|
Pišem Ti pismo, draga moja, sad kad smo svaka na svojoj strani. Mislim na mjesto sastanka s Tobom. Je li moguće da ležiš pod tom betonskom pločom?! U tami?! Gdje mrkli mrak vječno vlada?! I Ti koja si me prva učila upravljat pogled prema Nebu?! Ti koja si odgojila tolike Gospodnje vojnike?! Znaš da nisu svi uvijek poslušni. Ni Tebi, ni Gospodu. Ali su uglavnom dobri vojnici koji redovito upravljaju pogled prema Nebu. Ipak, nekada mi se čini da bezbožno vjeruju da si Ti samo pod tom pločom, nad kojom stoji Vaša zajednička slika. Vjeruju valjda samo slici. I redovito Ti se javljaju već s vrata tog Gospodnjeg dvorišta, kao da samo ti tamo počivaš! Glasno Ti se javljaju, jer kako bih drukčije ja znala za to javljanje?! Zovu Te imenom, kao da ćeš im se odazvati! Nekako su sretni kad Te zovnu. U dvi – tri riči podnesu ti i izvještaj o trenutnom stanju. Ima i onih koji te opterećuju kojekakvim žalopojkama, kao što su to i za života radili. Iako je i Njegova slika s Tvoje lijeve strane, a Njegovo tijelo ispod Tvojega, Njemu se nikada ne obraćaju. Ne znam zašto je tako, valjda zato što su s Tobom uvijek šaporili. Računaju valjda da ćeš mu Ti prenijeti ono što je važno, kako si to uostalom i prije činila. Ja ih zasad samo promatram kako su Ti odani. Ono što imam reći, govorim Ti nasamo. Zato jučer nismo imale vremena za razgovor. Ovdje pokušavam prepričati mogući razgovor, ali sam zapravo kao i oni, vjerujem slici i mjestu počivališta, jer ako si na Nebu kako ću do Tebe?! Čuješ li naše vapaje, uopće?! |
|
Muško i žensko. Život i smrt. Zdravlje i bolest. Ljubav i mržnja. Radost i žalost. Smijeh i suze. Dobro i zlo. Dan i noć. Bijelo i crno. ... Nisu li ovo različiti polovi jedne te iste stvarnosti?! Kako bismo ih shvaćali ako jedne ne bismo opisivali odsustvom ili nedostatkom drugih?! I muško i žensko su polovi jedne te iste stvarnosti – čovjeka. I sve ono što čovjek vidi, osjeća, doživljava... razapeto je između ove dvije krajnje stvarnosti, balansira između pozitivnog i negativnog. Bez jednoga, drugo vjerojatno ne bi imalo smisla. Jer kao što ne podnosimo previše žalosti tako ne podnosimo ni previše radosti. Ali radije ipak gledamo smijeh nego suze na drugome. Bolje im stoji. A manje nas uzrujava. Zašto?! Kad su upravo suze nekada iscjeljujuće?! Između previše i premalo izabirem sredinu za sve nas/vas! |
|
Hej, vi, prekrasni ljudi!!!! Hoću li vas uvrijediti?! Ako kažem da nemam vremena za blog?! Ta po vašim brojačima možete vidjeti koliko sam vam navraćala?! A uvijek krenem u obilazak prije pisanja?! Da vidim kako ste?! Valjda dobro ste?! Čini se?! Dobro sam?! Čini se?! Čini li vam se?! Samo nemam vremena?! Netko/nešto ubrzalo mi ga je?! Ne mojom krivnjom?! Ne na moju žalost?! Ne u pjesmi?! Ovo nije pjesma?! Samo misli slažem?! Dajem im prostora?! Za bolju uočljivost?! Čitajte i između redova?! Ako tako vam je draže?! Iako, ja nisam pjesnik ni pisac?! I skrivenog značenja ovdje uglavnom nema?! Nikad se prostodušnije ne osjećah... ZAPRAVO?! |
|
Na kraju grada. U mraku. Gdje Bog zbogom je rekao. Bar što se civilizacijskih pokazatelja tiče. Autobusna stanica. Dvije izgubljene duše. Sjede. Čudan lik se šeće. Nevjerica. Nemoguće je da nas autobus može spasiti iz ove divljine. Mislim na nečiji rizual zazivanja Gospoda u nevolji. Oponašam isti. Molim Ga da pošalje autobus u mrklu noć, niti kilometar udaljenu od svjetlom obasjane civilizacije. Izgovoram naglas ironično kako vjerojatno nikada neće doći. U tom trenutku se ukazuje. Crven i u tami. Ulazim. Spominjem pokaznu kartu. Odgovara mi spasonosno da sjednem. To je autobus broj 31. Nema poništivač karata. Vozi dva sumnjiva tipa. Scena nalikuje onoj iz niskobudžetnih alternativnih filmova snimanih samo jednom kamerom. I horor je moguć. Autobus strave. Ipak je moj autobus spasa. Tko zna gdje je završio. Koji mu je krajnji cilj. Ili ovaj možda nikud ni ne stiže. Možda je poslužio samo ovim dvjema izgubljenim dušama. Izgubljenim u mraku. Gospod uvijek nađe načina da nas privede k svjetlu. |
