31
nedjelja
svibanj
2009
Maestro
- Osušio se od života, ocjeni Crv i odvrati pogled od svog objekta diskretnog promatranja, Maestra.
- Ne vjerujem. To je još jedna od tvojih fikcija, suho odvrati Mila. Vjerojatno si i ovo opet izmislio. Zašto bi čovjek bio suh od života? Pa i ti si suh, gotovo mrtav. Jesi li možda i ti…?
- Točno. I ja sam se osušio od života, od muke, odricanja, patnji…, nastavi Crv.
- Pa onda mene ne bi trebalo ni biti, istopila bi se, nestala… Što pričaš tu gluposti? Osim toga, - Maestro je potpuno O.K. tip. Meni je simpatičan.
- Tebi…, ironično procijedi Crv i pogleda kroz prozor. Lutao je pogledom, bez nekog određenog cilja. Taj pogled kroz prozor bio je zapravo svojevrsni bijeg od daljeg razgovora s Milom, mala pauza, ali i pokušaj odvraćanja misli s Maestra. Naime, upravo je svoju starost projicirao u liku Maestra.
A Maestro, punim imenom i titulom profesor Leopold Petar Shopovitz, umirovljeni profesor harfe, odavno se skrasio u svom svijetu mašte. Ispijao je svoju uobičajenu drugu vodku u Klub-caffe-u Akademije, kafiću, koji je zapravo bio utočište za izgubljene duše, zamišljene, na milost i nemilost sivila života prepuštene, ali ponosne i teško dostupne tipove. Ispijao je svoju vodku i u glavi skladao nizove tonova, čitave skladbe, za harfu, klavir, pjevače… bio je više nego duboko zamišljen. Maestro je bio sav u glazbi i glazba u njemu. Nisu pomagali ni povremeni osvrti oko sebe, novine na stolu, glazba s radija, koji je stvarao diskretnu zvučnu kulisu ovog uvijek zamračenog prostora.
Barica je promijenila pepeljaru, poslagala novine na stolu, donijela i treću vodku, čašu vode i čajne kolačiće, ali on ju nije ni primijetio. Ponekad bi poveo s njom razgovor o životu, mladosti, ljepoti, žurbi, stvaranju, o čemu bi i inače pričao s ljudima, a osobito sa ženama. Međutim, ovaj put, skladanje i unutarnja glazba, note, instrumenti, uopće unutarnji doživljaji, bili su jači od vanjske stvarnosti. Unutarnja zbivanja odvlačila su ga snažnom dinamikom… Naslonjen na zid, zapravo pregradu između separea, obojenu nekom blijedom bojom pijeska (možda neki izblijedjeli oker), sjedio je na stolici bez naslona, okrenut ulaznim vratima i zamišljeno, gotovo izgubljeno, promatrao ulicu kroz velika staklena vrata.
Barica je najnježnijim mogućim pokretima ruke očistila pepeo s rukava Maestrovog sakoa i tiho ga ponudila kolačićima. Ona je koristila svaku priliku za razgovor s njim (jednostavno, toliko je u tome uživala), pa makar ga ponekad morala izvlačiti iz njegovih unutarnjih svjetova u grubu i njemu najčešće neugodnu stvarnost. Voljela je biti s njim u društvu, a sa njegovom šutnjom znala se nositi. S druge strane, kad god bi Maestro došao u svoju komunikativnu fazu, uvijek je bio izuzetno uljudan, zabavan, pažljiv, gospodin u potpunom smislu te riječi. Čak i kad bi ga Barica prekinula u mislima, zbog fajrunta ili nekog drugog prozaičnog razloga radi, više ili manje nježno (ili grublje), on bi ju samo tužno pogledao i započeo razgovor s njom. Nekad bi tek platio, pozdravio i otišao. Ipak, kad bi ga Barica ovako nježno izvukla iz njegove unutarnje stvarnosti, Maestro bi se najčešće ispričao za odsutnost i poveo s njom kraći razgovor o nekoj od aktualnih tema, no gotovo nikada o politici (za to ga je trebalo dulje pripremati).
