Put u Venezuelu

Emil W. bio je fasciniran novim tehnologijama, osobito istraživanjem svijesti, čime se i profesionalno bavio, a «projekcije budućnosti» bile su mu najveća slabost.Osjećao je strah od nepoznatog i znatiželju, želio je isprobati, a istodobno je bio nesiguran... Znao je da bi to mogla biti cesta bez povratka.

Kao voditelj razvoja u Centru za mentalna istraživanja «Supek» Emil je bio svjestan pozicije i svojih planova o tzv. sigurnoj budućnosti. Zato se i nije usudio prelaziti granicu između stvarnosti (sigurnosti) dobrog posla i relativno sigurnog položaja u Centru i metasvijeta, iz kojeg se nitko nije vratio. Pričalo se kako su oni hrabri (koji se usude i odluče zaputiti u takve i slične avanture) završili na drugom mjestu i u drugom vremenu (u odnosu na planirano, ali put do savršenstva…), pa im često bude super i ne žele se vratiti. Ipak... Emil je bio ziheraš, što i nije pohvalno za znanstvenika (samoga sebe je osuđivao upravo zbog ziheraštva), ali upravo to ga je često zadržalo na nekim pozicijama. Bojao se i svojih misli, a kamoli konkretnih poteza. Stvarnosti se bojao najviše. Često je radio provjere svojih hipoteza u stvarnosti, pa bi razočaran rezultatima previše toga mijenjao. Ali, rijetko je odustajao. Manjak hrabrosti nadoknadio je viškom upornosti i temeljitosti. A kad se sam ne bi usudio neku od akcija pokrenuti ili otkrivati nove svjetove angažirao bi svoje suradnike ili prijatelje.

---------

Prvi «reality-check» napravio bi slanjem e-mail «sonde» svom «hrabrom frendu» Berislavu N., koji je bio toliko znatiželjan (više nego hrabar) da bi isprobao sve što se isprobati dalo. Ali, «projekcije budućnosti», filozofija uopće i drugi izleti u metasvijet prelazili su i njegove mogućnosti. Osim toga, Bero je bio više tehnički tip, orijentiran na materijalne vrijednosti, dok je o metasvijetu znao malo ili ništa. Često je imao tek dovoljno znatiželje (za Emila i hrabrosti) za eksperimente, ali ne i za filozofske analize, projekcije, špekulacije…. Zato je Emil odlučio odigrati igru simulacije. Kreirao je kopiju projekta koji je upravo dovršavao («Projekcija budućnosti, krivulje vrijeme-prostora … previše se toga ispreplitalo). Potom je definirao okvire, opcije razvoja, moguće ishode, a čak je pokušao u sve to ugraditi trunčicu emocija.

Kao rezultat dobio je «metaprostor odstupanja u budućnosti» - kvazi-pojam, bez potvrde u stvarnosti, a zapravo još jedan novi i neotkriveni svijet. Stvorio je (bar je samoga sebe tako uvjeravao) još jednu projekciju odstupanja budućnosti o čemu se dalo špekulirati. Jedino je trebalo sad sve to testirati u stvarnom svijetu, a Bero je bio majstor stvarnosti i stvarnih doživljaja. Poslao mu je poruku, znao je da će ga negdje već naći (na poslu, na putu, komunikator je uvijek nosio, poruke primao i slao, a ponekad bi se i uživo javio).

Poruka je glasila «odstupanje u budućnosti i mogućnosti» «Venezuela». Venezuela je bila njihova redovita šifra, vjerojatno i zbog zajedničkog znanstvenog rada «Projekcije razvoja tehnologija u Venezueli». Ali, sve je to bilo prije velikog sloma znanosti i svijeta tehnike, prvo u Venezueli, ubrzo potom i u ostatku Amerike, a na kraju epidemijski i u ostatku svijeta. Nakon svjetskog sloma, znanost je pala u najdublju krizu i znanstvenici su svojevoljno napuštali katedre i znanstvene projekte i odlazili raditi u polju kao ratari, uzgajati koze ili se baviti popravcima kućnih ograda i drugim «korisnim poslovima». Bero je od inženjera fizike i matematike postao vrhunski bravar i stručnjak za izrade i popravke ključeva.

Ipak, odgovora nije bilo dugo. Već satima Emil je sjedio i razmišljao o svojoj novoj umotvorini – «metaprostoru odstupanja u budućnosti». Razmišljao je i o Ani, koja mu je svojim zločestim primjedbama bila u stanju dovesti u pitanje ovu i mnoge druge hipoteze. Ne, nije imala argumente, ali ipak, bilo je dovoljno pogledati joj u oči i zapaziti taj osmjeh prepun cinizma i rezerve prema svemu, a osobito prema njemu. Protiv nje nije imao argumenta. Zato je i njoj poslao poruku, nešto drugačijeg sadržaja «odstupanja u budućnosti kao metaprostor». Njezin je odgovor bio brz. «Briješ», rekla je. A ubrzo mu je poslala i novu poruku «fali mašte». Nije znao što bi ovo trebalo značiti, ali bio je siguran kako mu upravo miče tlo pod nogama. I zato je, kako bi se osigurao od neželjenog pada u beskraj neznanja, fobija, novih špekulacija idr… odlučio uzeti mali odmor od svega, kako bi lakše donio prave odluke. Ali, o čemu? Kakve odluke? Zašto? Previše mu se pitanja rojilo u mislima.

