|
Sretan Božić dragi moji! Ne znam jeste li ikada razmišljali što to znači?! Ne znam jeste li ikada čestitali riječima: Sretno vam porođenje Isusovo?! Ne znam jeste li ikada čestitali rođenje Boga?! Čak i onima koji ne vjeruju u Boga?! Ne znam... To me je još donedavno mučilo. Mučilo me to što na veliko kupuju bakalar i oni koji poste i oni koji ne poznaju razloge posta?! Mučilo me i to što borove još i prije Badanjaka kite vjernici i nevjernici. Mučilo me i to što me neki nevjernici prvi zovu na telefon kako bi čestitali, a ja još donedavno ne mogoh reći jedno obično također, koje sam ionako, u svakom slučaju, mislila. Mučilo me štošta. Najviše valjda to što neki zakleti ateisti žele da im se čestita Božić i što su se ljutili ako im se isto ne učini. Mučilo me... dok sam se durila na svijet! Sada znam da svi zaslužuju čestitku koju im ja ionako želim dati u dan kad se radujem što je Bog poslao Sina svog... za sve! Stoga vam svima želi sretan Božić, ne samo na 25.12., nego u sve dane života vašega! Najljepše sms čestitke, koje primih, podijelit ću s vama: Prijatelji su kao zvijezde, ne vidiš ih stalno, ali znaš da postoje. Sretan Božić tebi i tvojima! U tvoj je telefon zalutala poruka kakva ovih dana sigurno nije viđena... A ona glasi... He, he SRETAN BOŽIĆ! Ovog Svetog dana želim ti:odsjaj ljubavi, more sreće, jezero prijateljstva, rijeku zadovoljstva, potok nježnosti i nit jednu kap bola! Sretan Božić! Nek ti je sretan Božić, a ima i jedna prigodna pisma koja mi se par dana mota po glavi: pij kumo, pij, na tebi je red, ova časa s ledom neka ide redom! Puno zdravlja, ljubavi... velikih prilika, smijeha do suza, ugodnih druženja, veselih iznenađenja i sitnih pažnji, te mnogo ispunjenih želja... SRETAN BOŽIĆ:)! Sve ovo gore navedno i ja želim vama. Gaudeamus igitur... |
|
.................................................... Ona: Doša je po mene autom! Ja: A koji auto vozi? Ona: Neki crveni!!!! .................................................... That's my Mrgud!!! One and the only... Mrgud! |
|
Šetajući Vukovarskom ulicom prije par dana, u večernjim satima, u ovo zimsko doba, provjetravala sam misli, iako su bile uglavnom uredno složene. Nešto me je omelo u tom bezbrižnom hodu. Kamenčić u cipeli. Ne znam otkud se tamo stvorio. I zašto sam ga baš u tom trenutku osjetila kad sam cijelo popodne bila u istim cipelama. Ali mi se stalno nametala misao o onim ljudima što ponekad u cipele umeću kamenčiće, kamenčiće koji će ih podsjećati kako je malo potrebno da život postane neudoban. Padali su mi na pamet i oni što na ceduljice zapisuju odluke i spremaju ih u džepove. Tako svaki put kad stave ruke u džepove sjete se odluka vlastitih. (Posvješćuju ih sebi.) Nasmijala sam se samoj sebi zbog toka misli što se razvio na temelju jednog kamenčića. Palo mi je na pamet i da se pozabavit onim na što me taj kamenčić u cipeli podsjeća, ali sam brzo odustala od takve ideje. Vjetar u Vukovarskoj je provjetrio što mu je bilo povjereno. A ja nastavih dalje u svojim cipelama, ususret vjetru, ne znajući kakve su tuđe cipele što noge ( i glave) nose kao ni kakav li je vjetar u tuđoj kosi?! Molim te, poslušaj ono što ne kažem... (Charles C. Finn) Nemoj da te zavara izraz moga lica. Jer, nosim masku, tisuće maski, maske koje se bojim skinuti, a nijedna od njih nisam ja. U pretvaranju sam pravi majstor, ali ne daj se zavarati. Za ime Božje, ne daj se zavarati. Pretvaram se da sam siguran da je sve med i mlijeko u meni i oko mene da mi je ime samouvjerenost a smirenost moja igra da je sve mirno i da