Blacken The Angel ''my utopia'' ( my world is dead)
22.06.2007., petak
Eternal – ifernal love #2
|
Evo samo da vam se javim. Komentare vam neću ostavljati neko vrijeme hoti je kod mene pa neću biti na netu dakle nema me na msn, icq i na blogu. Želim sve vrijeme provesti s njom dakle bez neta. Eto sada samo da završim onu priču i to je to. Dakle, počinjemo: Našli su se te subote. Na kraju ulice gdje ih nitko nije mogao od poznatih vidjeti. - kuda ćemo – upitala je Valentina. - Kuda god ti poželiš, srećo – rekao je Dino a izgledao je tako tužno, ona je to vidjela no nije ništa htjela reći. Uputili su se prema parku u blizini. Držali su se za ruke i kao kontrast crno i bijelo ili dan i noć u svojim stilovima. Ona tako bogato obučena a on poput klošara. Sjedili su na klupi u parku. Pričali su neke nebitne stvari, osjetili su napetost a i s Dinom nešto nije bilo u redu. Osjetila je to no nije znala što nije u redu a još i dalje ga se nije usudila pitati. Stavio je ruku na njezino lice, pomicao palac kore dolje prateći njegove crte. Njezina svilena kosa klizila mu je po ruci izvana dok je u dlanu držao njezinu predivnu nježnu kožu, njezino predivno lice. Privukao je njeno lice njegovom, usne svojima i nježno ih počeo ljubiti. Zagrlili su se i ljubili. Mjesec ih je obasjavao visoko na nebu, kao odraz njihove ljubavi, najsvjetlija zvijezda u mraku. Odmaknuo je svoje usne od njezinih, prislonio čelo na njeno i nježnim pogledom je pogledao: - divna si srećo, doista divna, mjesečeve boje savršeno se uklapaju uz tvoje predivno lice. - Ah, nemoj molim te, sram me je. – rekla je to sramežljivo spustivši glavu. On je podigao njezinu glavu, pogledao je u oči i rekao - Zašto spuštaš glavu da nebo ne vidi svoje dvije najljepše zvijezde, oduzimaš svijetu ljepotu, nemoj biti pohlepna podjeli je s nama. S smrtnicima koji vape za ljubavlju i nježnošću, za ljepotom djevojke kao što si ti, izvana i u duši. Opet su se poljubili, ovaj puta samo na kratko. Zagrlila ga je a on je mirisao njezinu kosu, njezin skupi parfem, no prepoznavao je uz njega i predivni miris njezine kože. Vjetar je nosio njihovu kosu, svirao bezglasnu harfu na njihovoj kosi a oni su pjevali o ljepoti ljubavi koju su imali. Nije je puštao te noći iz ruku, šetali su gradom, pričali, stajali i ljubili se. Svijet za njih nije postojao, samo njih dvoje. Kada ljubav pobjedi svaki dio čovjeka čovjek postane divljenje drugima, ljubav nas sve čini posebnima. Došlo je i vrijeme rastanka, otpratio ju je do kraja ulice, a onda je ona krenula dalje sama. On, on je nastavio lutati u toj beskrajnoj noći koju je cijeli život živio.  Došao je kasno doma, roditelju su već spavali. Otišao je gore na tavan, uzeo gitaru i skladao pjesmu za Valentinu. Sve što sam trebao Sve što sam u životu treba Nikada nisam našao Sve što su mi drugi uzeli Mislio sam nikada neću pronaći No nisam znao da iza isplakanih noći Ti ćeš doći Učiniti da bol zauvijek nestane Pokopati sve što bol je točilo u mene. Noći su mi teške bile Dok nisam osjetio ruke tvoje poput svile Svake noći suze sam gledao kako jastuk moči Nisam znao da gledaju me tvoje divne oči Jer sada kada gledaju me oči te Poželim da zauvijek živim, ne umirem. Sve što sam trebao, bila si ti Oduvijek sam trebao samo uz tebe biti Jer uz tebe patnja i bol Ružan su san A uz tebe počinje novi dan Snovi se zaborave a dani ispune Svaki dan kada sam mislio da moje srce trune Ono čekalo je da dođeš ti Oslobodiš me okova paklenih. Zaspao je s gitarom u ruci i svijećom pored sebe. Valentina je ležala te noći u krevetu, razmišljala o njemu, nije znala što da radi. Htjela je biti uz njega više ali znala je da ne smije roditeljima reći za njega. Kako su vikendi prolazili oni su sve više bili povezani. Sve te duge romantične večeri, sve te pjesme što joj je pisao, još uvijek su jednako snažne bile, pune ljubavi koja ne umire. Sve je bilo tako savršeno, no roditeljima od Valentine postalo je sumnjivo što ona izlazi svaki vikend te ju je otac odlučio pratiti. Nije znala da je to zadnji put da ga vidi, svojeg voljenog. Još samo malo im je trebalo da budu punoljetni, da se mogu pokazati kao par koji se voli, no ta večer bila je kraj njih, kraj života, s vremenom za oboje. Naime našli su se opet na uglu ulice, otac je to promatrao no nije reagirao. Kada je vidio kako se drže za ruke, poludio je no i dalje htio vidjeti kuda taj huligan vodi njegovu kćer. Došli su do parka opet, sjeli na klupu. U trenutku kada su se njihove usne dotakle, po zadnji put dotaknule svilenkasto nježno jedna drugu, glas Valentininog oca čuo se je izdaleka kako doziva njezino ime. Pogledala je u Dinu, rekla mu je da bježi no on nije pristao na to, nije htio zanijekati ljubav prema njoj.  Njezin otac odmah je uhvatio za kosu Dinu povukao ga na pod te podigao. Držao ga je čvrsto i gledao bijesno te se derao na Dinu. - proklet bio klošaru, ti ćeš moju kćer dirati! – rekavši to udario ga je svom snagom šakom u lice. Pao je na pod. Valentina ga je pokušala braniti ali otac je i nju ošamario. Tukao je dinu valjda s nadom da će ga ubiti. A nije mnogo ni falilo. Dino je ležao beživotno na podu, otac je uzeo Valentinu i vukao je do auta dok je ona ponavljala vrišteći : '' što si to učinio!'' Dino je ostao živ, došao k svijesti i dogurao se do doma. Njegova majka ga je pogledala, onakvog krvavog i potrganog, kao da i nije. - zar te netko napokon malo naučio pameti, ha? - Kuš mama, ubit ću te. – rekao je to hladno, izmoreno. Majka je šutjela a on se polagano vukao na tavan. Otac još nije bio doma. Došao je na tavan i znao je, više je neće vidjeti. Nadao se je da će s njom biti sve u redu no njegova nada, bila je pogreška. Dok je on doma previjao rane na tijelu starim zavojima otac i majka su nabrajali kazne svojoj mezimici, ona je u glavi samo imala pjesmu koju je zadnju od Dine čitala i rekla sama u sebi: ''ovaj život ne ide dalje.'' Te noći, uzela je kuhinjski nož, hladno bez emocija zarila si ga je u vrat. Krv je špricala po sobi, po svilenoj posteljini, a ona je milovala pjesme što joj je napisao Dino, dok na posljetku nije na njima iskrvarila. Dino je ujutro čuo što se je dogodilo, slomio se je i mislio i sam to učiniti ali on, on nije imao hrabrosti, nije bio kao ona. Došao je do svojih 18. maknuo se od roditelja tako da je upao u loše društvo, postao je ovisnik o drogi i alkoholu. Ubijali su zbog novca pljačkali.. on je sve to radio samo kako bi zaboravio koliko pati. Jednog sasvim običnog dana, došao je u svoj stari dom. Htio je vidjeti majku jer kako god oni su ipak imali odnos za razliku on i otac. Ušao je u kuću a otac je udarao majku. Izvadio je pištolj i propucao mu glavu, s vrata. Hladnokrvno kao da je igrao videoigru. Majka je umirala, ovaj puta otac je pretjerao udarajući je. Gledao ju je, plakao.. i u suzama rekao: - mrzim te što si me rodila, volim te jer si me rodila.. cijeli sam život patio, ono malo što sam sretan bio, isplatilo se je sve drugo patiti. Počivaj u miru majko. – rekao je to i otišao znajući da je ostavlja da umire, sama u kući u kojoj je on umro odavno, duševno. Otišao je te noći do groba svoje voljene, nije više bilo novaca za igle, nije bilo za ništa. čak ni za alkohol. Samo jedan metak u pištolju. Milovao je njezinu sliku, šapnuo joj tiho molim te. a onda je krv iz njegove glave razlila se po njezinom grobu, koreći se na spomeniku. Zemlja njezinog groba upila je njegovu krv, on bi se nadao da je krv došla do nje. Njihova ljubav napokon je pobijedila žive, sada besmrtna je u carstvu za mrtve.  |
19.06.2007., utorak
Eternal - Ifernal love
|
Ne trebaš me Zimski tihi povjetarac kruži kroz dan Moje ruke polako skupljaju teško prste Pišu ti pjesme, za sve što ostavila si mi Držim te dalje od sebe da ne gledaš me Kako umirem. Ti ne trebaš me da sretna budeš Odlazi molim te od mene Za sva vremena što smo imali makni se. Gradili smo život Ja sam bio cigla koju gradila si ti Ti i ja, ljubavna kuća Sada napuštena i razrušena Molim te odlazi. Odlazi od mene, ti ne trebaš me Ne trebaš me uz sebe Ne možeš me voljeti sve vrijeme Mora prestati jer ja ću umrijeti Ne želim da to gledaš ljubavi. Ne trebaš me, shvati molim te Nisam vječan vrijeme me pokosilo Ne trebaš me ljubavi, moraš me napustiti Jer ja ću umrijeti a ti živa ostati Umirem i zadnje što reći ću: Ne trebaš me, ne moli boga za mene Ja umirem s ljubavi prema tebi Dozvoli da ljubav umre sa mnom, ne trebaš me više voljeti Svejedno ja više neću postojati Molim te sve vrijeme koje si uz mene bila Zakopaj u srce i pusti me Da odem zauvijek od tebe Ne trebaš me i ja to znam Možeš sve i sama ljubavi Zbogom sada, moram umrijeti.  Evo jedan post za sve koji vole moje pisanje… Nadam se da će te uživati čitajući ovo što ću napisati iako ne znam što ću doista napisati, što god osjetim potrebu da napišem. Hvala vam što čitate i komentirate moje postove bez obzira na količinu teksta u njima. Evo sada se upustite i bar ovo vrijeme kada ovo čitate se udaljite od svijeta koji živite Čekam te Čekam te da vratiš se tamo gdje si me ostavila čekam te i bojim se bojim se da nikada više neću vidjeti te nisi valjda napustila me ne mogu bez tebe zar doista, nisi rekla mi da od mene odlaziš! Čekam te, i čekat ću zauvijek Obećala si da ćeš se vratiti Molim te nemoj me iznevjeriti! Ja se borim s samoćom S prazninom u duši bez tebe U srcu osjetim samoću koja ubija me Ubija a tebe nema i dalje Što ti je, zar dopuštaš da umirem? Čekam te, i čekat ću zauvijek Obećala si da ćeš se vratiti Nemoj me iznevjeriti.. Čekam te, nemoj me napustiti Ja volim te, nemoj me ostaviti Čekam te, čekam samo tebe, zauvijek Ja ću samo tebe čekati Nadam se da ćeš mi se vratiti.  Ti si moja ledena kraljica Što je to što pokreče te Što upotpunjuje ljepotu što preljeva se u tebe Kao led si ti U krvi mi Lediš me svakim dodirom Sledila si srce mi Ali kucati nije stalo Samo se sledilo kako bi se tebi prilagodilo. Smrznula si plamene ljubavi Sada su ledeni cvjetovi, ljepši nego plameni Smrznula si poljupce svoje u sjećanje Sada su kao slike u meni Svijet koji dala si mi Ledeno je lijep uz tebe Moja snježna kraljice Rodio sam se tu Bio tu i u snu Osjetim se živim s tobom ljubavi U ledenome carstvu naše ljubavi. U ledenom carstvu ljubavi Kraljica leda si ti Držiš me sleđenim Od ljubavi ne mogu umrijeti Zato zauvijek u njoj želim živjeti U svijetu tvome ledenome Gdje se vatra ledi u cvjetove Gdje su osmijesi tvoji moje jutarnje buđenje Ledeni tvoji dodiri griju me Više nego sunce što cijeli svijet ugrije Ono ugrije sve ali ne i mene Jer mene možeš samo ti Ledena visosti.  