Nešto u komentarima me potiče da napišem par redaka o tajnovitosti moje osobe. Zapravo, možda je to samo loša izlika da napišem par riječi o tome zašto se skrivam dok se otkrivam. Najlakše je reći da ja u tome uživam. Igram se. Sjećam se kako je jedan rastavljač na sastavne dijelove, u (ajmo reć) dobronamjernom, a zapravo radoznalom razgovoru, uporno tražio greške u sustavu. Nije vjerovao da se iza bella figura krije ottima persona!
Moja tajnovitost nije u službi prikrivanja grešaka. Rekoh... da igram se. Dokad?! Ne brine me! Moj kompliciran izričaj dio je igre. Prepotentne igre. Ta i nije mi do toga da me razumiju! Ne... još! Kad bih vam rekla da nikada nisam umjela voditi dnevnik, jer je za dnevnik potrebna iskrenost i otvorenost, biste li me proglasili paranoikom?! A žao mi je što ga ne umijem voditi, jer bih se sad tako rado voljela prisjetiti nekih osjećaja vezanih za događaje koje već polako zaboravljam. A ja živim od sjećanja. Doduše, sjećanja obojenih sadašnjošću!
Paranoik... možda?! Ali... i paranoici se igraju kukala?! :)
Post je objavljen 03.12.2005. u 00:59 sati.