20
nedjelja
studeni
2011
ničim izazvan, urednik je prekopao kutiju s rukopisima na čekanju i objavio rukopis nepoznatog autora, koji zapravo i nije bio gotov rukopis, nego tek početak jedne moguće kratke priče, čije nastavke je očekivao već tjednima...
u nedostatku nastavaka odlučio je dati priliku gostima pečenjarnice, ali i ostalim članovima "redakcije", kako bi zajedničkim snagama napisali nastavke i dovršili ovu omnibus priču. Pa eto početka...
Vodocrpilište
„If you can't be with the one you love, love the one you're with“ – Luther Vandross
Vodocrpilište Mlaka bilo je još zatvoreno. Nitko nije znao zašto, a malo tko bi se usudio i pitati. Milena Ban već je sjedila u autu kad je začula prasak, detonaciju eksplozivne naprave. Voda je suknula iz bazena, a nad bazenom se stvorio oblačić prepun sitnih kapljica vruće vode, koje su lebdjele u zraku još neko vrijeme.
***
Patricija Oršić sjedila je nasuprot dr. Baueru i opisivala svoje snove pokušavajući se sjetiti svih detalja iako ju dr. Bauer na to nije poticao niti je to od nje očekivao.
***
Jagoda Mraz kupila je novu jaknu i ponovo ju je isprobavala u predsoblju ispred ogledala, zamišljajući još niz kombinacija s ovom jaknom, drugim cipelama, nekom drugom bluzom, hlačama, suknjom… ipak, nije se mogla osloboditi gorčine jutarnjih dojmova nakon što je saznala za još jednu Jerkovu nevjeru u njihovom netom završenom braku. Tko su bile sve te žene, koje su to priče bile… no, srećom pa je i ta priča s Jerkom gotova, pa više ne mora o tome voditi brigu. Od početka njihove veze Jerko je bio prava zagonetka, prepun dvosmislenih rečenica, tajni, iznenadnih odlazaka na službeni put. Iako po prirodi nije bila ljubomorna, čak i unatoč poslu koji je Jerko obavljao (analitičar u MUP-u, ma što to već značilo), nakon prvih par godina euforije i neuspjelih razgovora o njegovom poslu i tajnim odlascima… prestala je uopće razgovarati o poslu s njim, a nakon nekog vremena postala je tako ravnodušna prema njemu da je i rastva prošla prebrzo i prelagano. Ipak, sve te žene, o kojima je tek naknadno saznala, bile slične ili potpuno različite, jutros su joj izazvale trnce nelagode i znatiželje.
***
Vodocrpilište je ubrzo bilo prekriveno ostacima mehanike, strojeva, blata... ubrzo potom je i policija došla. Zaposjeli su područje neposredno od mjesta detonacije i u krugu od pedesetak metara. Jerko je šao među zadnjima. Kao stručnjak za kriminalne profile i terorizam, došao je provjeriti o kojem obliku moguće terorističke aktivnosti bi se moglo raditi. Podmetnuti je eksploziv bio semtex, stari dobri industrijski proizvod, sveprisutan u građevinskoj branši, ali i među pripadnicima tzv. „stare škole“.
***
Milena Ban sjedila je u šoku nedaleko mjesta eksplozije, gotovo oduzeta od straha. Kad se uz auto pojavio policajac i mašući rukama joj pokušavao objasniti kako treba otvoriti prozor i dati mu par odgovora na pitanja... promatrala ga je kao u snu. Odgovorila je na svih sedam pitanja poput mjesečarke i ostala sjediti uz otvoren prozor. Hladnoću u autu nije osjećala. Kad je počela dolaziti sebi oko nje bilo je na desetke policajaca, koji su hodali okolo po terenu zasutom svim i svačim, a najviše blatom. A među svim tim likovima ugledala je i njega... Jerka, tajnovitog prijatelja njezine sestrične Marije, kojeg je upoznala nedavno, baš na Marijinom rođendanu. Došao je zadnji, donijeo predivan buket ruža, mali zamotuljak za koji je zamolio neka ga otvori poslije, kad on ode, kratko popričao sa svima, ispričao se i otišao ubrzo. Čudan neki lik. Zamišljala ga je kao diplomata, špijuna, nikako kao policajca, iako je i ovaj put bio u civilnom odijelu.
***
komentiraj (11) * ispiši * #
17
četvrtak
studeni
2011
nakon učestalih prigovora gostiju, članova redakcije i novog kuhara, kako se nije ništa novoga ni objavilo ni napisalo, urednik je, vođen linijom manjeg otpora, odlučio prvo objaviti priču iz repriznog programa ...
Kad poželiš…
Nina je oprala kosu i brisala ju svojim velikim žutim ručnikom. Uživala je u trljanju glave i frotira koji je mirisao na omekšivač rublja, deterdžent i šampon s mirisom borovnice. Kosa je već jako narasla, razmišljala je. Šišanje? Farbanje? Nova frizura? Novi izgled? Nova Nina?
- Bilo bi vrijeme, pomisli u sebi. Ovakva ista i obična ne sviđam se više ni susjedu Mišku, hauzmajstoru, a kamoli sebi, o Robiju da i ne razmišljam. On tako i tako odavno ne primjećuje promjene na meni, čak i kad se nešto dogodi («da, lijepa ti je ova nova haljina, a cipele? A i one su nove? Je, fakat su zgodne», bili su njegovi najčešći komentari).
