VEČER NAD GRADOM
Firenze, Piazzale Michelangelo
Što te sputava, srce moje, da ne progovoriš iz dubina
Kao orgulje skrivene u crnom lišću noći?
Noćas gledaš kako se odražava u Arnu red svjetiljaka
Firentinskih. Zar nisi o tome davno sanjarilo
U djetinjstvu, dok su nad glavom
Drhtale zvijezde u vinogradu?
Noćas, gle! kako osjećaš vjetar što dolijeta s Arna,
Sa rijeke koju gledaš otvorenim očima,
A mogao bi je rukama grabiti kao vodu
S potoka u Rastušju. U Rastušju je mati,
Moja mati, i moje sestre, i kuća. Jeste li spremile
Ljetinu, vas tri koje ste same
Ostale kod starinske kuće mojih djedova
Čuvajući oganj da ne zgasne međ zidovima
Doma koji ostaviše muške ruke? Gledao sam
Danas u San Lorenzu Zoru koju stvoriše Ruke
U tamnim tišinama mutnoga stoljeća;
Bez prestanka mislim na ruke te
I ne mogu da vjerujem da su zaista
Mrtve. Mrtve ruke.
Oprostite mi, gospodine Michelangelo, što ja
Raskidane misli ređam nevješto u tihe rečenice.
Vi možda već znate, da sam ja pjesnik iz Hrvatske
Koji ne može da vjeruje da su vaše ruke
Mrtve. Mrtve ruke.
Mislim na moje polje koje su neznane
Ruke požnjele; spavaj, srce moje,
I ne slušaj muziku u gostionicama,
I ne uzdiši, i ne plači nad rijekom
Sa svjetlima. Ruka će sigurno
Ugasiti svjetiljke. Spavaj.
Spavaj, srce moje, Vjetar, i zlato, i kosti.
I pepeo. Spavaj.
E moj Dragutine Tadijanoviću koliko li sam samo puta izgovorila Tvoje ime najavljujući stihove koje ću recitirati?! Tvoje ime, Tvoja pjesma… a kao da je moja! Prisvajala sam je u tim trenutcima u kojima su mi svi vjerovali da je moja, jer sam je izgovarala uvjerljivije nego što bi je možda i Ti izgovorio. Nevjerojatni stihovi. Nevjerojatna priča koju pričaju. Tvoja, a moja priča (ili bolje rečeno mogla bi biti moja). Zapravo, sad se gotovo bojim da bi mi se i mogao ostvariti neki od i ne tako djetinjih snova i da bih možda i mogla gledati u neku drugu rijeku. Zapravo, već sad znam da bih gledajući u tuđu rijeku žalila za vlastitom. Znam i da bi me proganjala djetinja sjećanja na neka moja polja koja ionako više nitko ne žanje, sjećanja na vinograd kojeg više nema… A tek sjećanje na starinske kuće djedova mojih, koje mi ionako ne pripadaju zbog toga što nisam u mogućnosti nastaviti obiteljsko ime kao ženski potomak. Ipak, u tom imaginarnom putovanju koje bi mi budućnost tek mogla donijeti, vjerujem da bi me kući uvijek vraćao osjećaj pripadnosti roditeljskom domu, odanost tim trudbeničkim zidovima što život im znače i osjećaj pripadnosti ovoj zemlji što u trudovima se porađa iz godine u godinu, iz stoljeća u stoljeće. Sve je u trudu… I Tvom. I Mom. I Njihovom.
Nek Ti je spokojno srce i u ovu večer nad gradom… I u ovu večer nad Rastušjem.
Post je objavljen 04.11.2005. u 22:31 sati.