neverinov blogneverinov blog

Trzaj

Hvata me inspiracija, i unatoč onima koji me procjenjuju po gramatičkim greškama napisat ću ovaj post kako znam i umijem: a to je jednim dahom.

Naime razmišljam o trzaju i što bi to moglo biti. Meni se taj trzaj događa kada poželim zabit gol u stolnom nogometu. Največi gušt mi je kada mi krene trzaj iz obrane. Taj isti nagon me hvatao i sa bivšom kad bi ju htio poljubiti, zarivši joj prste u kosu tako da ju imam svu za sebe i kako ne bi mogla pobječi.. Baš kreneš onako lavlji prema pljenu.

To je taj fenomen izazvan željom da se to "nešto" dogodi odmah i ovdje. Bez obzira na sve.
Ta žudnja da se zbije nešto naprasno dobro jednim potezom. Jeste li ikad osjetili takvo što?
Što bi to moglo biti? Jeli to sjevnula neka ideja u mojoj glavi spojena odmah užarenom linijom sa nagonima, sa iskonom? I znam točno da mi se to događa i samo razmišljajuči o nekoj osobi ili događaju. Nakon što te uhvati ono nešto preteško i za opisat, odletiš u nekakve paralelne svemire izazvane ovaj put čežnjom.
Sa tim trzajem bi mogao i da polomim jednom gestom nekog tko mi prijeti, samo što znam da on iziskuje sav napor ovog svijeta i poslje nisam dobar ni da se obranim od onih što dolaze.
Krenuo sam idejom da napišem nastavak o postu posvečen religiji kad ono pišem nešto sasvim drugo. Zašto pišem kako me voda nosi, ne razumijem. Jel to spontanost. Trzaj može uhvaiti i tijekom pjesme (neki rif) ili kad vidim neku sliku koja me pogodi, kada na vlast stigne netko tko ne smio ni pod razno. Tijekom vremenskih prilika, kada zapuše bura a mi smo na jedrilici.


Hvala tom trzaju osječam se živim i s toga je dobrodoša


Možda je i ovaj post plod trzaja...


Post info
24.11.2008. (18:02)
40 komentara
komentiraj
ispis
permalink
Komentari

De religio

Već danima razmišljam o ovom postu i kako bi bilo bolje ne napisati ga ali vlastita savjest neda mira i ne dopušta pisanje bilo kojeg posta u zamjenu za ovaj. Naime razmišljam već duže vrijeme da napišem što je to religija u antropološkom smislu.

Već u prehistoriji imamo naznake vjerovanja u materjalnoj kulturi. Pošto iz prehistorije imamo uglavanom ukope, vjeorvanje u zagrobni život postaje jedno od najbolje istraženih polja u mentalnom sklopu tih anonimnih naroda.

Ako izuzmemo napredne civilizacije koje su nastale u dolinama velikih rijeka i koje su prije svih ušle u povijest tako što su počeli koristiti pismo i čija nam je vizija u zagrobni život i religiju najasnija jer su i sami pisali o njoj, možemo obratiti našu pozornost na one populacije koje još nisu etnički definirane.

Na početku su vijerojatno naši preci ostavljali vlastite mrtve na onom mjestu gdje bi izdahnuo. Tisučljećima kasnije imamo već dokaze da počinje vijerovati u život poslje smrti čim na različite načine (bilo to inumacijom ili kremiranjem) ukopava članove svoga plemena prije bez a poslje sa atributima koje su pokojnika pratile u životu (oružje uz mušku osobu da ga se prezentira kao ratnika i lovca i npr sve potrebno za šivanje za ženu, dirljivo je kada sa djecom stave u grob omiljenu igračku sa kojom je kratila vrijeme za života). Počinju se nalaziti i glinene posude sa hranom, ponekad te posude imaju razbijenu ručku kako se više nikad ne bi mogla koristiti u praktičnom smislu. Ukopi sa vremenom postaju sve kompliciraniji. Na početku se vijerojatno želi isticati snaga ratnika sa atributima koje je nosio u životu. Kad ga počnu pratiti posude sa hranom i razne glinene životinje (koje u prenesenom može jest ili jahat), već uviđamo njihovo vijerovanje da će mu oružje, hrana i životinje (stoka je bila tadašnje bogatstvo) zatrebati u životu poslje ovog. Znaći imamo svijesnu spoznaju da postoji nešto iza ovog svijeta. Malo pomalo u grobove se počinju stavljati figure božanstva.

Ironično je to što sa vremenom čovijek počinje obožavat tu glinenu figurici koju je sam stvorio vlastitim rukama. Znaći oduzima sebi apelativ "stvoritelj" i daje ga kipiću a čovjek samog sebe počinje smatrat djelom ruku bezdušne statue.

Osim toga imamo dokaze žrtvovanja životinja i odricanja materijala u korist prirodnih sila po cijelom svijetu. Počevši od bacanja u pukotinama u kršu kao što su Škocjanske jame u Sloveniji, od hitanja u izvore, rijeke, vrha planina, šume itd. U to vrijeme od podosta homogenih ukopa se počinju isticati ukupi važnijih pripadnika plemena a poslje obitelji. Ako se netko posebno istaknuo u plemenu postaje predmetom lokalnog kulta jer pleme/narod pronalazi unutarnju koeziju vjerovanjem da je taj čovijek tamo gore postao i on sam bog. U grčkoj imamo posebno namjenjena pogrebna mijesta za te polubogove i zovemo ga (kao i stari grci) heroon i od tud riječ heroj. Čak imamo i prelazak imena heroja na određenu regiju u kojoj se nalazi njegov ukop, i znamo da je opčepoznati poluotok Peloponez dobio ime po heroju Pelopu. Naravno sve to ovisi o načinu života jedne zajednice. Ako je jedan narod nomada oni nemaju kult Velike Majke sa izraženim seksualnim atributima kao simbole plodnosti. Da bi se to imalo treba se negdje skrasiti. Nomadi kao jedinu kostantu imaju nebo i zvijezde. I Hrvati su bili neko vrijeme nomadi, bili mi iz Perzije ili iz okolice Krakowa.









Wilendorfska venera. Iz paleolita, od prije 26-24 tisuća godina




Kratki osvrt na značenje imena

Ime u mnogim kulturama ima čarobnu dimenziju. Egipčani su vjerovali kako će živjet onoliko koliko će postojat ljudi koji će pročitat njihova imena. Radi toga u grobovima imamo mnogo puta ponovljeno ime vlasnika. Skoro pa manijakalno. Osim toga vijerovali su znat ime jedne stvari znaći i imat moć nad njom. Zato egipčanin nije znao pravo ime boga Ra niti ostalih. Jer bi u tom slučaju čovijek imao nadmoč na bogovima. I ne može tako

I u drugim kulturama je tako. Ime je jedna antropološka-semiotička vrijednost pogotovo ako je zapisano.