|
Moran vam reć dvi – tri riči. Nemam vrimena za više. Pitaju me već danima šta mi je?! Da se nisam zaljubila?! Glavu izgubila?! Ili da me nije zadesila kakva iznenadna srića?! Odmahujem glavom! Ostavljam ih u nevjerici! (Ionako su nevjerni!) A oni bojama moje odjeće pripisuju intenzivnija svojstva od realnih! Intezivnije učinke od mogućih! Odmahujem glavom... po tko zna koji put! I na komentare najbližih!!! Jer se i oni pitaju u čemu je tajna moje zanimljivosti?! Iznenadne! (Čini im se!) Ja se smijem! I mislim se?! Kako li je dobar izum taj Max Factor! Ne vjeruju mi kad ima kažem da je tajna u malome Maxu od 30ml. Ljudi vide ono što žele vidjeti!!! I ja! Ljud sam!!! |
|
Ako niste raspoloženi za tugu jedne devetogodišnjakinje, iz usta dvadesetineštogodišnjakinje, nemojte čitati dalje. Otvaram blog. Pogled mi najprije pada na 1991, tj. na stanje na brojaču. Odvrtio je do broja koji u ovom trenu doziva u postojanje one turobne misli što su se nataložile na (još uvijek) dječjoj duši. A ta jadna duša danas proživljava ono što joj se događalo 1991. kad je još sasvim nevina bila. Kad nije znala kakvo zlo rat je i kakve posljedice ostavlja ne samo na kućama, nego i na domovima. Nije brojač kriv. Netko je temelje uzdrmao prije nekoliko dana. Prisilio je dušu da kroz suze spozna da nije oprostila. Da oprostiti ne zna. Jer ne želi. Tek pošto se oporavila i po tko zna koji put uljuljkala u zablude vlastite kako je njen ne-oprost zapravo ne-zaborav tj. pamćenje u spomen na žrtve, opet su joj uzdrmali temelje. Uzdrmali su ih oni zbog kojih Slobodnu više ne kupuje. Da se ne živcira. Jer joj je prebolno vjerovati da o slobodi u Slobodnoj slobodno pišu ljudi poput Dežulovića. Bez obzira koliko ga je pokušavala razumijeti nije joj uspilo. Iz tko zna kojeg čula-rekla-kazala razloga vjerovala je da on ima nekakve veze s Bosnom i žalila je zbog onog što mu se vjerojatno događalo u toj Bosni, a onda je saznala da je on rođen u Splitu i prestala ga je žaliti. Nije više bilo traumatičnog razloga zbog kojeg se mogao pretvoriti u autora bez skrupula. Istina, bolest njegova mogla je biti razlog žaljenja, ali je ona vjerovala da bolest može promijeniti čovjeka na bolje. Gnjev njen je probuđen napisima u Slobodnoj od 03.10.2005. Autor govori o novoj knjizi “Pjesme iz Lore”. Podsijeća na zločin koji se dogodio u Gradu, njenom i njegovom. Ona misli: žrtve su svuda oko nas. On misli: žrtve su ovi što ih ja spominjem. E pa gospodine Dežuloviću, varate se. Volila bih da ste sad u moj glavi i da vam suze idu na lice pri pomisli na jesen 1991. Volila bih da očima devetogodišnjakinje gledate u to prokleto rujansko poslijepodne kad vas je izbezumljena majka poslala na magistralu da zaustavite autobus Crvenog križa koji je, kako su najavili na radiju, trebao vaše najbliže, tog prijepodneva prognane od tamo gdje je i vaš dom, odvesti u Loru. Lora je za mene upravo to poslijepodne. Poslijepodne u kojem sam saznala da su moji najbliži prognani. Poslijepodne u kojem ih vode u Loru. Poslijepodne u kojem ni sveznajuća majka ne zna odgovore, nego obezglavljenja naziva