Marketing
De religio
Već danima razmišljam o ovom postu i kako bi bilo bolje ne napisati ga ali vlastita savjest neda mira i ne dopušta pisanje bilo kojeg posta u zamjenu za ovaj. Naime razmišljam već duže vrijeme da napišem što je to religija u antropološkom smislu.
Već u prehistoriji imamo naznake vjerovanja u materjalnoj kulturi. Pošto iz prehistorije imamo uglavanom ukope, vjeorvanje u zagrobni život postaje jedno od najbolje istraženih polja u mentalnom sklopu tih anonimnih naroda.
Ako izuzmemo napredne civilizacije koje su nastale u dolinama velikih rijeka i koje su prije svih ušle u povijest tako što su počeli koristiti pismo i čija nam je vizija u zagrobni život i religiju najasnija jer su i sami pisali o njoj, možemo obratiti našu pozornost na one populacije koje još nisu etnički definirane.
Na početku su vijerojatno naši preci ostavljali vlastite mrtve na onom mjestu gdje bi izdahnuo. Tisučljećima kasnije imamo već dokaze da počinje vijerovati u život poslje smrti čim na različite načine (bilo to inumacijom ili kremiranjem) ukopava članove svoga plemena prije bez a poslje sa atributima koje su pokojnika pratile u životu (oružje uz mušku osobu da ga se prezentira kao ratnika i lovca i npr sve potrebno za šivanje za ženu, dirljivo je kada sa djecom stave u grob omiljenu igračku sa kojom je kratila vrijeme za života). Počinju se nalaziti i glinene posude sa hranom, ponekad te posude imaju razbijenu ručku kako se više nikad ne bi mogla koristiti u praktičnom smislu. Ukopi sa vremenom postaju sve kompliciraniji. Na početku se vijerojatno želi isticati snaga ratnika sa atributima koje je nosio u životu. Kad ga počnu pratiti posude sa hranom i razne glinene životinje (koje u prenesenom može jest ili jahat), već uviđamo njihovo vijerovanje da će mu oružje, hrana i životinje (stoka je bila tadašnje bogatstvo) zatrebati u životu poslje ovog. Znaći imamo svijesnu spoznaju da postoji nešto iza ovog svijeta. Malo pomalo u grobove se počinju stavljati figure božanstva.
Ironično je to što sa vremenom čovijek počinje obožavat tu glinenu figurici koju je sam stvorio vlastitim rukama. Znaći oduzima sebi apelativ "stvoritelj" i daje ga kipiću a čovjek samog sebe počinje smatrat djelom ruku bezdušne statue.
Osim toga imamo dokaze žrtvovanja životinja i odricanja materijala u korist prirodnih sila po cijelom svijetu. Počevši od bacanja u pukotinama u kršu kao što su Škocjanske jame u Sloveniji, od hitanja u izvore, rijeke, vrha planina, šume itd. U to vrijeme od podosta homogenih ukopa se počinju isticati ukupi važnijih pripadnika plemena a poslje obitelji. Ako se netko posebno istaknuo u plemenu postaje predmetom lokalnog kulta jer pleme/narod pronalazi unutarnju koeziju vjerovanjem da je taj čovijek tamo gore postao i on sam bog. U grčkoj imamo posebno namjenjena pogrebna mijesta za te polubogove i zovemo ga (kao i stari grci) heroon i od tud riječ heroj. Čak imamo i prelazak imena heroja na određenu regiju u kojoj se nalazi njegov ukop, i znamo da je opčepoznati poluotok Peloponez dobio ime po heroju Pelopu. Naravno sve to ovisi o načinu života jedne zajednice. Ako je jedan narod nomada oni nemaju kult Velike Majke sa izraženim seksualnim atributima kao simbole plodnosti. Da bi se to imalo treba se negdje skrasiti. Nomadi kao jedinu kostantu imaju nebo i zvijezde. I Hrvati su bili neko vrijeme nomadi, bili mi iz Perzije ili iz okolice Krakowa.
Wilendorfska venera. Iz paleolita, od prije 26-24 tisuća godina
Kratki osvrt na značenje imena
Ime u mnogim kulturama ima čarobnu dimenziju. Egipčani su vjerovali kako će živjet onoliko koliko će postojat ljudi koji će pročitat njihova imena. Radi toga u grobovima imamo mnogo puta ponovljeno ime vlasnika. Skoro pa manijakalno. Osim toga vijerovali su znat ime jedne stvari znaći i imat moć nad njom. Zato egipčanin nije znao pravo ime boga Ra niti ostalih. Jer bi u tom slučaju čovijek imao nadmoč na bogovima. I ne može tako
I u drugim kulturama je tako. Ime je jedna antropološka-semiotička vrijednost pogotovo ako je zapisano.
Davanje imena jednom mjestu legitimira osvajačima da osvoje i zadrže jedno mjesto. Kao primjer mogu navesti grčke kolonizatore koji su došli živjeti na jug Italije u VIII. stoljeću pr.Kr kao što mogu navest preimenovanje otoka kojeg je "otkrio" Kristofer crni sin u San Salvador. Kako su taj otok zvali autohtoni stanovnici? Nije nam poznato jer jer su ih osvajači pomeli i porobili a povjesničari pišu samo povijest pobjednika zar ne? U slučaju grka i novovjekih osvajača imamo identično ponašanje. Odmah nakon zauzeća određenog teritorija sljedi što? Pa gradnja hrama odnosno katedrale kako bi se legitimiralo zauzimanje mjesta. I isprala prljava savjest
da nastavim s prijašnjom misli.... .
Nakon takvih istaknutih ljudi postaju sve vidljivije socijalne razlike pa imamo bogatije grobove kako bi jedna "gens" mogla pokazati svim ostalima kakvog se bogatstva moge riješiti zakopavajući ga sa dragom osobom a da ostaje opet bogata. Razumijete li vi ovo ponašanje? Jeli vam poznato ono što sljedi?
Kad su nastajali gradovi prve nekropole su unutar samih gradova kako bi se ideološki zadržala gradska kohezija mrtvih i živih tojest pripadnika jednog grada. Tek mnogo vremena poslje uviđa se da nekropole moraju biti izvan gradskog tkiva. Svugdje osim u Sparti, njima je i dalje trebalo taj ideološki paravan jer su bili ratoborni narod koji je sam sebe trebao kljukat snažnim vjerovanjem jer im se egemonija sastajala od brutalnog nasilja nad bližnjim narodima. Pogotovo Mesenima ali ovdje već skrečem sa teme..
Osobno sam najviše posthumng ponosa vidio kada sam u jednoj sabinskoj nekropoli (51 km sjeverno od Rima) kopao u grobu u kojem je jedan poglavar bio zakopan sa svim svojim konjima još zavezanih sa kolima od bronce. Znaći sad već imamo vjerovanje u 2 stvari. Da će tom poglavaru ta kola još služiti za bitke na nebeskim pašnjacima i da cijela zajednica vidi čega se poglavarova obitelj odriče a i dalje ostaje bogata. Takvi pokopi ne treba spominjat su bili jako važni društveni događaji. Jer su potvrđivali društveni status pokojnika i onih koji ostaju iza njega. Otuda legitimacija za vladanjem nad drugim ljudima.
Religija je služila i da nadomjesti zakon. U kronikama kasnijih (u smislu da je prvi povijesničar Fabije Piktor napisao "Annales" tj povijest Rima, krajem III stoljeća i to još na grčkom, znaći cca 550 godina od osnutka vječnoga grada) rimskih povjesničara imamo opise bacanja slamnatih lutaka (kao reminescencija na nekoć davno žrtvovanje živih ljudi) u određenom vremenu sa prvog rimskog mosta koji je spajao sam grad sa Etrurijom na sjeveru. Pošto nisu postojali zakoni svaka stvar koja treba biti održavana prelazi u sakralnu dimenziju poput tog mosta. Nije li značajno da je glavna vjerska figura u Rimu bio Pontifex maximus (što u prevodu znaći "onaj koji gradi most"). Ta titula je i dan danas u funkciji i pogodite tko se služi sa njom: Tako je, naš vrli dragi papa.
Da ne zaboravim.. pontifex je bila jedina funkcija koja je ostala u rukama aristokracije i plebejci nisu tu imali šta tražit.
Postoji još mnogo primjera. U svijetu u kojem je nasilje bila glavna odlika a zakon nije bio još ni na vidiku veliki posjednici su na svojim cipusima (kamene oznake) prijetili božanstvenom osvetom za one koje bi se usudili pomaknuti granice posjeda. I tada je to zaista palilo jer su ljudi bilo praznovjerni da bi samo na to izgubio vremena na još jedan ovakav post.
No Grčka, a poslje nje Rim postaju poznati po svojoj aktivnoj legizlativi u kojoj se gubi onaj neracionalni element i u kojem manje više izbija sama logika. Jer zakoni moraju biti efikasni, jasni i nadasve logični. Nelogično pomalo zvući da ako ukradeš nešto da će ti Jupiter spaliti guzicu svojim gromovima kao sankcija. I zato su se za sankcije počeli brinut ljudi. U Rimu imamo pobjedu prava (ne i pravne države), od rudimentalnih zakona 12 ploča (duodecim tabularum leges) iz 451-450 prije Krista pa sve do zbirke rimskih zakona, Corpus Iuris Civilis iz 528-533 poslje Krista za vrijeme cara Justinjana.
Religija je bila sveprisutna u životu jednog grka ili rimljana. Samo što politička moć počinje malo pomalo grickat neke prerogative koje su bile ineče u sferi duhovne moći. Tako isto postoji masu careva i kraljeva koji su sebe smatrali božanstvom na zemlji. U tom slučaju imamo otvorenu hijerokraciju (ili cezaropapizam) i duhovna moć legitimira uvijek onu političku. Jedni od malo primjera hierokrata postoje i dan danas. U tom kontekstu možemo opet izvući našeg vrlog dragog Papu ali moremo i pozvat Dalaj Lamu (iako su njega istisnuli Kinezi iz Tibeta) koji u ezgilu i sa snažnom željom od se od tamo i vrati.
........................
(Nastavlja se ... jer ispada preopširna tema za izbacit u jednom postu)
Post je objavljen 20.11.2008. u 11:48 sati.