I još jedna iz repriznog programa... ne tako davne 2008., negdje na Trešnjevci...

Važan je doživljaj


Profesor Trenk dugo je razmišljao i borio se sa sobom u sebi, po tko zna koji put i zbog čega. Misli su se zaplitale, rasplitale, dolazile i odlazile, a on je i dalje pokušavao doći do nekog koliko-toliko suvislog zaključka.

- Jesam smiješan, da ne povjeruješ, pomislio je po neki put u svom životu. Ali, koga to zanima? Nastavio je još jedan od svojih monologa.

- Kome je stalo do mojih smiješnih opservacija i doživljaja, ako i sam znam da se smanjila i kvaliteta i kvantiteta ljudske komunikacije, pa i među onima koje poznajem.

- Nitko nema vremena.

- Svi žurimo.

- Svi jurimo.

- Malo tko i stigne tamo gdje i kad želi.

- Ali to, na kraju krajeva, nije ni važno.

- Važno je da smo svi angažirani u nekom poslu i to jaako jaaako važnom i da se bavimo nečim.

- I većina nas kuka kako nema vremena i kako si mora reorganizirati život, meditirati, baviti se jogom, transcendentalnom meditacijom, autogenim treningom itd. itd.

- I svi slijedimo neke puteve i autoritete.

- I svi se sjećamo djetinjstva i mladosti, kad smo navodno imali daleko više vremena i lakši život (kako se brzo zaboravljaju problemi mladosti…).

- A onda poželimo pomaknuti sat i vrijeme unazad i postići ono stanje duha (ako već ne i tijela) u kojem smo bili mlađi, vedriji, otvoreniji, opušteniji… zdraviji – jednom riječju.

Zaključak ni ovaj put nije našao. Razmišljao je i dalje, a sjetio se i svojih predavanja novoj generaciji učenika. Ali, to je nešto drugo… pomislio je u sebi. Ipak, bio je svjestan činjenice da čak i ako smo skrenuli s pravog puta, vrijeme i događaje ne možemo vratiti. Ipak, većina nas i dalje uporno traži eliksir mladosti i kamen mudrosti, koji će nas dovesti u ona željena i sanjana, navodno i proživljena stanja mladosti i radosti, opuštenosti i … vrijeme nije ni važno, na kraju krajeva. Važan je doživljaj.