Ispovjednik

Josip Deht znao je i više odgovora nego što je to inspektor Huzjak mogao i zamisliti. I za bratovu čudnu bolest, o kojoj se malo tko u selu usudio govoriti, za majčine nestanke, a osobito onaj zadnji od prije 20 godina, pa i očevu smrt ubrzo potom.

Nije imao namjeru puno pričati o događajima iz obiteljske prošlosti, znao je da to inspektora ne zanima, uopće mu se nije pričalo, a znao je da nešto mora reći. Radilo se o njegovu starijem bratu Slavku, seoskom problemu, kako ga je zvao velečasni Tod. Slavko je bio osumnjičen za još jednu situaciju više nalik zločestom adolescentu, a ne odrasloj osobi srednje dobi.

Inspektor Huzjak promatrao je Josipa, njemu najpodnošljivijeg člana obitelji Deht. Sjećao se i njegovih roditelja, Josipa je rijetko viđao, odavno otišao sa sela, dugo radio u Njemačkoj na baušteli, a Slavka je viđao i više nego što je to želio. Svako toliko priredio bi neku psinu poput obijesnog pubertetlije, a kad bi došla policija izmišljao najraznovrsnije priče. Jednom su mu zli duhovi napunili glavu zlom naravi, drugi put su ga otele vile u šumi, koju je skoro zapalio kako bi se ugrijao, bilo je i korištenja oružja bez dozvole, krivolova, razbijanja stakala susjedima … dossier Slavka Dehta zauzimao je posebno mjesto u sobi inspektora Zvonka Huzjaka. Ovaj put Slavko je nestao.

Nakon što je nestala zlatnina i srebrnina u župnikovoj kući, a sumnje pale uglavnom na jednu osobu, isti je nestao. Raspisani su i oglasi u dnevnim novinama, pa čak i interna policijska tjeralica. Ipak, bez rezultata. Došao je na red i razgovor s Josipom, Slavkovim bratom. Ispitivalo se sve sumnjive osobe, ali i one u rodu ili bilo kakvoj vezi s njima, pa i Josipa Dehta. Rekao je kako se sam odlučio vratiti, kako ni Njemačka više nije ono što je prije bila, kako je život i tamo sve teži, a otkako je dobio invalidsku mirovinu, vratio se nazad. Osim toga, netko je trebao paziti i na brata Slavka, koji se oteo svakoj kontroli, a ni sam nije bio siguran koliko je dorastao ovom preteškom zadatku, osjećajući se poput misionara u promašenoj misiji.

Često je razmišljao o sreći i pitao se je li ga napustila još tamo krajem 80-ih, kad je u selo došao novi župnik, vlč. Tod. U Kuče se ne dolazi slučajno, pomislio je - ili zbog velikog posla, ili po kazni šefova. Vlč. Tod izgledao mu je premlado za «župnika po kazni», ali znao je da je sve moguće. Prvo je primijetio kako su majka i žene u selu počele sve češće ići u crkvu, na misu, ispovijed ili tek prošetati pokraj crkve, koju bi velečasni Tod odradio rutinerski i bez posebnog zanosa, kao i prijašnji župnik, stari Juričić. Majka je sve češće išla u crkvu, navodno zbog poslova, jednostavno bi otišla i ne bi se pojavljivala nekoliko dana, pa kad bi ju pitali gdje je bila, odgovorila bi šaptom «u božjoj službi». U ljeto '88-te je nestala po zadnji put. Objavili su oglas i sliku u svim novinama, ali od tada ju nitko poznat više nije vidio. Ubrzo je i oca pogodila moždana kap, tek se srušio u predsoblju. Kad je Josip ušao u predsoblje, otac je već satima bio mrtav.

O bratu Slavku mu nitko nije morao ništa govoriti. Ujak Filip… uostalom, obitelj Deht bila je u rasulu i ujak je bio još jedno u nizu poglavlja obiteljske drame. Lokalni zabavljač, svirač po svadbama i zabavama, besposličar i zavodnik brzo se „proslavio“ i „ljubavnim bolestima“, pa se uplašen, razočaran i bolestan povukao u osamu kod Dehtovih, najčešće na tavan, u štalu ili pak negdje na sijeno, u debelu hladovinu.