Barica je Maestra izuzetno poštivala, ali i potajno voljela, s osjećajima u rasponu od potajnog simpatiziranja, pa sve do nerijetko nekritičkog obožavanja, no ovo potonje uglavnom je uspješno prikrivala i pokazivala u mjeri prihvatljivoj i za nju i za njega. Nije mu se željela, a znala je i da ne bi ni mogla – nametati i ulaziti u njegov život bez njegove volje. Jer, nažalost, Maestro je bio jedini muškarac, koji je prema njoj bio toliko uljudan, pažljiv, zanimljiv… dobar, uopće, ona ga je doživljavala kao uzornog muškarca, unatoč svim njegovim mušicama, zatvorenosti, odsutnosti…
- Maestro, probajte kolačiće. Sa sirom su, domači, jučer sam ih spekla, popodne… Probajte si kojeg, idu uz votkicu…
- Ah, da… bio je Maestrov uobičajeni početak razgovora, nakon prelaska iz unutarnjeg svijeta u vanjski. – Ah, da. Pa, da probamo te čarobne kolačiće. To bi zaista trebalo ići uz vodku. Evo, za početak ću uzeti jedan.
- Pa i vrapčić bi pojeo više. Dajte, zemite si još kojeg, ak' vam pašu, naravno…
- Da, da… pojeo je idrugi kolačić, popio malo vode, zatim gutljaj vodke, pa opet vode, na kraju uzdahnuvši.
- Budem vam upakirala ove ostale, za doma, ak' vam pašu, pa si možete kojega i sutra pojesti. Štima?
- Što? Ah, da. Sve štima. Odlični su. Hvala, niste trebali.
Maestro se razveselio i vidno živnuo. Nakon ovih par kolačića i treće vodke, kao da je udahnuo neki novi život i počeo zračiti nekom novom energijom.
-Barica, ipak, niste morali, stidljivo je napomenuo, uz redovito zahvaljivanje za ovaj znak pažnje. Čime sam uopće zaslužio ovo, toliko pažnje i naklonosti, jedne ovako mlade, simpatične i dobre osobe?
- Maestro, nemojte me sad… pocrvenila je Barica. Pa vi bar znate da si ja tak' volim s vama popričati, a uvijek ste tak' fini, lepo pričate… zanimljivi ste…
- Još mi i šarm prišijte, pa da pomislim da sam u ovoj dobi… u ovom životu…
- No, pa niste ni vi tak' stari.
- Šezdeset, ne bi vjerovali, a izgledam kao da sam prevalio sedamdesetu, ponekad se osjećam kao da imam osamdeset i više, komentirao je Maestro, ne propustivši se našaliti na vlastiti račun (na žalost, u šali je bilo pola, a možda i više od pola istine).
- No, pa kaj sam rekla? To i nije tak' puno.
- Nije puno? Pa mogao bih vam otac biti, a možda i djed… nasmijao se Maestro onim svojim pritajenim osmjehom.
Barica se sjetila svog pokojnog oca, koji je umro znatno mlađi, od teškog pijanstva (kao što to već zna biti s pijancima), ugušivši se u vlastitim bljuvotinama u WC-u lokalne krčme. Zapravo, malo toga se znalo, a ona je bila tek petogodišnje dijete, kojem su ispričali prigodnu priču o smrti oca. Iako dijete, već je prolazila brojne životne traume, križni put, na kojem su se i mnogi odrasli izgubili. Nakon smrti supruga, Baričina mati izgubila je razum i završila u nekoj od duševnih bolnica, a brigu o petogodišnjoj Barici i tri godine mlađem braceku (koji je poslije šest mjeseci umro od upale pluća), preuzele su majčine sestre i niz službi za socijalnu skrb.