Eternal – infernal love #1 on je bio sasvim običan dječak, drugačije glazbene orijentacije od ostalih. Bio je drugačiji od drugih po mnogočemu ali nimalo to nije bilo loše. Ljudi su o njemu pričali stvari koje nisu bile istinite samo zato jer su mislili da njegova odjeća nije prilagođena okolini u kojoj živi. Hodao je s slušalicama u ušima, uvijek pokoreno spuštena glava i kosa preko očiju, nije volio gledati svijet. Bio je to još jedan dječak s uništenim obiteljskim odnosima, lošim navikama i ovisnostima. No najveća ovisnost njegova bila je glazba. Hodao bi ulicom s svojom gitarom na leđima i pjevao, nije se obazirao što su ga drugi čudno gledali on je znao da uživa život koji nitko ne bi uspio preživjeti a kamoli u njemu uživati, znao je da zna živjeti. Ona je bila cura iz bogate obitelji. Maza svojih roditelja koji su joj davali sve materijalno misleći kako je njihova kćer sretna i kako nije bitno što nikada nisu s njom, no varali su se. Ona je bila na prozoru svaki dan i gledala ga, kako prolazi svojom gitarom ulicom, pjeva balade romantične i spušta glavu da kosa pokrije mu lice. Ona ga je smatrala drugačijim od svih, roditelji njezini za to nikada nisu saznali. Naizgled mirna djevojčica sanjarila je o srcu depresivnoga dječaka '' čudaka''… ni ime mu nije znala, samo je znala kako želi vidjeti da se smiješi, vidjela je samo jednom osmijeh njegov i to kada pogledali su se u oči, nasmijao joj se je i spustio glavu kao da se poklonio prije nego je prošao pored nje. Njezini roditelji nisu je puštali van da izlazi, kako bi je održali kulturnom i ponosom svoje obitelji ali curi s 16 godina to je potrebno jer ne može vječno biti zatvorena, treba osjetiti prvu ljubav i prvu bol ako prije nije, treba osjetiti život. Pisala mu je u školi pismo jer se doma nije usudila. Zvučalo je ovako: Volim te i to mi svaki dan ubija srce. Jer znam da ne smijem i da ne bi trebala, volim te i ne mogu ti odoljeti što god drugi o tome mislili pa i ti, nikada ovo nisam osjetila niti mislila da ću nekome reći, volim te. znam, misliš da ne mogu jer ne poznajemo se, misliš da sam samo zaljubljena klinka zar ne? No ako treba i to sam, samo da osjetim da sam u tvome srcu. To bi za sada bilo sve. Od Valentine. Uručila mu je pismo u školi pod odmorom. Došla je do njega, udarila ga nježno o rame da je pogleda, pomaknuo je kosu s lica i pogledao je svojim zbunjenim pogledom, ona mu je samo dala pismo i otrčala misleći kako će biti ismijana ili nešto tako ali nije joj bilo stalo. Otvorio je papir koji mu je dala, gledao redove i mrtvo hladan čitao, nije ništa osjećao ni mislio, stavio je papir u džep i odšetao na sat. Sjedio je uvijek sam u zadnjoj klupi ne namjerno izoliran od ostalih, čitao je opet to.. ovaj puta je nešto osjetio no osjećaji su za njega bile samo pjesme jer nije smatrao da mu ljudi to mogu dati, nije znao što znači volim te jer to doma nije naučio kao ni na svim mjestima gdje je radio kako bi si kupio gitaru i cd-e svojih omiljenih izvođača. Uzeo je olovku i papir, počeo je pisati: Valentina, lijepo je ovo što si mi napisala no ja doista nisam netko koga bi trebala voljeti. Nitko me ne doživljava živim pa zašto bi ti, pronađi nekoga tko te je dostojan. Hvala ti, uljepšala si mi dan. Dino  Na kraju nastave dao joj je svoje pismo pred školom. Kada joj je davao u ruku poljubio joj je ruku i pogledao opet svojim zelenim očima, tiho je pozdravio i otišao. Stigao je do doma, roditelji kao i uvijek su se svađali. Otac pijan a majka živčana, oboje trebaju liječenje.. no opet je mislio kao i prije, još samo dvije godine do slobode, smatrao je svoju punoljetnost slobodom iako je bio svjestan da nema kuda otići. Sjeo je za stol a prethodno pronašao nešto za jesti. Krenuo je jesti a otac je pijan sjeo pored njega. Provocirao ga je udarajući šakom u stol, deranjem i ponižavanjem. Na sve to se je on već navikao i nije mu bilo strano nit ga je boljelo. Otac mu je umirao od ciroze jetre, u jednom trenutku iskašljao je krv i pljunuo je na pod. Dino se je nasmijao a to je razljutilo njegovoga oca. Još jednom njegov otac je bio sotona, trgao je njegovo mlado tijelo bacajući ga po kući a majka je gledala to i bojala se išta reći jer i sama je doživjela previše lomova od svojega alkoholičara muža. Rat se je smirio, Dino je krvav spremao sve što je otac s njime porušio. Otišao je leći na tavan gdje je inače spavao i bio siguran jer je imao ključ od njega. Upalio je svijeće kako bi vidio, sjeo na jastučić, uzeo gitaru i svirao, suze su mu klizile niz lice i s njega ispirale krv. A on je drhtavim glasom pjevao i pjevao… kao da nikada nije mislio prestati.  Valentina je došla doma jedva čekajući da pročita pismo no pažljivo je s njime morala da joj roditelji ne bi shvatili što se događa. Ušla je u kuću, otac je sjedio u boravku i odmah pozdravio svoju kćer, ostavila je svoj kaput i čizme služavki da pospremi, odnijela torbu u svoju sobu i vratila se dolje ocu. Pozdravili su se još jednom i otac ju je lijepo nježno poljubio u lice. Nakon toga došla je i majka s vrećicama iz grada koje je također dala služavki da ih pospremi. Svi su se uputili za veliki stol u blagovaonicu gdje je bila poslužena večera. Sve je izgledalo tako normalno i lijepo, kako bi svatko htio da mu je doma no svi troje su bili mislima odsutni i nisu svoju lijepu obitelj dovoljno dobro znali cijeniti, roditeljima je ona bila ponos i predmet kojime se mogu hvaliti a njoj, njoj je to bila noćna mora koju nije mogla prestati sanjati, dok s druge strane par minuta dalje je netko noćnu moru morao proživjeti. Otišla je u krevet, trudila se je ne zaspati kako bi uspjela kada roditelji zaspu pročitati što joj je Dino napisao, uspjela je pošto su roditelji poslovni ljudi i ne mogu riskirati slab ili kratak san. Pročitala je njegovo pismo, osjetila je da nije ravnodušan i osjetila je da može doprijeti do njega, sakrila je pismo u torbu i legla u krevet. Pokrila se i razmišljala o njemu dok nije zaspala.  Vrijeme je prolazilo a pisma između njih postala su sve češća. Probijala je led kojim se je Dino davno obavio. Htjela je doprijeti do njega a to je trajalo čak godinu dana. Sada su oboje imali 17 i napokon, Valentinu su roditelji puštali van. Obitelji su im ostale iste, otac od Dine svaki dan bio je sve uništeniji i svaki dan bio mu je kao posljednji. No na Dininu žalost nije bio posljednji ni jedan od tih dana. Dino je osnovao band s nekim vršnjacima koji su zavoljeli su zavoljeli istu glazbu kao i on. Pisao je ljubavne pjesme da Valentinu i pjevao ih a nitko osim nje nije znao za koga su pisane. Jednog dana u školi kao i obično kako su si ostavljali na tajnim mjestima pisma kako se ne bi vidjeli jer ih je bilo sram on je nju čekao. Kada ga je vidjela zastala je, usporila korak i prišla k njemu. Pogledao ju je, osjetio njezin miris koji ga je opio. - podigni glavu molim te, želim ti vidjeti oči. – rekao joj je to nježno kako je ne bi zastrašio. Podigla je pogled a on se je utopio u njezinim sivim divnim očima. - Rekli smo da se nećemo čekati, zar ne? – rekla mu je to sramežljivo. - Jesmo, no više ne mogu izdržati jer ne mogu ti lagati, volim te i nije potrebno da si pišemo pisma i tajimo od drugih, ja te doista volim. Srce joj na tren zastalo, kao da su joj se oči napunile suzama ali ipak nije plakala. Bacila mu se oko vrata. - i ja tebe volim, jako te volim i čekala sam dan kada ću ovo iz tvojih usta ćuti. - Ja sam cijeli život čekao da me netko nauči voljeti, jer drugi se nisu ni trudili. Zagrljeni su stajali na hodniku, tu se dogodio njihov prvi poljubac. Bio je to sasvim običan poljubac usne na usne no za njih je znao sve i uživali su svoju ljubav. Rekla mu je kako od ovog vikenda na dalje smije izlaziti i kako bi joj bilo drago da izađe s njim. Dogovorili su se u subotu u 7 jer onda pada mrak. Okrenuli si leđa i svatko krenuo tamo gdje je morao. Doma.  Nastavit će se |
18.06.2007., ponedjeljak
Crashing down
|
Vjera u nepostojano Molim te da otvoriš oči svoje Pogledaj zagrljeno u poljupcu nas dvoje Grlimo se kao grane i rosa Na zimu miriši tvoja kosa. Sada kada tama napustila je tvoje oči Vidiš li me Ili sam sada ja samo crna sjena za tebe Ha voljena? Ona je u očima nosila lijepu tugu Crnu tminu što sam volio Zbog koje mi je srce od ljubavi oboljelo A ljubav ta nikada nije postojala I ja sam se nadao da postoji Vjerovao sam u ono što ne postoji Kao i bog jer jedini bog si ti Naučila me umirati U očima punih tame gdje nekada sam bio i ja Sada sam samo u svijetlu sjena i ne gledaš me više ti Tjeraš me da se ozlijedim. Svaki put kada zbog tebe ozlijedim sebe Osjetim kako iz mene odlazi dio tebe Jer si mi u krvi Jer si bol koja mi srce mrvi Samo ti, ti si mi u krvi. Otvori oči molim te Zadnji put poslušaj me Daj da vidim ih i uvjerim se Da plamen ljubavi ne gori više u tebi Ja osjetim još plamen kako izgara u meni Ali ponestalo mu je tvoje ljubavi Da se nikada ne ugasi Požar u meni u tuzi se gasi. Ljubav napustila te je Oči tvoje tamne nekada, predivne Sretna sada si ti Ali bez moje ljubavi Neka si, neka si sretna ti Ljubavi. Oprosti mi što moram ti reći U ljubavi ne postoji nitko treći I zato bolje s njime ostani ti Jer ne postojimo više mi Ne, ne postojimo više mi. Ja ne želim više o tebi misliti Ne želim za tebe disati Ne želim živjeti Ako mogu želim umrijeti da boli nestane Samo da me život makne od tebe Jer ne mogu, ne mogu podnijeti Da drugi te ima i da to doista želiš ti Zbogom pjesmo, zbogom ljubavi. Za početak ovog posta koji će pretpostavljam biti dug iako trenutno u to nisam siguran, pjesma. Pa da počnem, ovaj post neće biti još jedna priča na koju će te reći kako je lijepa, neće biti nimalo vezna uz ono što su ostali vezani. Ovaj post bit će samo jedno čišćenje samoga sebe a ne znam jesam li ikada na ovome blogu to radio, ako nisam evo da počnem. Prvo što bi mogao reći.. Hmmm. Koju emociju prvu da izbacim iz sebe… Uh, teško ih je i nabrojati. Ja : volim, mrzim, obožavam, prezire, patim, uživam, bojim se, nadam se, ne vjerujem i ništa, nikome, ne osjećam se sigurno, osjećam se ugroženo, osjećam se kao meta boli, osjetim strah od ljudi, mržnju prema njima, gade mi se, osjetim fobiju od života, osjetim neku novu bol u grudima, osjetim staru depresiju koja me razara, osjetim kako me ljudi vole, osjetim kako me ljudi mrze, osjetim želju za svojom krvi, svojom boli, osjetim toliko toga, a sve prekrijem savršeno osmišljenim laganjem.    I kada ljudi pomisle da je sve napokon super u mome životu, kada pomisle kako se je izvukao onaj blacken, možda mi i zavide no vjerujete, osim cure ništa drugo na meni nije vrijedno da mi zavidite, sve je tako beznačajno i beskorisno. No do danas mislio sam kako je vrijeme da prekrijem sve svoje depresije i pokažem da mogu glumiti doista sreću, jednu veliku kažu, jednu od najvećih emocija. Evo glumio sam je. Ne kažem, sretan sam bio svaki puta kada sam bio s hoti no ovaj post odnosi se na sve vrijeme bez nje. Ne odnosi se samo na ovaj dio moga života odnosi se na sve kroz vrijeme i život što sam doživio sve što je ikakav utisak na mene ostavilo. Objasnit ću vam nešto, netko tko jednom bude sjeban od strane drugih, bit će takav zauvijek. Dani su tako isti. Sve što može ispuniti jedan dan je alkohol, može ga ispuniti neka bol koju tajim jer se bojim njezinoga uzroka, bojim se da ako saznam uzrok svoje boli da će me onda tek sustići i ubiti, moj bol i neprijatelj koji me jednom skoro pobijedio, samoća. Bojim se biti sam, da… kao nekada, kao uvijek. Bojim se priznati da nisam dovoljno jak da budem sam, ne fizički tako mi nitko ne treba jer fizičku snagu imam, psihički, duševno. Sjećanja kada mi se obijaju o glavu sjetim se koliko sam čudovište bio, kolike sam ljude ranio. Boli me iskreno to što sam radio, bio gad kojeg su svi mrzili jer, ne shvaćam kako me vole sad, isti sam ja samo je drugačija moja duša. Pronašao sam je u drugima. Osjetim potrebu da im zahvalim no onda se sjetim koliko puta proklinjem što osjećam, onda ipak kažem, da bar nikada nisam slušao.    