Davanje imena jednom mjestu legitimira osvajačima da osvoje i zadrže jedno mjesto. Kao primjer mogu navesti grčke kolonizatore koji su došli živjeti na jug Italije u VIII. stoljeću pr.Kr kao što mogu navest preimenovanje otoka kojeg je "otkrio" Kristofer crni sin u San Salvador. Kako su taj otok zvali autohtoni stanovnici? Nije nam poznato jer jer su ih osvajači pomeli i porobili a povjesničari pišu samo povijest pobjednika zar ne? U slučaju grka i novovjekih osvajača imamo identično ponašanje. Odmah nakon zauzeća određenog teritorija sljedi što? Pa gradnja hrama odnosno katedrale kako bi se legitimiralo zauzimanje mjesta. I isprala prljava savjest


da nastavim s prijašnjom misli.... .

Nakon takvih istaknutih ljudi postaju sve vidljivije socijalne razlike pa imamo bogatije grobove kako bi jedna "gens" mogla pokazati svim ostalima kakvog se bogatstva moge riješiti zakopavajući ga sa dragom osobom a da ostaje opet bogata. Razumijete li vi ovo ponašanje? Jeli vam poznato ono što sljedi?

Kad su nastajali gradovi prve nekropole su unutar samih gradova kako bi se ideološki zadržala gradska kohezija mrtvih i živih tojest pripadnika jednog grada. Tek mnogo vremena poslje uviđa se da nekropole moraju biti izvan gradskog tkiva. Svugdje osim u Sparti, njima je i dalje trebalo taj ideološki paravan jer su bili ratoborni narod koji je sam sebe trebao kljukat snažnim vjerovanjem jer im se egemonija sastajala od brutalnog nasilja nad bližnjim narodima. Pogotovo Mesenima ali ovdje već skrečem sa teme..

Osobno sam najviše posthumng ponosa vidio kada sam u jednoj sabinskoj nekropoli (51 km sjeverno od Rima) kopao u grobu u kojem je jedan poglavar bio zakopan sa svim svojim konjima još zavezanih sa kolima od bronce. Znaći sad već imamo vjerovanje u 2 stvari. Da će tom poglavaru ta kola još služiti za bitke na nebeskim pašnjacima i da cijela zajednica vidi čega se poglavarova obitelj odriče a i dalje ostaje bogata. Takvi pokopi ne treba spominjat su bili jako važni društveni događaji. Jer su potvrđivali društveni status pokojnika i onih koji ostaju iza njega. Otuda legitimacija za vladanjem nad drugim ljudima.

Religija je služila i da nadomjesti zakon. U kronikama kasnijih (u smislu da je prvi povijesničar Fabije Piktor napisao "Annales" tj povijest Rima, krajem III stoljeća i to još na grčkom, znaći cca 550 godina od osnutka vječnoga grada) rimskih povjesničara imamo opise bacanja slamnatih lutaka (kao reminescencija na nekoć davno žrtvovanje živih ljudi) u određenom vremenu sa prvog rimskog mosta koji je spajao sam grad sa Etrurijom na sjeveru. Pošto nisu postojali zakoni svaka stvar koja treba biti održavana prelazi u sakralnu dimenziju poput tog mosta. Nije li značajno da je glavna vjerska figura u Rimu bio Pontifex maximus (što u prevodu znaći "onaj koji gradi most"). Ta titula je i dan danas u funkciji i pogodite tko se služi sa njom: Tako je, naš vrli dragi papa.
Da ne zaboravim.. pontifex je bila jedina funkcija koja je ostala u rukama aristokracije i plebejci nisu tu imali šta tražit.

Postoji još mnogo primjera. U svijetu u kojem je nasilje bila glavna odlika a zakon nije bio još ni na vidiku veliki posjednici su na svojim cipusima (kamene oznake) prijetili božanstvenom osvetom za one koje bi se usudili pomaknuti granice posjeda. I tada je to zaista palilo jer su ljudi bilo praznovjerni da bi samo na to izgubio vremena na još jedan ovakav post.

No Grčka, a poslje nje Rim postaju poznati po svojoj aktivnoj legizlativi u kojoj se gubi onaj neracionalni element i u kojem manje više izbija sama logika. Jer zakoni moraju biti efikasni, jasni i nadasve logični. Nelogično pomalo zvući da ako ukradeš nešto da će ti Jupiter spaliti guzicu svojim gromovima kao sankcija. I zato su se za sankcije počeli brinut ljudi. U Rimu imamo pobjedu prava (ne i pravne države), od rudimentalnih zakona 12 ploča (duodecim tabularum leges) iz 451-450 prije Krista pa sve do zbirke rimskih zakona, Corpus Iuris Civilis iz 528-533 poslje Krista za vrijeme cara Justinjana.

Religija je bila sveprisutna u životu jednog grka ili rimljana. Samo što politička moć počinje malo pomalo grickat neke prerogative koje su bile ineče u sferi duhovne moći. Tako isto postoji masu careva i kraljeva koji su sebe smatrali božanstvom na zemlji. U tom slučaju imamo otvorenu hijerokraciju (ili cezaropapizam) i duhovna moć legitimira uvijek onu političku. Jedni od malo primjera hierokrata postoje i dan danas. U tom kontekstu možemo opet izvući našeg vrlog dragog Papu ali moremo i pozvat Dalaj Lamu (iako su njega istisnuli Kinezi iz Tibeta) koji u ezgilu i sa snažnom željom od se od tamo i vrati.



........................


(Nastavlja se ... jer ispada preopširna tema za izbacit u jednom postu)
Post info
20.11.2008. (11:48)
47 komentara
komentiraj
ispis
permalink
Komentari

Kako sam zavolio prapovijest

izlaz iz apilje



Prolog


Čudovito je kako vežemo predmet uz profesora koji vam ga predaje, pa ako je profesor u redu i nije hulja prve kategorije počnete naprosto upijat svaku informaciju i ultimativno obožavat predmet. To vrijedi i u suprotnom smislu. Kada vam je profesorica neka stara babetina isfrustrirana iz nekih svojih osobnih razloga ili jednostavno mrzovoljna jer si misli da će nakon njenog odlaska da krene opči potop. Neron je to isto mislio ali je bio simpatičniji od ove rošpije.
I tako sam prije 3 godine nadobudno zakoračio na prvi sat predavanja iz Prapovijesti za kojim ionako nisam imao neko mišljenje pošto nam naši preci nisu ostavili niš značajnog. Zablude li!
Pošto sam smatrao način predavanja krajnje nestimulativnim za mozak krenuo sam da čitam Novi List pod satom. I tada je krenuo njen prezir upučen prema meni kada je otrkila da sa više uzbuđenja pratim crnu kroniku od njenog naklapanja o tipološkoj dataciji keramičkih važa.
Osim toga knjige koje nam je dala da pripremo za ispit su bile stare koliko i njen labuđi pjev od prije nekih 40 godina valjda. Znači pomalo anahrone. Metode su joj bile isto grozne a najdraža riječ koju je non stop ponavljala je bila "paradigma". Tako da sam u kratkom postupku zamrzio i tu riječ.

