napornim? I tako ja tumaram već cijelo leto pitajući samog sebe kad će već biti dosta takvog načina razmišljanja.
Jasno mi je da moram zapečatiti ono što je bilo prije, ne zaboraviti ali zakopati. Ustati se i otersti prašinu za sebe, pogledati dalje što ima jer na ovom svijetu ima zaista puno toga što vrijedi još doživjeti. Uvidio sam to sada kad sam opet samo svoj i svoje misli držim za sebe. Što se tiče nadograđivanja vlastitog karaktera sve ide lišo. Samo sam na tom segmentu još uvijek godinu dana unatrag. I još se nisam pomakao. Mislio sam.. pomoći će mi upoznavanje sa novim osobama ali ta upoznavanja mi ne davaju potreban ushit. Sijećam se kako sam bio znatiželjan sa bivšom. Htio sam znati što misli ako misli, što voli na ovoj kugli a što ne. A sad? Sad me boli patka za onim što netko misli i voli i razmišlja. Smatram to banalnim a ne bi smio. Nikako.. jer mogao bi otkriti svašta lijepoga. Čemu onda osiječaj da se silim kada pričam sa nekim, kada postavljam pitanja na koja me odgovor nimalo ne zanima. Ko da idem na klanje a ne na kavu. I kome da pričam takav o mojim vizijama o umjetnosti, povijesti, razvoju, društvenim događajima kada meni splasne uzlet čim saznam čime se netko bavi i šta radi u životu i otkuda je?
Ima li tko kakav savjet?
* ime Jehova je proisteklo iz jedne greške. Naime ime Božje se ne izgovara u židove. Oni zbog toga pišu samo suglasnike J-H-W-H. Kako bi izbjegli makar slučajno spominjanje tog imena zvali su ga edonay (što bi značilo "naš gospodin"). Kako je u Aleksandriji u prvom stoljeću ove ere bila brojna židovska manjina, tamo su razni stručnjaci zvani masoreti napisali Stari Zavijet (zapravo od I do X stolječa) sa suglasnicima i točkicama na raznim pozicijama kako bi se znalo koji samoglasnici se moraju izgovoriti. Znaći cijeli Stari zavijet je napisan samo sa suglasnicima. Zamislite si samo da je Marulićeva Judita napisana na taj način a da riječ moraš povezivati u trenutku čitanja sa samoglasnicima. Ja bi popizdio.
Da skratim malo ovo pametovanje ajmo odmah na primjer
Znaći Jahve tojest "Onaj koji jest" se piše (nisam kompetentan to napisat na starožidovskom) J-H-W-H i nedaj bože da to izgovoriš sa samoglasnicima onako kako bi zvučalo Jahwe. Kako bi izbjegli izgovaranje njegovog imena uzalud masoreti su dodali točkice iznad riječi JHWH a te točkice označuju upravo samoglasnike "e", "o", "a". Pošto ljudi jako dugo nisu shvaćali kako su mesoreti stavili te samoglasnike kako bi se umjesto ime božje izgovaralo zapravo edonay ljudi su stoljećima njegovo ime izgovarali (uzaludno:) JEHOVA baš zato jer su mislili da su židovi tako izgovarali ime svoga boga. I tako smo dobili jehovine svijedoke koje od 1870 -te do dan danas sebe zovu svijedocima nekoga ili nečega što ne postoji jer krivo pročitano. Meni je ovo fascinantno.
Ovako nam je to objasnio profesor a netko tko misli da sam krivo sve povezao nek me slobodno ispravi.
Post je objavljen 18.10.2008. u 17:12 sati.