Pričali su mi ako nađeš curu bit će sve dobro, zaboravit ćeš sve loše o sebi. Nije bilo tako a vjerovao sam svojim prijateljima. Nije tako bilo nikada, imao curu ili ne ja sam jednako govno za sebe. Nitko i ništa. obična propalica koja se boji svoje budućnosti, boji se otvoriti oči. Toliko puta kada sam rekao nešto o tome da sam doista sjebana osoba moji prijatelji bi rekli da brijem, poznanici bi rekli a jadan blacken a oni koji su me najmanje poznavali oni su mi jedini davali podršku i jedini su mi vjerovali. Zato jer nisu nikada vidjeli kako sam vani ''sretan'' kako se zajebavam i pravi sranja. A nisu zato jer tu sam onaj koji jesam, sjebani mladi gotičar koji bazira svoj život na emocijama. Ne shvaćam i dalje, kako mi je to uspjelo. Probuditi svoje srce do ove mjere, da voli. Bojim se u biti emocija, uvijek me svaka od njih na neki način ispunjava a na neki ubija. Kada je voda u mome životu isprala svu bol i depresiju kada sam opet zasjao, voda postala je od leda. Hladna i bez emocija, ta me voda iznova ubija. Ono što nas spasi od propasti donosi nam veću i težu propast, možda i ne ali ja sam ovako naučio. Što ako jednoga dana ono što najviše volite osjetite da nestaje, da vam klizi niz prste, da su vam sve prazniije ruke? Bojim se ako stisnem prste u šaku da neću uloviti ništa, ni zrak… Bojim se da ako ne sklopim šake da će proklizi iz mojih ruku milujući mi prste zadnji put. Da… ako razmislite znat će te o čemu pišem, ako ne i ovako nije bitno ovo je samo jedan post o meni.    Previše toga je u meni osjetim i dalje kako me ubija iznutra. Pitanja bez odgovora a ono najvažnije pitanje bez odgovora koje si postavljam svaki dan, jesam li ja i dalje ja? Sve te laži i prijevare, sva razočaranja… Navela su me da mislim jesam li doista i dalje ista osoba. Sve što sam počeo gubiti a što sam ikada uspio osvojiti, pitam se što se je promijenilo. Nikada u životu nisam bio pobjednik, pobjednik nikada ne krvari zbog drugih, ne plače… ne skriva se od onih koji mu govore da ga vole a pružaju mu bol, pobjednik nikada ne poželi umrijeti on jednostavno pobjeđuje i nikada ne izgubi. Što se je dogodilo sa mnom, zar je tako loše pisano u zvijezdama, sudbina moja. Zahvaljujem stvarno, hvala vam što ste me naučili koliko život odvratan može biti. To je valjda zato da naučim cijeniti lijepe stvari ha? To je zato da ne bi bio kao ostala razmažena derišta? E PA JA SE ŽELIM VRATITI U SVOJE DJETINJSTVO KOJE NEMAM I ŽELIM TO BITI! ( ovo je boljelo…) Mrzim dan kada sam prvi puta otvorio oči i ugledao svijet. Mrzim dan kada sam vas nazvao svojim roditeljima. Nisam nikada osjetio što to doista jest, hvala stvarno, inače bi bio nezahvalno derište ovako samo sasvim obično psihički nimalo stabilno derište.. Kako vas prezirem, sve.. Nisam nikada pomislio da mogu ovoliko mrziti ali mrzim sve. Svoje prve emocije vezane uz moje prijatelje, prezirem. Naučili ste me voljeti, zar je to stvarno bilo potrebno? Koliko puta do sada sam psihički bio pokopan zbog toga, zbog dara na kojemu vam nisam zahvalan. Što mi je taj dar u životu dao? Pjesme, priče, maštu o nečemu što se sve više bojim da nikada neću imati. Ne prijatelji, nisam vam zahvalan oprostite mi ako možete, ako i ne… svejedno mi je, mogu sve i sam. Svijet će jednog danas nestati, prije njega ću i ja i vi… uopće nismo bitni, ni vi ni ja.. Gade mi se više svi ti dodiri, zagrljaji i poljupci prijatelja. Zar se moramo dirati? Meni se stvarno to više ne da trpjeti.. Gadi mi se, gadi mi se što sam dio ovoga svijeta, društva i civilizacije. Mrzim i gadi mi se riječ obitelj, prezirem riječ obitelj jer oduvijek je u meni slika toga budila imaginarnu toplinu koju nisam nikada osjetio. Toplina udarca na licu ili nekome drugome dijelu tijela također je toplina. Tako sam naučio da sve mogu realizirati na svojoj koži, tome su me učili a onda kada su vidjeli što radim su rekli da sam lud..    Nosim sve to u sebi svaki prokleti dan, pokušavam napisati nešto lijepo ali ne ide i sve završi emocijama koje nisam htio iznijeti na blog. Evo ga ipak je tu, nadam se da razumijete da sam ovakav doista ja, da moja lažna maska nije osvojila i vaše oči, jer ako me i vi vidite s maskom onda nitko ne poznaje moje lice. Kada nekoga voliš on ti ne može sakriti svoje emocije. Ako je on sretan, sretan si i ti. Ako je on tužan i ti si, osjetiti ćeš to. Ako se zatvori i ne govori ti što se događa, osjetit ćeš se manje vrijednim i osjetit ćeš kako te to ubija do dna. To sam naučio kroz život, zapamtite to. Tajne koje mislite da će nekome pomoći mogu ga boljeti više nego istina kojom će te ga razoriti. Izgubio sam se u svojim mislima sada, ušao sam tamo gdje nisam trebao suze mi teku niz lice. Osjetim se kako opet umirem unutar sebe, ponekada me neki njezin osmijeh ili neka topla riječ ožive, daju mi nadu da je sve u redu no onda ipak ubija i dalje, život je takav.. nije u redu, mislim da zaslužujem barem jednom u životu da mi se nešto što želim ispuni.. sve što želim je ona, želio sam toliko toga ali sada želim samo nju. Da budemo ono o čemu smo sanjali ili o čemu sam sanjao… bojim se živjeti sljedeći dan jer ne znam kako da sve to iznesem više van, bol i sve to u meni riječi kojima ne mogu opisati kaos u glavi… ubija..    Ma ovaj post jednostavno moram prestati pisati.. još samo želim reći da mrzim to što neke stvari nikada neću zaboraviti, mrzim sjećanja. Kada mi sjećanje prođe kroz glavu uvijek ostavi ožiljak iz prošlosti na mojoj koži. Sjetim se da bilo je lijepo, sjetim se da osjetio sam život kako ulazi u mene.. pitam se sada zašto opet sve tako lako umire… Bio sam sretan neko vrijeme, kada sam bio depresivan bio sam sretan jer doista svaki dan, bio je ispunjen njenim lijepim ljubavnim porukama. I kada je doma kao i uvijek problem vezao se na problem, suze se vezale na kapljice krvi, bio sam sretan i smijao se.. nisam se nasmijao iskreno, dugo već jer postalo je tako monotono. Svaka moja riječ ili od ikoga, sve je tako beznačajno i jadno, nema logike smijati se kada nije smiješno. Sada sam razmislio i da, lijepo je što sam nešto naučio od roditelja. Koliko god problema da bilo u životu uvijek su savršeno se pretvarali da je sve u redu, lagali su tako vješto i lijepo.. napokon sam i ja shvatio da sam od njih nešto naučio.. Živim život u nadi, živim ga samo da bi mi se vratio na staro. Da osjetim da je ona doista i dalje tu uz mene svojom voljom, da… da moja ne stabilan psiha nema veze s time, da doista je ljubav jedini razlog. Ako ne prestanem pisati post će biti predugačak i nitko neće čitati a i ovako, nemam što reći osim da sam razočaran životom i ogorčen. Ne mogu držati u sebi to više.. sada kada sam ovo napisao nije mi lakše, ne pomaže kao nekada. Znam, ništa mi ne može pomoči osim jedne osobe, no hoće li, ikada više.. Pitanja i pitanja, odgovora nikada nema… pitanja i pitanja… odgovori u podsvijesti nisu lijepi, pravim se da ne čujem, ne čujem… ne čujem… čujem li… ma ne, umislio sam si… Ništa ne postoji.    hvala vam ako ste čitali, nemojte komentirati ako niste... hvala i da... opet se ponavlja isto što i prije... dobivam puno poruka i mailova i slično.. ne, nemojte se zaljubiti u mene sjebat će te sebe a nikada me nećete imati. |
17.06.2007., nedjelja
ShE wAs FoUnD mE bUrIeD iN tHe SnOw
|
Preporučujem da ovo slušate uz pjesmu od AFI - love like winter to je ovaj spot dolje a i imate pjesmu u playeru. Ulična svjetiljka počela se je paliti kako se je dan počeo gasiti. Ja sam hodao pustom ulicom i gledao kontrast ljepote, ulične svjetiljke i dana koji umire, no znao sam vratiti će se. Nije kao ona, ona je rekla da će se vratiti, zauvijek je nestala. Moja ljubav, koju sam izgubio jedne noći. Snijeg je padao po nama, ona je bila privijena uz mene, nije nam bilo zima kao ostalima. Ljubav nas je grijala a mi smo letjeli kao i pahulje snijega što su padale, mi smo bili ljubavnici kojima su se svi divili. Ona je bila moj bog, ja sam na koljenima bio za nju, volio ju. Ona mi je lagala svoje osjećaje, osmijehe mi davala koje nije osjetila, lagala mi je , da voli me. Sjećanje na nju ubija me, grlim svjetiljku jer nema nje, ljudi misle da sam lud ali ne, nisam lud samo ne mogu bez nje, svoje voljene. Ljubav naša umrla je kao i onda kada se rodila, kao i sada. Hodam ulicom i sjećam se, kako milovala mi je kosu, voljela je koliko i ja nju, zato sam ostavio zauvijek na sebi svoju kosu. Koračao sam tiho i polako kako je i snijeg padao, kako je i dan mračniji postao, na kraju se ugasio. Snijeg me milovao umjesto nje, svjetiljke sada bile su jedine zvijezde jer nema više nje, da kada poželim vidjeti nebo i zvijezde pogledam u njene oči.  Vrijeme je reklo, ostao si bez nje. Nisam htio ostati bez jedine osobe koju sam imao a ostao sam, sam a ona rekla je '' ne volim te''. Ona nikada nije naučila voljeti, bila je hladna kao snijeg koji pokrio me je. Legao sam na tlo sada, ljudi nema da vide me, snijeg pokriva rane moje. Sjećam se ljubavi, u kojoj sam bio sam, sjećam se kada grlio sam je bila je kao snijeg i rastopila se kroz moje ruke, a voda što nakon snijega u rukama ostaje, zamijenile su moje suze, pregorke da bi se ikada zaledile. Pao sam u duboki snijeg, gledam se a ne vidim se, osjetim samo da snijeg ovaj pokriva me i sve jače pada na mene. Pomislio sam da želim zauvijek u snijegu ostati, da se ne želim ustati. Tu je bilo mjesto našega posljednjega poljupca, da sam onda bar tu pao i ostao, da sam se zaledio i nikada ustao. Poželio sam ovaj puta da tako i ostane, sklopio sam oči svoje.  Otvorio sam oči, toplina me opet dodirivala. Usnuo sam u snijegu, nisam znao da ću ikada više toplinu osjetiti. Pokraj mene sjedila je cura lijepe duge kose. Ravni pramenovi koji su prekrivali predivno joj lice. Gledao sam je u oči besramno predivne. Ona, rekla je : našla sam te u snijegu smrznutoga, jesi li ok? Ustao sam se, gledao je, primi za ruku i poljubio je. Nasmiješila se je a ja sam je zagrlio i rekao: samo tebe sam cijeli život čekao, nekoga da me spasi onda kada sam odlučio da živjeti više neću. Poljubila me je nježno poput onoga snijega što na mene je padao, toplo poput vatre što je pokraj nas u kaminu gorila. '' ja sam tebe čekala, a ti si čekao nju, imala sam te u svakome snu'' – rekla mi je to a ja, saznao sam da čekao sam krivu, prva otišla je, a ova čekala je da dođe do mene. Ona je moja ljepota postala, meku kožu sam joj mazio danima. Ljubio sam je godinama, dok me nije napustila. Ona je rekla da mora otići, daleko gdje će me čuvati, s anđelima me gledati. Rekla je da se ne smijem prestati smijati jer ona će me doista čekati, tamo gdje ćemo kao anđeli beskrajnim edenom plesati. I sada snijeg pada po meni opet, i ja sam opet sam. Grlim bocu alkohola što mi snagu da, pišem joj pjesmu veliku i lijepu da cijeli raj zna koliko volim je ja. Snijeg pada na mene, i na pjesme moje, ledi mi se tijelo a još za nju toplo je srce moje.  |
