1.) Primjer: (09.12.2005., 8:55)
Grupica studenata. Prilazi jedan profesor i komentira kako svi nešto jedemo.
Primjećuje, međutim, kolegu koji ništa ne drži u ruci i kaže kako se čini da jedini on ništa ne jede. Ja dodajem da je dobio pola mandarine. (nije očekivao takav odgovor) Čovjek zastane, nasmije se, pa videći koru mandarine u mojoj ruci prokomentira: Vidite, to je naša kolegica. Ona je to što jest... samo dobro... ona jednostavno ne zna i ne može drukčije. Malo je takvih...
2.) Primjer: (09.12.2005., 9:50)
Napuštajući dvorište prolazim pokraj dva profesora koja su se zaustavila u razgovoru i pozdravljam ih!
Jedan, iako još uvijek usred razgovora, dobacuje mi u prolazu: Bok profesorice! (iako je to nisam).
Smijem se, al' ne vidi on to jer sam mu okrenuta leđima i ponavlja još uvjerenije: Ne čuje mene profesorica! (jasno vam je da su uloge zamjenjene, jer je on profesor na početku 60 – ih, a ja studentica na početku 20 – ih... godina života, dakako)
Zaustavljam se i čekam da se rastane od sugovornika. Sustiže me i kaže: Šta je profesorice? (jasno vam je da želi nešto poentirati, ali vam nije jasno što... pa nije ni meni do kraja)
Sustiže me ipak nasmijanu, ta tko se na ovo ne bi nasmijao. Čovjek me već neko vrijeme pokušava u slučajnom razgovoru pohvalit, govoreći mi da me više nema čemu naučit i da on jedino može učit od mene. Lipo je čut (čak i ako nije istina).
Nastavlja: Čujem da si ti puno pametna?! (u ispitivačkom tonu, al' s očinskim osmjehom... ta nije ovo neka tragedija)
Odgovaram: Priča se! (s osmjehom dakako)
Kažeš priča se?!
Kažem!
A šta je reć da se tako priča?! Mislim, čuo sam ja to na više strana?!
A ne znam! Nema tu ništa posebno, samo postavljam više pitanja! (dodajem ja skromno)
A dobijaš li kakve odgovore?!
Jedan po jedan! A nekad ni to...
Tako kažeš! Ajde, ubrzaj to, skupi kadgod i dva, tri... Neće ti ništa bit! (pozdravlja se za danas)
I ode svatko svojim putem. Smiješeći se. Svak za se. A onom drugome.
3.) Primjer: (09.12.2005., 13:40)
Telefonski razgovor. Ja ne sudjelujem u njemu. Ali sjedim nasuprot onoj koja me hvali riječima: Ona je izniman primjerak. Pametna, obrazovana, upućena, pokriva dosta toga, iznimno elokventna, pristojna, skroz na mistu, cura odgojena u gradu... mislim, rijedak primjerak. Ne bi vjerovala da toga još ima.
Je li išta od ovog istina?! Znaju li ljudi uopće što govore?! Čak i ako su u pravu, što s tim?! Koja je uloga komplimenata?! Koja je korist od njih (ipak je materijalizam i mene zarazio)?! Zašto ih izričemo?! I najteže... zašto ih tako loše podnosimo?! Za jedan dan... u svakom slučaju... previše!!!
Post je objavljen 10.12.2005. u 01:19 sati.