S nepunih devetnaest, završenom ugostiteljskom školom i bez životnog iskustva, zaveo ju je, a ubrzo i oženio lokalni poduzetnik, četrdesetogodišnji limar Joža Pizek. Mlada i naivna, kakva je bila, udala se i preselila k njemu. U početku nije zapažala, no ubrzo je postala svjesna vlastite pogreške. Joža je, zadovoljivši strasti za mladom i naivnom Baricom, nakon šest mjeseci braka nastavio živjeti životom seoskog playboy-a, lumpajući, izlazeći s podjednako mladim curama iz njezinog ili susjednih sela, a Baricu je držao kao svoju sluškinju. Dobio je što je htio – kuharicu, spremačicu, poslugu, te sve što mu se u određenom trenutku prohtjelo, ponekad i ljubavnicu (kad bi se, razočaran promašajima s drugim curama, vratio njoj i tražio kod nje utjehu). Viđala ga je sve rjeđe i sve slabijeg raspoloženja, počeo je prekomjerno piti, pa je njihov brak došao u pitanje, kao i njegovo zdravlje. Barica je sve to stoički trpjela (i ne znajući za bolje), čekala i dočekala svojih pet minuta – kad joj muž oslabi i (zbog sve slabijeg zdravlja) postane ovisan o njoj. Znala je da će mu tada reći sve što je željela, sve što ju je mučilo, a onda ga i napustiti. No, okolnosti joj nisu bile toliko naklonjene. Teško bolesnog i kronično pijanog Jožu, Hitna je odvela u bolnicu. Tjedan dana nakon lijeganja u krevet, pod liječničkom paskom, umro je od moždanog udara, kao posljedice ciroze jetre.
Barica je ostala udovica u dvadeset i petoj godini. Od pokojnog supruga u naslijeđe je dobila skromnu kućicu, dugove i borbu za goli opstanak, jer ono malo penzije što joj je od pokojnog Jože ostalo, jedva da je pokrivalo najosnovnije troškove. Zaposlila se, preko burze, u Klubu Akademije, malom i njoj simpatičnom kafiću, gdje je u nekoliko slijedećih godina postala ključna osoba. Promatrajući goste kafića, što je bila njezina najdraža i najčešća zabava, otkrila je Maestra.
On joj se, u sivilu osrednjih, dosadnih i zamornih tipova, najviše dopao. Stoga i ne čudi njezino povremeno čašćenje vodkom i kolačićima.
- Zaista, niste trebali, istim riječima i opet se branio Maestro. – A i ova vodka… da mi ne bude previše… da ne pretjeram…
- Niš' se vi ne brinite, ja vas budem doma odpeljala, ak' ne bu išlo… našalila se Barica, imajući na umu djelić istine u toj šali.
- No, to ipak neće biti nužno, nasmijao se Maestro, iako… ovako mlada, lijepa žena… ne želim ni pomisliti kakve bih komentare izazvao.
- Ma, kaj vas briga za komentare, pa ni' vas valjda toga strah, ja se samo šalim, a ipak, ak' vam bu' trebala pomoć, tu sam, tiho, ali odlučno je prošaptala Barica.
- Imat' ću to na umu, zaista… uz osmjeh i otežane i usporene kretnje ustao je Maestro. Krenuo je prema vješalici, na kojoj je visio njegov kaput.
- Kaj već idete?, razočarano je upitala Barica.
- Ne žalostite se, eto mene i sutra tu… znate i sami već…
- Baš sam se htela s vama nekaj porazgovarat'…
- O nečemu određeno, nešto posebno?, pitao je Maestro.
- Ma, ne… nego tek tak'. Onak', volim si popričati s vama. Kak' vi lijjepo i pametno pričate o svemu, o životu, mladosti… lijepo vas je slušati.
- Onda imam dobar prijedlog – osmjehnuo se Maestro – zamislite si da vodite razgovor sa mnom i da vam odgovaram na pitanja, da raspravljamo o nečemu što vas zanima, a osobito o onome gdje mislite da bi nam se stavovi mogli razlikovati i u najmanjoj mogućoj mjeri.
- Ali, zakaj?, otegnuto je upitala ona. Kad ste već tu… Kaj vam se toliko žuri? A i čula sam da baš ni zdravo tak' se sa sobom raspravljati… neki su od toga ponoreli…
- Pa, jesam li ja možda lud? Ili sam na dobrom putu za takvo blaženo stanje?, gotovo uvrijeđeno upitao je Maestro. Pa, ja vodim takve rasprave u sebi svakodnevno…
- Vi niste ludi, al' bi ja mogla ponoreti…, ja nis' tak' jaka.
- Bez brige. Niste niti tako slabi kako mislite. Uostalom, zar vam ja ličim na nekog izuzetno jakog? Bez brige, kažem vam, pametna ste vi žena i jaka ste, vi se možete nositi sa životom, a i sa takvim bezazlenim raspravama, kao i sa bezazlenim tipovima poput mene… Maestro je držao vrata i počeo polako izlaziti prema ulici. Barica ga je pokušala zadržati bar još koji trenutak.
- Kaj, zbilja, idete već?
- Kako već? Pa ostao sam gotovo pola sata duže nego jučer. A i sutra sam opet tu.
Ona je znala da će Maestro zaista i sutra doći, ali i to da će prvih sat vremena (ili više) biti nedokučiv, u svojem unutarnjem svijetu (nota, skladbi, glazbe), pa će, tek nakon postupnog prijelaza iz jednog u drugi (stvarniji) svijet, biti otvoren i spreman za komunikaciju s ostatkom svijeta.
Voljela je razgovore s Maestrom, već i zbog toga što ju je on podsjećao na one stare mudrace iz bajki, koje je u djetinjstvu rado čitala, a kojih se rado sjećala i nakon što je djetinjstvo postalo izblijedjelom slikom nejasne prošlosti. Maestro, mudrac iz njoj dragog svijeta bajki, u njezinim maštanjima, bio je poput dodira božje milosti, doživljaj, koji bi razumjela i bez riječi, simbola i razgovora. Ipak, razgovori su taj doživljaj dodatno obogaćivali. Pogled u te modroplave oči, sjajne i uvijek negdje usmjerene, pružao je odgovore i pitanja, kojih se ni sama ne bi sjetila.
U jednom trenutku osjetila je snažne bolove u glavi. Išli su od sljepoočnice i tjemena prema unutrašnjosti, izazivajući u njezinoj svijesti nejasne slike i pomake u doživljaju stvarnosti. Nije znala što joj je, ali je jasno vidjela kako joj se slika pred očima muti i gubi u tami bolova. Sjela je na prvu stolicu, koja je bila iza šanka i pokušala pribrati se, odmoriti se, a onda ustati, pospremiti iza sebe, napraviti obračun, zatvoriti kafić i otići kući, kako bi se oporavila, izliječila, a sutra došla ponovo na posao, zdrava, odmorna i spremna za razgovor sa Maestrom. Ipak, bol se širila, sve do granice gubitka svijesti i blaženog stanja odsustva svih osjeta.
Sjedeći iza šanka, naslonila se na šank s unutrašnje strane i utonula u njoj nepoznato stanje poluživota i previranja između svijesti i nesvijesti, života i smrti, isključena iz svih zbivanja oko sebe.
Ni Crv, a ni Mila, jedini preostali gosti u kafiću, nisu čuli njezin pad sa stolice. S druge strane kafića, Crv je patio razmišljajući o svojoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Nisu mu pomogli čak ni pomirljivi tonovi s Miline strane, njezini poljupci, sva sila nježnosti, koju je Mila odnekud smogla i njemu posvetila. Jednostavno, osjećao se duboko nesretnim, bez nekih posebnih razloga, dozvolio je svojim redovitim napadima melankolije da ga odvedu u njemu poznato neugodno stanje.
- Možda on i je sretan, ali ja… i ja ću izgorjeti u sebi, možda ne kao on, ali, nestat' ću… od života. Crv je već dosegnuo redovito niske grane patetike, spustivši se sa uzvisina patnje neshvaćenih.
- Opet dramiš. Čista tragikomedija. Pa kaj ti je opet? Kaj želiš bit' debeli kak gospon Špek?, pokušala ga je Mila prizemljiti.
- Ne, ali brine me budućnost…
- I mene, ak' ne dojdeš sebi uskoro, a još više ak' mi tu nastaviš palamuditi. 'Ajmo doma!
- Ne znam…
- Kaj ne znaš?