14.06.2007., četvrtak
i will let you break me down if that can make u smile
|
Danas ako vam je bio lijep dan i sretan, produžite i preskočite jedan moj post. Ovaj. Ne znam kakve će emocije iz njega zračiti ali kao što sam nedavno rekao, ništa neće umrijeti dok mu se ne sagrade spomenici. Ima sam 17 godina i čekao sam svojih 18. znao sam da ću onda moći do nje. Naravno hoti, tada je bilo sve tako lijepo i sretno. Bili smo prijatelji koji su se voljeli, bili smo ljubavnici za koje su svi znali a nitko nije smio saznati, moje tadašnje cure. Čekao sam famoznih 18 godina koje svi toliko priželjkuju, mogu li sada reći da sam odrastao? Onda sam mislio da mogu, ubrzo sam shvatio, taj broj ne igra baš nikakvu ulogu. Hoti je pričala sa mnom na mobitel, bila je s kiwi kod nje, kiwi je bila pijana a nije ni hoti bila puno bolje. Rekla mi je tužno, tako lijepo glasom da sam osjetio da me želi, uvijek kažeš da ćeš doći a nikada ne dođeš. Pomislio sam u sebi: kretenčino što to radiš toj curi? Odgovorio sam joj da ću doći za vikend. Dobio sam 300 kn na praksi i otišao u Zagreb. Bila je tamo kada sam je vidio prvi put nakon koncerta cof-a. Ponavljala je : isuse bože, tu si zbog mene. Bio sam tako sretan, držao sam je u rukama s puno ljubavi, mislio sam da nikada neće nestati, ne ona ne naša ljubav, ta divna koju smo dijelili. Tada nismo bili u vezi. Bili smo prijatelji, no tako se prijatelji ne vole, ne ljube i ne dodiruju. Prijatelji si to ne govore, prijatelji to ne osjećaju a mi jesmo, obostrano. Taj put nisam imao gdje spavati, nije me pustila doma, bio sam tako veseo i uzbuđen. Tu sam dokazao da mojih 18 stvarno ne igra nikakvu ulogu. Bez osobne i gradu koji ne poznajem ostao sam zbog nje. I ona zbog mene. Gledao sam kako radi to s osmijehom na licu, nisam mogao vjerovati da se to događa. Bio je to jedan od najljepših dana u mome životu ako ne i najljepši, spavao sam pored nje, probudio se… Najdivnije što sam doživio. Kada sam došao doma plakao sam 2 dana bez prestanka. Kada sam izašao van svi su me grlili a ja sam samo slušao svoju pjesmu najdražu od anatheme, one lost goodbye.. i plakao i dalje  Drugi put kada sam dolazio, dolazio sam s sređenim si mjestom za spavanje. Svaki smo dan išli zajedno van, bilo je lijepo kao i uvijek. Prvi dan te noći pitao sam je za hodanje, i danas se pitam, jesam li trebao to učiniti.. Volim je no ne mogu je dovoljno često vidjeti, ne još. Pristala je hodati sa mnom, no postojao je ali. Do danas nisam znao što on znači. Danas sam shvatio. No danas sam se slomio, opet rodio. Danas sam shvatio što me čeka ostanem li bez nje, na koži, u očima.. osjetim bol i u plućima. Te dane sam uživao, nikada se nisam tako dobro zabavljao. No jedan dan prije nego smo planirali doma moj prijatelj je morao doma a tako sam ja izgubio soje mjesto za spavanje, uzeo stvari i rekao da ostajem u ZG jer nisam htio otići od nje, htio sam ostati. I ostao sam. Te noći s nama je bila Lidija moja starija seka ( frendica). Bilo je lijepo iako su se dogodila neka sranja njoj.. Te noći hoti je s nama bila jako dugo no onda smo je otpratili doma. Ujutro sam čekao vlak, sam na kolodvoru. Gledao nekog starca kako hrani vrapce s kokicama i golubove. Punile su mi se suze očima, nisam htio otići da je ne vidim a ona nije mogla van. No na kraju je došla, bili smo još malo zajedno. Sjedili preko puta kolodvora na klupici, na stepenicama nekima i razmjenjivali okuse usana. Lijepa sjećanja… Na kraju je doista morala ići a vlak je sa mnom čekao vjeko, buraz moj hehe  Nakon toga vidjeli smo se kada je u ZG bio behemoth. Došao sam s ekipom kako bi vidio nju, nisam naravno išao zbog koncerta. Još jedan dan s njom iako nije baš bila sa nama preko dana puno bila je preko noći. Opet je ostala dulje nego je smjela, ujutro je morala u školu a ona je mislim bila s nama do 5 ujutro. Shvatio sam da me voli time što je činila, osjetio sam da je to ljubav svakim njezinim pogledom, dodirom… Volio sam to i još volim. Kada je otišla popio sam rakiju što mi je ostalo, spalilo me do kraja i spavao sam tada na podu. Kada sam se probudio, sve me je peklo, no još sam vapio za njom iako sam znao da je ovaj put neću vidjeti. Otišao sam natrag doma, zadovoljan jer sam proveo predivan dan uz svoju voljenu. No nakon toga, dogodio se lom mene. Ne znam zašto ovo sve pišem kada nitko neće pročitati, no dobro… U biti, lom mene.  Sasvim normalno jutro, probudio me zvuk poruke. Bilo mi je već čudno što me se netko sjetio. Otvorio sam oči, pogledao poruku. Bila je od nje, s nepoznatog broja. Prevarila sam te… Prvo što sam vidio bilo je to.. Znao sam nije to učinila svjesna, jer sve te emocije nisu mogle nestati u 2 sata.. jer smo se noć prije čuli.. Nije toliko boljelo to što me prevarila, nije prva izdržao sam nekako.. No, tvoj život.. Ne smiješ ga ničime uništiti, narušiti. Plakao sam, napio se. Otrijeznio došao k sebi. Pričao s njom, nisam je htio pustiti od sebe nisam joj dao da ode od mene iako sam mislio da radim možda pogrešku nije mi bilo bitno. Volio sam je kao i sada. Morao sam je vidjeti.. Sljedeći dan sam otišao u ZG. Iako sam došao pijan iz grada doma, rušio se po stanu ujutro i jedva pogodio šalter na stanici a ima samo jedan, sjeo sam u vlak i išao k njoj. Ovaj puta nitko nije znao nit sam htio da itko zna. Taj dan. Bio je uz onaj prvi opisan najljepši dan u mome životu. Cijeli dan i cijelu noć smo bili zajedno. Taj dan vam neću opisivati jer par postova dolje je opisan, samo da kažem da ono što mi je ona onda pružila nikada ni jedna cura nije mogla ni sanjati.  Danas.. nakon što sam došao iz škole spojio sam se na msn. Tj ne iz škole nego s cuge s razredom no dobro to nije bitno. Ona je bila na msnu. Razgovarali smo i osjetio sam kao što dugo već osjetim, da nešto nije u redu. ''Ne možeš mi sakriti emocije, ja sam dio njih.'' Ništa što smo pričali nije bitno, to je naša mala tajna no ono što ću podijeliti s blogom je ono što ne želim zadržati u sebi, ako ne napišem tu ubit će me u meni. Naš se je razgovor sveo na to da prekidamo. Svijet mi se urušio, kao pijesak mi je kroz prste prošao. Ne, nisam vjerovao. Nije mi bilo jasno što se dogodilo, objasnila mi je. Meni onda nije bilo jasno, zašto se to uvijek dogodi meni. Voli me, znam to. Oboje to znamo. No zašto i kada je to postojano mora postojati razlog koji će sjebati i ljubav? Zar ljubav ne pobjeđuje sve. Ona ne želi biti bez mene, rekla je. Shvaćam što je htjela, ona želi da bude kao prije, onda kada sam prvi put došao. Istina, bilo je lijepo, no prekinemo li, ne možemo se više na ono vratiti. Shvatili smo, previše si branimo. Alkohol, cigarete.. Pa što, ubijamo se, dobro. Ne možemo prestati još, nećemo. Prestat ćemo kada budemo sami, kada se maknemo od mase. Kada budemo stalno zajedno. Izgladili smo stvari no u meni i dalje ostaje pitanje, što ako doista ostanem bez nje? Kako da izdržim još jedan pad, zadnji put kada sam padao ona me je uhvatila, ovaj puta nitko me ne hvata. Oni koji žele njima bi se izmaknuo, ona koja želim da me uhvati, ona će me srušiti. Ljubavi još malo pa ćeš 16. A do 18 treba ti 2 godine samo. Ništa strašno. Koliko brzo prolazi jedna školska godina pa sjeti se samo. Brzo sve to prolazi, nemoj da te to uništava ili da te uništi. Što sada moram učiniti, trebam joj da budem uz nju, to moram i učiniti. Ne želim da par kao mi ikada nestane, želim da budemo vječni. Ako itko s bloga zna neki posao koji bi ja mogao raditi da se plati dobro, neka mi javi. Bit ću zahvalan. Radit ću da skupim novac kojim ću moći putovati do nje. Dok ne položim za auto. Ovo ljeto želim provesti radeći i tako da budem s njom. Moram sve to složiti i skupiti novac jer, ne mogu bez nje. A novac mi je karta do nje, papir koji mi ne znači ništa mijenjam za njezinu sreću.. E pa ako je tako onda ću za taj papir i ubiti. Ne, hoti nije kriva znam da će neki reći da je no nije. Hoti je samo cura koja treba nekoga da bude uz nju više nego ja, a ja i dalje želim biti ta osoba, i zato sam vam rekao ovo sve, pomozite mi da nađem ljetni posao, radim sve osim što neću je kurvat se haha… ne bi varao svoju voljenu nikada. Eto ljudi…  Zaključak ovoga svega je.. Eto Hoti dušo. Učinit ću koliko učiniti mogu, rekao sam ti budimo poseban par, ne moramo biti kao svi. u svemu si posebna od drugih svojih vršnjaka, pa budi i po ovome. Jer na ovome nam i bogovi mogu zavidjeti ako nas nitko neće razdvojiti. Volim te, nadam se da shvaćaš koliko, pustio bi se da odeš da si bilo tko drugi, ali ne i ti. Prepusti s meni do kraja, ja ću te naučiti ljubavi, naučiti ću te da se zadovoljiš onime što imaš jer ono što imaš, bolje ne možeš imati. Ne hvalim se samo hoću reći da te nitko toliko ne može voljeti. Hvala što ste čitali moj post, hvala vam za sve. RIP – bol Danas je sprovod moje boli, vratit ću se tu samo ako ostanem bez nje. Sada vadim mač da se borim za nju i nas, da nikada ne padnemo jer nije nam mjesto tamo gdje su svi pali. I hvala ljubavi za pjesmu, evo stavit ću je u post još uvijek je slušam ne mogu prestati, imate je u playeru pa si možete pustiti. The Cranberries – zombie Another head hangs lowly, Child is slowly taken. And the violence caused such silence, Who are we mistaken? But you see, it's not me, it's not my family. In your head, in your head they are fighting, With their tanks and their bombs, And their bombs and their guns. In your head, in your head, they are crying... In your head, in your head, Zombie, zombie, zombie, Hey, hey, hey. What's in your head, In your head, Zombie, zombie, zombie? Hey, hey, hey, hey, oh, dou, dou, dou, dou, dou... Another mother's breakin', Heart is taking over. When the vi'lence causes silence, We must be mistaken. It's the same old theme since nineteen-sixteen. In your head, in your head they're still fighting, With their tanks and their bombs, And their bombs and their guns. In your head, in your head, they are dying... In your head, in your head, Zombie, zombie, zombie, Hey, hey, hey. What's in your head, In your head, Zombie, zombie, zombie? Hey, hey, hey, hey, oh, oh, oh, Oh, oh, oh, oh, hey, oh, ya, ya-a...  Ako te ikada izgubim, zahvaljujem ti što postojiš jer živim ispunjen ljubavi. Iako sada boli znam da će uskoro prestati. volim te |
13.06.2007., srijeda
...I can teach you love and passions... love you...
