Ukoliko vam se čini da vam je raspoloženje ozbiljno ugroženo i ne znate uzrok situacije u kojoj ste se našli neraspoloženi, pa najradije pripisujete istu (ne)vremenu, preporučam vam mogući izlaz. Najbolji izlaz je kroz vrata. Najprije na zrak. A potom na mjesto dogovora, ukoliko niste naučeni sami uživati (kao što ja nisam). Moje društvo je iz klase optimist, a utjelovljeno je u osobi Djevojke od 14 palmi za koju ste već imali prilike čuti. Uputite se na mjesto koje je mene učinilo mnogo zadovoljnijom osobom večeras. To je mjesto apsolutnog žamora. Ako ste u stanju rastresenosti najmanje vam treba razgovor sa samim sobom, jer biste frojdovski mogli pronaći koješta potisnutog. To danas ne želite. Danas se želite utopiti u masi tolikih bukača. Dakle, pođite do Cukarina. Iznenadit ćete se koliko je ljudi došlo tamo na partiju razgovora ili uživanja. Mi smo tamo došli uživanja radi. S dvadesetak kuna možete si priuštiti 1000 kalorija u najboljem mogućem pakovanju. Vjerujte mi to je 1000 kalorija sreće. Toliko šećera mora rezultirati zadovoljstvom, makar onim koje je uslijedilo nakon predoziranosti. Zato se zaustavite kad je najbolje. Porcije su veće od onog što je potrebno za sreću. Uz takav sladoledni kup i čaroliju koju vam s njime posluže, još uz osmijeh, nije vam ni potrebno društvo, jer vi i sladoled imate posla za koji nije potreban treći. Ukoliko ste od onih koji ne mogu uživati sami, nađite si društvo dostojno sladoleda i uputite se u sladoledni raj. Nećete pogriješiti. Meni je toliko prijalo da sam odlučila nastaviti uživati u tim sladolednim mislima vraćajući se pješke kući. A osobito cijenim taj večernji hod kući u kojem se događaju najslađa razračunavanja sa sobom, bez osuda i žaljenja, jer je to vrijeme prepotentnog likovanja, a ja volim sebe. Večer je više nego lijepa. Zrak opran kišom miriše na jesen. Taman je toliko hladno da vam trnci čine ugodu. Noge koračaju poznatom stazom, noseći glavu što se zadovoljno smješka. Ova je glava večeras spojena on line. Izmjenjuju se najdraži glasovi najbližih u onoj inteligentnoj spravici koja vam ne dopušta da budete sami čak i onda kad ste za samoću sposobni. Nekom drugome nedostajete, a to je uvijek dobar znak. Nadoknađujete i one razgovore koje već danima želite obaviti. S trudnicom koju niste vidjeli duže nego što ste željeli. S potencijalnim zagrebačkim splićanima. S Njom o oglasu za posao koji bi je mogao vratiti doma, a na koji unaprijed znate da se neće javiti, ne želeći se vratiti, još. Pričate joj o nečemu što se nije ni dogodilo kao šiparica iz 6a, ali vam godi i nije vas briga što to odgovara onoj: ko te ne zna skupo bi te platio (namigujem citiranoj;)). Pričate i s Njim. O svemu i ni o čemu. Uz obećanje da će se javiti sutra s detaljima koji nisu za ulični razgovor, iako on voli biti on line na putu od točke A do točke B kako bi se mogao šepuriti pred svijetom da nije sam. Nijedno od nas nije uličar pa se pozdravljamo. Ovo nije kraj dana u koji sam ja svjesna stepenice na koju sam se popela u svom školovanju, učionice u koju sam se popela u svom školovanju, a koja mi se još prije nekoliko godina činila nedostižnom. Nisam na kraju, ali sam blizu kraja. Kraja koji će tek biti početak. 1000 kalorija može otvoriti 1000 novih perspektiva. Ne podcjenjujte ih!!!
Post je objavljen 05.10.2005. u 23:10 sati.