sve kontroliram i da ne trebam nikog. Ali, ne vjeruj mi. Možda se čini da sam smiren, ali moja smirenost je maska uvijek promjenjiva i koja sakriva. Ispod nje nema spokoja. Ispod nje je zbrka, strah i samoća. Ali, ja to sakrivam. Ne želim da itko zna. Hvata me panika na pomisao o mojoj slabosti i da će me otkriti. Zato frenetično kreiram masku da bi iza nje sakrio nonšalantno, sofisticirano pročelje, da mi pomogne da se pretvaram, da me zaštiti od pogleda koji zna. Ali baš takav pogled je moje spasenje. Moja jedina nada i ja to znam. Dakako, ako iza njega slijedi prihvaćanje. Ako slijedi Ijubav. To je jedina stvar koja me može osloboditi od mene samoga, od zatvora što sam ga sam sagradio, od prepreka što ih sam tako bolno podižem. To je jedino što će me uvjeriti u ono u što ne mogu uvjeriti sam sebe, da uistinu nešto vrijedim. Ali ja ti ovo ne kažem. Ne usuđujem se. Bojim se. Bojim se da iza tvoga pogleda neće uslijediti prihvaćanje, da neće uslijediti Ijubav. Bojim se da ćeš me manje cijeniti, da ćes se smijati, a tvoj bi me smijeh ubio. Bojim se da duboko negdje nisam ništa, da ne vrijedim, i da ćeš ti to vidjeti i odbiti me. Zato igram svoju igru, svoju očajnu igru pretvaranja sa sigurnim pročeljem izvana i uplašenim djetetom unutra. Tako počinje svjetlucava ali prazna parada maski, a moj život postaje bojište. Dokono čavrljam s tobom učtivim tonovima površnog razgovora. Kažem ti sve, a zapravo ništa, i ništa o onome što je sve, i što plače u meni. Zato kad sam u kolotečini, neka te ne zavara to što govorim. Molim te pažljivo slušaj i pokušaj čuti ono što ne kažem. Što bih volio da mogu reći, što zbog opstanka moram reći, ali što reći ne mogu. Ne volim ništa kriti, Ne volim igrati umjetne, lažne igre, želim prestati s igrama. želim biti iskren i spontan te biti ja, ali mi ti moraš pomoći. Moraš pružiti ruku čak i kada se čini da je to posljednje što želim. Samo ti možes iz mojih očiju ukloniti prazan pogled živog mrtvaca. Samo me ti možes prizvati u život. Svaki put kad si Ijubazan, nježan i kad me hrabriš, svaki put kad pokušaš razumjeti jer uistinu brineš, moje srce dobije krila, vrlo mala krila, vrlo slaba krila, ali krila! Sa svojom moći da me oživiš možeš udahnuti život u mene. Želim da to znaš. ...Samo ti možes srušiti zidove iza kojih dršćem, samo ti možes ukloniti moju masku, samo ti me možeš osloboditi moga sjenovitog svijeta panike, i nesigurnosti, iz mojega usamljenog zatvora, ako tako odlučiš. Molim te odluči. Ne mimoilazi me. Neće ti biti lako. ...Borim se baš protiv one stvari za kojom čeznem. Ali rekoše mi da je Ijubav jača od snažnih zidova, i tu leži moja nada. Molim te pokušaj pobijediti zidove čvrstom rukom jer dijete je vrlo osjetljivo. Tko sam, možda se pitaš? Ja sam onaj kojega znaš vrlo dobro. Jer ja sam svaki čovjek na kojega naiđeš i ja sam svaka žena na koju naiđeš. |
|
Kada si suočen s drugom operacijom u mjesec i pol dana, radi loših vijesti vezanih uz prvu operaciju, jedino što ti ostaje jest da se pitaš : Zašto baš meni, Bože?! Što ja mogu u toj situaciji, koja se meni događa samo u službi prijatelja, nego moliti istoga prozvanog Boga da sve, bar ovaj put, bude u redu! |
|
pa i djevojke su žene, samo još u kukuljicama :D - reče nemojmepeglat na gugovu blogu Sad znam da je tajna u tome što još nisam napustila kukuljicu. |
|