|
Svijetlo moje spava daleko od mene, romantičarske duše što za nju piše i diše, romantičara koji snove svoje s njom gradi, umire za njom od gladi, gladan je svake čestice nje, o kako prokleto voli je. Romantika mi je noćas opet na usnama, dok spavaš ti moja voljena, probudila se ljubav u mojim očima. Osjetim srce svoje kako zove te u crne odaje moje, da budemo mračni ljubavnici samo nas dvoje, svijeće ćemo upaliti da se možemo diviti, ljepoti koju nitko osim nas neće vidjeti. Zamislio sam noć koju proveo bi uz tebe, romantičarsko srce proklelo je samo sebe, jer tako lijepo bilo je u glavi što stvorilo je srce moje, svijet za nas dvoje. Moja si, samo moja.. moje sve.. imam te, ne dam te, volim te i ljubim te, držim te u rukama, zbog tebe bi se predao svim mukama. Romantika umrla nikada nije, samo nije kao prije, sada je to samo dio nas, dio mene koji želim dati ti, pokazati zašto želim da zauvijek uz mene budeš ti.  Volio bi da ti u noći tihoj na uho mogu šaptati, riječi koje ću ti sada govoriti tekstom, da ne moraš čitati i da oči možeš sklopiti, onda bi možda doista u ovome mogla uživati, no neću ti zato sljedeći put na uho ništa šaptati, sve što sam htio ću ti pokazati, prije nego počnem to sve, znaj da volim te.  Ja, zamislio sam noćas jednu noć, u kojoj ćeš ti meni doći. U toj noći da budemo ti i ja ljubavnici, ispod punog mjeseca, okruženi svijećama prigušenih plamen. Sanjao sam budan ljubavi, onako kako sam uz tebe to naučio, s srcem sanjati a budan biti, tako mogu svoje emocije ovdje prenijeti. Zamislio sam voljena sobu tu, koja odiše mirisom ruža što posvuda su. Zamislio sam tebe u haljini od crne svile, kako crnim usnama izgovaraš moje ime. Slušao sam pažljivo jesi li to doista bila ti, no to je bio samo vjetar, ah ljubavi, u vjetru ako ne tvoj glas miris ću pronaći. Zamislio sam kožu tvoju meku, ruke bijele kako ljubim ti, osmijeh koji upućuješ mi. Sanjao sam san besmrtnih, kako grizeš me, za vrat koji dajem ti, da ubiješ me ove noći ti, jer u žaru naše ljubav i strasti želim umrijeti. Zatvorio sam oči, kako bi bolje vidio, poruke što mi je srce poslalo.  Plesali smo na vjetru te noći voljena, tiha i lijepa je bila melodija, a čaše vina u ruci su se ljuljale, kao morski valovi o kamene obale. Crven trag vina oko tvojih usana, maknuo sam nježnim dodirom svojima, ah moja voljena. Ruku na vrat sam ti stavio, polagano ga mazio, dok sam ti drugom rukom tijelo držao, polagano sam se nad tvoje nadvio, kao crni ogrtač u noći, utopio sam se u tvojoj ljepoti kao nekada u samoći. Osjetio sam miris kože tvoje, opijao je, droga bez koje smrtnik kada je proba ne može, ako si je ti stvorio hvala ti bože. Pali smo. No pad ovaj napokon loš bio nije, pali smo u krevet od baršuna i svile, ono što je bio samo san prije. Čuo sam glas njen kako se tiho smije, da čuo sam te voljena kako mi se smiješiš dok nokte u vratu mi držiš, očima dušu pržiš. Utopio sam se u tim očima, čekao sam ih noćima, da gledam ih, u strastvenoj ljubavi koju rijetki smrtnici imaju. Šaptala si moje ime, ja sam tvoje šapatom vrištao, držala si moje tijelo iznad svojeg, ja sam tvoje nježno mazio. Molio sam se da nikada ne prestane a ti si rekla mi: ovo ljubavi nikada ne smije prestati.  Ljubio sam tijelo tvoje, privio ga nježno uz svoje. Priljubila se tvoja koža uz moju dok nas je svila pokrila, glava tvoja u dva baršunasta jastuka. Lijepo, gotovo kao i ti, ali kao i ti nisu ni svi bogovi. Prkosili smo te noći najdraža, svima koji su nas ikada povrijedili, mi smo te noći draga, sve njih pobijedili. Pobjeda naša sladak poraz protivnika je bio, jer više nitko nam ništa nije smio, ostali smo samo ti i ja, da pokažemo koliko je jaka ljubav naša beskrajna. Još jednom osjetio sam, kako vjetar miluje me, miluje moju kožu i češlja kosu moju, dira i miluje i tvoju. Noći te voljena, zapečatila se ljubav beskrajna, ovaj puta krvlju smo se kunijeli što smo si s usana ispijali, da ćemo se zauvijek voljeti. Iz usta u usta krv se pretakala, topla gotovo kao tijelo tvoje, koje bilo je tik uz moje. Melodija koja svirala je, ponijela nas je u strastvene dubine i valove, ponijela u užitka pune balove, u njima smo plesali samo mi, u beskrajnom sjaju naše strasti i ljubavi. Svijeće su se polako gasile, latica ruža što su krevet krasile sada posvuda su bile, još si samo ti ostala ispod meke svile, i tijelo tvoje privijeno uz moje, dok šapnuli smo u isti glas oboje: ''volim te''. Svijeća za svijećom se gasila, mirisi naši sada bila su dva izmiješana u jedan spojena, šapnuo sam ti '' zauvijek ćeš biti moja voljena''. Usnuli smo tako u zagrljaju punom ljubavi gdje smo se svima mogli rugati, jer noć naša naš je bio san, ostvaren i održan, pobjeda nad svima koji pokušali su učiniti sve, da odvoje te od mene.  …Romantika ne umire nikada… …Ona se neprestano rađa… … Hoti… … Zauvijek si moja voljena… |
12.06.2007., utorak
Sometimes it is better to lay
|
''The sun goes down I feel the light betray me The sun goes down I feel the light betray me The sun I feel the light betray me The sun I feel the light betray me'' sjećam se ovoga teksta prije godinu dana, kada je završavao jedan dio moga života. Dolazila je sloboda no činilo se je kao kraj života, smrt je također sloboda ali ne ovako lijepa kao ona koja se dogodila. Ovaj post samo je dio mojih sjećanja, onih najodvratnijih emocija.  ''I cannot take this anymore Saying everything I've said before All these words they make no sense I find bliss in ignorance Less I hear the less you'll say You'll find that out anyway Just like before...'' Prije godinu dana bližilo se još jedno lomljenje mene, kada sam bio na rubu svojega života. Pišem ovo u spomen danima koji su umrli, mislim da ništa vječno neće počivati ako ne postoje spomenici, zato evo spomenici moje prošlosti. Znate svi da danas imam hoti, da je volim i da je nizašto ne bi mijenjao, no rijetki znaju ono, starije o meni. Upoznajte me napokon malo bolje. Najduža veza u životu? 3 godine, 20 dana. Mnogo zar ne? Da, sjećanje koje je nekada boljelo sada je samo emocija kojih se moram sjetiti no ne mogu ih više osjetiti umrle su zahvaljujući mojoj sadašnjoj ljubavi prema hoti koju volim najviše na svijetu. No počnimo ovaj post pisati o onome zbog čega sam i počeo… Sjećam se, promijenio sam to ljeto sebe, promijenilo me je hrpa stvari koje su se počele događati i život je išao samo na gore. ''I’m with you You Now I see keeping everything inside You Now I see Even when I close my eyes'' (Ovi tekstovi koje kopiram je samo dio sjećanja, stihovi koje sam onda ponavljao, to je od linkin parka jer sam do prošloga ljeta brijao samo na underground glazbu.) Moj život nikada nije bio pretjerano sretan, pisao sam postove o smrti, sanjario o ljubavi koju sam onda mislio da mogu samo sanjati. O nježnosti koju nisam imao, o svojoj slici ljubavi koju sam samo u mašti mogao stvoriti. Kada bi se iznova uništava, krvario i slušao o lažnim emocijama koje sam osjetio da ne postoje, nadao sam se umrijeti od boli jer nisam mogao skupiti hrabrosti da se za smrt izborim. Bio sam kukavica, neki kažu ubiti se, dokazat ćeš da si kukavica. Ja kažem hrabri ljudi, ubite se, dokažite da to možete? Može svatko? Ne može, citiram staroga sebe. Moj život prije godinu dana, sastojao se od jedne cure, jedne sobe, jednog kompjutora i jednoličnih dana. Ubijala me je jednolična depresija uskih zidova moje sobe. Fizička ne emotivna zadovoljavanja koja nikada nisam emotivno osjetio, ne u tih godinu dana. Kada ljubav ostane samo riječ, počne boljeti, tjerati da patiš. Kada oči koje si voli izgube boju, postanu sive, umoriš se pokušavajući vratiti im sjaj, a kada prestaneš se truditi, one će te napustiti. Dogodilo se je prije godinu dana, doduše nešto malo kasnije mjesec dana možda, kada su moja krila bila doista uništena, slomljena. Na spomeniku naše ''ljubavi'' napisat ću mrzim svaki trenutak kada smo to zajedno izgovorili. Mrzim snove u kojima sam te sanjao, mrzim snove koje si mi davala samo da bi me živim održala.. Još vam nisam rekao što se je dogodilo… Polako..  ''I wanna run away Never say goodbye I wanna know the truth Instead of wondering why I wanna know the answers No more lies I wanna shut the door And open up my mind'' Ovo je pripjev moje najdraže pjesme linkin parka a možda i jedna od najdražih stvari u mome životu. Preslušavao bi je satima, danima. Dakle prošlo ljeto kada je završavalo bio sam živčan i izmoren. Slijedilo je 2 mjeseca neprestanog rada kod privatnika zato jer preko zime nisam htio raditi na praksi nego sam ostajao doma i divio se zimi. Moja tadašnja veza bila je već prilično stara, bližilo se je 3 godine veze. Ja sam i dalje bio kreten koji se je htio boriti za tu vezu, dok je druga strana popustila i pripadala drugome, ne znam zašto sam bio tako slijep i nisam to vidio, a iskreno ako ovo čitaš, nisam te volio, ne više. Dogodilo se je, da… Prevarila me je cura. Nije mi priznala, osjetio sam to po njezinom ponašanju. Kako misliš sakriti nešto što te ubija iznutra, dobar sam dečko zar ne? Teško je kada me prevariš? Pa onda me nemoj varati jebemu mater! No dobro, kako god. Nije toliko boljelo. Nije mi priznala, doživjeli smo kraj toga hladnoga ljeta, emocije su umirale sve više, ja sam bio sve uništeniji, kao i moje ruke i cijelo tijelo. Nije mi i dalje priznala. Noć jedna, sasvim obična šetnja, svađanje.. sasvim obična pojava. Svađali bi se svaki dan , prekidali a ne znam razlog zašto smo i dalje bili zajedno… i dalje me voljela? Kao da je bitno.. I da, jedini put u životu kada sam lagao emocije, znam ih glumiti, jer ih poznajem. Teško je glumiti ih nekome tko nije zaluđen tobom, ali nije teško nekome tko je. I tako, pogledam ja u oči nju, čekamo 00:00 kako bi ''proslavili'' 3 godine veze. Gledam je u oči i zamolim da mi prizna da me nije prevarila. Dobio sam ono što sam osjetio, ono što mi je srce znalo prije nego je rekla. Suze u očima, pokušaj zagrljaja.. ah da, sjećam se.. šamar zar ne? Udario sam te, sjećam se, ono kada sam ušmrkao samo se ponovilo, da, sjećam se. Nije mi žao, učinio bi to opet. I da, dakle, bili smo u toj ulici, lagao sam joj kako će sve biti ok ako prizna, ostavio sam je naravno. Okrenuo leđa i otišao.  ''…I had to fall To lose it all But in the end It doesn’t even matter I've put my trust in you Pushed as far as I can go For all this There’s only one thing you should know I've put my trust in you Pushed as far as I can go…''  Čudno je bilo, suze u očima a nisam je volio. Čudno… Došao sam doma. Pun razočaranja. Ruke su mi brzo bile krvave, pričao sam s nekim ljudima na msnu… U jednom trenutku, duboki i široki rez, gledao sam svoju žilu, nisam je pogodio. Jako sam krvario, nisam dobro vidio od suza. Ništa više nije bilo bitno, krenuo sam se dokrajčiti. Bilo je blizu 00:00… zvonio mi je telefon, glas njezine majke rekao mi je da dođem da si je prerezala žile. Nagurao sam vatu u rupu u ruci, podvezao i otišao do nje. Dao joj lažnu nadu, lagao joj da sam joj oprostio a nikada nisam, kao ni volio. Zaljubljenost i ljubav nikada neće biti isto. Gledali smo na sat, bilo je 00:00… To mi je trebalo pobuditi neke emocije, ali nije. Svojim rezanjem žila koje je bilo površno, spasila mi je život jer onda nije bilo hrabrosti, snage ičega, samo želja da napokon nestane svaki dokaz postojanja, da umre sve što boli a boljelo je sve u i na meni. Kraj je bio tu, svaki dan sve bliži. Emocije druge strane jačale su a moje… ugasile se. Ponavljao sam najdražu pjesmu jedne moje prijateljice, koju sam izgubio kao i mnoge zbog nje.'' Ve su žene kurve''. Zbog sumnje u mene da bi je prevario, iskreno, da mi je cura kurva ne bi je prevario, jer ne radim to, nikada nisam i neću. No moja cura nije kurva, nikada bila niti će biti. No dobro, skrećem s teme. 20 dana veze. Sjeban, uništen, razoren. Uz mene je bila tada moja najdraža prijateljica, hoti. Najviše mi je pomagao prijatelj Mario i moja sekica Lidija. Te tri osobe držale su me koliko su mogli, no nitko nije mogao ono što i hoti. Ona je znala načine kako me maknuti od mnogo bolnih stvari, ona me je znala maknuti od svih i navesti maštati, smijati se, uživati. ''I'm hurt and so wounded It's gonna tear my soul apart I'm lost in my heaven I finally found my way'' Onda sam otkrio band koji mi je jako puno značio zbog tekstova, Negative. Ovo iznad njihov je citat. Imao sam ga napisanog na ruci, pokazao ga bivšoj kada sam išao pred nju u školu. Sve više sam ih slušao, ubijao se pred kompjutorom dok me je hoti svim snagama vukla natrag, ja sam i dalje odlazio i odlazio. Hoti, bila je tako luda cura koja je davala najviše pažnje ikada meni, koji nikada nešto tako nisam imao. Dao sam i hoti negative, oduvijek hoti šaljem sve pjesme koje mi se svide, srodne smo duše bili i kao prijatelji kao i sada kao ljubavnici. Ajme opet ja o hoti a trebao bi pisati o mrtvim emocijama, hoti nije mrtva emocija dakle, idemo dovršiti ovaj jebeni post. Ništa, ljubav više nisam osjetio sve što je ostalo bilo je samo ono, fizičko uživanje koje je također izgubilo svoju čar. Sve je nestalo. Moje srce tražilo je drugo već onda.. I zadnja noć, sjedili smo u fotelji, gledali live izvedbu od Negative, jedna posebno draga mi pjesma. Zove se still alive. ''…Just turn off the lights Don't wanna see me die I look like I'm dead but when you look at me I am still alive…''  Jutro.. Zadnje zajedničko, nisam ni slutio… zadnji put smo fizički dijelili to, to što je ostalo od naše zaluđenosti i zaljubljenosti. Jeo sam kasnije, sjela je kraj mene i pitala me: ti ne želiš dalje zar ne? Osjetila je napokon da je gotovo, nisam ni odgovorio, samo sam je pogledao i klimnuo glavom. Otpratio do vrata i za nju, zauvijek ih zatvorio. Izašao sam te noći i ona je bila tamo. Ja sam se zabavljao i pio. Bario jednu curu koju nisam uspio zbariti jer su joj svi rekli da se makne od mene zbog bivše, mislim kako jadno. I dobro, svi su srali po meni da sam odvratan, da sam ovakav i onakav. A ja sam samo šutio, moji prijatelji znali su da sam ja takav kakav sam. Romantičan i sentimentalan. No ne mogu se tjerati biti nešto što nisam… Osjećao sam se bolje, ustao ujutro i vraćao neku odjeću bivšoj što je ostalo kod mene. Neko vrijeme kasnije nestao je moj blog. Mislim da 1 il 2 dana nakon prekida. A samo ona znala je sve moje šifre i to.. To me je ubilo jer sam bio povezan s tim blogom jako. No na kraju, sve se je super složilo. Moja depresija se je polagano smanjivala iako me nekada ubijala, posebno za božić recimo. No nakon što sam vidio prvi put u životu hoti, kada sam zaključio da koliko lijepa iznutra toliko je lijepa izvana, prvo sam se čudio kako imam nešto tako lijepo za prijatelja. Sada se pitam, kako je moguće da imam nekoga takvoga, da mi govori da me voli. Hoti kao prijateljica, i to je samo sjećanje, no ne mrtvo, to je sretan kraj tužne knjige mojega života. ''Do not forget, what we are until the end, meant to be one. When heaven cries and you are gone you stole my soul, it breaks my heart.  Do not forget what we are.. .. and you are gone ..'' Hoti, maknula me je od rezanja, maknula od depresije postovi su mi postajali sve vedriji, alkohola sam pio sve manje. Na kraju shvatio sam da je volim, shvatio sam da me voli, da napokon volim da nisam zaluđen. Otišao sam do nje.. i opet, i opet.. i ne mislim prestati. Ovo je sadašnjost, ono gore je sjećanje na mene i pitam se sada… ''blackenu jesi li još u meni?'' Jer, to je bio naziv za mene onda, od onda isto ostalo je samo romantika, mračna gotička atmosfera koju volim stvarati, i način na koji znam voljeti. Sve ostalo ostalo je dalje od mene, hoti odmaknula je sve. Tako da, danas ( pišem post 11.6.2007) sjećam se onoga ljubavi od prije par dana, poklopilo se gotovo s onime od čega si me spasila, nadam se da ćeš sada shvatiti da sam doista uz tebe naučio voljeti. I za kraj najdraža pjesma u mome životu: ''I try to kill the pain But it keeps me in this circle It's hard to get away I feel you again You're with me Love is a word you gave it a name Love is right now So don't close your heart I've been waiting all my life For the moment of our love With you I try to feel the pain But it keeps me in this circle I don't wanna get away Cause you're here with me I feel you Love is a word you gave it a name Love is right now So don't close your eyes I've been waiting all my life For this moment of our love With you With you Love is right now.. Right now Our love is right now So don't close your heart I've been waiting all my life For this moment of our love With you Just let me love you And i'll learn to love you right We live only for this moment For this moment of our love With you With you'' Naravno, negative. Pozdrav i hvala vam ako ste čitali, sada znate mnogo više o meni, ostalo vam ne želim reći, ako ikada poželim, znate gdje će te pročitati  |
11.06.2007., ponedjeljak
Hoti...Blacken The Angel... Can't break us...
