|
Pred nekoliko dana optužio si me zbog romantičnosti. Zar nismo romantični svi mi koji želimo sjajan oklop, blistav mač i da naša bella figura privlači mnoštvo zadivljenih pogleda dok ratujemo za Gospodina? O'Brien:Posljednja vremena |
|
Rekao je da smo sada najveći od sviju, najvažniji među istima. Svi nas hvale. Mnogi nam i zavide. Mlade nade, tako nas zovu, na vrhuncu onoga što se u datom može postići. Ali... rekao je i da ćemo već za koji dan/godinu biti opet najmanji. Za koji dan/godinu kad budemo ponosno držali mukotrpno zarađene diplome. Bačeni u svijet po tko zna koji put počet ćemo ispočetka. S dna. Prema vrhu. Trnovitim putem. Per aspera ad astra. (Koja astra želim biti... pitanje je?!) Valjda je htio reći da uživamo u sadašnjem trenutku. Jer... još uvijek je to vrijeme bezbrižnosti. Tek tu i tamo je potrebno uložiti povremeni trud. Ali... sigurno je htio reći i da se probudimo, da ne sanjarimo! Jednom nogom tu, drugom prema izlazu. Koliko god se radujem izlazu toliko se bojim onoga što je s druge strane moga izlaza?! Ne želim se bojati! Vjerujem u početke! Ali... znam da su svi počeci upravo to, počeci! A čovjek je onoliko jak koliko može počinjati iz početka! Tako bar kažu... stariji, pametniji, iskusniji. Htjedoh si samo posvjestiti da se i od tebe i od mene traži da naučimo počinjati iz početka i opet i opet... Htjedoh si to posvjestiti da se ne uljuljam u sigurnost sadašnjeg trenutka, eppur si muove(!)... Jer vrijeme se kreće, vrijeme se kreće ko sunce u krugu i nosi nam opet ono što je bilo, i radost i tugu... Tko bi doli sad je gori, a tko doli gori ustaje... Prooobuuudiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiii se! |
|
18. studenog je poseban dan. To je dan mislima i molitvama posvećen Vukovaru. Ne znam pomažu li moje misli i molitve, moje (već tradicionalno) paljenje svijeća u Vukovarskoj ulici, moje... ali nastojim sudjelovati u onom da se ne zaboravi...! U jednom razgovoru u autobusu za Dubrovnik još iz 2002., iniciranom nekim natpisima koji su provocirali moj nezaboravljivi (ideološki nastojen) ego, potaknula sam jednog čovjeka, koji je organizirao i putovanje na kojem smo se upravo nalazili, na organiziranje zajedničkog posjeta Vukovaru. Već u proljeće 2003. otišli smo u Vukovar. Odlučila sam zanemariti sve detalje koji su me uzrujavali na putu tamo i natrag. Odlučila sam se samo za Vukovar, iako je moja odluka za Vukovar bila razlog zbog kojeg su me smetali detalji kao kakve nuspojave, nespojive s Vukovarom i svim što je taj put značio. Taj posjet Vukovaru je izgledao kao kakav ružan san (iako mi je san bio posjet Vukovaru, čak i ranjenom Vukovaru) ili jednostavno kao neka nestvarna stvarnost. Vidjeh već domove uništene (i obiteljske), spaljene uspomene, ranjene fasade koje ti ne dopuštaju da zaboraviš, ljude koji poraženi počinju ponovno kao najveći pobjednici, Feniksi što iz pepela izdižu spaljenu prošlost i ugrađuju je u bolju budućnost... Rekoh, da vidjeh sve to (i u vlastitom dvorištu), ali... Vukovar, to nisam mogla podnijeti! 10 godina nakon skupljanja komadića prošlosti u vlastitom dvorištu nisam bila spremna za Vukovar kakvog sam ga našla, nisam bila spremna za to da su komadići prošlosti nad kojom je izvršen zločin bili razbacani na svakom koraku. Grad jednostavno nije bilo moguće sastaviti. Nije bilo moguće percepirati ga kao grad, jer je svako – druga (neobnovljena) kuća/zgrada svjedočila zločin učinjen nad Gradom. A Grad to su ljudi. Kuće/zgrade su bile svjedoci onog što je učinjeno nad ljudima, nad onima kojih više nema, ali i nad onima čije ˝fasade˝ kao kakvi oklopi čuvaju ranjenu unutrašnjost. Nisam vjerovala da će pobjednički Grad izgledati kao poraženi gubitnik, jer sve ono što se događa u Gradu jednostavno ne svjedoči pobjedu! Danas, 20. studenoga, dan je sjećanja na zločin koji se dogodio na Ovčari, a još 2003., kad sam ja bila na Ovčari, Vukovarsku golubicu, simbol Vukovara, tamo je prodavala ona što iz Vukovara nikad nije bila prognana, jer je bila na strani zločinaca. Klanjam se Grade Tebi i žrtvama Tvojim! |