Pazi kakve su ti misli, jer misli će postati riječi. Pazi kakve su ti riječi, jer riječi će postati djela. Pazi kakva su ti djela, jer djela će postati navika. Pazi kakve su ti navike, jer one određuju karakter. Pazi kakav ti je karakter, jer on određuje tvoju sudbinu! Ovim je riječima završila nedjeljna propovijed. I sigurno su to riječi nekog pametnog filozofa, al' se ja ne sjećam doslovnog teksta. Smisao je tu. Misli određuju tvoju sudbinu, čovječe! I zato pazi na to kakve su ti misli, jer one mogu postati kobne za tvoju sudbinu, ali isto tako mogu je učiniti najboljom mogućom. U svakom slučaju čovječe, pazi što misliš! Cogito ergo sum (Mislim dakle jesam), rekao je Decartes i ja bih se složila s njim. Ali to što jesi određuje tvoju sudbinu. Računaj s tim čovječe, jer svi dugovi dođu na naplatu. Svaka sloboda zahtjeva odgovornost, tvoju odgovornost... čovječe! |
|
1.) Primjer: (09.12.2005., 8:55) Grupica studenata. Prilazi jedan profesor i komentira kako svi nešto jedemo. Primjećuje, međutim, kolegu koji ništa ne drži u ruci i kaže kako se čini da jedini on ništa ne jede. Ja dodajem da je dobio pola mandarine. (nije očekivao takav odgovor) Čovjek zastane, nasmije se, pa videći koru mandarine u mojoj ruci prokomentira: Vidite, to je naša kolegica. Ona je to što jest... samo dobro... ona jednostavno ne zna i ne može drukčije. Malo je takvih... 2.) Primjer: (09.12.2005., 9:50) Napuštajući dvorište prolazim pokraj dva profesora koja su se zaustavila u razgovoru i pozdravljam ih! Jedan, iako još uvijek usred razgovora, dobacuje mi u prolazu: Bok profesorice! (iako je to nisam). Smijem se, al' ne vidi on to jer sam mu okrenuta leđima i ponavlja još uvjerenije: Ne čuje mene profesorica! (jasno vam je da su uloge zamjenjene, jer je on profesor na početku 60 – ih, a ja studentica na početku 20 – ih... godina života, dakako) Zaustavljam se i čekam da se rastane od sugovornika. Sustiže me i kaže: Šta je profesorice? (jasno vam je da želi nešto poentirati, ali vam nije jasno što... pa nije ni meni do kraja) Sustiže me ipak nasmijanu, ta tko se na ovo ne bi nasmijao. Čovjek me već neko vrijeme pokušava u slučajnom razgovoru pohvalit, govoreći mi da me više nema čemu naučit i da on jedino može učit od mene. Lipo je čut (čak i ako nije istina). Nastavlja: Čujem da si ti puno pametna?! (u ispitivačkom tonu, al' s očinskim osmjehom... ta nije ovo neka tragedija) Odgovaram: Priča se! (s osmjehom dakako) Kažeš priča se?! Kažem! A šta je reć da se tako priča?! Mislim, čuo sam ja to na više strana?! A ne znam! Nema tu ništa posebno, samo postavljam više pitanja! (dodajem ja skromno) A dobijaš li kakve odgovore?! Jedan po jedan! A nekad ni to... Tako kažeš! Ajde, ubrzaj to, skupi kadgod i dva, tri... Neće ti ništa bit! (pozdravlja se za danas) I ode svatko svojim putem. Smiješeći se. Svak za se. A onom drugome. 3.) Primjer: (09.12.2005., 13:40) Telefonski razgovor. Ja ne sudjelujem u njemu. Ali sjedim nasuprot onoj koja me hvali riječima: Ona je izniman primjerak. Pametna, obrazovana, upućena, pokriva dosta toga, iznimno elokventna, pristojna, skroz na mistu, cura odgojena u gradu... mislim, rijedak primjerak. Ne bi vjerovala da toga još ima. Je li išta od ovog istina?! Znaju li ljudi uopće što govore?! Čak i ako su u pravu, što s tim?! Koja je uloga komplimenata?! Koja je korist od njih (ipak je materijalizam i mene zarazio)?! Zašto ih izričemo?! I najteže... zašto ih tako loše podnosimo?! Za jedan dan... u svakom slučaju... previše!!! |
|
… Od vremena još od Krista Nova lica, scena ista Vražje sile se trude Da nas ne bude Antikristi i masoni Komunisti ovi, oni Šire sotonske fraze Da nas poraze E, moj narode, e, moj narode A mi gluhi, nijemi, slijepi Svatko u svom mraku strepi Narod biran od Boga Guši nesloga … |
