I upravo zato što je za mene postala nešto definitivno izgubljeno (nešto što kao prošlost stalno živi, a kao sadašnjost je mrtvo), Lucija je postupno u mojim mislima gubila tjelesnost, materijalnost, konkretnosti i sve više i više se pretvarala u nešto kao legendu, mit ispisan na pergamentu i u metalnoj škrinjici uzidan u temelje mog života. Ovo je Kunderina Lucija. A jamačno svaki od nas ima nekoliko takvih osoba što su uzidane u temelje našeg života. Nekih nismo ni svjesni. Dok nam ih ne osvijeste (ne)slučajni prolaznici kroz život. Jer upravo s vremena na vrijeme na licu nepoznatog prepoznamo poznatog i spustimo se do temelja. Utvrdimo ih?! Ili uzdrmamo?!
Post je objavljen 05.12.2005. u 18:25 sati.