|
Posjetila sam se ovih tekstova što ih pamti history mog bloga. Tu je druga polovica dostupna. Čini mi se da je prva polovica ostala zatočena u nekoj virtualnoj crvotočini. Je, je... imam je spremljenu negdi na kompu, al' nije to to! Još jednom sam dovedena pred zid kako bih se suočila s tim da ništa vječno nije, a najmanje moje misli zapisane crno na bijelom na nekoj, doduše, imaginarnoj karti. Ovih se dana ne javljam. A možda je i bilo priča s kojima vam se poželjeh javiti. Svejedno... life goes on! Ova karta nije karta devera... i ne mora sve biti de vero! Kiši. Sada je najlipše vrime za sanjare, pisce i pjesnike... vrime je za fazu Werthera. Kiši. Može ti biti dovoljno prohladno da potakneš inspiraciju, da se osjećaš ostavljenim, osamljenim... da se osjećaš nadahnutim za još jednu tužaljku! Isto tako, vrlo brzo možeš zagrijati atmosferu kojekakvim grijalicama, zadovoljan zbog toga što si ti u mnogo boljem položaju od onog što se vani smrzava. Tako zadovoljan i još okrijepljen nekim toplim napitkom lako ćeš napisati i hvalospjev životu. Moderni Werther boluje svjetsku bol kad hoće. Voli kad hoće. Mrzi kad hoće. Pati kad hoće. Tehnologija je u službi didaskalija. Ja već danima živim tuđi život kroz čarobnu kutiju. Iako ovisnik, uživam samo ono što mi čini ugodu (bar ovih dana) i još to snimam pa gledam i više puta ako imam potrebu za ugodnim podražajima. Nakon vankategorijskih najdražih Prijatelja, zanimljivog tipa u liku i djelu Eda... i serija koje mi sad ne padaju na pamet, tihi sam član fan cluba Gilmorica, a ovih dana Logana posebno! Šta mogu kad padam na hair style, walk, pretencious talk and smile of course! I'm silly girl... but girl! |
|
Tila san ti javit da smo se prekjučer našle na čaju. Nemam volje zvat te telefonom, jer imam feeling da bi mi nakon par minuti prenemaganja mogla reć da ti dam moju Rođenu da se ti i ja telefonski više ne gnjavimo. Nisam ti ovu izjavu uzela za zlo, jer je bila na tvoj (telefonski) račun, a tila si joj ka fol čestitat i rođendan pa onda malo tračat onog nekog tipa šta ga ona poznaje, a šta ćeš ga ti tek upoznaat (znam da nećeš odolit!!!), iako te ona već upozorila na njegovo bejbi – fejs – patološko – manijakalno ponašanje. Dakle, našle smo se Djevojka od 14 palmi, naša Ekonomija i ja. Moram ti priznat da se nisam odavno tako dobro nasmijala. Ekonomija je masu uživljena u svoj studij i drugu godinu. Definitivno je najjača njena izjava da je probala sve moguće načine polaganja ispita i da je na kraju shvatila da joj ostaje samo učenje. Kaže da se odlučila posvetit faksu. Onaj njen se ka traži, ili tako bar ona kaže. Sad će bit da su 4 godine skupa, zamisli?! I da, moram ti reć da se ostavila svih oni horoskopa i natalnih karata. Kaže da nema od tog ništa. Kad su joj horoskopi najavljivali da joj se zvijezde smiješe, gotovo crkavaju od smijeha na svim poljima, ona je virovala da će položit ispit, al' je od silnog uzbuđenja uspila par puta ne prijavit najvažnije ispite na krajnjim rokovima pa je odlučila otpisat i zvijezde i njihove osmijehe! Inače, izgleda dobro. Puna je zvizdarija! Susidi su joj još uvik ludi, ali je s njima na dane. Seke su joj dobro. A brat se traži ka i dečko. Ona prijateljstva su se raspršila. Doduše, ima neku novu priju koja ju je inspirirala kojekakvim materijalom pa joj je dobro došlo da me preispita o koječemu vezanom za moje ˝stručno˝ područje. Taj te razgovor i ne bi previše zanimao iako je bio živ. Nešto slično onom tvom i mom razgovoru koji je počeo tako što si ti rekla da ja imam nešto