|
Postoje li muško – ženska prijateljstva?! S tim sam se problemom susretala gooooooooodinama?! Zapravo susrećem se sve ove godine neobičnog i intenzivnog prijateljevanja s čovjekom kojeg svugdje predstavljam kao The friend. Prijatelji smo pola života, a ja bih rekla otkad nešto svjesnije znamo za sebe. Išli smo u isti razred 4 godine. Zajedno smo odlazili u školu i zajedno smo po povratku zastajkivali ne mogući se rastati. Bili smo udaljeni 50-ak metara, a sate i sate smo znali provoditi u telefonskim razgovorima. Tu su se rađale naše prve filozofske spekulacije, prva otkrića, prva vjera i prve sumnje u svijet... Bili smo dvojac bez kormilara. I svi su pokušavali otkriti tajnu naše povezanosti. Moj je otac godinama bio uvjeren da mi je on momak, a onda je razuvjeren zaključio da je jamačno momak mojoj priji (valjda zato što je on oženio vlastitu priju:-)). Ne znam što je njegov otac mislio :-). Upisali smo različite gimnazije, ali nas to ni u čem nije spriječavalo, jer smo imali svoj svijet razgovora. Svak je živio svoj život, ali smo zajednički živjeli ono što nam je bilo zajedničko. Nikada nismo imali potrebu jedno drugome sve prepričavati, jer to nije bila takva vrsta ljubavi. On je govorio sve ono što nije mogao za sebe zadržati. Govorio je i da puši, ali nikada u životu nije mogao zapalit duvan ispred mene (to nije bio dio našeg svijeta). Smijala sam mu se zbog toga, a on je govorio da nema potrebe pušiti. I prestao je s vrimenom. Kladim se da bi se i sad zakunio da je bar jednom pušio predamnom, da se meni samo čini da je bilo drukčije... Ja bi mu se opet nasmijala. Nasmijao bi se i on. Upisali smo i različite fakultete. U različitim gradovima. Sad živimo na daljinu, ali je osjećaj isti. Drukčiji smo, ali isti. Čujemo se, kao nekada, telefonski... i pričamo o svemu i ničemu, sada kao nekada... Ne znam do kada ćemo trajati. Ja bih rekla zauvijek, ali znam da su presmijele riječi zauvijek i nikada, jer ne odlučujemo samo mi o tome. Tko zna hoće li moj budući tolerirati moju toleranciju, noćne razgovore iz dosade, njegove pozive u pomoć u bilo koje doba dana, ovisnost o drugome?! Tko zna hoće li njegova buduća razumjeti njegovo povjerenje, potrebu da se javi, da se ispovjedi, da bude... sve kao što je i bilo (s obzirom na njegove sklonosti prema određenoj vrsti žena i njihove sklonosti da ga provjeravaju zbog njegovih sklonosti :-)...)?! Uvijek smo bili dvojac bez kormilara, al što kad netko treći odluči preuzeti kormilo?! ............................................ Što me snašlo, a?! Gledam onu seriju Ed. Prepoznah se u nekim njegovim nedoumicama. Samo što ovaj dvojac još nije došao u fazu uplitanja trećega...:-)! (Split, 15.06.2005.) P. S. Kao što u naslovu stoji ovo je refresh za naslovnika! Sada, kada znam da će ovo pročitati, dodala bih još štošta, al' ipak ostavljam izvorni tekst. Prvi dojam (pa i na ovim virtualnim poljima) je valjda najiskreniji. :) |
|
Možda zvučim patetično. Možda je i s razlogom. Možda ga i ne otkrijem, osim ako me prozrete. A prozrijeti me možete ako me jaaakooo dobro poznajete. Kiši. Dovoljno za bad mood. Upravo sam odgledala 4 epizode Gilmorica u komadu. Šesta sezona (i nesreća vezana uz taj broj). Nisam praznovjerna. Uglavnom. Ali... i na filmu se događaju loše stvari. Ljudi se rastaju. I sastaju. Najbolji odnosi mogu postati najgori. Kad znaš što gubiš bol može postati neizdrživa. A bol boli. Zašto pričam o Gilmoricama?! Pa... zato što su danas u meni izazvale kišne emocije. Nije to zbog kiše. Ja volim kišu kad sam na sigurnom. A