29
petak
listopad
2010
nastavak natječaja - slobodni stil... urednik se prepustio letargiji i počeo izvlačiti tekstove iz nekih nepoznatih izvora...
Imam pravo
Imam pravo na sebe,
na doživljaje,
koje nerijetko dijelim sa svima oko sebe,
imam pravo na misli,
koje katkada znam zadržati i za sebe,
imam pravo na razmišljanje o tebi,
čak i onda kad bih trebao isključiti svaku pomisao,
kad bih se trebao potpuno isključiti,
imam pravo na sumnje u sebe i sve oko sebe,
pa i tebe, što čitaš sve ove projekcije na papiru ili ekranu,
imam pravo skočiti u dubinu ili plitkost svoje ili bilo čije osobnosti
i valjati se u blatu svih naših slabosti,
kad pomislim da ću nešto otkriti,
ne zadržavam se,
idem dalje,
imam pravo,
imam,
imam pravo hodati po crti
i prelaziti preko nje u ovom ili onom smjeru,
imam pravo zaključiti ovu litaniju jednom običnom točkom.
Imam pravo.
autor
komentiraj (23) * ispiši * #
14
četvrtak
listopad
2010
RUNDA ZA SVE
naručio je urednik po karton silvanca i frankovke na šanku, ali i veliku platu narezaka, pa sjeo s gostima za stol u kutu, gdje se upravo odvijala tribina "jesti i piti svima, pa i njima", radnog naslova dajmo im jesti i piti, a na kojoj se raspravljalo o enološkim i gastronomskim standardima na promocijama knjiga.
svi su se složili kako su dobre promocije sve rjeđe, a vino sve kiselije. srećom, urednik je popravio prosjek tribine i književnih događanja orahovičkim silvancem i frankovkom i gosti su bili zadovoljni. ipak, ostalo je pitanje, kako se stvarno dobro najesti i napiti na književnoj promociji? :)
komentiraj (33) * ispiši * #
08
petak
listopad
2010
transparentno i korektno, samo tako ili nikako...
rekao je urednik i odlučio zaključiti natječaj za izbor naziva e-mail adrese... a odluka je slijedeća. svim natjecateljima po burek i jogurt, a e-mail se neće ni otvarati jer onda čemu komentari... osim toga, zakulisne igre, lobiranje iza šanka i ostali oblici neformalnog utjecaja prevršili su svaku mjeru, pa je urednik odlučio nastaviti svoju korektnu i transparentnu politiku objavljivanja komentara, odnosno ostavljanja prostora za komunikaciju u komentarima, a e-mail i sl. poruke prepustiti privatnom kontaktiranju... ipak, još uvijek, otimlje se dojmu prijedloga bitobitepito@bmk.com ili sl., a za pitanja i prijedloge otvorio je raspravu u redakciji je li otvaranje portala www.bmk.com ili sl naziva uputno zbog raznih nepristojnih tumačenja skraćenice blog moj kratke... neki su zlobni jezici preveli skraćenicu u boli me k... com. zato je urednik odlučio, unatoč sveopćem trendu digitalizacije i umrežavanja, zadržati postojeći oblik komunikacije i e-mail i internet adresu odgoditi do daljeg. a natječaj za dizajn bloga se nastavlja. :)
komentiraj (33) * ispiši * #
02
subota
listopad
2010
... u očekivanju novih tekstova, priča, pjesama, naziva e-mail adresa... urednik je vrijeme provodio konstruktivno prekopavajući po tekstovima, novim i objavljenim i našao jednu od epizoda ne tako davno objavljene nedovršene trilogije ...
Ruski događaj ** 21. epizoda
Svi članovi ekipe bili su potpuno naoružani, ugasili su vatru, sjedili u mraku i čekali. Izvana, s neke neodređene točke u daljini, zvuk teških strojeva polako je dopirao i čuo se sve jasnije i glasnije. U Nikolajevim mislima proradilo je genetsko pamćenje.
- Crvena armija. Tenkovi. Tu su.