- Još kad bih i znala što uraditi s ovom kosom, ovim debelim dupetom (no, za dupe znam, moram smršaviti, ali kako…?)…
Razmišljanja ispred ogledala bila su još jedna od serija samokritičkih osvrta, po kojima je vjerovala da je ipak tipična žena (nesretna, neshvaćena, nevoljena… uopće «ne»), ali nije se predavala. Nanosila je puder i šminku jednakom pažnjom na svoje pravilno i lijepo lice, antičko-grčkih crta. Gledala je u svoje grudi i milovala ih pažnjom najiskusnijeg ljubavnika, pa zatim lagani dodiri po vratu, uzdasi, tako malo je bilo potrebno za razvijanje mašte… uživala je u pomisli na susjeda Miška, hauzmajstora, muškarca, antijunaka njezinih snova – mršav, koščat, s blagim izrazom lica, unatoč svoj muževnosti, grubim crtama, dvodnevnoj bradi, pomišljala je na njegove mišićave i koščate ruke, na njegove uske traperice ispod kojih se nazirala njoj omiljena meštrija. Sanjarila je o njegovom tijelu, dodiru i nespretnim muškim kretnjama, koje odaju nestrpljivost, žar, žudnju…
Ruka se spustila s vrata preko ramena i grudi do pupka, gdje se zadržala u nestašnoj igri još jednom od njezinih erogenih zona. Tek ovlaš je dodirivala tu osjetljivu točku i poigravala se s osjetljivošću vlastitog pupka i tijela uopće. Gurala je palac lagano unutra i kažiprstom lagano kružila okolo. I dok je lijeva ruka «obrađivala» pupak, desna se nježno spustila do šumice pedalj niže. Prstima je pretraživala dobro poznati teren. Tražila je i našla gumbić zadovoljstva, njezinu najosjetljiviju točku (ali ne i jedinu). Pipkala je gumbić dok se nije zacrvenio i nabubrio, a lijevom se rukom vratila na grudi i pipkanje vlastitih bradavica.
Ova je igra postala sve uzbudljivija i sve manje pod kontrolom njezine svijesti (to je zapravo i željela, isključiti se malo, zaboraviti na stvarnost i uživati u vlastitoj putenosti…). Izvijala se i jecala od uzbuđenja, prsti su prolazili sve najosjetljivije točke, ulazili u sve rupe i rupice, dodirivali gumbiće (i bradavice na grudima je smatrala gumbićima), a sjedeći položaj i oslanjanje na vrata kupaone su joj dali osjećaj čvrstog oslonca i opuštenosti (ono što je uvijek tražila). Lebdjela je u vlastitim svemirima putenosti i mašte, uživala u bezvremenosti i opuštanju na njoj najdraži način.
Zvono je resko zazvonilo na vratima. Pa opet. Tri puta. Ne, nisu starci, oni imaju ključ, a ni poštar (on uvijek zvoni dva puta), Robi je na putu, a Ana (sestra) je na faksu. Tko bi sad mogao biti, s mukom se ustajala i polako se vraćala u stvarnost, ponavljajući ovo pitanje u sebi. Zazvonilo je još jednom. Četvrti put. Ovo je previše. Netko je uporan. Jehovini svjedoci? Prodaja čestitki (ali Božić je prošao, a do Uskrsa ima još dva mjeseca…). No, nema veze, pogledat će na špijunku, pa se vratiti u kupaonu, dovršiti igru kako i priliči, razmišljala je Nina.
Pogled joj se sledio onog trena kad je kroz špijunku ugledala susjeda Miška, hauzmajstora – onako prljav od ulja i rada po kotlovnici, u kombinezonu i majici s tregerima, a gola i dlakava prsa orošena znojem su se jasno vidjela … što sad? Ništa, smireno ću otvoriti vrata i pitati što treba, a onda se vratiti i maštati o njemu… smišljala je Nina scenarij razgovora sa svojim omiljenim susjedom. Ipak, klecanje nogu i jako crvenilo lica odavali su tajnu kupaone. No, što je tu je, pomisli ona, pa neće valjda čekati da susjed odustane, a vidjela je i da se sprema peti put pozvoniti.
- Dobar dan susjed, kojim dobrom, pokušala je Nina zvučati uobičajeno opušteno i šaljivo, uz onaj svoj redoviti šarmantni osmjeh (iako joj je bivši dečko, Deni, rekao da je taj osmjeh zapravo jebozovan).
- Bok, suseda, znate, ja sam došel popraviti onu pipu, onu u kupaoni, kaj ste mi rekli prošli petak, ma, znate…
- Je, je… pokušavala se sjetiti Nina. I to smo se dogovorili za danas, za sad (pokušavala se sjetiti koliko je sati)?
- Pa, rekli ste sad, mislim, ak' vam sad paše? Ak' vam ne paše, dojdem je sutra il' popodne oko tri vure, kad obavim onaj kotel dolje. Paše?
Sjetila se da je sama u kući i to ju je osokolilo, pa je nekako izazovno oslonjena na vrata, pozvala Miška, ovaj put na «ti» u stan, točnije u kupaonu (ponovo je osjetila uzbuđenje, bradavice su nabubrile ispod frotirskog ogrtača, a vruća unutrašnjost osjećala je blizinu objekta svojih maštanja).
- Je, Miško, uđi, može i sad, kad poželiš… (počela se vraćati svojim maštanjima). Samo daj, ima posla, u kupaoni bi mi baš mogao pomoći, ima tamo posla za tebe… onaj njezin čarobni šarmantno-jebozovni osmjeh vratio joj se na lice, gledajući Miška kako ulazi u stan i kupaonu, nesvjestan sudbine i njezinog iznenađenja.
nagrađena priča :)
komentiraj (4) * ispiši * #