baš sad huči onako urnebesno kako se ja osjećam. Čarobna kutija mi omogućuje da u nju spremim ove uzburkane emocije i da ih podijelim s vama (ako ste raspoloženi za rastrojene misli?!), baš kao što mi je pomogla da se iste probude. Zato ja i volim čarobnu kutiju (tv il' ovu). Mozak radi onom brzinom kao kad spava, ali ipak obrađuje nevjerojatnu količinu informacija. Nije mi sad do informacija koje bi koristile razumu, jer mi nije ni do razuma (čak ni meni racionalnoj!), nego se eto čudim nekontroliranim emocijama što su se otele s lanca razumu. U tolikim situacijama koje nisu moje, vidim sebe. Na tolikim licima koja mi ni ne nalikuju, prepoznajem vlastite grimase. U tuđoj šutnji prepoznajem vlastiti gnjev. A ne znam mu uzrok?!! I tako prokleto čudim se što život svugdje isti je. Kompliciran. U jednostavnosti. Onaj rastavljač na sastavne dijelove sad bi komentirao: Ti voliš imati sve pod kontrolom?! Ti ne voliš iznenađenja?! Zar ti moraš kontrolirat i suze?! Zašto te suze iznenađuju?! Uuumuuukniiiii(!), rekla bih mu sad. Ovo nije tvoja emisija! Ti si samo glas u mojoj glavi, lik u scenariju koji ekranizira posljednja 24 sata mog života! A tih 24 sata su bila zapravo jako zanimljiva. I vesela. Upravo u ovo vrijeme jučer bila sam na proslavi zaruka Treće najbolje prijateljice čija ću kuma bit na ljeto. Kuma po prvi put. Proceduralne svečane obveze, uglavnom ugodne, počele su jučer. I završile s noći. Počastih se zato kasnim ustajanjem i preskaknjem predavanja na jedan dan. A dan je dobar. Upravo ga još (i prekoviše) zasladih palaćinkama koje mi Rođena pripremi. Baš kao što je pripremila i Gimorice, uzimajući ih prije vremena iz svjetske mreže obožavatelja. Čekam još jedno druženje s njima prije spavanja. |
|
I upravo zato što je za mene postala nešto definitivno izgubljeno (nešto što kao prošlost stalno živi, a kao sadašnjost je mrtvo), Lucija je postupno u mojim mislima gubila tjelesnost, materijalnost, konkretnosti i sve više i više se pretvarala u nešto kao legendu, mit ispisan na pergamentu i u metalnoj škrinjici uzidan u temelje mog života. Ovo je Kunderina Lucija. A jamačno svaki od nas ima nekoliko takvih osoba što su uzidane u temelje našeg života. Nekih nismo ni svjesni. Dok nam ih ne osvijeste (ne)slučajni prolaznici kroz život. Jer upravo s vremena na vrijeme na licu nepoznatog prepoznamo poznatog i spustimo se do temelja. Utvrdimo ih?! Ili uzdrmamo?! |
|
Nešto u komentarima me potiče da napišem par redaka o tajnovitosti moje osobe. Zapravo, možda je to samo loša izlika da napišem par riječi o tome zašto se skrivam dok se otkrivam. Najlakše je reći da ja u tome uživam. Igram se. Sjećam se kako je jedan rastavljač na sastavne dijelove, u (ajmo reć) dobronamjernom, a zapravo radoznalom razgovoru, uporno tražio greške u sustavu. Nije vjerovao da se iza bella figura krije ottima persona! Moja tajnovitost nije u službi prikrivanja grešaka. Rekoh... da igram se. Dokad?! Ne brine me! Moj kompliciran izričaj dio je igre. Prepotentne igre. Ta i nije mi do toga da me razumiju! Ne... još! Kad bih vam rekla da nikada nisam umjela voditi dnevnik, jer je za dnevnik potrebna iskrenost i otvorenost, biste li me proglasili paranoikom?! A žao mi je što ga ne umijem voditi, jer bih se sad tako rado voljela prisjetiti nekih osjećaja vezanih za događaje koje već polako zaboravljam. A ja živim od sjećanja. Doduše, sjećanja obojenih sadašnjošću! Paranoik... možda?! Ali... i paranoici se igraju kukala?! :) |
| < | prosinac, 2005 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv