Kratke domaće

Rudolf Horvat završio je još jedan ciklus kratkih priča. Jednog dana možda baš tih 30-ak priča budu objavljene i donesu mu slavu i uspjeh u hobiju – pisanju kratkih priča. Radni naslov: Kratke domaće. Tako su se zvale cigare po koje ga je u srednjoj školi slao profesor Savin.

Kratke domaće kao naslov nije uspio prodati nikome od nakladnika, a ni za priče nije vladalo zanimanje, pa je problem odlučio riješiti vlastitim snagama. Knjigu je izdao sam. Ipak, sve je prošlo vrlo nezapaženo. To ga je živciralo, ali i potaknulo na konkretne akcije – unajmio je štand na tržnici i počeo prodavati vlastite knjige. Znao je da je gusto već odavno, a i troškovi su bili daleko veći od planiranih. Plaća profesora kemije nije pokrila troškove, a i ušteđevina se istopila. Ostalo je zadnje rješenje – prodavati Kratke domaće na kraju tržnice, gdje su se prodavale knjige i druge nove i rabljene stvari.

Prvih nekoliko vikenda prodaja je išla slabo, ali nakon 3 – 4 tjedna ljudi su prepoznali autora u prodavaču. Rudolf je znao svaku priču napamet, pa mu je bilo lako izvući neku natuknicu, kojom bi zaintrigirao kupce i druge koji su došli do štanda. Tvrdi uvez i korice davali su dojam starinske knjige priča, a zanimljive priče, privukle su čitatelje raznih profila. Nakon nekoliko mjeseci, troškovi su se gotovo pokrili, jer se knjiga sve bolje prodavala, a počeo je pisati posvete i davati intervjue lokalnim novinama, čiji je urednike zainteresirao ovaj slučaj. Ipak, osim urednika, sve bolja prodaja zainteresirala je i Ludog Ševka, spodobu koja je pratila sve na tržnici, a posebno one koji bi nešto prodali i zaradili. Kad bi vidio novce zasjale bi mu oči i bacio bi se u razmišljanje kako olakšati sretnika za novce ili bar dio. Nekad je krao, nekad i bježao, a kad bi osjetio i najmanju prednost pred žrtvom izvukao novce i silom.

I kobne je subote, 31. siječnja Rudolf došao na tržnicu s nešto većim zavežljajem knjiga koja se tek na tržnici dobro prodavala. Rudolf je ostao malo dulje na štandu kako bi prodao još dvije preostale knjige. Profesor Jani gotovo je zakasnio na «knjižni odjel tržnice» (kako ga je Rudolf zvao). Kupio je obje knjige - jednu sebi, a drugu ženi za poklon.

Sve se poklapalo. Prodaja pokriva troškove. Još par mjeseci i može izdati novih 200 komada, a onda će ponovo pokušati s knjižarama, a i knjižnicama, razmišljao je u sebi.

U haustoru je bio mrak. Napad s leđa bio je iznenadan i brz. Napadač ga je udario po potiljku, pretražio i uzeo novce. Policijski je inspektor nemoćno slijegao ramenima čekajući hitnu pomoć. Rudolf se budio, u čudu promatrajući policajca i ljude oko sebe.