Guska jedna još je i zakazala ispit u 8 ujutro kao da nas ima na tone i neće sve stić ispitat u jednom danu.

"Neka", rekao sam si.

Te večeri prije ispita otišao sam sa cimerom slovencem izbit strah od ispita uz domaću šljivovicu. Nakon bjesomučnog lumpovanja do jutarnjih sati odlučio sam se istuširat i krenut prema faksu u polusvijesnom stanju. To znaći da sam uključio automatskog pilota i krenuo od točke A do točke B bez da se sjećam ičega između.

Svaki put kad bi tim svojim košćatim prstom pokazala ne nekakav keramički tip ja bi pobjedonosno izvikaivao "Aha!" i nastavljao sa popriličnim objašnjenjem kulture i datacije glupe mi zdjele.

Prošao sam ispit sa najnižom ocijenom ali znati da tu ženturaču više nikad vidjet neću nema cijene, pa sam prihvatio po principu "daj što daš". Pozdravio ju sa prezirom na licu i zaspao u domu snom pravednika.


Prevario sam se


Na predavanju iz mediteranske prapovijesti dočekala me manje grozna profesorica koja je imala tu jedinu manu da kada priča, priča bez prestanka. Kao da netko sa šmajserom puca 2 sata istim intenzitetom. I sad ti uzmi neku bilješku. Ono najgore je bilo što su ona prije i ova sada u nekakvom sado-mazo odnosu jer ova sluša sve što kaže stara viještica iz prapovijesti. I zajedno su na ispitima!!!
Tako da kada sam dao i taj ispit dočekale su me obje i skupa me rešetale pitanjima. Nije mi bilo jasno zašto ova mlađa profesorica glumi bubreg ovoj starijoj i zašto se sve to preklapa preko mojih leđa.

Nije mi bilo druge nego ponovit isprobanu metodu i doć opet izraketiran na ispit.


Nakon još jednog druženja sa domaćom šljivom i praktički istom taktikom ponašanja prošao sam i ovaj ispit sa dovoljnom ocijenom. Kad mi je rekla da mi daje najnižu ocijenu (i to na nagovor profesorice koja ne bi se smijela ticati njezinog predavanja) rekao sam jednu riječ: "Uzimam!"

Još je harpija stara rekla "vidi pa on se toliko veseli da će siguno ić nazdravit"

I onda sam rekao sa najviše zadovoljstva što sam mogao: "ne idem nazdravit radi ocijene nego radi toga što vas više nikad neću vidjeti", okrenuo sam se i ušao u prvu birtiju.



Ljubićeva pečina



Naglo sam zavolio prapovijest kad sam počeo kopati u Ljubićevoj pečini. Pogodnostima nije bilo kraja.
Dok ste se vi ostali smrtnici roštiljali i gušterali na +30 stepeni ja sam kopao sa solidnih +9 sa dugim rukavima, uvijek friškom pivicom i odličnom marendom. Imao sam osijećaj da kopam u nekakvoj katedrali.Sam strop je viši od 25 metara i mogu se vidjeti odroni, a i prema ovoj špilji imao sam više poštovanja nego prema bilo kojem religioznom zdanju.
U ovoj rupi istarkoga krša pokraj Marčane mogao sam si zamisliti kakvu su tešku egzistenciju vodili naši preci, naprosto im se moraš diviti. A i osijećaj bliskosti sa tim ljudima iz davnina je nevjerovatan. Pretpostavljam da bi zaljubljenici u Warcraft zabrijali da su vilenjaci. Osim svega ekipa i radnici su bili sjajni i mnogo smo se smijali. S toga je ovo meni zasad najdraži teren.


U ovoj mojoj sondi (Sonda B) gdje sam 2 tjedna kopao pronašli smo samo kosti štakora iz Kenozoika (znaći faza koja počinje prije 65 miljuna godina) uzrokovane izrigavanjem sitih sova koje su visile na plafonu špilje. Stigli smo do te faze zato jer su česti potresi tijekom vremena promjenili izgled špilje i s toga se jedan njen dio urušio (a djelovi grota su veličine terenca) i sva je zemlja potekla prema dnu kao u sudoperu.

U sondi A su pronađeni mikroliti, sječiva, kremeni, opsidijan i mnogo fragmenata keramike tako da su tamo moje kolege išli veoma sporo i pedantno dok sam ja sa cvijetom u kosi udarao sav ozaren i sretan krampom tutta forza jer nije bilo antropoloških slojeva u mojoj rupčagi. Samo sove koje su odavno otpjevale svoj rigoleto. Ali sam opet morao kopati sloj po sloj kako kaže struka.

U pečini nema pušenja, kako se ne bi kompromitirali nalazi koji moraju ići na dodatnu analizu u Zagreb i Nemčiju. Sve ostalo, antičko, srednji vijek i novi vijek pališ jednu iza druge i nema problema.

Uzimaju se i uzorci zemlje kako bi poslje otišli na flotaciju (a to znači na sito s kojim previreš pomagajući si sa vodom). Siječam se isto zadnji dan kada sam previrao po zemlji u potrazi za mikrolitima, u pineti kraj Pulskog groblja je bio posljedni ispračaj Mate Parlova.



mjerenje



Cijenjena kolegica i moja malenkost. Ona crta a ja mjerim svaku promjenu u terenu kako bi imali što precizniju kartu sonde. E da, ali prije toga sam morao puno palente izbacit van.



Tihomir


Glavni neodgovorni na iskopinama. Moj šef, kolega i nadasve prijatelj

Ovdje mu je puna kapa terena



andrej i ja



Ilustrissimus i moja malenkost. Jedan već radi i plača režije a drugi ganja faks kako bi mogao ganjat posao pa plačat režije




I tako sam zavolio prapovijest





ps. ogroman mi je gušt postao zaboravit blog, otić van i drugi dan dočekat vaše komentare kada se oči ne ljepe i glava ne boli. Eh da i slike nisu baš bistre jer mi se nije davalo non stop stavljati stativ.


