recesijska priča... pritisnuto recesijom i odsustvom šefa, osoblje pečenjarnice organiziralo je aukciju darovanih priča...

neki ljudi plaćaju novcem, a neki pričama ... nepoznati autor nije imao novaca za platiti burek i jogurt, pa je ostavio priču ...



Duh


- A da probate zamisliti neku želju? Ne samo što ću je pogoditi, iako ju neću reći naglas, već ću vam i pomoći da ju ostvarite…

- Vi ste neki čudotvorac?

- Ne, samo pomažem ljudima.

- Kako im pomažete?

- Pomažem im da si sami pomognu.

- I kako to funkcionira?

- Pa, eto, i vaš bi primjer mogao biti zgodan. Vi želite živjeti kvalitetnije, slobodnije, sadržajnije… itd. itd. A za to se baš i niste pripremili.

- Kako to? Što sam ili što bih trebao uraditi? Više željeti, više raditi, više misliti, odricati se, više…? Što?

- Teško je davati uopćen odgovor, ali, recimo da ste mogli, a to još uvijek možete i moći ćete … ispravnije željeti, ispravnije raditi…

- Što je to ispravno? Koja su mjerila? Kako? Kada?

- Ispravno znači ono što je primjereno vama, bar sam tako mislio. Naime, niste se na primjeren način bavili sobom, niste ni upoznali samog sebe dovoljno da bi se mogli baviti sobom… a onda i zaželjeti i ostvariti nešto.

- Dakle, ipak ništa od ostvarenja mojih želja… baš sam si tak nekak' i mislio. A i dobro da ste mi to rekli baš vi. Lakše mi je to saznati od nepoznate osobe, ovak' poput vas.

- Ako to vi tako kažete, onda će vjerojatno i biti tako, a osobito ako i sami u to vjerujete.

- Pa čemu onda sav taj razgovor? Tko ste vi uopće? I što želite od mene?

- Ja sam duh vaše sudbine i pokušavam vam pomoći, kako bi mogli sami sebi pomoći.

- A što ako ja to neću?

- Na žalost, onda ćete ponavljati ispite u životu, i to nekoliko puta. I vjerujte, niste baš neki izuzetak u tome.

- A ako se predomislim ipak i odlučim se, odnosno, poželim si pomoći?

- Eh, onda vam možda i ja mogu biti od nekakve koristi. Ipak, vi još niste donijeli odluku. Ima vremena.

Duh je prepustio Marka nastavku razmišljanja i otišao u nepoznatom smjeru. Prošlost, sadašnjost, budućnost, tko zna kamo… zapravo, sakrio se iza sjene nevidljivosti, kako bi još malo uživao i promatrao Marka.

- I što sad? - jadao se Marko samome sebi, u sebi. Dođe tip sa pričom, unese ti nemir, zaposli ti mozak, dušu, tijelo, sve… i ode. A ja da se sad u svemu tome snalazim. Želim li ovo ili ono? Je li to ispravno? Zašto? Kako? Kada? I razmišljanja se množe, a ja jednako bedast… I sad ti sebi pomozi. Pa ipak, možda ima nešto u njegovim riječima (ima u svačijim). Nije taj bedast. Svašta zna. Da si pomognem. Bih, ali kako? No, rekao je i da će mi on pomoći da si sam pomognem. Baš da mi je vidjeti…

Duh je promatrao Marka iz neke svoje nevidljive dimenzije i uživao u tek započetom procesu promjena, a osobito ga je veselio takav proces kod Marka, tako skeptičnog i nesigurnog…

- Koliko će mu trebati da se pokrene? Ovaj put ga neću gurati ili utjecati na okolnosti? Bit će bolje i za njega i za mene.

Marko je namjestio krevet i legao spavati. Znao je kako mu noću rijetko padaju na pamet spasonosna rješenja, pa je kao prvi korak samopomoći krenuo sa spavanjem, jer odmor je bio najveća pomoć koju si je tada mogao pružiti.

Ovaj put i duh je zadovoljno zadrijemao u svojoj nevidljivosti, rasterećen svih briga. Možda i njemu jutro donese nešto novo i bolje, počeo je razmišljati Markovom logikom.

- Dakle, laku noć duše!

- Laku noć Marko!