new age

- OK, mislim da sam skužio, ponavljao sam u sebi misao, otkriće, spoznaju… a zapravo, samo sam ponavljao gradivo iz prijašnjih životnih lekcija. – OK, ovaj put imao sam sreće, ali to ne znači da ću uvijek imati odstupnicu i sreće… razmišljao sam dalje. Dakle, ovo s mojom knjigom baš i nije krenulo po planu, ali ne smijem negativno razmišljati. Možda je bolje reći kako su se pojavile neke manje komplikacije, koje će mi omogućiti nove uvide i spoznaje, a u konačnici me obogatiti za jedno novo iskustvo (ili više njih, razmišljao sam dalje, pokušavajući i dalje biti pozitivan, pa makar i na ironičan, tj. svoj način).

- Dakle, to je to, napišeš nekoliko pjesama, kratkih priča i sl., sve to lijepo urediš uz nečiju stručnu pomoć (ili bez nje), a onda sve skupa počneš odašiljati, slati, mailati, dostavljati, pakirati itd. raznoraznim književnim časopisima, analima, zbornicima, novinama, itd., sve dok se nešto od svega toga ne objavi. Zatim tu radnju (pisanje, uređivanje, slanje, objavljivanje u tisku itd.) ponoviš nekoliko puta. Nakon desetak godina postaješ mladi i perspektivni pisac nove generacije s izraženim senzibilitetom za onostrano… pustimo sad te spike. Jednostavno, postaješ pisac. A onda, uz malo sreće, puno puno puno rada, odricanja, pomoći isl., objaviš i knjigu. Sve postaje apsurdno. Kao mladi i perspektivni pisac bliže si pedesetima i razmišljaš o mladosti iz ugla sjećanja i nejasnih ili prejasnih slika, a vrijeme počinje letjeti. Uz to, tu su i očekivanja. Nakon briljantnog ulaska u svijet književnosti, očekuju se nova djela na tragu one izvorne žestine, beskompromisnosti, želje… jednostavno očekuju se nove priče, pjesme i uopće poruke, misli. A nitko ne zna da je tvoj zadnji dobar rukopis napisan još u ranoj studentskoj fazi, prije nekih tridesetak godina, a sve ostalo su samo varijacije, prerade izvornika i kad se sve svede na iskreni rezultat – zapravo i nemaš neka značajnija djela.

Isključio sam mozak i legao spavati. Nije više imalo smisla mučiti se pisanjem i prerađivanjem vlastitih mentalnih ekshibicija. A noć je duga i nepredvidljiva. Dakle, valjalo je potruditi se i napisati nešto novo. Ali, kako napisati nešto novo i originalno, kad se sve tome slično već odavno napisalo, a i moji pravi rukopisi odavno su prerađeni i objavljeni ... Podleći pritisku očekivanja i napisati nešto novo, tek tako, zbog samog pisanja. Nema smisla. Nema smisla ni pisati uopće, pa ipak pišem. Da ne kompliciram dalje, mislim da je vrijeme za zaključivanje ove ili sličnih priča. Nakon što postanem «slavan i poznat», «kroničar suvremene misli», mogu si dozvoliti povlačenje i samozadovoljno uživanje u činjenici da ne moram dalje ništa objavljivati… već jednostavno odmarati. Ali, to nije ova priča. Ostaje još puno puno posla i «dokazivanja», pisanja, smišljanja, uređivanja, slanja… a na kraju krajeva hoće li mi to pružiti ono zadovoljstvo kao i do sada? Dakle, ne smijem se predati prije bitke. Najteže me tek čeka (ili je već prošlo). I onda, nakon svega, pričati ljudima i djeci (to mi je najgore, lagati djeci) kako je sve rezultat upornosti, marljivosti, rada, odricanja (a što je najgore, radi se zaista o istini)… i slična sranja iz «new age» programa… A zapravo, često se pitam, nije li sve to skupa moglo proći lakše, bezbolnije, brže i na kraju krajeva jednostavnije, samo da nije bilo … ali, to je život. Čemu objašnjavati, pričati i pisati i sva ta «new age» zajebancija? Zbog samoga sebe. Ili tako nešto...