Post info
14.11.2008. (17:28)
90 komentara
komentiraj
ispis
permalink
Komentari

Sako dobro za neko zlo i Rokov poziv

U tijeku je kratak upgrade. Pokusajte ponovno malo kasnije. Hvala!



Koja frustracija non stop čitati ovo objašnjenje dok pokušavaš okačit novi post na blogu. A vrijeme leti i ja gubim inspiraciju za pisanje. Dan je počeo u laganini, spavanac do 10 ur i ni mi bil žao jer je nebo nekakva siva isušena kaljuža. Kad sam čitao Kamova pomislio sam upravo na takvo nebo. I gle sad evo mi takvo nebo u zbilji tako da već imam opis spremnog u rukavu. Nakon toga isto laganini ručak za drugaricom sa faksa i kava nakon toga.
Sa drugarom i drugaricom zapalim jednu u sveučilišnom parku i profesor iz povijesti bliskog istoka gleda u mene dok parkira auto (mislio sam da parkira auto) i raširenim italo-američkim osmijehom Frederic Mario Fales rođen neđe u New Jerseyu maše mi rukom i zapravo odlazi.

Ćutim nekakvu zloslutnost u ovom trenutku ali ne predajem se. Neda mi se na egiptologiju, opet crtati praščiće, bikove, prepelice i ostatak životinjskog carstva. Silazim na donji kat gdje me netko doziva imenom. Okrećem se i vidim curu koja se vratila sa iskopavanja iz Sirije koja je napravila feštu za povratak u grad i koja nije takla mililitar nekakve alkoholne tekučine niti kad su joj svi nazdravljali. Odlično, bilo je više piva za ostale.
Objašnjava mi kako sutra nemamo nastavu iz grčke povijesti. Zahvaljujem joj i pozdravljam ju najsrdačnije što mogu po ovakvom bljugza vremenu. Prije pol ure sam dobio poziv od frenda iz Vicenze koji studiram vamo dal želim sutra ujutro s njim u muzej u nekom Pičkovcu čije sam ime zaboravio ali sam zapamtio da se nalazi u laguni pa sam postavio logično pitanja dal moram donjet sa sobom sprej za komarce jer mi se neda doživljavat opet ljeto na ovakav način. Komarci, ko ih je izmislio treba mu uručit plaketu i odmah potom linčovat ko u dobra stara vremena.
I tako kad sam se već odlučio vratiti natrag dom i napisat ovaj prosvjetljeni post dobio sam poziv sa nekog +386 broja, aha znači Slovenija pa ko me zove od tamo? Ispostavilo se da me zove Rok, bivši cimer i slovenac koji živi u Izoli (negdje usred onih 41 kilometar slovenske obale) da mi kaže kako se preselio natrag u Udine jer misli završiti faks nakon što je već drugu godinu vanredno. Malo je rastegao to vrijeme studiranja ali bolje ikad nego nikad.

Samo što ga poznajem

Pretpošle godine smo jedan drugome činili medvjeđu uslugu kad bi netko od nas imao nastavu. Meni se cijepalo srce kad bi imao nastavu u 8 ujutro a njega boli patka i dalje nastavlja spavat. U tim trenucima sam bio u stanju da ga udavim u snu iz zavisti. Problem je što oboje volimo svakakve poroke i što nam treba samo pitanje “oćeš” da se prihvatimo odmah cugat ili pušit ili izaći van u bilo koje doba pogodno za raditi đumbus po Udinama.

Kao dokaze nudim razbijen auto u hrast i semafor koji je odletio 50 metara u dalje i to sve na jednom prometnom raskrižju u 4 ujutro u alkoholiziranom stanju. Koji šokovi. Kad sam shvatio da smo fulali zavoj u ljevo 70 km na sat i završili u stablo sjetio sam se nekako iz primozga o tome što treba činit u ovakvim situacijama. Vidio sam da se moron nije niti vezao ergo uhvatio sam ga i potegao van iz auta jer sam si zamišljao kakvu spektakularnu eksploziju iz Smrtonosnog oružja. Po dolasku vatrogasaca na pitanje od jednog od vatrenih dečkiju dal sam dobro odgovorio sam da jesam i nažicao ga cigaretu. Najbolja cigareta u mom životu ako se mene pita. Rok u međuvremenu se smije i kaže da ajmo ća dok još nisu stigli panduri i ostala svita gladna naše krvi.
I to je govorio pred svima njima koji su bili u nemalom broju. Usrao sam se od straha kad su nas počeli legitimirat. Kako da objasnim da mi se nije dalo ić boravišnu dozvolu. Rok je napuhao 2.5 čeka ga ogromna kazna, razbijen auto, razbijen nos i starci koji bi ga rado razbili kad saznaju. (Nema brige za stabloljupce, nije hrastu bilo ništa, ma niti ogrebotina dok je on nama onako šeretski rasturio prednju stranu auta. U ovoj epizodi nije bila nanesena šteta ni jednoj životinji.)

Neda mi se ni nabrajati biljke iz restorana koje smo ukrali niti prometne snagove. Evo upravo gledam jedan Obavezan smjer u mojoj sobi.

I tako ja idem za pola sata naći se sa tim prijateljem.


Oboje ljubitelji dobre kapljice


Kako će da se ovo završi i hoći li sutra u močvari pjevati Blue Lagoon od Chrisa Isaaca kako sam si zacrtao. To samo bogovi znaju


Danas mi se non stop pjeva "ja sam stakloman, bilo lito ili zima bila noć ili dan ja razbijam stakla ja sam stakloman!!"


Zbogom pameti
Post info
12.11.2008. (16:24)
38 komentara
komentiraj
ispis
permalink
Komentari

Snaga argumenata

Ne podnosim kada netko zasječe moje argumente po kratkom postupku fraza poput "Nije tako", "Ne, to nije istina", i stane na tome bez mogućeg razvoja konverzacije. Imam taj običaj da kada mi je stalo do osobe ili do teme razradim što više svoje mišljenje kako bi mogao što bolje prikazati svoje mišljenje o određenoj stvari. Druga osoba se može i ne mora složiti sa mnom, to razumijem a i u neku ruku mi je drago. Meni je najvažnije smao da mi znate reći zašto to i to nije tako nego je ovako baš kako vi mislite a da pritom koristite nekakvu logiku sa kojom se ne moram slagat ali ću prepoznat kao smislenu. U tome je bit.
Ne mora to biti nikakvo remek dijelo govorništva nalik na velike Atičke oratore koji su pažljivo birali svaku riječ kako bi okrenuli na svoju korist javno mnijenje. Nejmote zaboraviti ipak su bili političari.
Mene ne zanimaju tehničke riječi, velike ornamentalne parole koje čuješ pa pomisliš da je osoba visokog obrazovanja pa mora biti sigurno u pravu. Ne. Objasnite mi uličnim jezikom vaše misli, vašu viziju na svijet samo neka ima neki smisao. Mislim da ne tražim puno.

