Imam potrebu nešto reći, oglasit se ovdi konačno, ali me već u startu zaokuplja nekakva glavobolja kojoj bi uzrok mogao biti u kasnom lijeganju, a ranom buđenju, nizvodnoj promjeni lokacije, tlaka zraka i nadmorske visine kroz 40-ak minuta, ponovnom lijeganju i nemogućnosti ustajanja u smjeru izvršenja obveza zbog komatoznog sna, opterećenog nevjerojatnom količinom snova.
Nakon konačnog ustajanja u vrijeme kad normalan svit već ruča, ja san bila na početku spremanja ručka. Zapravo, više se radilo o pripremanju priloga jer je glavno jelo bila svinjetina s ražnja koju nisam ja danas za ručak pripremala okrećući ražanj (to bi tek bio stres), iako sam u subotu nadgladala cijelu stvar oko pola sata koliko mi je akcija bila povjerena od strane Roditelja kojemu je to veći gušt i razbibriga.
Nakon ručka sam shvatila da još nisam popila prvu kavu. To je bio ˝aha-doživljaj˝ za moje poremećeno stanje svijesti koje je nastupilo zbog ovisničko – krizaškog nedostatka kofeina. I uživah u toj prvoj kavi kao žedan u vodi usred pustinje. Ali onaj nedefinirani osjećaj nekakve nezbrojivosti/neubrojivosti nije se dao odagnati. Odlučila sam ga pripisati vremenu. Promjenjivom. I pokušala prespavati popodne. Ali... to nije sve. San se nije dao na oči i odlučih dogovoriti bijeg iz kuće, na zrak, u vrtlog tog vremena koje prebacuje s juga na (možda) buru. Kažu da je bitno suočiti se sa svim što te muči... pa se ja metereopat... odlučih suočiti s vremenom. I uglavnom mi je godilo, dok se evo ne vratih kući.
Ne znam je li vjetar učinio da se neke misli rasprše i omogućio mi da uživam u društvu, ili je uskovitlao sve što se uskovitlati moglo?! Al' zaklela bih se da ništa zabrinjavajućeg nisam mislila ni prije ni poslije vjetra! Možda otud bol, tupa pomalo?! Bol od nemišljenja?! Kako li se liječi... osim ozbiljnim mišljenjem za koje nisam raspoložena?! Da, da... događa se i meni, koja se toliko često razmećem svojom sposobnošću mišljenja, da ne želim misliti više nego što je potrebno?! Uistinu, sve su ovisnosti opasne?! I nismo ih ni svjesni dok nas tijelo ne počne izdavati fizičkim krikovima zbog odsudstva podražaja?! Tijelo je mehanizam koji uglavnom autonomno funkcionira, a mi smo oni koji vjerujemo da smo iznad tog našeg tijela, namećući mu kojekakve ovisnosti u svojim slobodnim odabiranjima, ovisnosti po kojima nas ono često podsjeća koliko smo neslobodni, u grčevitim, tupim ili probadajućim bolima podsjeća...
Toliko za večeras. Ne dam mislima gušta! Prepuštam se glavobolji! Jer... nekad je u trpljenju spas! A vi.... zdravi mi bili!
Post je objavljen 03.10.2005. u 22:59 sati.