zajedničko s Predragom Raosom. Sad mi se čini da bi ti mogla nešto krivo shvatit pa ću ti još jednom ponovit da je samo bio tako živ, razgovor. A imao je i sličan završetak. Ti si obećala da ćemo za desetak godina bit u istoj televizijskoj emisiji, al' da ćeš ti skupit ekipu koja će me moć pratit tj. koja će mi moć kontrirat. Od nje sam se jedva rastala uz obećanje da se uskoro vidimo i da ćemo još pričat o ovome/tome/čemu već. Čini mi se da nije prihvatila nijedan moj odgovor, baš kao ni ti onda. Moguće je da ju je sve to natiralo da se zamisli, baš kao i tebe onda, jer mi je malo nakon rastanka poslala neku poruku na koju se još uvik smijem. Tu tematiku jednostvno ne mogu spojit s njom. Ipak, bar me je Djevojka pohvalila kako se njoj čini da tematiku pozajem bolje nego što bi trebala (zato hvala ti Djevojko!). Virujen da te zanima i kako je ona. Znam da te od nje dijeli par brojeva i dobra namjera (po mogućnosti i dobro tvoje raspoloženje) pa ću ti samo reć da si je danas kupila čizme u svrhu šoping – terapije. Iako sam joj gotovo obećala da ću doć do nje večeras, ipak sam se uspila pridomislit u zadnji tren. Vraćanje mi teško pada, osobito kad je vani navečer ovako čudno – vlažno – prohladno. Zato sam za sutra dogovorila šetnju po suncu (da, da toga još uvik ima u St – u, a ti se nepotrebno kažnjavaš maglom), a i kavica će past negdi uz more (:-)) u the best društvu. Mogla si ubrzat korak prema dolje, ako ne zbog nas koje smo trenutno u poluradnoj fazi, a ono bar zbog sunca, rive i kave?! Tila bi ti još svašta – nešto reć, al'... Eto... Znaš... poruka je uvijek podsjećanje na sebe, Meša me to naučio. Ja učim tebe... Čuvaj se... Mrgude.. |
|
Ona:Hej... (rekla mi je u prolazu i pomalo se nasmiješila). Ja:Heeej! Jesi li to ti?! Ne mogu virovat. Ne sićam se kad sam te zadnji put vidila. Ona:Ja tebe vidim u busu, ali uvik prođeš pokraj mene. Zaključila sam da me se ne sićaš. Ja:Pa ne znam ni kako sam te sad pripoznala?! Ne znam ni kad sam te vidila zadnji put?! Pa šta je s tobom?! Ona:A evo! ... Moram ti reć da si odrasla! Ja:Odrasla?! Ona:Mislim... narasla, vidi te! Ja:Ma vraga! Ne'š ti! Doduše, s obzirom na to da sam uvik bila najmanja narasla sam. A vidi tebe, ne mogu virovat da sam veća od tebe! Ja, ej?! ... Iz cilog razgovora dvoje ljudi koji se nisu vidili od osnovne škole, a koji su se razredno rastali davne '93, mene oduševljava ovaj detalj:Odrasla si! I tada sam već bila prilično ozbiljan tip i nije mi potrebna potvrda moga odrastanja, nego... narasla sam. Ne do neba, nego do toga da budem malo veća od onih koji su nekada bili veći od mene! Ne samo visinom veći... ne samo visinom veća...! P.S. A pričale smo bar 10 - ak minuti. |
|
Poželjela je pjesmu za pogreb... Za mrvu ljubavi nismo svi rođeni brodovi sreće odlaze, odlaze da se ne vrate. Neka se drugi raduju neka me noćas ne oplakuju jer čemu život, čemu sve kad sreće nema za mene Još jedna evo pada noć mladosti moja, zbogom, moram poć' visoko među zvijezdama da nađem mir, da nađem sna gdje ljubav moja počiva. Za mrvu ljubavi nismo svi rođeni godine sreću odnose odnose al' je ne vrate. Neka se drugi raduju... Budući da pogreb nije situacija u kojoj se puštaju želje, morat će se strpit' do vjenčanja! |
|