sve moguće institucije države i grada. Poslijepodne u kojem majka ne zna da joj je s prvim tenkom razorena kuća koju je (i) u trudovima gradila. Poslijepodne u kojem samo panično ponavlja da će ih u Lori ubiti iz brodova koji su još uvijek JNA. Poslijepodne u kojem ipak nisu stigli u Split. Predvečerje u kojem se ne zna di su vam majčini roditelji. Predvečerje u kojem vam očevi roditelji prepričavaju bijeg u zadnji trenutak. Predvečerje u kojem još uvijek ne znate da će vam za mjesec dana biti zarobljeni bliski članovi obitelji s još nekolicinom ljudi i u kojem ne znate da ćete za nekoliko mjeseci biti na njihovim sahranama u tuđu zemlju, nakon što ih brutalno ubiju i ostave. Gospodine Dežuloviću, vjerujte mi, žrtve su posvuda oko vas. Ne rugajte im se. Ne osilujte ono za što je bolje da miruje. Koliko god se trudila da potisnem ovaj gnjev što se nataložio u meni, nešto/ Netko mi ne da da ga ostavim da trune u meni. Neka radije trune ovdje. Oprostite mi ako sam vas uznemirila. Trebala sam drugoga. A nemam snage za drugoga. Nemam snage za borbu s vjetrenjačama. Ja sam falši Don Quiote. |
|
Ukoliko vam se čini da vam je raspoloženje ozbiljno ugroženo i ne znate uzrok situacije u kojoj ste se našli neraspoloženi, pa najradije pripisujete istu (ne)vremenu, preporučam vam mogući izlaz. Najbolji izlaz je kroz vrata. Najprije na zrak. A potom na mjesto dogovora, ukoliko niste naučeni sami uživati (kao što ja nisam). Moje društvo je iz klase optimist, a utjelovljeno je u osobi Djevojke od 14 palmi za koju ste već imali prilike čuti. Uputite se na mjesto koje je mene učinilo mnogo zadovoljnijom osobom večeras. To je mjesto apsolutnog žamora. Ako ste u stanju rastresenosti najmanje vam treba razgovor sa samim sobom, jer biste frojdovski mogli pronaći koješta potisnutog. To danas ne želite. Danas se želite utopiti u masi tolikih bukača. Dakle, pođite do Cukarina. Iznenadit ćete se koliko je ljudi došlo tamo na partiju razgovora ili uživanja. Mi smo tamo došli uživanja radi. S dvadesetak kuna možete si priuštiti 1000 kalorija u najboljem mogućem pakovanju. Vjerujte mi to je 1000 kalorija sreće. Toliko šećera mora rezultirati zadovoljstvom, makar onim koje je uslijedilo nakon predoziranosti. Zato se zaustavite kad je najbolje. Porcije su veće od onog što je potrebno za sreću. Uz takav sladoledni kup i čaroliju koju vam s njime posluže, još uz osmijeh, nije vam ni potrebno društvo, jer vi i sladoled imate posla za koji nije potreban treći. Ukoliko ste od onih koji ne mogu uživati sami, nađite si društvo dostojno sladoleda i uputite se u sladoledni raj. Nećete pogriješiti. Meni je toliko prijalo da sam odlučila nastaviti uživati u tim sladolednim mislima vraćajući se pješke kući. A osobito cijenim taj večernji hod kući u kojem se događaju najslađa razračunavanja sa sobom, bez osuda i žaljenja, jer je to vrijeme prepotentnog likovanja, a ja volim sebe. Večer je više nego lijepa. Zrak opran kišom miriše na jesen. Taman je toliko hladno da vam trnci čine ugodu. Noge koračaju poznatom stazom, noseći glavu što se zadovoljno smješka. Ova je glava večeras spojena on line. Izmjenjuju se najdraži glasovi najbližih u onoj inteligentnoj spravici koja vam ne dopušta da budete sami čak i onda kad ste za samoću sposobni. Nekom drugome nedostajete, a to je uvijek dobar znak. Nadoknađujete i one razgovore koje već danima želite obaviti. S trudnicom koju niste vidjeli duže nego što ste željeli. S potencijalnim zagrebačkim splićanima. S Njom o oglasu za posao koji bi je mogao vratiti doma, a na koji unaprijed