O slučaju ujaka Filipa je čuo i saznao još i prije odlaska na «bauštelu» u Njemačku, još davno čuo kako je ujak Filip bio prečesti gost u njihovoj kući, kako je majka imala čudnu naviku kupati svog mlađeg brata, čak i nakon što se vratio iz vojske. Sve su to bile glasine, kao i ona o nekoj čudnoj nasljednoj bolesti koja se prenosila na muške članove majčine obitelji, pa se ponovilo i kod ujaka Filipa i kod Slavka. Pričalo se i o prevelikoj sličnosti Slavka i ujaka Filipa. Čak su im i leđa bila podjednako dlakava i posuta madežima i pjegama. A i bolest, koja je sve više sličila sifilisu bila je još jedna u nizu tajni koje je otkrio i mimo svoje volje.

Svojim je držanjem, čvrste i pouzdane osobe Josip ulijevao povjerenje i svi su mu govorili kako je trebao biti svećenik, jer bi bio izvrstan ispovjednik, ne samo zbog smirenog, dostojanstvenog i stava koji ulijeva povjerenje, nego i stoga što je znao slušati ljude. Mnogi bi se tek spontano otvorili i počeli pričati. Njega to i nije osobito veselilo, ali se s tim pomirio i uspješno nosio. Ponekad bi nekom pomogao samim slušanjem i razumijevanjem problema koje bi mu isti iznosio. Najčešće su mu ljudi prilazili u birtiji, kod Tome, ali i na cesti, u polju i u svim drugim situacijama.

Sjedio bi uz svoje prvo ili drugo pivo (rijetko bi popio još koje više, ne samo zbog novaca, kojih nikad nije bilo dovoljno, već i zbog straha od pijanstva, ali to je već neka druga priča), ili bi radio na polju, ili bi hodao po cesti, uvijek noseći u sebi neki mir i spokoj, koji je ljudima oko njega često nedostajao, pa bi mu prilazili ili ga oslovili, zatražili savjet, minutu pažnje, ili bi tek počeli iznositi svoj problem. Njemu je sve to bilo naporno, ali kad i nije imao volje i vremena slušati tuđe probleme, uljudno bi se ispričao i otišao ili jednostavno ušutio, pa nastavio sjediti, a ako je netko bio toliko uporan, napravio bi se kao da sluša i odmaštao u razmišljanjima izgledajući kao da sluša.

Nakon Slavkovog nestanka inspektor Huzjak javio mu se telefonom, prvo zbog krađe u župnikovoj kući, a potom i zbog nestanka prvog osumnjičenika, odnosno dovođenja tih dvaju događaja u vezu.

Nije mu bilo ni do razgovora ni do priča o Slavku, a još ga je manje veselilo inspektorovo skretanje s priče o Slavku i nestaloj zlatnini na obiteljsku povijest ili na privatne probleme inspektora Huzjaka. Ipak, saslušao je sve, složio se s inspektorom kako bi trebalo riješiti ovaj slučaj i kako mu je brat problematičan i bog toga i sumnjiv, a obećao je i da će javiti o svim eventualnim kontaktima s bratom i sve ostale informacije…

- Lako je vama, vi ste sređen čovjek, imate posao, kuću, sređen život…. A vaš brat bi se trebao pod hitno srediti… naglas je razmišljao inspektor i nastavljao dalje…
- Zbilja, moramo to riješiti. Vaš brat će se uskoro pojaviti, a kad se pojavi, javite nam odmah, evo tu je telefon. Inače, znam je kako je s takvima, nije ni meni puno bolje s bratom bilo, ali otkad se oženio, smirio se… ponekad se napije i potuče, djeca ga raspizde, ali ih ne dira… jedino, zeznuto je kad ženu nalupa. Ona je onako malo jezičava i drska, a ne zna kad joj je bolje šutjeti… pogotovo kad Jura malo više popije…

Eto, pomisli Josip, opet mu se ponavlja priča, opet mu se ispovijedaju. Inspektor je s priče o Josipovom bratu prešao na priču o vlastitom bratu i na kraju ušutio u mučnoj tišini. Sjedili su tako u tišini nekih pet minuta, kad je inspektor pozvao Josipa na pivo u birtiju kod Tome. Nije mu ostalo puno izbora. Otišao je s inspektorom Huzjakom na pivo očekujući nove priče za šankom jer su mu tamo najčešće prilazili i tražili njegovu pažnju, strpljenje i smirenost.