Sljedeće..., Ne razumijem zašto netko na svom blogu briše komentare sa čijom se lokigom ne slaže. Pa reci slobodno da se ne slažeš jer itd itd... a ne samo izbrisati komentar kao da nije ništa bilo. Ne podnosim kada to netko napravi, pogotovo kada ga napišeš sa najboljim namjerama, kako bi trgnuo nekoga iz vlastite apatije.
Da, znam da je put za pakao popločan dobrim namjerama ali ako je taj moj komentar loše sklepan, u uvredljivom tonu ili ako je totalno deplasiran, on više govori o meni nego o vama. A brisanje tog istog komentara više govori o vama nego o meni.

Vijerujem u riječi kao što su "pluralizam". Vjerujem u to da ne možemo a i ne smijemo svi razmišljati i djelovati na isti način. Vjerujem u to da svaki događaj ima više verzija kao što svaka medalja ima dve strane. To je neupitno i ja to prihvačam. Zašto to drugi ne prihvačaju mi nije jasno ali ja ću nastavit djelovat ovako kako jedino znam i umijem.


Prezirem tvoje mišljenje ali bi dao život da ga izneseš



Vjerujem u tu Voltairevu rečenicu svim svojim bićem. Jer cenzura jednoga od nas baca sve nas neimenovno u lance. Zato kriminalac ima pravo na odvijetnika i pošteno suđenje kako se ne bi moglo desiti da nevina osoba nema te iste elementarne prerogative. To je prihvaćanje manjeg zla u ovom nesavršenom svijetu.

S toga ja ne zalazim više tamo gdje moja rijeć i moja misao su izbrisani snagom spužve na ploči. Gdje nije bilo dovoljno dobrih argumenata da izdrže navalu moje tvrdnje. Jer je zgaženo moje pravo na izražavanje. Nema veze to što je to baš vaš blog.., samim time što objavljujete nešto u blogosferi činite vaše ideje podložne kritici sa strane. I ja to obilato koristim da napišem nešto toj osobi ako se slažem ili ne i pritom uvijek napišem zašto i bez vrijeđanja. Vrijeđanje nastupa samo kada druga osoba ne zna smisleno odgovoriti. Ili je u krivu a ne želi priznati. Prihvačanje te činjenice čini nas odraslima i odgovornima. Čuti drugu stranu koja se ne slaže sa tobom može biti dobro. Ako stavim zrcalo pred tebe, ja ti činim uslugu iako oboje znamo da ne voliš vidjeti kako izgledaš ali to činim za tvoje dobro, kako bi se digla iz blata. Trgni se kada vidiš kako izgledaš u zrcalu umjesto da ga poželiš razbiti. Radi tog razloga je francusko plemstvo poslalo De Sadea u umobolnicu. Zato jer nije moglo podnjeti istinu da se ono ponaša uprao tako kako se ponaša. Ja ću nastojat uvijek iznositi svoje ideje snagom logike. Nema te osobe koja me može zaustavit. Ako me strpate u ludnicu jednog dana. To više govori o vama nego o meni. Ja ću biti samo još jedan izbrisani komentar. Djelić one strane svijeta sa kojom se ne želite suočiti jer možda je u konačnici i u pravu.
Gorki okus (poput pelina) mi ostavlja činjenica kada postupiš na određeni način jer želiš nekome dobro a taj ti odvrati kao da si postupio u najgorem mogućem smislu. Onda se zapitaš, isplati li se mariti za drugima kada tvoja briga bude odbačena poput štrace?



Eto izbacio sam to iz sebe. A sad mi vi lijepo kažite.. jel ja to previše serem kvake oko sebe?


Uf tek se sada mogu ić spakirat. Nisam imao mira.
Odoh na odvratni bus za Udine.



Zdravstvujte!



Post info
11.11.2008. (10:44)
30 komentara
komentiraj
ispis
permalink
Komentari

Pepita!

Pošto je ista kao prije okačila fotku svoga slatkog psića osjećam se prozvanim da okačim i ja svojevrsnog pandana ali iz mačjeg svijeta.

Jednog kišnog dana prije neke dve godine sestra je donjela kutiju koja je bila privremeni dom jednoj plišanoj kuglici sa kojom sam odmah uspostavio prijateljjski odnos jer se pored tog čuda drugačije ni ne može.
Sjedio sam sav promrzao na pečici i tako grijao butove kad je nešto iz kutije počelo da grebe i skočilo mi na koljeno. Jedna pahuljca od niti desetak centimetara se tako verala po mojim samtericama i sa ogromnim očima htjela da ju primim u ruke. Od tog trenutka sam shvatio, htio ja ili ne da sada imam novoga prijateljaparty

Naravno odabir imena je bio ozbiljan i u rangu nominacije jednog pape. Konklava je odlučila nakon pomnog analiziranja i odbacivanja idiotskih imena da ima da se naš novi stanar zove Pepita. Ne, nije to nikakva umanjenica Josipe, Bepe već je to grumelj zlata radi kojeg su ljudi otišli u daleki Klondike da se obogate ko fol preko noći. Ti ljudi su zaista prošli sito i rešeto tragajući za zlatom. Jeste li primjetili kakva dosjetljiva igra rijeći?

Zanemarimo li ovu zadnju digresiju mogu reći da je ime dobro upecano jer to dlakavo klupko osvaja srca svih nas u bilo kojem izdanju. Sa mnom pogotovo ima posebni odnos ljubavi-mržnje jer ja volim da ju gnjavim i davim dok ona mene voli da grebe i grize. Reklo bi se, ne voli te Mario koju patku pričaš.

Mislim da je kao malena, kad smo ju našli imala ružna iskustva sa ljudima ili ostalim mačkama jer ne podnosi da ju se se draga po glavi, jer očito tamo pogledom ne more da kontrolira situacijom. Tako da uglavnom prati moju ruku ako ista krene prema njenoj njuški. Ispada baš štosni da ona diže šapice kad god ja dignem ruku u poziciji samoobrane. Osim toga, totalno sam uvjeren da je zlopamtilo kakvog nisam vidio u životu.

Jednom je bratić odsjeo kod nas na mjesec dana i gnjavio ju je non stop da nije bilo normalno. Od tada kad god dođe k nama u posjet postajem svijedokom komične situacije: naime ona ne samo da reže ko neki psić na njega već kad joj se ovaj približi pljune ga u facu i to sa prezirom. Očito je u prošlom životu bila lama pa joj je to ostalo.
Sa svim ukućanima je manje više u dobrim odnosima a sa mnom voli da se kači. Jedini trenutaka kada ju mogu nekažnjeno daviti je taj kada joj dođu oni dani pa valjda osjeti da sam ja jedino aktivno muško u kući pa me sljedi svugdje. Gdje god ovih dana se nalazio u kući ja znam da negdje u sjeni se nalazi ona i promatra i popračuje svoje ludilo sa "mrrrrrrrrr" zvukovima. I tada cica dođe na kolica kad mogu sa njom činiti što god želim a nema sankcija. Poput Elvire dođe mi da ju zbuksam malo u veš mašinu.
U ostalim danima kada ju ne pere ljubav bježi od mene ali uvijek ostaje u vidokrugu i strpljivo čeka da ja zaboravim na nju kako bi me vrag jedan mali mogao dotaknuti sa onim svojim jastučićima instaliranim na šapicama.


I pametna je, često imam pojam da "kombinira" poput Nika Praskatona

Ima jedna caka, boji se svega i svačega... od najlonskih vrećica koje šuškaju do bučnog hodanja. Jadna istraumatizirana a nije joj jasno da živi mnogo mnogo bolje i od nekih ljudi na ulici.
Kada imamo goste moramo posezati za njezinim fotkama jer se ova tijekom posjeta panično sakriva iza nekih samo njoj znanim skrovištima iza ormara.
Pošto svako pravilo ima svoje iznimke, jedini put kada je došla vidjet tko se to nalazi u kući je bilo kad je došla moja kolegica s posla vesela zagorka. Bit će da je osjetila u glasu da prijateljica nije u stanju smislit nešto grozno a kamoli zgazit muhu. I tako moja prijateljica iz Bedekvčine postaje jedini živi svijedok da mi imamo mačku za ljubimca i da nismo obitelj luđaka.
A da ne počnem pričati koliko je hiperaktivno ovo sitno čudo. To bi se vavek igralo i sve ju zanima ama baš sve što se zbiva po kući. I tako kada spava znamo da spava zaista od umora. Naime ova ne spava ni približno 16 sati kao pokojni mačak ali to će biti jer ovaj prije bio kastriran pa mu se nije dalo ni živjet. Samo je krmio i žderao po cijele dane. Nema boljeg epitafa za starog Tomislava. Laka mu škema bila u raju.

Mogao bi ovdje naklapati o psihologiji ove mačke ispisavši jednu knjigu bez da dođem do kraja opisivanju. Dragi su mi psi ali mačke su zakon. Imaju ono nešto pomalo vragolasto što ih čini simpatičnima. Kalkulanti jedni bezobrazni. Zato ih i volim sretan Bolje da su takve mačke nego ljudi. A možda se baš smijemo životinjama kada naprave nešto kao mi ljudi zato jer je nama naša vrsta smiješna. Ko će ga znat


pepi 1



Kao što se može konstatirati ovdje se solidno čori nakon višesatnog igranja

Photobucket



Budno oko jednog lovca. Sa ovakvim pogledom nema šanse da miševi kolo vode



pepi3


Detalj za kojim svi unisono rade "awwwhhhhh joj kako slatko"


lovac


Još jedna lovačka, Ovdje otprilike svi hvale boga što nije ispala 2 put veća, ko bi normalan zaspao znajući da takvo biće negdje u kući vreba



Photobucket


Dok Vardar grli polja zrelog zita
Ponosna I gorda kao gorska ptica...

ili da uz ovu sliku pustim Ej slaveni?


Photobucket


Još jedna srcedrapajuća, ovu sam stavio za čitateljice moga preskromnog bloga.
Ajmo sad svi zajedno jedan "aaaawwwwwhh.." popraćen blagotelećim pogledom molim



Photobucket



Zašto mačke vole spavat na mjestima gdje se zrače nije mi bilo nikad jasno. Sljedeći omiljeni ležaj joj je receveir. No stigla je u pravi grad. Pločice na Korzu zraće pa ovdje kod nas kola ovaj vic:


Joj kako mi je vruće - kaže postarija gospođa koja čeka da ju gradonačelnik primi
Tajnica će: Gospođo ako vam je zaista vruće odite se prozračiti malo po Korzu


Kužite?


Pošto ja volim interakciju sa ljudima ako želite ispričajte mi o vašem ljubimcu i pogotovo o njegovim mušicama. Pogotovo žutilo, bit će slasnije ako izbije kakav sex skandalyes




Photobucket


I za kraj još malo zračenja... . Ironično je kad pomislim da je moja stara rendgentehničar po zanimanju


ps ah da, skoro zaboravih. Da ne ispadne da sam šupak koji šutke krade fotke (vidi rimuje se) moram napomenut da su ove slike ponosno vlasništvo moje sestre koja me čini ponosnim bratom svakim danom sve više. A sad dosta ulizivanja, evo ođe je njena stranica. Znam da sam ju već reklamirao, ma neće me strefit grom ako to učinim još jednom.

Jednom sam pročitao sljedeće:

Ptice su ptice
Psi su psi
A mačke su bogovirofl
















Post info
09.11.2008. (21:05)
41 komentara
komentiraj
ispis
permalink
Komentari

Čudesna šuma

da parafraziram Eustahija Brzića: pozdrav knjigoljupci!

prvo bi krenuo sa dobrom viješću: smjenili su trulu Upravu "3. maja" jer je dostignuta kritična masa a vlada se boji negativne reklame, s toga od nepokolebljivosti da se smjeni uprava, Polančec (mali kakav je) je napravio piruetu od 180 stupnjeva pa se ipak odlučio na promjene.

loša vijest: Europska Unija je odlučila da moramo i ovoga puta skinuti gaće pa se moramo odreći naše brodogradnje kako znamo i umijemo. Zašto? Poljska je pronašla rupe u zakonu pa je ipak uspijela sačuvat i ovce i novce. Pošto draga Unija ne voli da ju se pravi glupom ona je odlučila da će se iživljavati na onima kojima može pošto su se neki provukli sa marmeladom po prstima poput Rumunjske i Bugarske. I sada dragi moji sugrađani okusit ćemo ono što se zove politika mrkve i batine zahvaljujući drugima ali posebice zbog samih sebe. Razmišljam si ja kako bi radije da ne uđemo u tu europsku familiju a da smo ekonomski stabilni nego da uđemo sa stražnjih vrata na prosjačkom štapu. Ali hej moje logično razmišljanje nije zanimacija ovih na vlasti pa što onda serem kvake? A baš šteta, tako nam je lijepa zemlja, imam osijećaj da bi mogli i sami da se pobrinemo za sebe bez vanjskih diktata koji nisu često preslika naših interesa već plod lobiranja jedne od članica unije koja ne želi konkurenciju. Ali neka se te članice ne nerviraju, polako cure (članicama).. , naše gospodarstvo je ionako posrnulo s toga smanjite za brzinu. Ma gledajte, nemojte se toliko ni truditi... pustite da se sami upropastimo pošto nam to ide najbolje.


Evo nakon ovog ispuhavanja po vreći pijeska vratimo se na naslov posta. Prije dva dana sam od dragog prijatelja i kolege dobio popis knjiga koje trebaju jednoj njegovoj prijateljici. Prijateljica, koliko sam shvatio je teta u vrtiću ili učiteljica u nižim razredima osnovne škole koja za božić želi ponuditi dječici nekakvu bajku. Odlučila se za hrvatske knjige, nemam pojma iz kojeg razloga, ali mi je svejedno drago. Možda je to neki razred u Italiji koji uči hrvatski? Onda mi je još draže pošto ovaj jezik smatram preljepim.


Lista koju sam dobio u ruke je sljedeća:

- Načinović, Daniel: Sretan Božić, Sybil! Profil Internetionatonal, Zagreb, 2001
- Lovrenčić, Sanja, Bajka o Sigismundi i Krpimiru, Autorska kuća, Zagreb, 2004
- Sajatović, Ivona: Tajna ogrlice sa sedam rubina, Školska knjiga, Zagreb 2002
- Hitrec, Hrvoje: Humandel, Školska knjiga, Zagreb 2007
- Škrinjarić, Sunčana: Čudesna šuma, Mozaik knjiga, Zagreb, 2002



Odmah pri dnu proradilo je sjećanje na crtić iz '86 čiju video kazetu imam još u ormaru. Slikar Paleta, 3 ježa Do, Re i Mi, dabar Oštrozub, narator koji ima pokrete Tazmanijske nemani, gljive ludare, onaj leptir Sunčica kako već, simpatični pijanac medvjed Mate, lukava i senzualna lija Lili, Kaktuscar sa svojom vojskom halabarda, sjekira, koplja, motika, krampova, pa sve do heroja Štapića koji od strašljivca postaje onaj koji će spasiti cijelu situaciju i donjeti sreću i mir stanovnicima Čudesne šume. Odmah sam se prisjetio koliko sam zapanjeno gledao taj crtić više puta a i njegov nastavak "Čarobnjakov šešir" je bio odličan povod da starome nedam mira dok ne kapitulira i odvede me u kino.


<br />
udesna auma


`tapi


Kratki sažetak za one koji nemaju o pojma o čemu trkeljam morete naći ođe.

Eh sad, meni je ovaj naslov odmah zapeo za oko jer mi je obilježio djetinstvo ali to je presubjektivni razlog za kupiti knjigu kako bi dijeca mogla biti podučavana ono što se meni svidjelo.
Za Hrvoja Hitreca nemam baš neko visoko mišljenje kao osobi jer je preko njega Jakov Sedlar izmanipulirao svoj dokumentarac o Tuđmanu. Kad je Stanković upitao Sedlara: "pa dobro otkuda Vama podaci da je 95% srba iz Krajne podržalo četnike?" on je lakonski odgovorio da mu je to rekao Hrvoje Hitrec. A pošto se ja gnjušam manipolacije povijesti evo kako mi te osobe odmah bivaju malene pod zvijezdama.

Za Daniela Načinovića ne znam baš puno. Vidim na netu da je domaći iz Labina grada i da su mu verši isto domaći kako i on. Pa ako nekoga zanima evo link koji upučuje na njega.

O Sajatović Sanji nisam pronašao ništa osim što je očigledno pobrala neku nagradu radi prevađanja bajka s jugo- istoka na furlanski dijalekt. S toga nisam si uspio formirati neko mišljenje o njoj. Ako tko zna neka javi.

I zadnje ali ne i manje važne: Sanje Lovrenčić, da budem iskren nisam ama baš ništa čitao ali to ide meni na štetu i morat ću to odmah da ispravim. Njezin životopis je na ovim stranicama


Potrudio sam se kako tako raspitati se o piscima za koje nisma znao opus ali eto mislim da i dalje vodi moja Čudesna šuma. I zato dijeco u Udinama pripremite se da upoznate Štapića.


ps najdraže u tom crtiću je bila preobrazba Kaktuscara iz sirovine pohlepne moći u nekakvog pozitivnog hippya koji štogod takne pretvara u cvijeće i sve okolo njega se razvlače duge, skoro pa da čujem Mr. Tambourineman od Byrdsa u pozadini smokin

Mogao se kralj Mida ogledati malo u Kaktuscara umjesto da je poželio sve dodirom pretvarati u zlato i zbog tog razloga otegnuo papke radi gladi. Eh trubilo no




Post info
08.11.2008. (12:43)
22 komentara
komentiraj
ispis
permalink
Komentari

Kad prošlost pokuca na vrata




bakina i mamina koljevka



Ne znam što me to večeras prolazi ali je spoj sevdalinki, medice i starinskih slika sa ovog posta.
Sve je tu isprepleteno, dužnost arheologa da povijest ostane zabilježena za buduće genracije, sjeta za osobama koje ne hodaju više po ovoj zemlji, ljudska empatija koja nas veže i čini nas manje strancima..


...i u tom trenutku mi postajemo najbolji razlog zašto su postojali, nada da kroz nas i oni žive.


Na slici je koljevka u kojoj je spavala moja baka a godinama kasnije i moja mama. Stari stric Joža ju je našao na tavanu u prabakinoj kući u Gerovu i malo ju sredio. Dao ju je meni i sestri na čuvanje, jednog dana opet će služiti svojoj svrsi...


Koliko je nada položeno u taj mali drveni predmet i koliku visoku i odgovornu zadaću su mu namjenili ljudi. Kako se ne zamisliti nad time?





Post info
05.11.2008. (23:17)
23 komentara
komentiraj
ispis
permalink
Komentari

KRUPP - Kurac radnicima, upravi povečaj plaču



Krupp je marka ogromne dizalice u brodogradilištu "3.maj" a akronim koji slijedi je dosjetka samih nezadovoljnih radnika ovoga škvera.


Imam prijatelja koji tamo zarađuje za kruh eto skoro pa već 5 godina pa znam neke stvari iz prve ruke a ostatAk iz novina.
Situacija u škveru je nepodnošljiva. Radnici, na rubu živaca su zahtjevali sastanak sa Upravom (prokrjumčarili su novinare jer je sjednica bila zatvorena za javnost) kako bi zatražili smijenu svih članova spomenute Uprave zbog nekompetentnosti.
Knjiga naruđba zjapi prazna jer voditelji škvera ili nisu u stanju dogovoriti nove poslove ili jednostavno to ne žele, jer im je naređeno od gore kako bi opstruirali bilo kakvu produktivnost.
Na sastanku je više manje svaki odgovor Uprave popraćen s podsmijehom i negodovanjem. Član uprave zadužen za proizvodnju stajao je nizati fizičke pokazatelje u proizvodnji koji su u padu za 20% i kada se uzmu u obzir sve negativne okolnosti situacija je bolja nego lani?!

Očekivano pitanje radnika je bilo: "Ma koji brodovi?"

Predsjednik uprave uporno je pokušao objasnit da je prazna knjiga splet nepovoljnih okolnosti na svijetskom tržištu a kada se ponovo prolomio zahtjev da ponudi ostavku odgovorio je da ne može jerbo treba još mnogo toga učiniti u 3.maju. Što to treba učiniti? Dovesti sve u kolaps kako bi bilo nemoguće bilo što obnoviti? Navodno predsjednik radi za dobrobit radnika. Koji vic!

U svakom slučaju bili krivi ili ne, slažem se sa radnicima..., treba ih smijeniti i po mogućnosti ne dat im pravo na otpremimne (razlog zbog kojeg vjerojatno ne žele dati otkaz jer ne bi dobili ni lipe a oni su ipak nemojmo zaboravit nikako: menađeri).
S druge strane Polančec izjavljuje kako nije presretan sa Upravom ali da je bolje sad ne mijenjati ih jer ima prećeg posla sa privatizacijom škvera??? Jel to mi moramo privatizirati škverove jer nam očinski tepa EU? A šta ako neka zemlja u Europskoj uniji vrši svoj utjecaj tako da se riješi hrvatske konkurencije? Zar nije i MMF insistirao na reformama koje su kod nas i svugdje drugdje nosile krah jer su djelovali kao produžena ruka Amerike?
Osim toga da ne spomenem kooperante kojih ima sve više a posla sve manje. Prosječna plaća u "Zmaju" je 4.500 kn a za kooperante 22.000 kn?? Pa gdje ide sav taj novac ako posao stoji. Plačamo te ljude da naprosto dišu i egzistiraju na moj i vaš račun. Pa netko ovdje ima doista loš smisao za humor.

Pa zar taj "stručan" čovijek iz Podravke ne shvaća da će biti mnogo teže u svakom slučaju privatizirati brodogradilište koje nema naruđba?? Kakvi su to ljudi? Zar krelac poput mene mora pisati o ekonomiju koja me nimalo ne zanima, imam dojam da nije tako teško pokrenuti posao uz malo razuma i volje.

Pa dali ovdje ima dostojne i pristojne osobe koja će preuzet odgovornost tako da preda neopozivu ostavku?
Nema odgovornosti nigdje, a ruke se unisono dižu kad je potrebno izglasat povečanje dnevnica saborskim zastupnicima. U tim trenucima mi se čini da su svi ista stranka.

Ono najvažnije je da o "3.maju" (kao i drugim škverovima) ovisi tisuće radnika i tako neposredno tisuće obitelji koji ti radnici moraju prehranjivat. Ti isti ljudi na taj način plačaju porez mačehi državi. Kako nešto takvo političari i menađeri mogu gledat kao crnu rupu koja guta novce? Kao što gledaju zdravstvo, kao što gledaju mirovinsko. Pa naravno da je to njima rupa bez dna pošto se liječe i operiraju u inozemstvu i imaju visoke mirovine. Oni su potpuno odjeljeni od naše stvarnosti, oni žive u Potemkinovom selu. Da samo vidite kako bi se drugačije ponašali kad bismo im ga spalili...


3.maj se nalazi na atraktivnoj lokaciji, zar ćemo proizvodnju mijenjati za apartmane od koje neće imati dobrobiti nitko osim par građevinskih tvrtki i nekoliko pojedinaca koji će trljati ruke? I šta ćemo imati od toga? ...
Višak nezaposlenih na burzi rada kojem će biti isplačena crkavica od socijalnog. Zar nam se to zaista isplati?


Pa do kada će oni tako nemarno baratati državnom imovinom?


Zar moraju sve što taknu pretvoriti u govno?



ps. ispričavam se na teškim riječima ali ovo sam pisao u afektu jer ovo traje godinama.
Post info
04.11.2008. (21:44)
19 komentara
komentiraj
ispis
permalink
Komentari

Ispravak netočnog proročanstva

Kostrena


"Znanost neće nikad moć pretvorit u brojeve vrijednost jednog zalaska"


- DR. LOUIS ORR 1960



ovo je jedna od mojih rijetkih fotki na sestrinoj ptičici s toga smatram da imam prava okačit ovu fotku i tu kao argument gornjoj izjavi, sve ostalo je njeno pa svratite!


evo seko radim ti malo besplatne reklame:)


Post info
03.11.2008. (12:27)
12 komentara
komentiraj
ispis
permalink
Komentari

Zeleni val

Pratio me po cijelom putu, po cijeloj nizbrdici od predgrađa do centra nisam naišao na jedan jedini crveni semafor i čak sam rampu podignutu na našem parkiralištu pronašao otvorenu pa s toga nisam išao buditi sirotog zaštitara koji je tamo vijerovatno kunjao... .
Ponekad kraj vikenda ispunjenog kavom i suncem i raznim čakulama bakulama sa preživjelim drugovima ovog Helloweena zna biti tako savršen.

..i porukom od strane jedne slatke cure:)


Ovaj nedeljnji dan me podsjetio na jedan veličanstven opis u Velikom Gatsbyu:


I tako sam sunčanim sjajem i snažnim bujanjem lišća na drveću što se razvilo upravo filmskom brzinom, doživio onaj poznati osjećaj da s nastupom ljeta počinje nov život


tko je probao izlaz iz sivila razumije što sam htio reći... .


ps nekako mi se čini da sutra na bus idem sa kretenskim osmijehom:)


Post info
03.11.2008. (00:11)
11 komentara
komentiraj
ispis
permalink
Komentari

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>