|
Vratio sam se danas u pola 4 iz Zagreba. Da, nisam se nikome javio i zamjerite koliko vas je volja, išao sam ovaj put s namjerom da dan provedem s njom. Život, jedan dan sruši se sve. Što napraviti, nećete valjda slaviti, nećete valjda biti sretni.. Petak.. Bio sam pijan, popio sam previše.. No da, nije bilo namjerno jer nakon razgovora s hoti taj dan, rekao sam joj da dolazim u Zagreb, da nikome to ne spominje i tako smo i napravili. No neću sada pisati o tome, pređimo na ono što mi lakše ide, na emotivni dio. Pa ovako… Dogodilo se je sranje, kao što vidite u mojem prošlo postu, nije baš da sam se baš dobro ponio… No ja ne znam drugačije. Ljubavi, povrijedila si me no znaš. Naučio sam nešto uz tebe, naučio sam opet nešto što nikada nisam znao. Gubio sam prijatelje i sve bliske osobe jer nisam znao doista ih voljeti, onako kako volim tebe, nisam im znao opraštati, ti si me to naučila.  Vidio sam u tvojim očima, znam ljubavi da ti je žao. Vidim sam u tvojim osmijesima, znam da me voliš, vidjela si i ti zar ne? Obožavam te. Rekao sam ti umrijeti ću s tobom u srcu, citiram se od jučer, sjećaš se zar ne. Provesti dan s tobom najdraža, najljepši je trenutak moga života. Pomislio sam u petak, ne mogu dalje, ne ide.. Znaš što sam onda shvatio ljubavi? Ne mogu te prestati voljeti. Trgaj me, ubijaj me, tjeraj me na koljena, zauvijek si moja voljena. Žao mi je što se je to dogodilo, znam da je bilo koja druga cura drugačije bi se ponio, no koliko puta u danu sam ti ponovio da te volim, koliko sam ti se divio, vidiš, ne mogu bez tebe. Na koljenima ili na tronu, jednako te volim, u sreći ili boli, isto je, volim te.  Dan umire prebrzo uz tebe, miris tvoje kože sve više bio je i moje, osjetio sam te, osjetio kako me voliš. Gledao ti u oči, vidio sam ljubav u njima, osjetim je i to me jača, daje mi vjeru da ponoviti se ono neće, nikada više. Znaš, umro bi da ostanem bez tvoje meke i glatke kože, bez tvojih dodira, tvoga okusa i tvoga mirisa. Nitko i ništa na svijetu nije nit će biti posebno kao ti, nemoj me nikada napustiti i nemoj, nemoj me tjerati nikada da te napustim. Vratio sam se doma, stara priča već je znaš. Pune oči suza, umoran sam no nije mi žao, dao bi svu životnu energiju, samo da ti se još sekundu više predam. Skinuo sam majicu doma, ostali su tragovi tvojih noktiju, na mojim prsima, na mojim leđima. Predivne crvene crte, kao predivna crta na licu tvojega osmijeha.  Ne želim više nikada patiti, ne želim više biti na koljenima shrvan pred svima. Imam tebe, ako te imam i ako mi to pokazuješ, snagu neću izgubiti nikada. Osjetio sam hladnoću u srcu onda kada poželio sam reći stvari koje ne mislim, drago mi je da nisam jer ne bi jučer bili onako sretni, rekao sam ti sve što mislim voljena, svaka moja emocija.. na tvojoj je koži, na tvojim usnama, svaka moja emocija šaptana ti je na ušima. Gledajući te danas onako iznad sebe, dok ti kosa predivno omeđuje lice, gotovo sam se rasplakao od tvoje ljepote, znaš koliko je volim, volim tvoju ljepotu. I znaš, nije mi prioritet, ali tako prokleto si lijepa, ne mogu ti odoljeti. Sretan sam što te imam, tužan sam što nisam stalno uz tebe, što se je to dogodilo, no ovaj puta srce mi se nije smrznulo i zatvorilo, vjera i ljubav u tebe nije mi to dopustilo. Mogao bi ti pisati satima, danima, mjesecima i godinama. Nikada mi ne bi dosadilo ili nestalo inspiracije, svaki tvoj pogled novi je motiv moje pjesme, svaki tvoj dodir, podsjeti me zašto živjeti, zašto ne željeti umrijeti. Naučila si me govoriti : volim život. Naučila si me doista voljeti. Pokazala si mi koliko doista to jako može biti.. Nedostaješ mi…  Inače hoti i ja smo proveli cijeli dan zajedno i cijelo jutro tj. bili smo skupa od subote oko 10 do danas 12:35 zajedno. Nikada je ne puštam iz ruku, nisam ni sada. Znate, ja nju jako volim :P. Zanimljivost jedna meni slatka iako smo se usrali kada se dogodila. Došla nama murija i mi im srali kako smo s koncerta i to i da mi je hoti sestra. I oni zvali postaju da provjere naša imena a hoti im je rekla moje prezime. Skoro sam se počeo smijati ali nisam previše smo se stisnuli. U biti, totalno cakano zvuči njezino ime s mojim prezimenom hehe. I mislim da su nas murijaci skužili ali smo im bili preslatki da bi nas zajebavali :P možda…  Pad Znaš da me boli no znaš da ću ustati Pao sam no znajući da volim te Nisam odustao boriti se Da zauvijek budem uz tebe! Možeš me baciti na koljena Srce mi slomiti Ja ću te i dalje voljeti Nikada neću preboljeti Ako želiš roba biti ću Za tebe pokoriti se Ako je to jedini način da imam te. Tvoja ljubav u meni Čini me da imam veliko mišljenje o sebi Kada dan zalazi i noć se budi Budi se inspiracija moja Pisana najljepšim stihovima Što srce moje past će mi Da napišem ti ih Nije bitno koliko boljelo me Ja volim te Samo budi zauvijek uz mene Ne uništi se. Ne mogu ti krenuti leđa Ne mogu otići bez tebe nikuda Jer koda god bez tebe odem Bol me ubija Ubija me samoga I samoća moja stara Koja stvorila je ovo od mene. Slomi me, voli me Ne napusti me, ubi me Voli me, ne slomi me Budi zauvijek uz mene Tražim se, nađi me Ne daj mi da odem od tebe Budi svijetlo u noći mojoj Ne gasi se Da znam put koji vodi me Zauvijek do tebe.  Riječi sve samo za tebe Savršenstvo ne postoji Uvijek ga netko mora uništiti Ovaj puta to si bila ti No ja ću ti ljubavi oprostiti. Nikada nisam mislio da ću voljeti Toliko da ću bol zaboraviti Samo da bi se ljubavi vratio Nikada više boli popustio. Pad moj ojačao je vjeru u tebe Našao sam u tvojim očima sebe I bol koju u njima vidio sam Ne želim vidjeti Želim te boli lišiti Jer znam da uz mene tu bol nikada više nećeš osjetiti Neću boli to dopustiti Ne mogu naći riječi Kojima ću te naučiti sreći. Ja sam duša jedna izgubljena Pronašao se u tvojim rukama Jedini dodiri koje volim i jedine ruke kojima dopuštam Da dodiruju me Svi ostali dodiri nepozvani su za mene Ne želim osjetiti nikoga Osim tebe više Kako uz mene diše. Pokušao sam sve, kako bi bio najbolji Umorio se nisam, nikada ni neću Želim ti u životu svu ljubav i sreću Nadam se da želiš je uz mene ti Ako želiš otići, otiđi Ako sretna dalje ćeš biti Plakat ću no sretan biti Ako sretna si negdje ti Ako me moraš napustiti… Znam ljubavi, ne želiš to Znam, jer osjetim ljubav u tvojim dodirima Riječi koje govoriš mi, načina koji gledaš me Tvoj glas promijenio je tok krvi moje Sada krv teče poput najbrže rijeke Srce puno života udara u mojim prsima Tresu mi se ruke nad pjesmama Tresu mi se ruke kada zamislim da držat ću te godine sve Koje slijede prije nego umrem. Bog ako postoji i ako on dao mi ti je Povlačim sve svoje povrijede Povlačim sve mržnje koje sam mu uputio Jer nikada nisam ni slutio Da nešto kao ti će postojati Nešto tako lijepo kao ti Što ću zauvijek voljeti. Ubio sam bol nekada u krvavim rukama Bocama što su prazne bile Ali nije to bilo to, riječi moje vile Koje vodile su me Daleko od boli, do tebe. Moja božice vratila si me Vratila u žive iz svijeta depresije Sada želim s tobom biti ti Nikada neću otići Ne želim te napustiti, nemoj me tjerati Bez tebe umrijeti ću, vrištati, krvariti Bez tebe ja ne mogu funkcionirati Jer te ne mogu prestati voljeti. Moja božice, najljepše moje Pjesme koje pišem ti Nikada prestati neću Jer dok pišem ih ubijam tugu Osjetim sreću Kao neku vječnu prugu Gdje je vlak ljubavi Koji nikada neće stati. Moje rane zarasle su, neka i tvoje Moja bol nestala je, neka i tvoja Želja za mojim samoubojstvom umrla je Neka umre i tvoja Neka zauvijek štiti te ljubav moja.  Cvijeće na grobu ti umire, u mojim snovima cvate za tebe Umire cvijeće, umire zadnje cvijeće Grob njen, pokriven mahovinom Trnjem i mrtvim ružama… Zašto si umrla Otišla u zemlju hladnu , istrunula Uništila si me, svojom smrti voljena Prokleta bila sva bol koja te dotukla U snovima samo znao sam da cvijeće ne umire Sada na grobu tvoje samo trnje živo je Gledam grob hladan ti Želim ga zauvijek grijati. Ne gledaš više Ne osjetiš moje tople dodire Na spomeniku tvojem hladnome Što trnje čuva Pokušavam te osjetiti Sjećam se meke kože tvoje S tobom umrlo je srce moje Osjetim bol u grudima Pao sam u ponor tvojega groba… Osmijeh moj ne može vidjeti nitko više Umro je tako tiho Tiše nego otišla si ti U vječan krevet svoj Hladan bez ljubavi.. Cvijeće umire, na tvome grobu umrlo je sve Cvijeće još samo u mojem snu živi za tebe Cvate no cvatom umire Ne mogu više ljubavi bez tebe. ( ova pjesma napisana je čistom inspiracijom nema veze s hoti tako da se ne bi zbunili) Nasmiješi se Polegni me na krevet od trnja opet Podsjeti me koliko bol može boljeti Reci svima, koliko je teško kada ljubav života tvoga ne može disati Šapćite tiho molim vas, ljubav moja ne čuje vas. Umrla je bez osmijeha, nasmiješite je molim vas Zašto ti je lice tako hladno voljena, moja jedina Gledam te mrtvu još uvijek divnu u lijesu drvenome Obukli su te u haljinu posljednju što ćeš nositi U njoj zauvijek ostati Kažu mi, nemoj plakati. Više ne mogu noću spavati Sjećam se hladnoga ti lica ljubavi Još sam tu čekam da se nasmiješiš Još sam tu, sanjarim o tebi Dok svijeća plamen Privijam uz kožu sebi.  I tako još jedan kraj moga posta. Blacken The Angel.. Pitam se nekada, koliko dugo ću to biti ja? Nekada više ja nisam ja, nestane ta moja gotička duša… Zato imam hoti, gotička duša koju volim više od sebe. Čitajte, komentirajte, radite što hoćete, samo živite. |
