Marketing
Please close my eyes
Sjetio sam te se sinoć u kasnoj noći. Pisao ti nadao se da ćeš s osmijehom to sljedeći dan pročitati. Sjedio sam u mračnoj svojoj sobi, ovijen svojom depresijom ali ljubav koju sam osjećao učinila je da bol manje me boli. Vjerovao sam u ljepotu i dalje.. U snove u kojima sam sretan s tobom u kojima sam ti se doista divio. U još kasnijoj noći, gledao sam svoj stari blog. Čitao tvoje komentare, svoje postove pa tvoje komentare. Sve su te emocije prolazile opet kroz mene, osjetio sam ih opet i osjetio onu staru, tebe.
Nisam nikada slutio da bi se dogodilo nešto, zbog čega bi u tebe vjeru gubio. No dok sam to radio ja, samo u svojoj sobi bez ikoga, bez tuđih dodira. Nevino sam zalutao u svoj svijet, lebdio ljubavlju misleći da je iskrena, no dok sam to radio ja… Što si radila ti? Da te opet nazovem svojom ljubavi?
Postavio sam si pitanje danas ujutro, nisam znao odgovor i još pod konfuzijom u deleriumu ne znam. Kako se ono iskazuje patnja na koži? na mesu? Na tijelu… sjećam se načina, no preslabi su, smrt je preblaga. Moj najveći san da imam te ipak noćna mora je da gubim te.
Zatvorio sam oči da ne vidim da plačem, otvorio sam ih jer su boljele, pekle me. Ova je bol nova, nisam je nikada toliko forsirao, no nije dovoljna.
Ne, ne vjerujem i dalje, ne mogu povjerovati. Zašto se stvari koje ne zaslužujem kako kažu svi, upravo događaju meni?
Svijet me ubija, ubijaju me sjećanja, roditelji, prijatelji… Zar si morala i ti?
Ne mogu ti oprostiti.
I što mi preostaje sada, alkohol, žilet i kada? Kao nekada.. Ova rima doista nije namjerna..
Samo što su mi balade u životu postale način pisanja, življenja.. Moj je život jedna tužna elegija.
Mrak je u mojoj sobi gotovo isti kao onaj sinoć.. No sada me više ne prihvaća. Ubija me skupa s teškim tekstovima.. Koje slušam, koji mi u glavi odzvanjaju, prokleti alkohol trebam, novaca nemam.. Prodajem dušu, hoće li tko kupiti? Samo trebam puno alkohola…
Ne želim se više truditi bolji biti, kada sam izgubio motiv. Ne da mi se, ne da mi se živjeti, ne da mi se ubiti. Polagano alkoholom ću to okončati.
Pijem od 12-te… Zašto bi sada prestao? Zbog hoti? Odjebite!
Zbog vas? Odjebite još više!
Ovaj svijet, ovaj život.. Ovo smeće od mojega srca i ovo smeće od emocija…
Zar da za to živim? To vam je dovoljno da živite? Ako je, svaka čast, meni ne. Nit je ikada bilo, nit će ikada biti.
Ja sam tražio nekoga tko razumije moju bol, netko tko me ne odbacuje zbog nje, netko tko dijeli sve uz mene. Jebeš to, zaboravio sam tko sam, zaboravio sam da nisam jedan od onih koji to pronađu, pjesnik sam zar ne? Oni nikada nisu sretni.
Završim na kraju kao i uzor moj.. Cijenjeni Poe.. kako je izdržao smrt svoje Lenore…
Možda zato jer je to smrt, ne.. Nije bio iznevjeren njezinim životom, bio je ranjen njenom smrti.. Da, zato.
No ja, ja sam iznevjeren, uništen, potrgan, zgažen.
Koliko boli može podnijeti jedno srce, staro samo 18 godina. To je u biti tako prokleto malo, a tako prokleto puno emocija je koje… ubijaju.
18 godina.. Koliko je sreće prošlo mojim životom? Ne znam, 3 dana u životu kada sam bio uz… nju…
one 3 godine veze… Nisam bio sretan, bio sam samo sklonjen bolima. No i to je postalo na kraju samo bol…
Toliko pišem o ljubavi, hoće li ikada moje srce naći njezin konačni, posljednji komadić?
Ili će sve što mi je od srca ostalo ubiti alkohol.. taj divni, moj najbolji prijatelj. Alkohol.
Ne mogu, opet me stišću zidovi.. Kao nekada..
Ne mogu podnijeti opet, opet me boli srce, jače nego ikada.
Opet se želim vlastitom krvlju hraniti, kao nekada..
Ne mogu izdržati, ovu bol u grudima..
Anđel bez krila je demon.. Svi demoni su oživjeli u meni.
Anđeli su me napustili.
Sanctus Diabolos…
Sotona doista postoji.. Možda u njegovoj službi se možemo svemu maknuti…
In sorte Diaboli…
Tko će ga znati, tko se na jednu vatru opeče, neće dva puta.
I ovaj je post pisan tebi, evo..
Hoti.
Post je objavljen 08.06.2007. u 10:38 sati.