znate da se neće javiti, ne želeći se vratiti, još. Pričate joj o nečemu što se nije ni dogodilo kao šiparica iz 6a, ali vam godi i nije vas briga što to odgovara onoj: ko te ne zna skupo bi te platio (namigujem citiranoj;)). Pričate i s Njim. O svemu i ni o čemu. Uz obećanje da će se javiti sutra s detaljima koji nisu za ulični razgovor, iako on voli biti on line na putu od točke A do točke B kako bi se mogao šepuriti pred svijetom da nije sam. Nijedno od nas nije uličar pa se pozdravljamo. Ovo nije kraj dana u koji sam ja svjesna stepenice na koju sam se popela u svom školovanju, učionice u koju sam se popela u svom školovanju, a koja mi se još prije nekoliko godina činila nedostižnom. Nisam na kraju, ali sam blizu kraja. Kraja koji će tek biti početak. 1000 kalorija može otvoriti 1000 novih perspektiva. Ne podcjenjujte ih!!! |
|
Imam potrebu nešto reći, oglasit se ovdi konačno, ali me već u startu zaokuplja nekakva glavobolja kojoj bi uzrok mogao biti u kasnom lijeganju, a ranom buđenju, nizvodnoj promjeni lokacije, tlaka zraka i nadmorske visine kroz 40-ak minuta, ponovnom lijeganju i nemogućnosti ustajanja u smjeru izvršenja obveza zbog komatoznog sna, opterećenog nevjerojatnom količinom snova. Nakon konačnog ustajanja u vrijeme kad normalan svit već ruča, ja san bila na početku spremanja ručka. Zapravo, više se radilo o pripremanju priloga jer je glavno jelo bila svinjetina s ražnja koju nisam ja danas za ručak pripremala okrećući ražanj (to bi tek bio stres), iako sam u subotu nadgladala cijelu stvar oko pola sata koliko mi je akcija bila povjerena od strane Roditelja kojemu je to veći gušt i razbibriga. Nakon ručka sam shvatila da još nisam popila prvu kavu. To je bio ˝aha-doživljaj˝ za moje poremećeno stanje svijesti koje je nastupilo zbog ovisničko – krizaškog nedostatka kofeina. I uživah u toj prvoj kavi kao žedan u vodi usred pustinje. Ali onaj nedefinirani osjećaj nekakve nezbrojivosti/neubrojivosti nije se dao odagnati. Odlučila sam ga pripisati vremenu. Promjenjivom. I pokušala prespavati popodne. Ali... to nije sve. San se nije dao na oči i odlučih dogovoriti bijeg iz kuće, na zrak, u vrtlog tog vremena koje prebacuje s juga na (možda) buru. Kažu da je bitno suočiti se sa svim što te muči... pa se ja metereopat... odlučih suočiti s vremenom. I uglavnom mi je godilo, dok se evo ne vratih kući. Ne znam je li vjetar učinio da se neke misli rasprše i omogućio mi da uživam u društvu, ili je uskovitlao sve što se uskovitlati moglo?! Al' zaklela bih se da ništa zabrinjavajućeg nisam mislila ni prije ni poslije vjetra! Možda otud bol, tupa pomalo?! Bol od nemišljenja?! Kako li se liječi... osim ozbiljnim mišljenjem za koje nisam raspoložena?! Da, da... događa se i meni, koja se toliko često razmećem svojom sposobnošću mišljenja, da ne želim misliti više nego što je potrebno?! Uistinu, sve su ovisnosti opasne?! I nismo ih ni svjesni dok nas tijelo ne počne izdavati fizičkim krikovima zbog odsudstva podražaja?! Tijelo je mehanizam koji uglavnom autonomno funkcionira, a mi smo oni koji vjerujemo da smo iznad tog našeg tijela, namećući mu kojekakve ovisnosti u svojim slobodnim odabiranjima, ovisnosti po kojima nas ono često podsjeća koliko smo neslobodni, u grčevitim, tupim ili probadajućim bolima podsjeća... Toliko za večeras. Ne dam mislima gušta! Prepuštam se glavobolji! Jer... nekad je u trpljenju spas! A vi.... zdravi mi bili! |
| < | listopad, 2005 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
| 31 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv