Marketing
Crashing down
Vjera u nepostojano
Molim te da otvoriš oči svoje
Pogledaj zagrljeno u poljupcu nas dvoje
Grlimo se kao grane i rosa
Na zimu miriši tvoja kosa.
Sada kada tama napustila je tvoje oči
Vidiš li me
Ili sam sada ja samo crna sjena za tebe
Ha voljena?
Ona je u očima nosila lijepu tugu
Crnu tminu što sam volio
Zbog koje mi je srce od ljubavi oboljelo
A ljubav ta nikada nije postojala
I ja sam se nadao da postoji
Vjerovao sam u ono što ne postoji
Kao i bog jer jedini bog si ti
Naučila me umirati
U očima punih tame gdje nekada sam bio i ja
Sada sam samo u svijetlu sjena i ne gledaš me više ti
Tjeraš me da se ozlijedim.
Svaki put kada zbog tebe ozlijedim sebe
Osjetim kako iz mene odlazi dio tebe
Jer si mi u krvi
Jer si bol koja mi srce mrvi
Samo ti, ti si mi u krvi.
Otvori oči molim te
Zadnji put poslušaj me
Daj da vidim ih i uvjerim se
Da plamen ljubavi ne gori više u tebi
Ja osjetim još plamen kako izgara u meni
Ali ponestalo mu je tvoje ljubavi
Da se nikada ne ugasi
Požar u meni u tuzi se gasi.
Ljubav napustila te je
Oči tvoje tamne nekada, predivne
Sretna sada si ti
Ali bez moje ljubavi
Neka si, neka si sretna ti
Ljubavi.
Oprosti mi što moram ti reći
U ljubavi ne postoji nitko treći
I zato bolje s njime ostani ti
Jer ne postojimo više mi
Ne, ne postojimo više mi.
Ja ne želim više o tebi misliti
Ne želim za tebe disati
Ne želim živjeti
Ako mogu želim umrijeti da boli nestane
Samo da me život makne od tebe
Jer ne mogu, ne mogu podnijeti
Da drugi te ima i da to doista želiš ti
Zbogom pjesmo, zbogom ljubavi.
Za početak ovog posta koji će pretpostavljam biti dug iako trenutno u to nisam siguran, pjesma. Pa da počnem, ovaj post neće biti još jedna priča na koju će te reći kako je lijepa, neće biti nimalo vezna uz ono što su ostali vezani. Ovaj post bit će samo jedno čišćenje samoga sebe a ne znam jesam li ikada na ovome blogu to radio, ako nisam evo da počnem.
Prvo što bi mogao reći.. Hmmm. Koju emociju prvu da izbacim iz sebe… Uh, teško ih je i nabrojati. Ja : volim, mrzim, obožavam, prezire, patim, uživam, bojim se, nadam se, ne vjerujem i ništa, nikome, ne osjećam se sigurno, osjećam se ugroženo, osjećam se kao meta boli, osjetim strah od ljudi, mržnju prema njima, gade mi se, osjetim fobiju od života, osjetim neku novu bol u grudima, osjetim staru depresiju koja me razara, osjetim kako me ljudi vole, osjetim kako me ljudi mrze, osjetim želju za svojom krvi, svojom boli, osjetim toliko toga, a sve prekrijem savršeno osmišljenim laganjem.
I kada ljudi pomisle da je sve napokon super u mome životu, kada pomisle kako se je izvukao onaj blacken, možda mi i zavide no vjerujete, osim cure ništa drugo na meni nije vrijedno da mi zavidite, sve je tako beznačajno i beskorisno.
No do danas mislio sam kako je vrijeme da prekrijem sve svoje depresije i pokažem da mogu glumiti doista sreću, jednu veliku kažu, jednu od najvećih emocija. Evo glumio sam je. Ne kažem, sretan sam bio svaki puta kada sam bio s hoti no ovaj post odnosi se na sve vrijeme bez nje. Ne odnosi se samo na ovaj dio moga života odnosi se na sve kroz vrijeme i život što sam doživio sve što je ikakav utisak na mene ostavilo.
Objasnit ću vam nešto, netko tko jednom bude sjeban od strane drugih, bit će takav zauvijek.
Dani su tako isti. Sve što može ispuniti jedan dan je alkohol, može ga ispuniti neka bol koju tajim jer se bojim njezinoga uzroka, bojim se da ako saznam uzrok svoje boli da će me onda tek sustići i ubiti, moj bol i neprijatelj koji me jednom skoro pobijedio, samoća.
Bojim se biti sam, da… kao nekada, kao uvijek. Bojim se priznati da nisam dovoljno jak da budem sam, ne fizički tako mi nitko ne treba jer fizičku snagu imam, psihički, duševno.
Sjećanja kada mi se obijaju o glavu sjetim se koliko sam čudovište bio, kolike sam ljude ranio. Boli me iskreno to što sam radio, bio gad kojeg su svi mrzili jer, ne shvaćam kako me vole sad, isti sam ja samo je drugačija moja duša. Pronašao sam je u drugima.
Osjetim potrebu da im zahvalim no onda se sjetim koliko puta proklinjem što osjećam, onda ipak kažem, da bar nikada nisam slušao.
Pričali su mi ako nađeš curu bit će sve dobro, zaboravit ćeš sve loše o sebi. Nije bilo tako a vjerovao sam svojim prijateljima. Nije tako bilo nikada, imao curu ili ne ja sam jednako govno za sebe. Nitko i ništa. obična propalica koja se boji svoje budućnosti, boji se otvoriti oči. Toliko puta kada sam rekao nešto o tome da sam doista sjebana osoba moji prijatelji bi rekli da brijem, poznanici bi rekli a jadan blacken a oni koji su me najmanje poznavali oni su mi jedini davali podršku i jedini su mi vjerovali.
Zato jer nisu nikada vidjeli kako sam vani ''sretan'' kako se zajebavam i pravi sranja.
A nisu zato jer tu sam onaj koji jesam, sjebani mladi gotičar koji bazira svoj život na emocijama. Ne shvaćam i dalje, kako mi je to uspjelo. Probuditi svoje srce do ove mjere, da voli.
Bojim se u biti emocija, uvijek me svaka od njih na neki način ispunjava a na neki ubija.
Kada je voda u mome životu isprala svu bol i depresiju kada sam opet zasjao, voda postala je od leda. Hladna i bez emocija, ta me voda iznova ubija. Ono što nas spasi od propasti donosi nam veću i težu propast, možda i ne ali ja sam ovako naučio.
Što ako jednoga dana ono što najviše volite osjetite da nestaje, da vam klizi niz prste, da su vam sve prazniije ruke? Bojim se ako stisnem prste u šaku da neću uloviti ništa, ni zrak…
Bojim se da ako ne sklopim šake da će proklizi iz mojih ruku milujući mi prste zadnji put.
Da… ako razmislite znat će te o čemu pišem, ako ne i ovako nije bitno ovo je samo jedan post o meni.
Previše toga je u meni osjetim i dalje kako me ubija iznutra. Pitanja bez odgovora a ono najvažnije pitanje bez odgovora koje si postavljam svaki dan, jesam li ja i dalje ja?
Sve te laži i prijevare, sva razočaranja… Navela su me da mislim jesam li doista i dalje ista osoba. Sve što sam počeo gubiti a što sam ikada uspio osvojiti, pitam se što se je promijenilo.
Nikada u životu nisam bio pobjednik, pobjednik nikada ne krvari zbog drugih, ne plače… ne skriva se od onih koji mu govore da ga vole a pružaju mu bol, pobjednik nikada ne poželi umrijeti on jednostavno pobjeđuje i nikada ne izgubi.
Što se je dogodilo sa mnom, zar je tako loše pisano u zvijezdama, sudbina moja.
Zahvaljujem stvarno, hvala vam što ste me naučili koliko život odvratan može biti. To je valjda zato da naučim cijeniti lijepe stvari ha? To je zato da ne bi bio kao ostala razmažena derišta? E PA JA SE ŽELIM VRATITI U SVOJE DJETINJSTVO KOJE NEMAM I ŽELIM TO BITI! ( ovo je boljelo…)
Mrzim dan kada sam prvi puta otvorio oči i ugledao svijet. Mrzim dan kada sam vas nazvao svojim roditeljima. Nisam nikada osjetio što to doista jest, hvala stvarno, inače bi bio nezahvalno derište ovako samo sasvim obično psihički nimalo stabilno derište..
Kako vas prezirem, sve..
Nisam nikada pomislio da mogu ovoliko mrziti ali mrzim sve. Svoje prve emocije vezane uz moje prijatelje, prezirem. Naučili ste me voljeti, zar je to stvarno bilo potrebno?
Koliko puta do sada sam psihički bio pokopan zbog toga, zbog dara na kojemu vam nisam zahvalan. Što mi je taj dar u životu dao? Pjesme, priče, maštu o nečemu što se sve više bojim da nikada neću imati. Ne prijatelji, nisam vam zahvalan oprostite mi ako možete, ako i ne… svejedno mi je, mogu sve i sam.
Svijet će jednog danas nestati, prije njega ću i ja i vi… uopće nismo bitni, ni vi ni ja..
Gade mi se više svi ti dodiri, zagrljaji i poljupci prijatelja. Zar se moramo dirati? Meni se stvarno to više ne da trpjeti..
Gadi mi se, gadi mi se što sam dio ovoga svijeta, društva i civilizacije. Mrzim i gadi mi se riječ obitelj, prezirem riječ obitelj jer oduvijek je u meni slika toga budila imaginarnu toplinu koju nisam nikada osjetio.
Toplina udarca na licu ili nekome drugome dijelu tijela također je toplina. Tako sam naučio da sve mogu realizirati na svojoj koži, tome su me učili a onda kada su vidjeli što radim su rekli da sam lud..
Nosim sve to u sebi svaki prokleti dan, pokušavam napisati nešto lijepo ali ne ide i sve završi emocijama koje nisam htio iznijeti na blog. Evo ga ipak je tu, nadam se da razumijete da sam ovakav doista ja, da moja lažna maska nije osvojila i vaše oči, jer ako me i vi vidite s maskom onda nitko ne poznaje moje lice.
Kada nekoga voliš on ti ne može sakriti svoje emocije. Ako je on sretan, sretan si i ti. Ako je on tužan i ti si, osjetiti ćeš to. Ako se zatvori i ne govori ti što se događa, osjetit ćeš se manje vrijednim i osjetit ćeš kako te to ubija do dna. To sam naučio kroz život, zapamtite to. Tajne koje mislite da će nekome pomoći mogu ga boljeti više nego istina kojom će te ga razoriti.
Izgubio sam se u svojim mislima sada, ušao sam tamo gdje nisam trebao suze mi teku niz lice.
Osjetim se kako opet umirem unutar sebe, ponekada me neki njezin osmijeh ili neka topla riječ ožive, daju mi nadu da je sve u redu no onda ipak ubija i dalje, život je takav.. nije u redu, mislim da zaslužujem barem jednom u životu da mi se nešto što želim ispuni.. sve što želim je ona, želio sam toliko toga ali sada želim samo nju. Da budemo ono o čemu smo sanjali ili o čemu sam sanjao… bojim se živjeti sljedeći dan jer ne znam kako da sve to iznesem više van, bol i sve to u meni riječi kojima ne mogu opisati kaos u glavi… ubija..
Ma ovaj post jednostavno moram prestati pisati.. još samo želim reći da mrzim to što neke stvari nikada neću zaboraviti, mrzim sjećanja. Kada mi sjećanje prođe kroz glavu uvijek ostavi ožiljak iz prošlosti na mojoj koži.
Sjetim se da bilo je lijepo, sjetim se da osjetio sam život kako ulazi u mene.. pitam se sada zašto opet sve tako lako umire…
Bio sam sretan neko vrijeme, kada sam bio depresivan bio sam sretan jer doista svaki dan, bio je ispunjen njenim lijepim ljubavnim porukama.
I kada je doma kao i uvijek problem vezao se na problem, suze se vezale na kapljice krvi, bio sam sretan i smijao se.. nisam se nasmijao iskreno, dugo već jer postalo je tako monotono. Svaka moja riječ ili od ikoga, sve je tako beznačajno i jadno, nema logike smijati se kada nije smiješno.
Sada sam razmislio i da, lijepo je što sam nešto naučio od roditelja. Koliko god problema da bilo u životu uvijek su savršeno se pretvarali da je sve u redu, lagali su tako vješto i lijepo.. napokon sam i ja shvatio da sam od njih nešto naučio..
Živim život u nadi, živim ga samo da bi mi se vratio na staro. Da osjetim da je ona doista i dalje tu uz mene svojom voljom, da… da moja ne stabilan psiha nema veze s time, da doista je ljubav jedini razlog.
Ako ne prestanem pisati post će biti predugačak i nitko neće čitati a i ovako, nemam što reći osim da sam razočaran životom i ogorčen. Ne mogu držati u sebi to više.. sada kada sam ovo napisao nije mi lakše, ne pomaže kao nekada. Znam, ništa mi ne može pomoči osim jedne osobe, no hoće li, ikada više..
Pitanja i pitanja, odgovora nikada nema… pitanja i pitanja… odgovori u podsvijesti nisu lijepi, pravim se da ne čujem, ne čujem… ne čujem… čujem li… ma ne, umislio sam si…
Ništa ne postoji.
hvala vam ako ste čitali, nemojte komentirati ako niste... hvala i da...
opet se ponavlja isto što i prije... dobivam puno poruka i mailova i slično.. ne, nemojte se zaljubiti u mene sjebat će te sebe a nikada me nećete imati.
Post je objavljen 18.06.2007. u 20:15 sati.