- A da promijenim zanimanje, struku, firmu… Možda i vjeru, odnos prema životu…
- Glavu bedastu trebaš mijenjati… A i spavanja, više sna, izgleda da ti fali. A vidim da ti još nečega fali…
- Varaš se. Savršeno sam pribran.
- To me najviše i brine, ta tvoja pribranost.
- I?
- Niš'! Idem platiti ovo kaj smo popili, pa ćemo doma. Bum ti nekaj pokazala, a možda i dala…
- Što?
- Nema veze, ustala je Mila i krenula prema šanku.
- Možda je Maestro u pravu, na glas je razmišljao Crv.
- Je. I ti si u pravu, odbrusila mu je Mila, gegavim se i ležernim hodom upućujući prema naizgled praznom šanku. Ha? Jesmo sad kvit? Daj nemoj opet… Barica! Kam je pak otišla?, zabrinuto se osvrtala oko sebe tražeći Baricu po kafiću.
Nakon temeljitog razgledanja kafića, Mila je odlučila pogledom dosegnuti i drugu stranu šanka. S druge strane pak, ugledala je Baricu kako skvrčeno leži ispod šanka. U prvi mah nijje mogla doći sebi od čuda, nevjerice i šoka. Tupo je promatrala beživotno tijelo koje je ležalo ispod nje.
- Jezuuuššš!!! Crv!!!
- No? Nema Barice? Ostavi novce na šanku i idemo… kad se vrati, naći će novce i to je to… Idemo?
- Crv, sim dojdi! Odmah!!! Barica se zrušila tu iza šanka… ne znam, božemeprosti nit' je li živa… napad histerije, suza, grčeva i slabosti obuzeo je Milu do te mjere da se morala nasloniti na šank.
- Crv!!! Hitnu!!! Zovi odmah! Ja nemrem… ni mi dobro…
Dan poslije toga, točnije, slijedeće večeri, Maestro je u čudu promatrao obavijest nalijepljenu na vrata Kluba Akademije «Zatvoreno zbog smrtnog slučaja». Pokušavao je odgonetnutu o kome se radi, tko je kome i kada umro, slušajući svoju unutarnju glazbu. Ovaj put bio je to Requiem. Samo, kome, pitao se?
- Maestro, 'ste čuli?, presreo ga je Crv, zbunjenog, dok je šetajući ulicom tražio neko podjednako ugodno i mirno mjesto, u kojem bi na miru popio svoju vodku ili dvije.
- Molim? Oprostite… Maestro je teško podnosio sve nagle skokove i prebacivanja iz unutrašnjosti u vanjsku stvarnost.
- 'Ste čuli?
- Što, molim, što sam trebao čuti? Vidio sam da je Klub zatvoren zbog smrtnog slučaja… Nije mi poznato da je netko…
- Barica je umrla, tiho je prošaptao Crv, spuštenog pogleda.
- Molim?
- Da, Maestro, vidite vi to… Još sinoć nas je posluživala, a danas je nema…
- Sinoć smo razgovarali i djelovala je potpuno zdravo … Nije mi jasno…
- A da znate kak' je tek bilo nama, Mili i meni, kad smo došli na šank i vidjeli ju tamo iza šanka kako leži… poslije, istrage, kad je došla Hitna, pa murja i ostali, neki mladi doktor iz Hitne je rekao panduru da je najvjerojatnije moždani udar…
- Strašno! – konstatirao je Maestro i počeo ponovo, ovaj put brže i snažnije, tonuti u svoj unutarnji svijet, sigurno utočište od ovakvih i sličnih šokova. – Strašno, ponovio je šaptom zamišljeno i krenuo dalje, šetati… šetnja je u ovakvim slučajevima djelovala blagotvorno na njegov duh i tijelo, na zdravlje…
Crv ga je slijedio u stopu i nešto pričao, od čega Maestro gotovo ništa nije slušao ni čuo. Svoju je percepciju usmjerio na svoj zatvoreni unutarnji svijet i isključio se iz vanjskih stvarnosti.
- Žuti žutuju, crveni putuju, bilo je zadnje što je čuo od Crva, odnosno ono što je doprijelo do njegove svijesti kroz zavjese obrambenih mehanizama. Nakon dulje šetnje, razmišljanja i osvrta, zapazio je da je sam. Crv, njegov pratitelj i izvjestitelj, nestao je negdje putem.