- Je li ovaj normalan? Što mu je? – pitao je Johann Jukku.
- Sve je O.K. i pod kontrolom. Tek mali doživljaj tzv. genetskog pamćenja i razmišljanja na glas. Nije njemu ništa, uobičajeno smireno odgovorio je Jukka.
- I baš idu prema nama, javila se i Tatjana.
- A gdje bi drugdje, kamo? Ova je kuća jedini znak civilizacije u krugu od… prokomentirala je dr. Chong.
- Paaa, prema nama… nastavila je Tatjana.
- A da se pritajimo, razmišljao je na glas Jukka?
- Zašto? Pa snaći ćemo se i s tom gomilom željeza, hrabro i otresito se zaletio Johann.
- Lakše malo ljudi, tko zna što traže, zašto su tu i ako se pojave, valjda ću uspjeti nekako… s njima izaći na kraj, smirivao je napetosti Nikolaj.
Nedugo potom, iz daljine, sad već i ne tako daleko, začulo se i tucet ljudskih glasova, razgovor, muškarci, i to mlađi.
- Zar nemaju žena u svojim grupama prošaptala je dr. Chong?
- Kolegice, pa to je Rusija i 20. stoljeće, s osmjehom joj je došapnuo Nikolaj. – Zar se ne sjećate predavanja iz povijesti.
- Ipak…
- Uzalud nervoza, dr. Chong, Nikolaj je u pravu, na žalost, javila se opet Tatjana.
Nakon, što su okružili kuću sa pristojne udaljenosti, šest oklopnjaka i dvadesetak ili više ljudi, zastali su i zauzeli položaje. Četvorica su krenuli prema kući.
- Da ih skinem? – pitao je Johann.
- Pa da raspale po nama, s ovim silnim tenkovima…? – odgovorili su istodobno uglas Jukka i Nikolaj.
Situacija je postajala sve napetijom. Napetost je još i dodatno porasla, kad su četvorica (očito vodećih) ljudi iz vojne grupe zastali na par zina (desetak metara) i počeli nešto kopati i pretraživati po snijegu. Nešto su tražili, ali u kuću nisu ni pokušali ući. Gotovo da ju nisu ni pogledali. Iako se radilo o kratkotrajnom olakšanju, dugoročno nisu mogli ni zamisliti razvoj događaja… svih pet članova RT12 bili su zabrinuti.
I dok su ruski vojnici pretraživali oko kuće (u kojoj su se skrivali zabrinuti i napeti članovi RT12), situacija je bila napeta posvuda, a osobito u Moskvi, u glavnom zapovjedništvu zrakoplovstva i obavještajne zajednice. Tamo je napetost dosegnula vrlo visoki stupanj, sve do razmjera straha i opće panike.
General Karinovski bio je kao na iglama. Zadnja izvješća koja je dobio – o čudnovatim preletima u Lenjingradskoj oblasti, bila su više nego zabrinjavajuća. Nije se usudio niti pomisliti da bi nazvao tamo i počeo ispitivati stvari. Tek, znao je da sutra ujutro mora pripremiti izvješće za glavnog… neka budala mu je javila. Karinovski je bio razapet. I baš je pomislio da ga je sreća poslužila kad je napustio mjesto šefa oblasnog KGB-a u Lenjingradu. A onda ovo. Nitko ništa ne zna i svi sve znaju.
Pa i Ameri već znaju. Javio im je Senjor, njihov glavni izvor za Ameriku. I tamo je panika. Znači, bar se zna da nisu američke letjelice (a Ameri znaju da nisu ruske). Nisu valjda tamo neki «vanzemaljci», uplašeno je pomislio. Neće ga valjda sada, niti četiri godine do penzije strpati u ludnicu… to bi bilo… užas. General Karinovski počeo je skicirati neku vrst kratkog izvještaja Zapovjedništvu i nadležnima, znajući i sam da je sve skupa nejasno i prekratko… ali, kome je uopće i bilo jasno…?
komentiraj (21) * ispiši * #
