Dimnjačar, IX epizoda

Marijan Z. razvio je nekoliko uspješnih tehnika za održavanje i čišćenje dimnjaka. Ipak, nije ih patentirao, nije svoje posebno znanje dodatno unovčio niti na tom niti na drugim područjima. A bilo je toga… Osim dimnjačarsko-tehničkih znanja i vještina, nemali broj njegovih prijatelja i poznanika sjećali su ga se kao izuzetno nadarenog u nekoliko sportova, posebno u trčanju i streljaštvu. Čak i njegovi roditelji, koji su ga znali najbolje, više nisu imali nekih posebnih očekivanja. Život mu se počeo pretvarati u zatvoreni krug, u «deja vu» vlastitog života. Sve do posjete Petra, njegovog frenda iz vojske.

Petar je došao iznenada, nenajavljen, kako to već on najbolje zna. Tamnoplavi Golf dizel parkirao se pred Marijanovim ulazom. Iz njega je izašao mladić srednje visine, svijetle kuštrave kose. Petar N., Marijanov vojni kompić, koji je postao prijatelj kroz zajednički proživljene vojne i ratne traume.

____


90-te su obilovale nasiljem i mutnim poslovima, a biti vojnik nije bilo ništa ljepše nego prijašnjih godina. Uz redovite vojničke probleme oko prehrane, higijene, slobodnih dana i organizacije akcija, Petar i Marijan bili su zadnja ratna generacija, koja je prošla i nekoliko traumatskih ratnih iskustava.

::::::

Dalibor je svake noći čitao do dugo u noć i pred zoru bi zaspao s knjigom uz jastuk. Tu je naviku zadržao unatoč silnim obavezama kojih je u zadnje vrijeme bilo sve više i više. Osim obitelji, koja se povećala za još jednog člana, posla, na kojem je bio sve više, sporta koji je gotovo zanemario, političke su dužnosti nadrasle i njega samoga (iako to nikad nije mogao sebi priznati). Budio se s osjećajem dužnosti i planom u glavi kako sve stići obaviti. Ipak, i uz njegovu organiziranost, nije bilo lako sve stići. Čitanje prije spavanja bilo mu je poput lijeka. Opuštao se čitajući satima ili bar pola sata prije spavanja. Zadnjih mu je dana čitanje postalo svakodnevna praksa, jer poslova i obaveza je bilo sve više, dvoje djece vozio je u vrtić, a treće su nedavno dovezli iz rodilišta zajedno s Mirjanom. Stres, opterećenje, nervoza, sve su to bila njegova stvarnost. Ipak, od svega, najviše ga je plašio porast terorizma u državi, jer je kao borac protiv terorizma osigurao sebi zavidan broj neprijatelja. Istina, Mirjana i djeca nisu o tom e gotovo ništa znali. Jedini izvor informacija bili su im mediji, a on im je informacije iznosio filtrirane i reducirane.

U novije vrijeme, kolege s posla (MUP) javili su mu kako se spremaju atentati na nekoliko vodećih ljudi u ministarstvu, ne isključujući i njega samoga. Kao potencijalni organizator i realizator svega navodilo se novu i nepoznatu organizaciju Revolucionarna Akcija, grupica ultralijevih fanatika okupljenih oko Contea Hermana, međunarodnog terorista, aktivnog u ovom dijelu svijeta. Obično je plovio u međunarodnim vodama, trgovao oružjem i naručivao politička i ostala ubojstva, a mrežu suradnika obnavljao je iz svih slojeva. Već više od deset godina bio je problem nekolicini država. Dalibor je vjerovao, na osnovu nekih indicija kako je tim istim državama Herman bio ponekad realizator prljavih poslova.

Jutro ga je i opet iznenadilo. Probudio ga je sat u 6, a već u 6 i 10 počele su pripreme za novi dan, prepun obaveza.


::::::


Vesna je ugasila svjetlo i legla na krevet. Nije jj se spavalo. Htjela je tek u miru razmišljati i srediti misli i dojmove. Znala je tek djelić o Petrovim poslovima, a Marijan joj je uvijek bio sumnjiv, točnije, u njegovoj se blizini osjećala vrlo nesigurno. Pomislila je na prošlost. Studentski dani su joj proletjeli. I tek povremeno bi se sjetila nekog od kolega i frendova s faksa. Ovaj put sjetila se Dalibora. Vidjela ga je jučer i u novinama i na TV-u.