Maestro je nastavio svoju šetnju i ne znajući i ne sluteći gdje će sve to završiti. Kraj šetnje doživljavao je poput kraja svega, pa nije želio stati. Hodao je neumorno uz slabo osvijetljenu cestu i ne gledajući previše ispred, iza ili oko sebe.
Vikend izdanje Večernjeg lista objavilo je fotografiju i tekst poruke o nestalom akademiku, sveučilišnom profesoru u mirovini, Leopoldu Petru Shopovitzu
komentiraj (4) * ispiši * #
21
četvrtak
svibanj
2009
patnje mladog redatelja
ekipa na setu upravo je završila raspremanje i napravila prvu pauzu. statisti su pušili i gledali prema šumi. vigvami i plemenska vatra još su jučer bili postavljeni. ostalo je još malo tehnikalije, pa okupljanje i kratki brifing, a onda, s božjom pomoći, možda se i snimi dovoljno materijala. rokovi su postavljeni davno. i probijeni isto tako davno. a omča oko redateljevog vrata bila je sve uža... od producenta, preko tasta, bratića i svih ostalih, tzv. sponzora prvog domaćeg pravog vesterna.
niotkuda, iz neke uličice, iz jednog od napuštenih zaselaka, pojavila se ...
prvo je pomislio na onu šteficu iz reklame za internet ili dsl ili nešto takvo... ona plava, s poprsjem vilendorfske venere... i upala mu ravno u kadar dok testiraju kamere... jebote... nije si mogao pomoći. istrčao je iza kamere i počeo vikati:
- hej, heidi, u krivom si filmu! ovdje snimamo "slomljeno koplje"! istinaibog vjerojatno nije niš' pametnije od tvoje eventualne uloge tamonegdjegdje već snimaju, ali... takav je život.Pogledala ga je onim svojim svijetlozelenomačjim očima i odnekud iskopala smiješak nelagode...
- a ovo nije...
- ne nije. sigurno nije. ne znam što mislite, ali znam da to nije...
- to nije snimanje reklame za sapun Linda...?
- ne, nažalost, kao što sam rekao, znam da nije to. vjerojatno bi mi bilo pametnije da snimam reklame, ali to je sad druga priča.
- možemo li još kako pomoći? možda kavicu? krešo, daj gospodični kavu...
krešo je bio zatečen, ali je smireno dodao lončić kave. ona je prihvatila ponudu i sjela na njegovu stolicu.
- jeste sigurni da niste još nešto trebali... ? - javio se opet jura, v.d. redatelja.
- ne. a vi ovdje snimate film? pravi igrani...
- ne pripremamo materijal za dokumentarac o partizanskoj borbi indijanaca za politička i socijalna prava bijelih manjina na divljem zapadu. neki to zovu i filmom. oprostite, malo sam nervozan.
- joj, šteta, baš ste simpa. baš me nasmijavate. imate tu neku crtu, onak, umjetničku...
- da, oprostite... jura je otišao u šator i iz njega donijeo demižon vina.
- kad je bal, nek je bar pravi... na vinu, a ne na vodi. dodao je demižon prvom iz ekipe.
ekipa je jedva dočekala vino. to je značilo još barem sat vremena pauze.
sirena hitne pomoći čula se uskoro, kad je kombi bio nadomak netom izgrađenog indijanskog sela. bolničari i doktor brzo su uskočili u šator.
jura je ležao zgrčen i šaptao nešto o čiru i filmu, o rokovima, životu, svemu što još treba do 20-og napraviti, o izvještaju...
ubrizgali su mu sedativ intravenozno, za početak. smirio se
komentiraj (11) * ispiši * #
08
petak
svibanj
2009
Dimnjačar, IX epizoda
Marijan Z. razvio je nekoliko uspješnih tehnika za održavanje i čišćenje dimnjaka. Ipak, nije ih patentirao, nije svoje posebno znanje dodatno unovčio niti na tom niti na drugim područjima. A bilo je toga… Osim dimnjačarsko-tehničkih znanja i vještina, nemali broj njegovih prijatelja i poznanika sjećali su ga se kao izuzetno nadarenog u nekoliko sportova, posebno u trčanju i streljaštvu. Čak i njegovi roditelji, koji su ga znali najbolje, više nisu imali nekih posebnih očekivanja. Život mu se počeo pretvarati u zatvoreni krug, u «deja vu» vlastitog života. Sve do posjete Petra, njegovog frenda iz vojske.