08.06.2007., petak
Please close my eyes
|
Sjetio sam te se sinoć u kasnoj noći. Pisao ti nadao se da ćeš s osmijehom to sljedeći dan pročitati. Sjedio sam u mračnoj svojoj sobi, ovijen svojom depresijom ali ljubav koju sam osjećao učinila je da bol manje me boli. Vjerovao sam u ljepotu i dalje.. U snove u kojima sam sretan s tobom u kojima sam ti se doista divio. U još kasnijoj noći, gledao sam svoj stari blog. Čitao tvoje komentare, svoje postove pa tvoje komentare. Sve su te emocije prolazile opet kroz mene, osjetio sam ih opet i osjetio onu staru, tebe. Nisam nikada slutio da bi se dogodilo nešto, zbog čega bi u tebe vjeru gubio. No dok sam to radio ja, samo u svojoj sobi bez ikoga, bez tuđih dodira. Nevino sam zalutao u svoj svijet, lebdio ljubavlju misleći da je iskrena, no dok sam to radio ja… Što si radila ti? Da te opet nazovem svojom ljubavi?  Postavio sam si pitanje danas ujutro, nisam znao odgovor i još pod konfuzijom u deleriumu ne znam. Kako se ono iskazuje patnja na koži? na mesu? Na tijelu… sjećam se načina, no preslabi su, smrt je preblaga. Moj najveći san da imam te ipak noćna mora je da gubim te. Zatvorio sam oči da ne vidim da plačem, otvorio sam ih jer su boljele, pekle me. Ova je bol nova, nisam je nikada toliko forsirao, no nije dovoljna. Ne, ne vjerujem i dalje, ne mogu povjerovati. Zašto se stvari koje ne zaslužujem kako kažu svi, upravo događaju meni? Svijet me ubija, ubijaju me sjećanja, roditelji, prijatelji… Zar si morala i ti? Ne mogu ti oprostiti.  I što mi preostaje sada, alkohol, žilet i kada? Kao nekada.. Ova rima doista nije namjerna.. Samo što su mi balade u životu postale način pisanja, življenja.. Moj je život jedna tužna elegija. Mrak je u mojoj sobi gotovo isti kao onaj sinoć.. No sada me više ne prihvaća. Ubija me skupa s teškim tekstovima.. Koje slušam, koji mi u glavi odzvanjaju, prokleti alkohol trebam, novaca nemam.. Prodajem dušu, hoće li tko kupiti? Samo trebam puno alkohola… Ne želim se više truditi bolji biti, kada sam izgubio motiv. Ne da mi se, ne da mi se živjeti, ne da mi se ubiti. Polagano alkoholom ću to okončati. Pijem od 12-te… Zašto bi sada prestao? Zbog hoti? Odjebite! Zbog vas? Odjebite još više! Ovaj svijet, ovaj život.. Ovo smeće od mojega srca i ovo smeće od emocija… Zar da za to živim? To vam je dovoljno da živite? Ako je, svaka čast, meni ne. Nit je ikada bilo, nit će ikada biti.  Ja sam tražio nekoga tko razumije moju bol, netko tko me ne odbacuje zbog nje, netko tko dijeli sve uz mene. Jebeš to, zaboravio sam tko sam, zaboravio sam da nisam jedan od onih koji to pronađu, pjesnik sam zar ne? Oni nikada nisu sretni. Završim na kraju kao i uzor moj.. Cijenjeni Poe.. kako je izdržao smrt svoje Lenore… Možda zato jer je to smrt, ne.. Nije bio iznevjeren njezinim životom, bio je ranjen njenom smrti.. Da, zato. No ja, ja sam iznevjeren, uništen, potrgan, zgažen. Koliko boli može podnijeti jedno srce, staro samo 18 godina. To je u biti tako prokleto malo, a tako prokleto puno emocija je koje… ubijaju. 18 godina.. Koliko je sreće prošlo mojim životom? Ne znam, 3 dana u životu kada sam bio uz… nju… one 3 godine veze… Nisam bio sretan, bio sam samo sklonjen bolima. No i to je postalo na kraju samo bol… Toliko pišem o ljubavi, hoće li ikada moje srce naći njezin konačni, posljednji komadić? Ili će sve što mi je od srca ostalo ubiti alkohol.. taj divni, moj najbolji prijatelj. Alkohol.  Ne mogu, opet me stišću zidovi.. Kao nekada.. Ne mogu podnijeti opet, opet me boli srce, jače nego ikada. Opet se želim vlastitom krvlju hraniti, kao nekada.. Ne mogu izdržati, ovu bol u grudima.. Anđel bez krila je demon.. Svi demoni su oživjeli u meni. Anđeli su me napustili. Sanctus Diabolos… Sotona doista postoji.. Možda u njegovoj službi se možemo svemu maknuti… In sorte Diaboli… Tko će ga znati, tko se na jednu vatru opeče, neće dva puta. I ovaj je post pisan tebi, evo.. Hoti.  |
Deep oceans of emotions
|
Držim crvenu ružu u rukama, divna je svaka njezina latica. Držim ružu u rukama a miris njen tvoje kože je, uživam ga i šapćem joj da volim je, dok mislim na tebe.. mazim latice dodirom nježnim jer podsjeća me na tebe… Osjetim njezino trnje u dlanovima, stišćem je čvršće dok topla krv slijeva se niz dlanove. Kapljice prve na bijelim pločicama.. ispuštam je iz ruke, lijepu crvenu ružu, spuštam se na koljena, krv curi po bijelim pločicama a ja crtam srce ti, pišem da volim te krvlju svojom i kunem se, tako bit će dok je srca moga, voljeti ću te do kraja života svoga.    Osjetim tvoj miris opet na svojoj koži.. Znam, to je samo sjećanje. Osjetim tvoje nokte u svojoj koži, kao trnje predivne ruže.. Znam i to je samo sjećanje, ne želim da samo sjećanje i ostane, sve lijepo što sam uz tebe proživio želim da realizira se. Realizira iz moga sjećanja u još jedan trenutak slikan najboljim aparatima, našim srcima. Nije li zanimljivo doista, radi li srce poput fotoaparata za emocije? Ono pamti, sve što smo doživjeli, emocije slika. Sprema ih u album koji zovemo sjećanje, neke slike bole nas, neke želim uništiti ali ne možemo, jer ovaj fotoaparat što slika nikada ne nestane, ostane do kraja života. Zato trebali bi slikati samo lijepe stvari, zaboraviti da postoje loše svemu se radovati, biti nasmiješeni. Zamijenit ću slike stare novima, nadam se lijepima, tamo gdje će biti i ona. Da zanemarim tugu i bol, što ostaje duboko u sjećanju mom ( nadam se)…    Sjeti se jedina prvi puta kada si me dodirnula, nismo slutili da ćemo se jednog dana poljubiti. Tvoja meka koža, ruže latice joj nisu ravne, riječi tvoje mojem srcu su bajke. Raširim ruke kao vrata otvorim se, neka bol uđe u mene. Jer i kada slomi me, kada na rubu sam, samo na rubu i ostajem. Ne idem dalje od njega jer na drugoj si strani ti, nikada te samu neću ostaviti. Ono što ubija me, ispunjava me. Vidjeti me tužnoga, nije ništa zbog čega treba uzrujati se, osmijeh čuvam da slikam ga srcem kada budem kraj tebe. Volim te, volim te najviše na svijetu, vilo moja nebeska, noćna vilo predivna. U snove mi dolaziš da ih krasiš, plamene tuge gasiš, od smrti me spasiš. Hvala ti što živim voljena, jer da tebe nema pao bi na koljena, pognuo glavu i plakao tiho, dok giljotina boli ne bi mi odrubila glavu, umro bi ne znajući da mogu naći svoju pravu, a prava si ti, ljubavi.    Ti Ti si posebna duša na ovome svijetu. Činiš svijet vrjednijim no nitko te nije dostojan. Duša si koja nije zaboravila da postoji, koja i dalje sanjari. Ti si mračno mjesto u svijetu, ono koje je mrakom uljepšano a ne uništeno. Ti si san koji mnogi sanjaju, nakon toga sna uzdahnu i zaplaču, jer nitko ne bi rekao da postoji dobrota kao ti, osim u snovima gdje nažalost ne možemo ostati. Ti, pitaš se zašto te volim. Pitaš se po čemu si drugačija od drugih? Po tome ljubavi, jer nitko ne bi učinio za ikoga ono što bi ti. Najbolja si prijateljica, još bolja ljubavnica. Posebno dobro srce imaš u grudima. Nosiš osmijeh da bi se drugi smiješili, stalo ti je do njih i ne odbacuješ ih, danas ljubavi toga više nema, danas je prijatelj samo novac ili obična sjena. Posebna si ljubavi, um tvoj mračni i gotički. Stvara utopiju gdje se rađaju snovi, gdje se rađa inspiracija savršene utopije, u glavi tvojoj ljubavi, nalaze se najljepše riječi, svatko ih voli pročitati. Posebna si ljubavi jer imaš ljepotu zbog koje se nisi umislila, uvijek si ista. Posebno je na tebi sve, jer obično je samo ono što nije dio tebe. Posebna si jer na poseban način voliš, posebna si jer na poseban način ubijaš bol. Bolja si od alkohola, droge.. Ti si ovisnost od koje se odviknuti ne može. Ti, ti si jednostavno najdivnija cura na svijetu.  Ja Ja sam samo jedna izgubljena duša. Izgubljen u svojim snovima i svijetu bez lica. Izgubljen u svojim sjećanjima i osjećajima. Ja, ja samo sanjarim i nikada ništa ne gledam racionalno, jer za mene racionalnost ne postoji. Ja, ja se samo volim opustiti u tami koju si sam stvaram kojoj se mogu prilagoditi, ja sam duševni mazohist, volim se duševno ubiti. Ja, ja nikada nisam shvatio zašto bi me itko volio? Zašto i čime sam zaslužio da me tvoje ruke diraju, nisam shvatio kako sam postao dio tebe, pronašao taj mračni lijepi dio sebe. Kako si to mogla biti ti, božica ljepote, božica mračne ljubavi. Ja sam samo klošar, još jedan od onih koji samo pišu, sanjare i suzama dišu. Ja, ja sam još samo jedan ovisnik o tebi, želim te uzeti samo k sebi. Ja, zadnje što ću o sebi reći, volim samo tebe i nikada prestati neću, bez tebe ne vjerujem u ljubav i sreću.  …Možda ništa ne može izbijeliti moju crninu… … On ona može upotpuniti moju tamu… Samo za tebe ljubavi |
06.06.2007., srijeda
Can you feel that?
