18. studenog je poseban dan. To je dan mislima i molitvama posvećen Vukovaru. Ne znam pomažu li moje misli i molitve, moje (već tradicionalno) paljenje svijeća u Vukovarskoj ulici, moje... ali nastojim sudjelovati u onom da se ne zaboravi...!
U jednom razgovoru u autobusu za Dubrovnik još iz 2002., iniciranom nekim natpisima koji su provocirali moj nezaboravljivi (ideološki nastojen) ego, potaknula sam jednog čovjeka, koji je organizirao i putovanje na kojem smo se upravo nalazili, na organiziranje zajedničkog posjeta Vukovaru. Već u proljeće 2003. otišli smo u Vukovar. Odlučila sam zanemariti sve detalje koji su me uzrujavali na putu tamo i natrag. Odlučila sam se samo za Vukovar, iako je moja odluka za Vukovar bila razlog zbog kojeg su me smetali detalji kao kakve nuspojave, nespojive s Vukovarom i svim što je taj put značio.
Taj posjet Vukovaru je izgledao kao kakav ružan san (iako mi je san bio posjet Vukovaru, čak i ranjenom Vukovaru) ili jednostavno kao neka nestvarna stvarnost. Vidjeh već domove uništene (i obiteljske), spaljene uspomene, ranjene fasade koje ti ne dopuštaju da zaboraviš, ljude koji poraženi počinju ponovno kao najveći pobjednici, Feniksi što iz pepela izdižu spaljenu prošlost i ugrađuju je u bolju budućnost... Rekoh, da vidjeh sve to (i u vlastitom dvorištu), ali... Vukovar, to nisam mogla podnijeti! 10 godina nakon skupljanja komadića prošlosti u vlastitom dvorištu nisam bila spremna za Vukovar kakvog sam ga našla, nisam bila spremna za to da su komadići prošlosti nad kojom je izvršen zločin bili razbacani na svakom koraku. Grad jednostavno nije bilo moguće sastaviti. Nije bilo moguće percepirati ga kao grad, jer je svako – druga (neobnovljena) kuća/zgrada svjedočila zločin učinjen nad Gradom. A Grad to su ljudi. Kuće/zgrade su bile svjedoci onog što je učinjeno nad ljudima, nad onima kojih više nema, ali i nad onima čije ˝fasade˝ kao kakvi oklopi čuvaju ranjenu unutrašnjost. Nisam vjerovala da će pobjednički Grad izgledati kao poraženi gubitnik, jer sve ono što se događa u Gradu jednostavno ne svjedoči pobjedu!
Danas, 20. studenoga, dan je sjećanja na zločin koji se dogodio na Ovčari, a još 2003., kad sam ja bila na Ovčari, Vukovarsku golubicu, simbol Vukovara, tamo je prodavala ona što iz Vukovara nikad nije bila prognana, jer je bila na strani zločinaca.
Klanjam se Grade Tebi i žrtvama Tvojim!
Post je objavljen 20.11.2005. u 16:47 sati.