Petar je došao iznenada, nenajavljen, kako to već on najbolje zna. Tamnoplavi Golf dizel parkirao se pred Marijanovim ulazom. Iz njega je izašao mladić srednje visine, svijetle kuštrave kose. Petar N., Marijanov vojni kompić, koji je postao prijatelj kroz zajednički proživljene vojne i ratne traume.
____
90-te su obilovale nasiljem i mutnim poslovima, a biti vojnik nije bilo ništa ljepše nego prijašnjih godina. Uz redovite vojničke probleme oko prehrane, higijene, slobodnih dana i organizacije akcija, Petar i Marijan bili su zadnja ratna generacija, koja je prošla i nekoliko traumatskih ratnih iskustava.
::::::
Dalibor je svake noći čitao do dugo u noć i pred zoru bi zaspao s knjigom uz jastuk. Tu je naviku zadržao unatoč silnim obavezama kojih je u zadnje vrijeme bilo sve više i više. Osim obitelji, koja se povećala za još jednog člana, posla, na kojem je bio sve više, sporta koji je gotovo zanemario, političke su dužnosti nadrasle i njega samoga (iako to nikad nije mogao sebi priznati). Budio se s osjećajem dužnosti i planom u glavi kako sve stići obaviti. Ipak, i uz njegovu organiziranost, nije bilo lako sve stići. Čitanje prije spavanja bilo mu je poput lijeka. Opuštao se čitajući satima ili bar pola sata prije spavanja. Zadnjih mu je dana čitanje postalo svakodnevna praksa, jer poslova i obaveza je bilo sve više, dvoje djece vozio je u vrtić, a treće su nedavno dovezli iz rodilišta zajedno s Mirjanom. Stres, opterećenje, nervoza, sve su to bila njegova stvarnost. Ipak, od svega, najviše ga je plašio porast terorizma u državi, jer je kao borac protiv terorizma osigurao sebi zavidan broj neprijatelja. Istina, Mirjana i djeca nisu o tom e gotovo ništa znali. Jedini izvor informacija bili su im mediji, a on im je informacije iznosio filtrirane i reducirane.
U novije vrijeme, kolege s posla (MUP) javili su mu kako se spremaju atentati na nekoliko vodećih ljudi u ministarstvu, ne isključujući i njega samoga. Kao potencijalni organizator i realizator svega navodilo se novu i nepoznatu organizaciju Revolucionarna Akcija, grupica ultralijevih fanatika okupljenih oko Contea Hermana, međunarodnog terorista, aktivnog u ovom dijelu svijeta. Obično je plovio u međunarodnim vodama, trgovao oružjem i naručivao politička i ostala ubojstva, a mrežu suradnika obnavljao je iz svih slojeva. Već više od deset godina bio je problem nekolicini država. Dalibor je vjerovao, na osnovu nekih indicija kako je tim istim državama Herman bio ponekad realizator prljavih poslova.
Jutro ga je i opet iznenadilo. Probudio ga je sat u 6, a već u 6 i 10 počele su pripreme za novi dan, prepun obaveza.
::::::
Vesna je ugasila svjetlo i legla na krevet. Nije jj se spavalo. Htjela je tek u miru razmišljati i srediti misli i dojmove. Znala je tek djelić o Petrovim poslovima, a Marijan joj je uvijek bio sumnjiv, točnije, u njegovoj se blizini osjećala vrlo nesigurno. Pomislila je na prošlost. Studentski dani su joj proletjeli. I tek povremeno bi se sjetila nekog od kolega i frendova s faksa. Ovaj put sjetila se Dalibora. Vidjela ga je jučer i u novinama i na TV-u.
komentiraj (7) * ispiši * #