|
Bilo je sve tako dobro, kao u bajci. Izgledalo je kao da sam pobjegao od svoje prošlosti, da se neće ponoviti.. Trudio sam se i uspijevao zaboraviti, neke stvari koje bi me uništavale. Budim se i kako gubi se sjećanje na san od prošle noći, ja zbunjen životom zadnju put pjevam.. Gdje si moja jedina nado Gdje je nestalo sve A dao bi sve za tebe Jer samo ti možeš mi pomoći Od samoga sebe pobjeći… Ljudi mi pokušavaju pomoći, uzdići me tamo gdje ne pripadam. S zvijezdama mi mjesto nije jer tamo nisam nikada ni bio, samo jednu zvijezdu i jedno nebo imam ja, to je ljubav moja u kojoj glavna si ti, jer samo ću tebe zauvijek voljeti. Osjećam potrebu da budem isti kao onda kada je sve počelo, kada sam postao ono što sam ostavio u pozadini, u magli. Možda sam doista trebao ostati ono što sam i bio, nisam se trebao nasmijati, trebao sam ostati tamo gdje mi je mjesto oduvijek bilo.. Nije mi mjesto s sretnim ljudima, ja sam duša koja traži samo da je nitko ne napastuje.    Ako ikada itko bude slomljen, pomoči ću mu, ako itko ikada bude na koljenima uzdići ću ga. Ali to nisam ja, ne želim da to radite i meni, ja želim ostati na dnu i želim se boriti, želim izgubiti, želim poražen biti. Jer ovaj život, doista drugačije ne znam živjeti. Živim za sutra, jer sutra je jedno sutra manje, dok ne mogu opet vidjeti njezine oči, živim za 1 dan, kada sam uz nju, ostale ostavljam kao bolno trnje u srcu, neka me ubije i razara, neka vidi i ona i svi da je volim, neka to ne zaboravim ja.. nikada. …I still feel the pain I still feel your love… (Anathema – one lost goodbye) Volio bi da je sve kako je bilo nekada, da se mogu smijati i da mogu govoriti kao sam sretan. Bilo je, nadam se čekam da će se vratiti. Mnogo stvari u životu mi nikada neće biti jasne, neke su pitanja bez odgovora, neke su pitanja koja se bojim postaviti, neke su snovi koje ću zauvijek sanjariti.    Trebam se držati za tebe, držim se. Trebao bi se nasmiješiti za tebe, nasmiješim se.. No ne mogu tako zauvijek, ne ako osjetim da sam u tome slab. Tražim te da daš mi snagu, da izdržim ono što, što učinilo je to od mene. Još jednom se spustilo nevrijeme nad mene. Još jednom se vratio crni oblak, tama i vjetar koji otpuhuje me u mrak, tjera svjetlo od mene i tjera me u tišinu, u tihu noć… Trebam te jer u snovima mi nisi dovoljna, trebam te jer nije dovoljno samo misliti na tebe, plakati i šaptati ti ime. Trebam te, trebam da budeš ono što si nekada bila uz mene. Ali kako da vratim ono, ono što ne znam kako je nestalo, kako da budem ono što, što ne znam kako biti, što od mene radiš ti, kako da ne budem ono što jesam kada nisi uz mene ti.    Vratio bi se rado opet u one dane, one teške noći. Kada sam hodao po toj tankoj crti, kada sam osjetio da me držiš, da se brineš za mene. Vratio bi se tamo, gdje mi je bilo udobno, gdje mi je bol bila uljepšana tvojim riječima.. Nisam morao biti ono što nisam, voljeti ono što ja jesam, mogla si samo ti, shvati me.. Ne mogu bez tebe, ne mogu bez tvoje ljubavi, znam da to ne tražiš no, ovo moram napisati, ne mogu u sebi zadržati. Izgubio sam vjeru Ne znam više što je ljubav što mržnja Kada sjećanja sva Sjećaju me kako sam bio na svojim koljenima Dan za danom Sve više suza u mojim očima. Hvala ti jer sada, sada napokon mogu reći : Bolestan od svih bolova Bolestan od svih razočaranja Sklonio sam se ranjen u tvoje srce Utočište toplo Gdje sam napokon osjetio toplinu ljubavi Zato ću te zauvijek voljeti    Iza snova Pričaj mi, želim te čuti Koliko voliš me, želim osjetiti Moje srce je tako daleko od doma Znam da nije samo da uz njega si ti Spavam i noćas bez srca Srce toplo je kod tebe A tijelo moje, hladi se Hladi u postelji Dok zora ne svane i sunce ga ne probudi. Iza mojih snova, koje sam ikada sanjao Ti si svijetlo pred mojim očima Jedina ne izblijeđena svijetlost Osvijetli suze moje Neka isplačem ih za oboje Neka počne san koji sanjat ću, zauvijek. Sve te zvijezde na nebu Sve te lijepe zvjezdice Nisu mi dovoljne da, zamjene te Sva mora svijeta u kojima bi se kupati mogao Ne bi nikada isprala moju tugu što nisi i onda uz mene ti Ne mogu bez tebe živjeti.    Od ljubavi letjeti Nitko više u moje srce neće ući U njemu ćeš samo biti ti Ili ćemo srce i ja zauvijek sami biti Nitko ne osjeća bol kakvu nosim u prsima Pogled na ovaj svijet mojim očima, Nitko neće znati kada odletim zauvijek Nitko osim tebe neće znati da nema me Jer na tvojim rukama nadam se Zadnji san usnuti . Ne, ali ne ostavljaj me još Želim ti život uljepšati Dati ti sve što nikada drugi nisu Ja znam da sam krila ostavio u vatri No više mi ne trebaju da bi mogao letjeti Letim uz pomoči ljubavi, ljubavi koju mi daješ ti Letim u beskrajne noći Tražim osamljeno mjesto gdje ćeš i ti doći Da zauvijek pobjegnemo samoći.    NE PIŠITI KOMENTARE NA POSTOVE KOJE NE ČITATE |
05.06.2007., utorak
When angels forever die
|
Nije bitno Nije bitno koliko lišća će u jeseni pasti Svi će svejedno umrijeti Nije bitno koliko će zvijezda na nebu noćas biti Ujutro će se ugasiti Nije bitno koliko dugo ćeš me ti voljeti Jednom ćeš prestati Jednom ćeš me ostaviti. Nije bitno koliko moje tijelo dugo izdržati može Kada ubija me ono unutar mesa i kože Nitko i ništa pomoći mi ne može Pas ću na groblje gdje se mrtva tijela jedno do drugog slože. Moj strah da gubim te tjera me Tjera da bojim se da ne izgubim doista te… Nije bitno koliko god sretan bio Nikada to neću doista biti Zauvijek će se u mome osmijehu tuga kriti Strah od života, strah od boli I kada kažeš da me voliš Unutar srca bojim se Da ne prestane. U ovaj život izgubio sam vjeru Sebe više ne osjećam Tvoja je ljubav kao najljepši dar Što ispunila mi je najveći san… Nije bitno hoću li ove jeseni i ja kao list pasti Nije mi bitno što će se dogoditi Samo znam do kada god živio zauvijek ću te voljeti Tvoje tijelo uz svoje privijati Kao lišće na vjetru plesati Ja ću umrijeti, ti ćeš zauvijek postojati Jer pjesme smrtne nisu A samo za tebe ljubavlju odišu Nikada umrijeti nećeš voljena Jer da nema te ne bi bila preboljena Pjesme moje krasile bi smrt moju Uplakan ljubio sliku tvoju Pjesmu ti zadnju pisao Nakon nje nikada više disao.  Zovite me anđelom, zovite me najboljim čovjekom. Što mi to znači? Sve te pohvale, komplimenti? N mogu doprijeti u moje srce, jer znam tko i što sam ja… Znam o sebi ono što masa ne vidi i ne zna.. Zovu me svakakvim divnim imenima, ne znaju tko sam doista ja.. Lijepa je zar ne? Moja gotičarska maska. No iza nje, iza osmijeha koji lažan je.. suze teku, i tamo tek pravo je lice moje.. Bez trunka sreće, bez boje. Lice koje želim uništiti, osoba koju želim ubiti. Iza maske osmijeha tužan sam i želim se ubiti.. Trebam nestati. Stavljam na kocku sve što imam ponekad, samo da vidim koliko bol mogu izdržati, ponekad ono što baciš se nikada neće vratiti, a onda će te to boljeti. I ja volim da me boli, volim osjetiti da sam ja i dalje ja. Nisam anđel. Ja trebam svojega anđela, da me brani, da me odmiče od boli da me izvuče iz depresije. Ja trebam dan i sunce koje će me krasiti, noć obasjanu mjesecom koji neće nestati, da mu mogu vjerovati da će zauvijek moju tamu krasiti, trebam svojeg anđela koji nikada s neba neće pasti.  Pogled usmjeren u nebo, suze što teku sada podsjećaju me na one koje su tekle nekada. Gledam ruke, bijele su, krvave nisu već mjesecima. Da okončam bijelu im ljepotu oštricama, ili da jednostavno ostavim da krv i dalje potiskuje bol u moje srce.. Ubijam se, ubijam a nikako da umrem. Svi anđeli umiru! Kada svi anđeli umru i kada umrem i ja, kada nebo ostane bez anđela i nestane svaka bajka, kada nestane sve ostane samo tuga i bol hladnoća i noć bez mjeseca, tu ću biti i ja. Gospodar svojega carstva, građen od smrznutih suza. Oprosti mi što sam to što jesam i oprosti mi što nisam sretan. Ispričavam se što postojim.. Nisam za to ja kriv. Samo sam krvi što živim što još uvijek postojim. Nastao sam, živio sam, živim.. Možda bi bilo vrijeme da i toga nestane. Volio bi da mogu zatvoriti oči i nestati, ne mogu jer vežeš me za život ti. Kako ime ovoga posta kaže: when angels forever die… Kada dođe kraj i kada odem i ja, kada zauvijek nestanem ostat će moja pjesma, ostat će spomen moje ljubavi, iako više nikada anđel tvoj neće postojati, anđeli će zauvijek umrijeti.  Trebam nešto da me opusti, trebam nešto da me odvede negdje gdje neće boljeti. Tražim nešto da me odvede u zemlju snova, tražim put u mraku i tami. Jesam li ikada napustio tu tamu, pa ja sam samo dio nje, nikada je nisam mogao napustiti. Dio tame je i anđel moj, jedino svijetlo u njoj. Ne gasi moju svijeću, izgubiti ću se zauvijek. Umrijeti, ubiti se, plakati. Rezati, vrištati, ubijati dok na kraju doista neću umrijeti. Smrt ima tako sladak okus, poznajem ga. Smrt ima tako divnu čar, poznajem je, želim je dočarati si, želim je, ne preživjeti. Trebam te da me makneš od, od svijeta, od boli. Trebam te, ubi me molim te. Ubi me jer znam da će mi to pomoči, učini to. Stavi nož na moje grlo zareži me, zakolji me svojim rukama, uzmi nož nabi ga u moja prsa, probi mi srce neka prestane kucati, ubi me.. Želim od tvoje ruke umrijeti, da zadnji na mome živome tijelu budu tvoji dodiri, želim na tvojim rukama umrijeti da u smrt me otprate tvoji poljupci.. Još jedan anđel će umrijeti, ne lijep kao ostali, ne besmrtan i ne sretna, već tužni anđel najcrnji, što su ga ljudi stvorili, isti koji su ga i uništili. When angels forever die.  Trebam te Ljubi moje usne, diraj me Šapći moje ime, privij se Ne puštaj me noćas Ne želim da odeš i ti Ove noći ni bogu te ne dam ljubavi. Trebam te da budeš ove noći uz mene Trebam tvoje usne i tvoje oči Trebam te, trebam usne što ljube me Ruke koje pružaju mi ljubav koja ispunjava me Trebam, trebam te Da voliš me. Kada ova noć završi ja želim umrijeti Ne želim bez tebe dalje biti Zauvijek s tobom želim biti Ili se ubiti Ne mogu bez tebe, ne želim bez tebe Ne mogu podnijeti bol i tugu što ubija me Trebam te da otjeraš je Trebam te. Trebam te  |
03.06.2007., nedjelja
From dark place in my head
|
Život je kao zmija hladan, kao zmija otrovan. Život je kao zmija, pužeš kroz njega i preživljavaš tako život je kao zmija hladan a ti se i dalje pokušavaš neuspjelo ugrijati. Otrovno je ljubiti usne koje su žive. Nikada ne znamo koliko otrova nam te usne pruže i možemo li taj otrov preživjeti. Život je kao droga. I droga je. Ubijaš se njime i želiš ga prestati živjeti ali ne možeš jer si ovisan i ne možeš prestati, nemaš hrabrosti. Voljeti je poput ljepote. Možeš gledati no nikada ne znaš hoće li zauvijek trajati. Voljeti je poput vatre, možeš se grijati ali ne znaš nikada hoće li se ugasiti iako stalno podupireš da ne prestane gorjeti.  Riječi su kao kamenje što padaju u rijeku, a rijeka je kao život. Ona uvijek teče bez obzira na smetnje, smetnje samo uzrokuje promjene, teško kamenje. Riječi mogu biti lijepe i u našem životu ostaviti lijepu promjenu u jednoličnom toku, mogu uljepšati naš tok. Riječi mogu biti ružne, kada padnu u rijeku mogu samo razbiti ljepotu koju je jedinstveno miran tok imao, no život nikada nije miran, on uvijek nekamo ide dok se ne ulije u more, na groblje u more smrti gdje su svi životi spojeni u jedan veliki, more koje samo mudro i duboko šuti.  Sreća je izgubljeni dio života, onaj koji se davno zaboravio. Sreća je kao zemlja izgubljena u morima, u smrti emocija. Sreća je kao život a život kao svijeća. Gasi se plamen na svijeći kako i svijeća nestaje sama, svijeće plamen na rukama samo je ožiljak, rana.. Nestaje sreće u životu i ostaju samo ožiljci stari, pokoreni svakoj boli i rani, mi ostajemo sami.  Nada je lažni osmijeh na licu, nada je laž u našem životu i glavi.. nada ne postoji ona je samo laž kojom će se ljudi braniti, u nadi se nikada neće spasiti. Nada umire s ljudima, ubija je tehnologija. Zar postoji nada u svijet dok njime vlada mržnja i oružje, oružje za masovno uništenje, oružje kojime može se sve ubiti, zar nada u tome postoji?  Bog, ah taj bog, on kao da nikada nije ni postojao. Ili je doista smrt njegovu netko zaboravio spomenuti. Bog nikada tu neće biti a mi, mi ćemo se u zlo uvjeriti. Bog više ne postoji ono što nekada je bio bog, sada je čovjek čovjeku svome . Bog je novac, bog je oružje. Bog je rat i moć, sve što može razoriti i ubiti, to je bog. Ostalo ne postoji ostalo je samo san o stvarima, stvarima koje nikada nećemo imati. Bog je bajka loše ispričana, nedovoljno zakrpana. A ljudi, mi smo smeće koje igra se boga dok priroda ne uzme prihoda svoga, ono što nas je učinilo živima učiniti će kao da nikada nismo postojali. Bog, možda to možemo reći samo prirodi.  |