VEČER NAD GRADOM Firenze, Piazzale Michelangelo Što te sputava, srce moje, da ne progovoriš iz dubina Kao orgulje skrivene u crnom lišću noći? Noćas gledaš kako se odražava u Arnu red svjetiljaka Firentinskih. Zar nisi o tome davno sanjarilo U djetinjstvu, dok su nad glavom Drhtale zvijezde u vinogradu? Noćas, gle! kako osjećaš vjetar što dolijeta s Arna, Sa rijeke koju gledaš otvorenim očima, A mogao bi je rukama grabiti kao vodu S potoka u Rastušju. U Rastušju je mati, Moja mati, i moje sestre, i kuća. Jeste li spremile Ljetinu, vas tri koje ste same Ostale kod starinske kuće mojih djedova Čuvajući oganj da ne zgasne međ zidovima Doma koji ostaviše muške ruke? Gledao sam Danas u San Lorenzu Zoru koju stvoriše Ruke U tamnim tišinama mutnoga stoljeća; Bez prestanka mislim na ruke te I ne mogu da vjerujem da su zaista Mrtve. Mrtve ruke. Oprostite mi, gospodine Michelangelo, što ja Raskidane misli ređam nevješto u tihe rečenice. Vi možda već znate, da sam ja pjesnik iz Hrvatske Koji ne može da vjeruje da su vaše ruke Mrtve. Mrtve ruke. Mislim na moje polje koje su neznane Ruke požnjele; spavaj, srce moje, I ne slušaj muziku u gostionicama, I ne uzdiši, i ne plači nad rijekom Sa svjetlima. Ruka će sigurno Ugasiti svjetiljke. Spavaj. Spavaj, srce moje, Vjetar, i zlato, i kosti. I pepeo. Spavaj. E moj Dragutine Tadijanoviću koliko li sam samo puta izgovorila Tvoje ime najavljujući stihove koje ću recitirati?! Tvoje ime, Tvoja pjesma… a kao da je moja! Prisvajala sam je u tim trenutcima u kojima su mi svi vjerovali da je moja, jer sam je izgovarala uvjerljivije nego što bi je možda i Ti izgovorio. Nevjerojatni stihovi. Nevjerojatna priča koju pričaju. Tvoja, a moja priča (ili bolje rečeno mogla bi biti moja). Zapravo, sad se gotovo bojim da bi mi se i mogao ostvariti neki od i ne tako djetinjih snova i da bih možda i mogla gledati u neku drugu rijeku. Zapravo, već sad znam da bih gledajući u tuđu rijeku žalila za vlastitom. Znam i da bi me proganjala djetinja sjećanja na neka moja polja koja ionako više nitko ne žanje, sjećanja na vinograd kojeg više nema… A tek sjećanje na starinske kuće djedova mojih, koje mi ionako ne pripadaju zbog toga što nisam u mogućnosti nastaviti obiteljsko ime kao ženski potomak. Ipak, u tom imaginarnom putovanju koje bi mi budućnost tek mogla donijeti, vjerujem da bi me kući uvijek vraćao osjećaj pripadnosti roditeljskom domu, odanost tim trudbeničkim zidovima što život im znače i osjećaj pripadnosti ovoj zemlji što u trudovima se porađa iz godine u godinu, iz stoljeća u stoljeće. Sve je u trudu… I Tvom. I Mom. I Njihovom. Nek Ti je spokojno srce i u ovu večer nad gradom… I u ovu večer nad Rastušjem. |
|
Danas je, najdraža, rođendan Tvoj! Sretno Ti bilo! Svašta nešto Ti želim! Za početak Ti želim da prođeš taj ispit što ga učiš par metara dalje od mene! Želim Ti da se kooonačnooo riješiš ispitne muke, valjda zauvik. Znam, jučer si rekla da ova godina nikako ne može biti loša za Tebe, čak i ako ne diplomiraš u ovih 60 – ak preostalih dana. Ja Ti ipak želim tako dobar kraj aktualne građanske godine i najbolji početak ove životne! Sklona sam vjerovat da će sve bit lakše nakon toga. (Sad već zvučim preozbiljno ili presmiješno?!) Dalje Ti želim puno zdravlja. Ljubavi. Sriće. Dobar posao. Autić, biciklu i/il' romobil. :) I nešto... novaca... da popuni praznine, kako to obično ide. I još svašta nešto. Neću nabrajat. Ostavljam ti zlatnu ribicu za kraj. Imaš pravo na tri vlastite želje. Nešto od svega mora upalit. Ta znaš da ja imam veze kod Gospodina?! I još zlatna ribica?! Ona koju smo ispustili u vodu koja život znači! Doduše, moguće je da si njoj već rekla što želiš?! U svakom slučaju... moj popis želja za Tebe ne može pogriješit! Za kraj ove nazovi-čestitke moram Ti još reć da Te naravno VOLIM! Je, je... patetično zvuči... I znam da znaš! Al' neka zna i cili ostali svit! Kako Ti kažeš: dicu se odgaja čistim srcem i ljubavlju. Vidiš... tvoj trud je urodio plodom. Fala Ti što si bila najbolji životni Učitelj i što si me naučila (gotovo) svemu što znam! Sve ove nauke ne bi urodile nikakvim plodom da nije Tebe. Al' ima bar jedna stvar koju ja znam, a Ti ne znaš. Je, je... ona jedina stvar.:) Sretan rođendan, Sorella!!! |
| < | studeni, 2005 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | ||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv