Rekao je da smo sada najveći od sviju, najvažniji među istima. Svi nas hvale. Mnogi nam i zavide. Mlade nade, tako nas zovu, na vrhuncu onoga što se u datom može postići.
Ali... rekao je i da ćemo već za koji dan/godinu biti opet najmanji. Za koji dan/godinu kad budemo ponosno držali mukotrpno zarađene diplome.
Bačeni u svijet po tko zna koji put počet ćemo ispočetka. S dna. Prema vrhu. Trnovitim putem. Per aspera ad astra. (Koja astra želim biti... pitanje je?!)
Valjda je htio reći da uživamo u sadašnjem trenutku. Jer... još uvijek je to vrijeme bezbrižnosti. Tek tu i tamo je potrebno uložiti povremeni trud. Ali... sigurno je htio reći i da se probudimo, da ne sanjarimo! Jednom nogom tu, drugom prema izlazu.
Koliko god se radujem izlazu toliko se bojim onoga što je s druge strane moga izlaza?! Ne želim se bojati! Vjerujem u početke! Ali... znam da su svi počeci upravo to, počeci!
A čovjek je onoliko jak koliko može počinjati iz početka! Tako bar kažu... stariji, pametniji, iskusniji.
Htjedoh si samo posvjestiti da se i od tebe i od mene traži da naučimo počinjati iz početka i opet i opet... Htjedoh si to posvjestiti da se ne uljuljam u sigurnost sadašnjeg trenutka, eppur si muove(!)... Jer vrijeme se kreće, vrijeme se kreće ko sunce u krugu i nosi nam opet ono što je bilo, i radost i tugu... Tko bi doli sad je gori, a tko doli gori ustaje...
Prooobuuudiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiii se!
Post je objavljen 29.11.2005. u 18:45 sati.