--------

Ugasio je sve oko sebe i otišao u sobu za odmor. Tamo su već ležali Helena i Gustav. Bili su na optimalnoj temperaturi i u hibernaciji već tjednima. To je bio njihov odgovor na sve probleme znanosti. Bijeg? Da, upravo bijeg. Netko je bježao u poljoprivredu, netko u tehniku, a netko je jednostavno legao u hibernacijsku komoru i napravio pauzu. Bilo je hrabrih koji su otišli i nekoliko koraka dalje. Sjeli bi u hiper-akceleracijsku kapsulu i nestali. Nitko se još nije vratio. Jednostavno, nestali bi i doslovno.

--------

Još do prije godinu dvije svi bi mediji problemu nestalih posvetili više pozornosti, ali nakon što je postotak takvih prešao brojke umrlih, a za proglašenje nestalima trebalo je previše vremena i administracije, u novije vrijeme tek bi regionalna komisija objavila popis nestalih u eksperimentima s projekcijama budućnosti. Naravno, službene su liste bile tek vrh sante. Veliki broj nestalih bili su izvan svih evidencija. Službeni su se podaci vodili tek za nekih četrdesetak posto tzv. građana (jer se nestankom pravnih elemenata države kao institucije i uvođenjem lokalnih organizacija, zajednica i skupina kao temeljnih društvenih, političkih i ekonomskih jedinica), pa je građanin mogao biti i građanin naselja (ako se tako javno deklarirao) ili grada ili nekadašnje države. Državama su na svjetskoj razini upravljala regionalna uprava, a ovima planetarni parlamenti. Sve skupa vodila je čvrsta ruka interplanetarnog vijeća, koje je odavno odbacilo i privide demokracije. Evidencije gotovo da i nije bilo, jer od sloma sustava nitko više nije uvodio nove članove zajednice, osim ako se nisu došli sami prijaviti (a takvih je zaista bilo vrlo malo, nešto u vojnim i malo više u financijsko-bankarskim evidencijama).

--------

Emil je sjeo u hiper-akceleracijsku kapsulu i uključio pretvarač vrijednosti. Odabrao je opciju povratka u prošlost, jer je tu bila osjetno veća vjerojatnost dolaska u ciljanom vremenu i prostoru, a kontrole su bile kvalitetnije, pa je povratak imao podjednako mala odstupanja. Iako, odstupanja je uvijek bilo. Zapravo, to je bilo ono čega se najviše plašio kod budućnosti. Odstupanje. Zbog nemogućnosti predviđanja budućnosti, kontrole su popuštale već nakon nekoliko tjedana u budućnosti, tako da se nekad čak i mali pomak mogao dogoditi s velikim odstupanjem. Povratak u sadašnjost bio je tome nalik. Istina, odstupanja su bila minimalna, ali moguća. Sjetio se svog prošlog izleta u Meksiko i Karibe, ali i pomalo nespretnog povratka, kad je, umjesto dolaska u Miami 23. lipnja 2046, stigao u London 9. prosinca 2045. Komisija za projekcije osigurala mu je naknadno povratak u planiranom vremenu i mjestu, ali je do tog korektivnog zahvata proveo nekoliko dana u predbožićnom ugođaju hladnog i kišnog i nimalo ugodnog Londona. Greška je ispravljena, ali poslije toga često se pitao što bi bilo…? No, to su bila njegova uobičajena pitanja.

--------

Odlučio je ipak vratiti se još jednom u prošlost. Kako je inače bio zaljubljenik u Karibe i otoke uopće, ovaj je put odabrao kao odredište Havanu, vilu američkog industrijalca, 14. lipnja 1955, a za vrijeme i mjesto povratka odabrao je New Orleans 18. kolovoza 2046. Sve je naizgled bilo jednostavno i gotovo ziheraški. Ali…

---------

U 12.30 evidentiran je nestanak Emila W., poznatog europskog znanstvenika. U 13.05 kolege iz odjela pokrenuli su potragu službenim kanalima i medijima, ali im je javno stigla povratna informacija kako se Emilu gubi svaki trag oko 14. lipnja 1955, i to ne na Kubi, u Havani, nego 28. svibnja negdje u Venezueli.

- - - - - - - - - -

U 13 sati Manuel je poslužio ručak. Seńor Emilio bio je jako gladan. Nakon dugog i napornog puta, o kojem se nitko nije usudio ispitivati, pogotovo ne osoblje u njegovoj haziendi. Seńora Ana je već otišla počinuti, a umor je bio jači od gladi, pa je taj ručak preskočila.

- U redu, Manuel. Kad se gospođa probudi i dođe na večeru, javite mi. Ja ću sad isto malo odmoriti… Ručak je bio stvarno jako fin. Prenesi moje komplimente Susani i curama u kuhinji.

- Si, seńor, potvrdio je Manuel

Emil je ušao u radnu sobu i gledao sve oko sebe. Najviše ga je intrigirala škrinjica na kojoj je pisalo velikim slovima «NE DIRAJ! STROJ ZA VRIJEME-PROSTOR». Znao je da se radi upravo o stroju koji mu je potreban za koliko toliko brz i siguran povratak.

Počela ga je hvatati panika. Čelo mu se orosilo znojem. Bojao se pritisnuti gumbe na stroju koji je bio upitne kvalitete i mogućnosti.

------------

Zabrinulo ga je Anino ponašanje. Kad se probudila, pogledala ga je i samo prošaptala «Svinjo». Nakon toga uslijedili su već poznati događaji. Odvjetnik, sud, selidba, novi kvart, novi grad i novi život. Sve više je razmišljao o hiper – akceleratoru ili barem o hibernacijskim komorama. Bar za neko vrijeme.